Nastavak reportaže Đavlova glava u zagrebačkoj katedrali  (5/5)

Prvom dijelu reportaže možete pristupiti ovdje.

SREDNJA LAĐA

Zagrebačka katedrala posjedovala je orgulje već u 15. stoljeću, a prve u arhivskoj građi spomenute orgulje u Hrvatskoj imala je zagrebačka crkva sv. Marka na Gradecu iz 1363. godine. Od vremena biskupa Thuza, orgulje i pjevalište su se nalazili u sjevernoj lađi, a današnje pjevalište i velike orgulje (4 manuala, 78 registra 6068 svirala, tvrtke Walcker iz Ludwigsburga), nalaze se iznad glavnog ulaza u katedralu. Orgulje je kupio nadbiskup Haulik 1855. godine. Ubrajaju se među deset najkvalitetnijih u svijetu. Zaštićeni su spomenik kulturne baštine.

U kršćansku Europu su orgulje došle 757. po.Kr. kada je bizantski car Konstantin darovao orgulje franačkom kralju Pipinu Malom, no tek nakon Milanskog koncila 1287. godine one se i službeno uvode u rimokatoličko bogolsužje kao jedini od svjetovnih instrumenata. Istočna crkva (pravoslavna) nikada ih nije uvela.  

Najupečatljiviji dio orgulja je ormar za svirale, kao i same prednje svirale. Taj dio orgulja se najviše ukrašava kipovima, rezbarijama, slikama ili ornamentima. Šesterokrake zvijezdice na svodu crkve određuju nebesko značenje i simboli su duha, ali i anđela. 

Danas se orgulje smatraju kraljicom instrumenata, a malo je znano da su se razvile od babilonskog mašrokita. Kao bogoštovni instrument spominju se i u judastičkoj tradiciji (Davidovi psalmi), a kod Grka i Rimljana orgulje su bile instrument koji je služio za zabavu. Zlatno doba orgulja veže se uz barok. 

Bijele reljefne ploče s likovima četvorice evanđelista, a ploče od crnog mramora izraz su onodobnog ukusa mletačkog baroka. Anđela što rukama i raskriljenim krilima podržava propovjedaonicu izradio je nepoznati talijanski majstor. U naslonu propovjedaonice umetnuta je i mramorna ploča s reljefom Krista koji Petru predaje ključeve.  

U knjizi Kitab al-Durra al-Maknuna iz VIII st., arapski (al)kemičar Jabir ibn Hayyan je prvi znanstveno opisao način dobivanja obojenog stakla iz mješavine različitih metalnih oksida, gline i silikata. U razdoblju od 1215 – 1240. ostakljeno je 176 prozora gotičke katedrale u Chartru, s gotovo 2000 četvornih metara obojenog i oslikanog stakla! Bili su to prvi stripovi koji nepismenim žiteljima slikom prenose biblijsku priču i srednjovjekovnu enciklopediju znanja. Na oslikanim prozorima nisu bili rijetkost ni reklamni oglasi sponzora. Oslikani prozori – vitraji – pravljeni su od obojenih komadića stakla povezanim olovnim okvirićima. Čitaju se odozdo prema gore, i od lijeve prema desnoj strani.

Biskup Haulik u Munchenu je 1844. naručio vitraje za svetište katedrale: središnji prozor sa prizorom Uznesenja bl. Djevice Marije na nebo, a pokrajne prozore sa svecima. U dnu vitraja prvog prozora sjeverne lađe upisani su svi Bollëovi suradnici na obnovi katedrale.  

U svetištu katedrale nalaze se dva oltara, Bolléov i «koncilski». Zašto? Nakon Drugoga vatikanskog (ekumenskog) koncila (1962 -1965.), sabora na kojem su se sastali biskupi cijele rimokatoličke Crkve, odlučeno je da glavni oltar ubuduće bude postavljen prema vjernicima te će tako i svećenik koji služi svetu misu biti licem, a ne leđima okrenut vjernicima. Donesena je i odluka o uvođenja narodnog jezika u bogoslužje (prisjetimo se samo naših starih glagoljaša!). Nedavno je papa Benedikt XVI donio odluku o ponovnom uvođenju latinskog jezika u liturgiju.

Pokraj glavnog oltara nalazi se nadbiskupska katedra (stolica) u obliku prijestolja, u kojoj je dva puta sjedio i Papa. Do njega stoji srebreni relikvijar u obliku piramide iz 1738. g., koji je izradio također mariborski zlatar Reiman.

Malo se katedrala u svijetu može ponositi da je svečanu misu služio Papa. Pamtimo da je 1994. godine, u vrijeme proslave devetstote obljetnice Zagrebačke nadbiskupije, svečanu misu u zagrebačkoj Katedrali predvodio papa Ivan Pavao II. I još jednom 1998.! Papa je, na užas mnogih koji su u siječnju 2000. godine došli na vlast, posjetio Hrvatsku (Split) i treći puta unutar deset godina.  

Pod Bolléovim baldahinom je naknadno postavljen odljev kipa Majke Božje Bistričke i svetohranište (tabernakul - Ecce tabernaculum Dei - Evo šatora Božjeg) u kojem se čuva ciborij (kalež s posvećenim hostijama). Kipovi iznad stupova baldahina prikazuju crkvene učitelje.

Timotejevo svetište (apsida glavne lađe) ima pet širokih, izduženih gotičkih prozora s malim rozetama (rozetoni) na vrhu. Od 1847. godine stoje uz prozore deset drvenih pozlaćenih kipova, svaki od po dva metra, koji predstavljaju Dvor Nebeski - Mojsije i Aron predstavljaju patrijarhe, Ilija i David proroke, sv. Stjepan Prvomučenik i sv. Lovro mučenike, sv. Martin i sv. Antun Padovanski priznavatelje, a sv. Katarina i sv. Terezija Velika su predstavnice djevica. Kipove je naručio kardinal Haulik, a izradio ih je u Münchenu kipar Anselmo Sickinger. Iste su godine u Münchenu izrađeni i oslikani prozori (vitraji): u sredini je Marijino uznesenje, zatim slijede sv. Stjepan, sv. Ladislav, bl. Augustin Kažotić, sv. Luka i sv. Demetrije.

U najstarijem dijelu katedrale, svetištu iza glavnog oltara, Bollé je u podu izgradio kriptu, zajedničku grobnicu zagrebačkih (nad)biskupa, kardinala, hrvatskih narodnih junaka i domoljuba koji su sve do Bolléove obnove bili pokopani na raznim mjestima u katedrali. I sve nadgrobne kamene ploče su prigodom restauriranja katedrale uklonjene iz njene unutrašnjosti. Jedino je nadgrobna ploča bana Tome Bakača Erdödyja ostala na svome mjestu.

Posljednji ukop u katedrali bilježi se 2002., kada je pokopan dragi, i među hrvatskim vjernicima poštovan nadbiskup zagrebački, kardinal Franjo Kuharić (1919.-2002.).

Blaženi Alojzije Stepinac (1898 - 1960.), nadbiskup Zagrebačke nadbiskupije od 1937. do smrti 1960. godine. Papa Pio XII proglasio ga je kardinalom (29. XI 1952.), a blaženim papa Ivan Pavao II (1998. godine u hrvatskom svetištu Majke Božje Bistričke).

Petokraka ga nije voljela. Nakon što je odbio zahtjev Tita da Katoličku Crkvu Hrvata odvoji od Vatikana, i osnuje Nacionalnu Srpsko-Hrvatsku Katoličku Crkvu, Stepinac je uhićen (18. rujna 1946.), i u demokratskoj Jugoslaviji ga komunistička vlast, na namještenom sudskom procesu u Zagrebu, nepravedno politički osudi kao ratnog zločinca na 16 godina prisilnog rada u kaznionici Lepoglava. Krajem 1951. određen mu je kućni pritvor u rodnom Krašiću, i tu kao zatvorenik umire (vjerojatno zbog postupnog, dugotrajnoga trovanja) 1960. godine.

Stepinac je jednom izjavio – «S komunistima nikada ne može biti suradnje, dok se ne odreknu svoje nauke i svojih zločinstava i tako prestanu biti ono što jesu...». Nakon njegove smrti komunisti su tijelo vratili Crkvi, ali su prije toga iz njega izvadili Stepinčevo srce i spalili ga u peći koja i danas postoji u podrumu Doma zdravlja Šarengradska u Zagrebu.

Razuman čovjek taj čin spaljivanja srca ne može shvatiti. Stepinac je na suđenju u Zagrebu, izmedu ostalog, izjavio: «Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za Hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji.» A globalno poznata američka tv-novinarka Cristiann Amanpour na CNN-u (2. travnja 2005.) je izjavila «da je hrvatski kardinal Alojzije Stepinac bio pogrješkom pape Ivana Pavla II proglašen blaženim, a da je zapravo bio suradnik nacista.» Na ovu objedu hrvatska vlast nije odreagirala.

I kad nas više ne će biti, katedrala će ipak biti.

K  R  A  J

Ljubomir Škrinjar