Propovijed vlč. Luke Slijepčevića: „Nemojte dopustiti Zmiji da u vaše udruge donosi podjele“

Zamislite situaciju da šetate Dalmacijom i da vas ujede poskok, otrovna zmija. Prvo ste u šoku, bol na početku nije jaka, ali postaje intenzivna, mjesto ujeda otiče, postaje crveno i onda se pojavljuje modrica i osjećaj utrnutosti, počinjete osjećati slabost i drhtavicu, te osjećaj opće slabosti, ubrzan puls i otežano disanje.

Gledajući zmiju koja je još uvijek u vašoj blizini, vi se u čudu pitate zašto je Bog stvorio otrovnice i čime ste baš vi zaslužili da vas ujede otrovna zmija. Zatim krenete u čuđenju prigovarati Bogu jer ste vi dobra osoba i stvarno ne zaslužujete da vas ujede otrovnica. I kada zmija krene odlaziti od vas, vi uzimate neku granu s poda i krećete u potjeru za zmijom kako biste se osvetili zmiji. Umjesto da potražite pomoć, vi zadnje atome snage trošite trčeći za zmijom i k tome zadihani, pokušavate sa zmijom uspostaviti dijalog. Pitate zmiju zašto vas je ujela, zar ta zmija ne zna da vi niste zaslužili da vas ujede. Pitate zmiju je li ju tko nagovorio da baš vas ujede. Želite znati što se motalo zmiji u glavi kad vas je odlučila ujesti. Pokušavate naći logiku i objasniti sebi što se dogodilo, te se sve više udaljavate od mjesta na kojem vam je mogla biti pružena pomoć i uskoro padate u nesvijest.

Čini mi se da u našem hrvatskom društvu previše trčimo za zmijom, a premalo se liječimo od zmijinog otrova.

Nalazimo se u jednoj šizofrenoj situaciji kada se povede tema Drugoga svjetskog rata i poraća. Podjele su toliko duboke u narodu i komunikacija je toliko zagađena kao da smo i dalje u tom vremenu.

Psihološki to nije ništa neobično. Ono što nije proživljeno, ono što nije prorađeno, ono o čemu se strogo moralo šutjeti, kad-tad mora izaći van.

Ako ti nije bilo dozvoljeno pitati zašto ti je nestao djed otac ili brat, ako nikada nisi pronašao mjesto počinka tvojih najmilijih, ako ti nije bilo dopušteno oplakati članove obitelji koji nisu dobili civilizacijsko pravo na grob, onda s vremenom ta obiteljska generacijska trauma postaje trauma jednog naroda. Osobito nepravda o kojoj se moralo toliko dugo šutjeti, mora izaći na svjetlo dana.

Pred obilježavanje ovogodišnje obljetnice Bleiburške tragedije, mogli smo vidjeti da je 13. svibnja pet stotina posmrtnih ostataka žrtava Drugog svjetskog rata iz Slovenije dovezeno u Hrvatsku. Na društvenim mrežama mogli ste čitati i vrlo ružne komentare o tim žrtvama.

Hrvatsko društvo je u sebi duboko podijeljeno društvo. Ta podijeljenost svakodnevno se hrani i potiče, jer dok se narod dijeli, centri moći u miru mogu izvršavati svoje planove. Hrvatski narod ne može se dogovoriti o bitnim temama bez kojih ne možemo nastaviti neopterećeno naš razvoj. Bez dogovora oko bitnih stvari, bez zajedništva oko bitnih stvari i dalje ćemo se vrtjeti u krug.

Jedna od tema oko kojih se ne možemo dogovoriti je tema žrtve. Podjela na njihove i naše žrtve obezvrjeđuje svaku žrtvu. Neshvatljivo je nepriznavanje ljudskosti onima koji nisu razmišljali kao pobjednici i uništavanje svakoga tko se usudio razmišljati drugačije od pobjedničke ideologije. Neshvatljivo je uništavanje onih koji su odabrali ne živjeti u sustavu s kojim se nisu slagali. Kao što je neshvatljivo da i danas postoje ljudi koji bi najradije uništili one koji razmišljaju drugačije od njih. Ta spoznaja i silna isključivost u našem hrvatskom društvu treba nas zabrinuti.

Prvo što moramo prihvatiti je činjenica da zmija postoji. Ako se nađemo na putu toj zmiji i ako se ta zmija osjeti ugroženo od nas, ona će nas ujesti. Jedini način da nas ta zmija ne ujede je da ostanemo zatvoreni u svoja četiri zida, da ne mislimo svojom glavom i da pokunjeno klimamo na sve što ide u prilog toj zmiji.

Ljudski je neshvatljivo ubiti nekoga koga ne poznaješ i nekoga tko ti nije ništa loše učinio i čiji je jedini grijeh što nije iz tvojeg tabora i ne misli isto što i ti. Ljudski je neshvatljivo razoružati vojsku, ne dati priliku vojnicima da se brane i zatim iste vojnike i civile s njima mučiti i ubiti. Ljudski je neshvatljivo ubijati ljude protiv svih konvencija o ratovanju. Ljudski je neshvatljivo ubijati vojne ranjenike. Ljudski je neshvatljivo nametanje šutnje o toj nepravdi. Ljudski je neshvatljivo dijeliti jedan narod na naše i njihove.

Često zamišljam o čemu su razmišljali ranjenici dok su čekali u redu da ih ubiju nad Jazovkom i bace u jamu. Često se pitam o čemu su razmišljali vojni zarobljenici, civili, žene i djeca, koji su bili ponižavani na križnim putevima, a zatim ubijani kao da nisu ljudi. I prema bolesnim životinjama imalo se više sućuti nego prema tim ljudima.

I sam sebe uhvatim kako pokušavam Boga pozvati na odgovornost i pitati ga gdje je on bio u tim trenutcima. Tada shvatim da je i mene ujela zmija zla. Zatim se uhvatim kako pokušavam ući u komunikaciju s tom zmijom, ali tada mi postane jasno da prije svega moram izbaciti otrov iz sebe. I postanem svjestan da s tom zmijom nema komunikacije.

Često osjećamo silnu nepravdu baveći se ovim temama jer netko ima status žrtve, a drugi na samo da nemaju status žrtve, nego su se čak i njihova groblja preorala, kako ne bi ostalo nikakvog spomena o njima.

Osjećamo taj teret povijesne nepravde i napokon nakon 80 godina, istina polako dolazi na svjetlo dana.

Pitao sam se ovih dana što nama kao vjernicima može pomoći u nastojanju oko otkrivanja istine o žrtvama Drugog svjetskog rata i poraća?

Meni u borbi s tom nepravdom pomaže promjena perspektive i dvije Isusove rečenice. Ako smo vjernici, onda vjerujemo da u trenutku smrti dolazimo pred Boga. I pred Bogom se događa susret žrtve i krvnika. Pred jedinim sudom na kojem ne možeš utjecati na sudca. U tom susretu žrtve i krvnika pred Bogom ostvaruju se Isusove riječi: Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste. Mt, 25,40.

U tom susretu pred Božjim licem, krvnik postaje svjestan da nije mučio, ubio i u jamu bacio nekog nepoznatog čovjeka. Svoje zlodjelo učinio je Kristu. Krvnik sada vidi jasno da nije bila u pitanju zaslijepljenost, niti očaranost ideologijom. Krvnik postaje svjestan da je prešao na stranu zla. A kada je oduzimao život drugome, stavio se na mjesto Boga.

Krvnik postaje svjestan težine svoga zlodjela, više nema niti jedan mehanizam obrane pred samim sobom, ne može na drugoga prebaciti krivicu. U tom trenutku krvnik sudi sam sebi. Ako ima hrabrosti priznati svoje zlodjelo, ako ima skrušenosti primiti oprost žrtve, može se spasiti. A ako mu je drago da je svojim zlodjelom ranio samog Spasitelja, bit će izgubljen.

U svakom slučaju, sud je završio. Mi na tu presudu nemamo utjecaja. Mi možemo samo tražiti istinu o onome što se dogodilo i dostojanstveno pokopati posmrtne ostatke.

Druga Isusova rečenica koja mi se čini neizmjerno važnom za ovu temu glasi: Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo! Ako li pravo, zašto me udaraš? Iv 18, 23.

Čini mi se da se upravo u toj Isusovoj rečenici krije metodologija i hermeneutika govora o žrtvama Drugog svjetskog rata i poraća. Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo! Potrebno je imati vjerodostojna svjedočanstva svjedoka, ako postoje, te autentične povijesne dokumente.

Dostojanstvo žrtava ne gradi se na društvenim mrežama, nego za okruglim stolovima. Važno je sjesti s onima koji drugačije misle i komunicirati. Ali komunicirati na temelju argumenata, a ne na temelju osjećaja.  

Uskoro će biti punih sedam godina kako sam počeo tražiti istinu o umirovljenom dubrovačkom biskupu Josipu Mariji Careviću koji je pastoralno djelovao na teritoriju moje župe od Božića 1943. do svibnja 1945. kada je nestao pod nerazjašnjenim okolnostima. U mjestu je ostala priča o okrutnom mučenju i ubojstvu biskupa. Za grob mu se i danas ne zna.

Htio bih s vama podijeliti ono što sam naučio u tih sedam godina o ovim teškim temama.

Naučio sam da se teškim povijesnim temama može pristupiti samo sine ira et studio, bez srdžbe i pristranosti. Iako ne mogu razumjeti da čovjek može raditi takve strahote drugom čovjeku, u traženju povijesne istine ne želim osjećati srdžbu i ne želim biti pristran.

Naučio sam koliko ja važno tražiti povijesne dokumente i argumentirano govoriti o ovim temama.

Naučio sam da se ne možeš baviti ovim temama ako nisi spreman uzeti u obzir dokumente koji ti ne idu u prilog.

Naučio sam kloniti se ljudi koji sve znaju o nekoj povijesnoj temi, a puni su gorčine i mržnje.

Naučio sam kloniti se ljudi koji sve znaju o nekoj povijesnoj temi, ali niti jedan povijesni dokument nisu imali u svojim rukama.

Naučio sam kloniti se ljudi koji imaju potrebu stvarati podjele gdje god se pojave i koji nikada ne vide ništa dobro i lijepo u drugima.

Ako se netko želi baviti ovim teškim temama, mora biti spreman na klevetu i anonimne prijave.

Posebno sam zahvalan Bogu što u srcu nemam gorčine prema onima koji su imali potrebu diskreditirati me zbog bavljenja ovom temom.

Naučio sam da postoje ljudi koji na račun žrtava grade svoje karijere. Kada sam to shvatio, osobito sam pazio da ne bih i sâm gradio karijeru na žrtvi biskupa Carevića.

Naučio sam da u svemu što činim trebam znati prepoznati trenutak kada se maknuti, ali ne iz straha, već zato da u prvi plan ne stavljam sebe, već žrtvu. Osjećam da sam toj temi dao najviše što sam mogao i drago mi je da dolaze novi ljudi koji će svojim zalaganjem nastaviti tražiti istinu.

I na kraju, naučio sam da postoji Božje vrijeme koje se razlikuje od mojeg doživljaja vremena. Bog zna zašto još nije došlo vrijeme da se otkrije istina.

Među vama koji ste ovdje ima dosta članova različitih udruga. Na samom kraju vama želim reći jednu misao. Nemojte dopustiti Zmiji da u vaše udruge donosi podjele. Zmija ima glavni zadatak da među nas ubacuje sumnju i podjele.

Ubacuje ljude koji nas na prvu oduševe, ali oni su poslani sa zadatkom da nas podijele. Jer kada smo u zavadi, kada smo podijeljeni mi ne možemo ništa. Kada smo podijeljeni ne shvaćaju nas ozbiljno ni svjetovne, niti crkvene institucija. Čuvajte jedinstvo! 

Osjećam potrebu zahvaliti svim udrugama i pojedincima koji čuvaju uspomenu na žrtve! Hvala svim članovima udruga i pojedincima koji ponizno i samozatajno traže istinu!

Hvala župniku Alenu i njegovim župljanima koji su odlučili nastaviti ovo molitveno okupljanje nakon stanke!

Neka ova misa bude trenutak zajedništva, trenutak snage koji će nam pomoći da ne posustanemo i da ne odustanemo kada nađemo zapreka tamo gdje smo se najmanje nadali. I da čuvamo jedinstvo, jer žrtve to zaslužuju! Amen.

Fotografije: Damir Borovčak i Robert Majerić