Razgovor s Mariom Ostojićem, članom Velikog vijeća Hrasta

Gospodine Ostojiću, zamolio bih Vas da se za početak razgovora ukratko predstavite.

Jedanaesto sam dijete u obitelji koju su osnovali moji pokojni roditelji Ludvig i Matija. Rođen sam 1959. godine u Argentini, gdje su moji roditelji izbjegli nakon sloma Nezavisne Države Hrvatske. Tamo sam živio, školovao se i radio u franjevačkom Zavodu Alojzije Stepinac, gdje sam predavao matematiku, fiziku i kemiju. Aktivno sam sudjelovao u promicanju hrvatskih interesa u okviru tamošnje hrvatske zajednice. Sredinom 80-ih godina prošlog stoljeća uključio sam se u Hrvatsku republikansku stranku, koja je u domovini registrirana pod imenom Hrvatska republikanska zajednica, a koju su tada vodili predsjednik dr. Ivo Korsky i glavni tajnik mr. Kazimir Katalinić. Od njih sam dobio starčevićansku političku izgradnju s naglaskom na domovinsku, a ne na emigrantsku politiku.

Dok sam živio u Buenos Airesu, stalno smo organizirali demonstracije po ulicama Buenos Airesa kako bismo upozorili tamošnju javnost na neslobodu hrvatskog naroda u zločinačkoj i diktatorskoj Titovoj Jugoslaviji. Najvažnija se dogodila prigodom posjeta predsjednika Predsjedništva SFRJ Lazara Mojsova Argentini, kad smo se uspjeli probiti kroz sve policijske kordone i izazvati popriličan nered, što su sve novine prenijele i popratile s našim porukama. Tada je pokojni argentinski predsjednik Raúl Alfonsín pred Kongresom rekao: „Hrvati su nam upropastili sve". Od 1987. sam boravio uglavnom u Njemačkoj, gdje sam širio hrvatsku promidžbu u obliku letaka i snimljenih vrpca sa slobodarskim sadržajima među tzv. „gastarbajterima" i našim suradnicima koji su dolazili iz domovine, ne samo u Njemačku nego i u Austriju, Švicarsku, Italiju i Francusku. Doslovno sam spavao po vlakovima. Svrha je bila pripremati teren za ono što je bilo neminovno, raspad Jugoslavije. Mnogi su mi pomogli, uključujući i mnogo svećenika.

Živio sam i radio s vrlo skromnim sredstvima, ali Bog mi je putem svih tih ljudi osigurao sve što je potrebno za život i nastavak rada. Nakon prvih izbora došao sam po prvi put u domovinu, gdje smo registrirali stranku i nastavili raditi u izmijenjenim okolnostima. Zaposlio sam se u Hrvatskom informativnom centru kojeg je vodio Ante Beljo i za vrijeme rata između ostalog sam uživo izvještavao za nekoliko argentinskih radio-postaja. Kasnije sam se zaposlio u Ministarstvu vanjskih poslova, na početku u VII Upravi i kasnije u Odjelu za Srednju i Južnu Ameriku, gdje i danas radim. Godine 1996. sam izabran za predsjednika Hrvatske republikanske zajednice, male stranke koja nastoji biti čvrst stup hrabrog i nepopustljivog hrvatstva. Nema ničeg spektakularnog u mom životu čime bih se pohvalio, samo pokušavam u skladu s obiteljskim odgojem i u okviru svojih skromnih mogućnosti doprinijeti učvršćivanju hrvatske države i slobode mog naroda.

Predstavnik ste Hrvatske republikanske zajednice u Velikome vijeću Hrasta. Što je bilo presudno da ste pridružite Hrastu, tj. koje vrijednosti dijelite Vi i ostali članovi pokreta?

Presudno za pridruživanje Hrastu je bio stalni prigovor kako hrvatska konzervativna desnica nije sposobna ujediniti se kako bi imala svoje predstavnike u Saboru. Ipak mislim da je razjedinjenost konzervativne desnice mit kojeg šire upravo autori te razjedinjenosti, koji su je sijali, hranili i potpaljivali udbaškim metodama s ciljem da se konzervativna desnica ne organizira kao samostalna opcija, što bi dovelo do stabiliziranja hrvatske političke scene i definitivno smanjilo prostor svim opcijama koje ne računaju bezuvjetno s hrvatskom državom i s pravom hrvatskog naroda da odlučuje o njezinom uređenju, to jest onom krugu ljudi koji su uglavnom pripadali jedinoj partiji prije 1990. i sve do danas zadržali glavni utjecaj. Drugi razlog za pridruživanje je što Hrast nije zagovarao nekakvo mehaničko, već prirodno jedinstvo raznih skupina na temelju istih ili vrlo sličnih načela, među kojima nema nametanja nego dogovora, te svaka sastavnica na svoj specifičan način njeguje nacionalne i kršćanske vrijednosti i tako doprinosi cjelini.

Ta širina je stvorila jedan istinski demokratski prostor gdje se može argumentirano raspravljati tražeći rješenje za one probleme koji nas more. Treći razlog je što Hrast nije inicijativa koja će se iscrpiti nakon saborskih izbora, nego dugoročni projekt. Veliki je broj ljudi koji se odazvao i možemo bez pretjerivanja reći da postoji jedna solidna struktura koja se, ako bude dovoljno pameti, može učvrstiti i Spas HrvatskeKada svaki građanin i svaka institucija ispune svoju zadaću, kada Crkva bude evangelizirala, kada vlada bude vladala, kada sveučilišta budu obrazovala i škole odgajale, kada studenti budu studirali i radnici radili, kada domovina bude iznad bilo koje stranke, a stranke budu radile za domovinu. Kada bezakonje bude istraženo i krivci kažnjavani. Kada realnost zamijeni snove i kreativnost slogane. Kada institucije budu u službi domovine, zakoni budu primijenjeni na sve i pravda bude jednaka za sve. Hrvatska se može spasiti, ali iz iskrenosti istine, objektivnosti pravde i energije ljubavinastaviti raditi i nakon parlamentarnih izbora. Ima još puno razloga koji su me naveli na pridruživanje Hrastu, ali navest ću samo još jedan: u Hrastu uistinu prevladavaju mlađi ljudi kojima nitko ne može nametnuti vječne hipoteke, koji nemaju kompleksa, pristojni su i obrazovani, elokventni i ambiciozni, u zdravom smislu te riječi, oni se uistinu ponašaju slobodno, a među njima većinu čine članovi nevladinih kršćanskih udruga. Mi malo zreliji ili stariji možemo doprinijeti iskustvom, ali oni uistinu jesu budućnost i drago mi je da im mogu pomoći.

Politika je u očima prosječnoga hrvatskog birača postala sinonim za „legaliziranu" korupciju, lopovluk i nemoral. Veliku ulogu u stvaranju takve slike imaju i mediji koji su interesno povezani s kompromitiranim političkim strukturama i koji de facto onemogućavaju pristup visokoj politici poštenim i časnim ljudima. Na koji način Hrast namjerava doskočiti tom problemu, tj. promijeniti paradigmu politike u Hrvatskoj?

Bez obzira na trenutnu negativnu percepciju, politika je, parafrazirajući utemeljitelja naše stranke prof. Ivana Oršanića, nauk o sudbini naroda. Kako bismo mogli početi rješavati naše goruće probleme i kako bismo se mogli nadati boljem sutra, nužno je njegovati u sebi iskrenost, to jest pokušati govoriti i živjeti punu istinu, ne lagati ni drugima niti sebi. Današnja kriza je i kriza iskrenosti. Teško nam je priznati samima sebi da se nalazimo u situaciji u kojoj se nalazimo jer smo onakvi kakvi jesmo. Uvijek iznad nas lebde neke teorije urote i osjećaj da u onome što nam se događa mi nemamo nikakvu odgovornost.

Nije moguće promijeniti ono što se mora promijeniti ako ja nemam ništa s tim što nam se događa. Ako je krivnja uvijek u drugima, teško je dijagnosticirati vlastite odgovornosti koje vode prema obnovi. Ako se slažemo da u čovjeku sve ovisi o razumu i gledamo na razum kao na jedno polje, znamo da koliko god ono bilo plodno, ako ga se ne obrađuje, ostaje samo korov koji ulazi u polje nacionalnog i društvenog života, a posebno u politici i gospodarstvu, pretvarajući prilično bogatu u siromašnu i devastiranu zemlju. Za pronalaženje razloga ne treba kopati duboko, korov je u našem razumu. Prijeko je potrebno da iskreno prihvatimo ono što jesmo, vlastite svijetle i tamne strane, jer ćemo hrvatsko polje moći obraditi kada riješimo krizu iskrenosti.

Kada svaki građanin i svaka institucija ispune svoju zadaću, kada Crkva bude evangelizirala, kada vlada bude vladala, kada sveučilišta budu obrazovala i škole odgajale, kada studenti budu studirali i radnici radili, kada domovina bude iznad bilo koje stranke, a stranke budu radile za domovinu. Kada bezakonje bude istraženo i krivci kažnjavani. Kada realnost zamijeni snove i kreativnost slogane. Kada institucije budu u službi domovine, zakoni budu primijenjeni na sve i pravda bude jednaka za sve. Hrvatska se može spasiti, ali iz iskrenosti istine, objektivnosti pravde i energije ljubavi. U tom smislu ispitajmo svoju savjest kao pojedinci i kao pripadnici neke skupine koja je dio cijelog društva. Napravimo to iskrenom poniznošću, ispitajmo svoje ponašanje i budimo svjesni da se ono reflektira na zajednicu. Da bi ispit savjesti bio valjan, treba biti popraćen iskrenim shvaćanjem grešaka i čvrstom voljom da se one isprave.

Na taj ispit smo obvezni svi, svjesni da koliko je jača i reprezentativnija neka osoba ili društvena skupina, toliko je odgovornija za sadašnje probleme, ali i njihovo rješavanje. Ako smo svjesni da je hrvatska država ponajprije država hrvatskog naroda koji u njoj treba razvijati, štititi i promicati svoj specifični etnički i kulturni identitet, odnosno suprotstaviti se vrlo snažnim pokušajima relativizacije hrvatskog suvereniteta i razvodnjavanju i brisanju nacionalne svijesti, možemo promijeniti današnju tužnu sliku. Kako bi se to postiglo, valja osnažiti hrvatske nacionalne kulturne institucije, njegovati hrvatski jezik, hrvatsku kulturnu baštinu i afirmirati hrvatsku povijest; valja učvrstiti obitelj, mladež, gospodarstvo, kulturu i obrambenu politiku.

Valja iskorijeniti političku podobnost i učvrstiti pravnu državu kako bi bila sposobna suprotstaviti se negativnim utjecajima koji slabe nacionalni ponos i nacionalno dostojanstvo. Ti utjecaji uvijek su poticali podanički mentalitet i uništavali mogućnost razumne suradnje s drugim državama i međunarodnom zajednicom. Kako bismo se suprotstavili tim utjecajima, potrebno je takvo zajedništvo koje će neutralizirati one koji potiču podjele među Hrvatima iz daljnje i bliže prošlosti.

Kao bivši emigrant zasigurno poznajete stanje kakvo danas vlada u hrvatskoj emigraciji. Zanima nas kakva je danas slika o Hrvatskoj među emigrantima? Idealizirajuća, realna ili?

Hrvatski iseljenici su živi dio hrvatskog naroda koji je nepravedno diskriminiran na način da je sveden na nekakvu folklornu razinu. Njihovo uključivanje je korisno za Hrvatsku i čin pravde. Oni su dobrim dijelom sačuvali i promicali ideje hrvatske države i slobode hrvatskog naroda kada je u Domovini to bilo teško i plaćalo se uništenim životima, dugogodišnjim zatvorskim kaznama ili samim životom. Oni su priskočili u pomoć kad smo bili napadnuti. Oni imaju iskustva i potencijale koji nam mogu itekako pomoći. Oni su dio nas. Niti jedan mudri narod ne odriče se svojih sunarodnjaka koji žive izvan matične države, naprotiv. Dobar primjer odnosa matične države i domovine prema svojim državljanima i sinovima predstavljaju Irska i Izrael, od njih moramo učiti. Hrvatska mora biti negacija Jugoslavije po svim pitanjima pa i po ovom pitanju. Mi smo jedan narod, hrvatski, bez obzira gdje žive njegovi pripadnici, i imamo samo jednu domovinu, Hrvatsku.

Osobno sam dojma da je hrvatska emigracija – što zbog pljačke dijela njezina novca koji je devedesetih stizao za obranu Hrvatske, što zbog kasnije politike hrvatske države – duboko razočarana odnosom hrvatske države prema njoj. Kakvu politiku Hrast namjerava voditi prema dijaspori kako bi povratio njezino povjerenje u Hrvatsku?

Nema dvojbe da je hrvatska emigracija razočarana današnjim odnosom hrvatske države prema njoj. Razloga ima dovoljno. No ništa nije nepopravljivo. Za vrijeme Jugoslavije od odnarođivanja je naše sunarodnjake u emigraciji čuvala Crkva u Hrvata, za što joj se nikada nećemo moći dovoljno odužiti. I danas Ona nastavlja raditi u tom smjeru, međutim uvjeti su se promijenili, imamo državu i ona treba preuzeti svoj dio odgovornosti, ali i naši sunarodnjaci koji žive u inozemstvu također trebaju preuzeti svoj dio odgovornosti u uvjetima u kojima žive i djeluju. Prvi korak je da se sami organiziraju, bez ičijeg tutorstva, kako bi mogli artikulirati i prezentirali kako svoje potrebe, tako i svoj mogući doprinos. Mogućnosti su bezbrojne, a potreba velika. U svakom slučaju taj odnos treba postati dvosmjerna ulica i to u konkretiziranom smislu.

Da odlučujem o tome, osigurao bih hrvatsko državljanstvo svima onima koji to žele i obnovio nekadašnje Ministarstvo za povratnike i iseljenike, koje bi se trebalo baviti tom problematikom na razini vlade, a ne na nekakvoj nostalgičnoj razini. Dakle, potrebno je definirati konkretni okvir u kojemu će se taj odnos ponovno uspostaviti i razvijati. Ima nas malo, a Hrvatskoj smo potrebni svi. Domovina je naša majka i nije se ogriješila o svoje sinove koji nisu tu, ali država jest i to mora ispraviti, a naši sunarodnjaci moraju prihvatiti pruženu ruku. Bez obzira na sve grijehe koji su se dogodili, ostaje činjenica da je emigracija pomogla osamostaljenju i izgradnji Republike Hrvatske i da osim šačice velikosrba, jugoslavena, komunista i oportunista, koji nemaju potporu naroda, ali dobivaju podršku izvana, ogromna većina hrvatskog naroda je zahvalna za tu pomoć i gaji jedan istinski pozitivan odnos prema Hrvatima koji žive u emigraciji.

Kada se govori o potencijalima hrvatske dijaspore, uglavnom se govori o onima koji bi za Hrvatsku bili korisni u političkom, ekonomskom i diplomatskom smislu. Međutim, u Hrvatskoj je slabo poznato da je poslijeratna emigracija od 1945. do 1991. razvila i snažnu intelektualnu djelatnost. Ideje – da spomenemo samo istaknute članove vaše Hrvatske republikanske zajednice – jednoga Ivana Oršanića, Ive Korskoga i dr. u Hrvatskoj gotovo da su nepoznate, iako je riječ o misliocima koji su možda i najsustavnije promišljali položaj Hrvatske unutar Jugoslavije, ali i nudili modele za uređenje Hrvatske nakon stjecanja samotalnosti, što je tada bila prava rijetkost. Vaše mišljenje?

Sama činjenica da sam ušao u stranku koju je utemeljio i vodio prof. Ivan Oršanić do svoje smrti, a dr. Ivo Korsky do 1991., izražava moje mišljenje o njima i o stranačkoj doktrini. Oni su prihvatili hrvatski nacionalizam u njegovom čistom obliku i pomogli da se održi i učvrsti. Oni su uvelike prenijeli baštinu svog dugogodišnjeg rada. Putem tog rada povezani su hrvatski nacionalisti od Ante Starčevića i Eugena Kvaternika nadalje, čisto, povijesno i postojano starčevićanstvo kao kristalizacija hrvatskog nacionalizma, preko 60 godina vjernosti i požrtvovnosti. Ponosan sam na ono što su učinili osobno i zajedno sa svojim suradnicima, živima i mrtvima, i još sam ponosniji na danas djelatne, malobrojne republikance, koji pokušavaju prenijeti u budućnost njihovu baštinu.

No oni su izvršili ono što je Starčević nazivao svojim „deržanstvom" i plodovi njihovog rada su ugrađeni u samostalnu Hrvatsku. Prije više od pola stoljeća Oršanić je rekao da je smisao hrvatske države u ostvarivanju slobode. Državu imamo, ali još nismo slobodni, tako da je jedino razumno nastaviti raditi tamo gdje su oni stali jer ih je smrt pokosila. Ostavili su nam i nekoliko knjiga koje sadržavaju temelje i načela na kojima trebamo nastaviti graditi. Oršanićeva „Vizija slobode" te „Hrvatski nacionalizam" i „Iz ideala u stvarnost" Ive Korskog temeljne su knjige kojima će se dodati knjiga koju priprema bivši predsjednik Hrvatske republikanske zajednice, mr. Kazimir Katalinić. Uvjeren sam da se ništa od svega toga neće izgubiti, nego će koristiti i dalje, jer načela su ostala ista i samo ih trebamo primijeniti u novim okolnostima.

Zanima nas kako bi opisali stanje u hrvatskoj diplomaciji. Među domoljubnim krugovima vlada uvjerenje da je diplomacija u bitnome kadrovski preslika nekadašnje jugoslavenske diplomacije i kako su istinski hrvatski kadrovi unutar nje i dalje rijetkost, što se pak mora reflektirati na međunarodni položaj Hrvatske.

Diplomacija je refleks politike koju definira državni vrh, ona je dio državne uprave, koja predstavlja trajan i stabilan čimbenik te se u tom smislu ne može ni idejno niti djelatno baviti aktualnom politikom države te posebice aspirirati za promjenom iste. Ukoliko državna uprava nije učinkovita, država de facto ne može dobro funkcionirati. Sistem državne uprave treba biti takav da ona sama po sebi teži k znanju, uspješnosti i valjanosti. Da bi bila stručna, mora u svakom segmentu biti točno definirana i uvježbana te imati osposobljeni i usavršeni kadar. Uspješnosti državne uprave pridonosi svojevrsni autoritet i moć da se znanje pretoči u izvršnost, te da taj proces ne može spriječiti nikakva "ugledna", „moćna" i „utjecajna" sila.

Dobro plaćena, nadzirana i kontrolirana uprava doprinijet će sveukupnoj njenoj valjanosti. Neznalačka i nedovoljno stručna uprava teži određenom obliku samovolje upravljačkih struktura, jer se samo tako može zaštiti od kritika, nametnuti i održavati kao autoritet. U neučinkovitoj upravi javne ili tajne skupine mogu izvršavati premještaje, imenovanja i otpuštanja kadrova te mijenjati odluke. Uprava koja je ustrojena na način da sam sustav ne promiče valjanost, djelotvorna je samo za onoga tko je plati i, što je najvažnije, postupno postaje korumpiranom. To ne ovisi o samoj državnoj upravi, nego o vladama koje njome upravljaju, stoga vlada mora imati upravljačko znanje, nezavisnost i odlučnost, osobine koje će posljedično imati i cijela državna uprava. Vlada koja ne zna ili nije dovoljno sposobna upravljati gubi iz ruku državnu upravu, te se događa suprotan proces i ova se nametne vladi; vlada koja nema neovisnost prepušta upravu nekoj moćnijoj zavisnosti i, naposljetku, vlada koja nema odlučnosti prepušta upravu neredu i korupciji.

Zapravo državna uprava kao stabilna i trajna poluga moći, o kojoj nije uobičajeno voditi računa kao o čimbeniku koji može postati samostalan, nevidljiv ili neodgovoran, može paralizirati cijelu zemlju. Veliko je zlo kad vlade zaboravljaju da bez dobre uprave ništa ne može valjati u jednoj zemlji, pa započnu iz demagoških razloga u nju „trpati" nestručne i nesposobne ljude koji uz to ne žele efikasno raditi, a samo zato što su njihove pristaše ili simpatizeri. Problem je što u lošim vladama prevladava mišljenje da je za rad u državnoj upravi dovoljna samo odgovarajuća stranačka iskaznica. Stranke i vlade ne doprinose dobrobiti društva i zajednice jer zaboravljaju da pored svih mogućih iskaznica treba postojati znanje ili barem upućivanje na njega.

Hrvatska je, kako se čini, prema vratima Europske unije. Zanimalo bi nas Vaše mišljenje o možebitnom hrvatskom ulasku? Isplati li se Hrvatskoj ući u ovakvu EU, koja posljednjih mjeseci stoji na vrlo skliskim nogama i koja u svojim temeljnim dokumentima negira svoje kršćanske korijene?

Danas je Hrvatska pred vratima Europske unije koju nam predstavljaju kao alternativu Zapadnom Balkanu ili tzv. Jugosferi. Moje mišljenje je da dok u Europskoj uniji mogu koegzistirati logika integracije i logika nacionalizma, Hrvatska može u Europskoj uniji naći svoje mjesto. Dakle, protiv sam federalizacije Europske unije, ali ne protiv Europske unije kao saveza ravnopravnih nacionalnih država koje vežu zajednička civilizacijska i kulturna povijest, kršćanski korijeni te suvremeni gospodarski interesi. Tu bih samo dometnuo da trebamo dobro vidjeti tko je sve, bez obzira na retoriku, pokušavao blokirati ulazak Hrvatske u Europsku uniju, kako u Hrvatskoj tako i u međunarodnoj zajednici, jer onda možemo dobro vidjeti gdje je naše mjesto.

Jedanput kada Hrvatska bude punopravna članica Europske unije, trebamo voditi suverenističku politiku kao što to rade na primjer Mađarska, Češka i Poljska. Što se tiče Zapadnog Balkana ili tzv. Jugosfere, mislim da su dva iskustva zajedničke države sa Srbima dovoljna za zaključak da ondje nemamo što tražiti. Zaključak je, stoga, da je hrvatska država jedini nezamjenjivi cilj svake hrvatske političke djelatnosti, a o svemu ostalome možemo argumentirano raspravljati. O negiranju kršćanskih korijena u dokumentima Europske unije mislim da to neće opstati, jer ako Europskoj uniji oduzmete kršćanstvo, ne ostaje gotovo ništa. I ulaskom Hrvatske kršćanski korijeni Europske unije će se učvrstiti budući da je kršćanstvo jaka odlika hrvatskog identiteta s kojim ulazimo.

Mi moramo jasno reći da želimo u Europsku uniju, ali ne pod uvjetima koji su izravno protiv hrvatskih interesa i nikako ne pod čitavim nizom ponižavanja kojima smo izloženi. Vidjet ćemo hoće li Sabor koji bude izabran 4. prosinca imati snage stvari staviti na svoje mjesto. Završavam ovaj odgovor citatom prof. Ivana Oršanića: „Danas samo lud čovjek može misliti da samostalnost i nezavisnost znače neko odjeljivanje i izlučivanje od života s drugim narodima na svijetu. Nezavisnost znači samo sigurnost i potrebu sigurnosti da jedan narod može slobodno i nezavisno od drugih naroda stavljati svoju političku, kulturnu, vjersku i ekonomsku zrelost u međunarodnu suradnju kako hoće i s kim hoće, a ne po bratskom nasilju".

Posljednjih mjeseci Hrvatska Demokratska Zajednica izložena je sustavnim napadima medijima i drugih krugova, koji praktički idu za time da tu stranku potpuno unište. Zanima me Vaše mišljenje o mogućnosti da se HDZ reformira iznutra tj. očisti od dokazanih lopova i izdajica. Je li takvo što po Vašem mišljenju moguće?

Načelno ne želim govoriti o unutarnjim pitanjima drugih stranaka, samo ću Vam reći da je ta rasprava voda na mlin dvjema velikim strankama čija su vodstva stalno polarizirala hrvatsku političku scenu u svoju korist, iako imaju istu prošlost.

Iako takve prognoze znadu biti nezahvalne, zanima me koje ja Vaša prognoza rezultata Hrasta na skorašnjim parlamentarnim izborima?

Glasači koje predstavlja Hrast imat će svoje predstavnike u Hrvatskom saboru.

Davor Dijanović