Razgovor s Marijom Slišković, predsjednicom udruge Žene u Domovinskom ratu

Marija SliškovićPoštovana gospođo Slišković, predsjednica ste Udruge Žene u Domovinskom ratu. Recite nam nešto više o radu Udruge, kada je osnovana i što je od željenih ciljeva već ostvareno?

Udruga je osnovana samo s jednim ciljem, ostaviti zapisano svjedočanstvo budućim generacijama o doprinosu žena u obrani zemlje. Žene Hrvatske su prije svega poticale mirovne inicijative i pozivale na sprječavanje rata na prostorima tadašnje Jugoslavije. Činile su ono što odgovornost za dom i domovinu traži, pridružile su se obrani, potpori prognanima, invalidima, djeci poginulih, organizirale su život svojih obitelji u prognaničkim smještajima i najstrašnije mnoge su podnijele veliku žrtvu u vremenu zarobljavanja i odvođenja u logore.

Dio zapisa izašao je u šest knjiga i dva prijevoda na engleski i španjolski jezik. Toliko je ostvareno u ne poticajnoj potpori državnih institucija, to je puno, ali svakako nedovoljno da bi se ta istina mogla suprotstaviti "istini izjednačavanja krivnje za rat".

Knjiga "Sunčica"

Vrlo zapaženo bilo je nedavno predstavljanje knjige "Sunčica" koja sadrži svjedočanstva 14 žena, žrtava ratnog zločina silovanja. Put do izdavanja ovoga djela bio je težak. Što je sve bilo potrebno i što je bilo najteže?

logorSve je teško oko "Sunčice". To nisu zapisi mirotvornog djelovanja hrvatskih žena, nisu zapisi o odlasku žena na liniju bojišnice iskazati podršku braniteljima, to su djela dobra.Knjiga "Sunčica"Knjiga "Sunčica" govori o zlu. Onom strašnom zlu koji izađe iz nekih ljudi u trenucima kada imaju moć nad drugim. Žene su prošle pakao moći zla, kada su bile vlasništvo bolesnih umova koji su im činili sve što mržnja i zlo pomisli. Teško se vraćati u to vrijeme da bi nekome pričajući prenio taj pakao

Knjiga "Sunčica" govori o zlu. Onom strašnom zlu koji izađe iz nekih ljudi u trenucima kada imaju moć nad drugim. Žene su prošle pakao moći zla, kada su bile vlasništvo bolesnih umova koji su im činili sve što mržnja i zlo pomisli. Teško se vraćati u to vrijeme da bi nekome pričajući prenio taj pakao. Posebno je to teško ako godinama nemaš potporu i sam se svakim danom nosiš s činjenicom da se tih doživljaja nikada nećeš osloboditi.

Za taj rad trebalo je prenijeti puno ljubavi i razumijevanja da bi se stvorilo povjerenje u kojem se izgovorio samo dio patnje i nanesene boli.

Zašto naziv "Sunčica"? Recite nam nešto o Sunčici jučer i danas?

Rekla sam da je sa "Sunčicom" sve teško, jer Sunčica je osmomjesečna beba zarobljena u jednom stanu u Vukovaru u kojem su njenu majku silovali.Teško je u tim uvjetima zamisliti užas koji je prolazila majka, mlada žena, strašno je i pomisliti da se u tim uvjetima nalazila mala beba. Zato je i knjiga nazvana po njoj kao simbolu stradanja i patnje žena, u ovoj knjizi od osmomjesečne bebe do zrelih žena.

Sunčica je rasla uz teško stradalu majku, u prognaničkim uvjetima, kasnije povratničkim, svakako sve je to uvjetovalo na njen život.Danas krhka, plaha, djevojka pred udajom, navikla na skroman život, ni ne pomišlja da i ona ima pravo na status bebe logorašice. Nikada nitko nije ni pitao za nju iako se u sudskim spisima govori o bebi koja je bila uz majku u vrijeme počinjenja ratnog zločina. Zločinci su silovali njenu majku ali i zatočili osmomjesečnu bebu, nije li i to kažnjivo djelo?

Znamo da je žrtava silovanja bilo jako puno, čak 240 djece majke su i pored izuzetno teške traume rodile. Što je s ostalim ženama, zašto šute? Razlog tome može biti činjenica da se zločinci slobodno šeću i nakon prijava žrtava i davanja iskaza nadležnim institucijama? Je li prisutan strah od odmazde ili činjenica da su ignorirane sve ove godine? Što su sve ove godine radile, kako se to voli reći, "institucije sustava"?

SunčicaSve se tu nadovezuje i sram i strah i nemar države za koju ne postoje. Postoje različite kategorije stradanja branitelja i civila, a nigdje ne postoji kategorija žena nad kojima je izvršen ratni zločin silovanje i to sve govori. Žene nemaju status žrtve nad kojom je izvršen ratni zločin ni prava koja iz tog statusa proizlaze. Davale su iskaze na koje nema pravosudnog reagiranja, ukazivale na zločince, i odustale. Država Hrvatska selektira ratne zločine i krši obveze iz međunarodnog prava. Žene su se same nosile s proživljenim, sada im je dosta nemara, straha,nepravde, više neće šutjeti.

Na predstavljanje knjige pozvali ste sva veleposlanstva akreditirana u Hrvatskoj i još neke goste. Ispričalo se veleposlanstvo Norveške, a onda naknadno zamolilo za sastanak? Tko se je, a tko se nije odazvao Vašem pozivu i ima li to političku poruku?

Nije ovo bilo samo predstavljanje knjige da se mogla pokazati tolika drskost nedolaska.Od veleposlanstava se očekuje diplomatska pristojnost i javljanje. Ovo je drugi puta da oni pokazuju podcjenjivački odnos na naše obraćanje.

Institucija Predsjednika RH, Premijerke, Predsjednika Sabora,Državnog odvjetnika, nisu željeli shvatiti da se radi o teškom stradanju žena i nisu im došli dati podršku. Morali su doći jer su odgovorni zašto Hrvatska prikriva zločince.

Imale smo razgovor u veleposlanstvu Norveške na njihov poziv. Za njih nismo imali uobičajene zahtjeve civilnog društva financiranja programa ili slično, od njih očekujemo da utječu i podupru da se ovaj ratni zločin ne smije prešućivati. Ukazale smo im na propust civilnog društva kojem daju potporu a koji je također prešutio ovaj ratni zločin.

Glas istine

U svom radu predstavljate glas istine i ukazujete na razne vrste žrtava i dimenzije stradavanja u Domovinskome ratu. Otišli ste i korak dalje. Obavili ste zajedno s drugim ženama razgovor s Ministrom branitelja, predale zahtjev za izradbu novog zakona. O čemu se radi?

Ja sam prije svega željela ukazati na veliki doprinos hrvatskih žena u traženju mira, upozoravanju na rat, potpori obrani i svemu što su veličanstveno i savjesno obavljale u vrijeme srpske agresije. Doprinos ženaJa sam prije svega željela ukazati na veliki doprinos hrvatskih žena u traženju mira, upozoravanju na rat, potpori obrani i svemu što su veličanstveno i savjesno obavljale u vrijeme srpske agresijeTaj doprinos nije vrednovan, ne mislim tu na odlikovanja i mirovine, mislim na dostojanstven spomen u društvu tom doprinosu. Djeca u školama ne uče o tome kako su majke zaustavljale rat.

Kako je dimenzija stradanja žena u ratu ogromna i kako je izdajnički prešućena usmjerila sam rad u tom pravcu. Sada upozoravam i u zemlji i svijetu na taj zločin prešućivanja. Zato sam sa ženama žrtvama zatražila susret s Ministrom branitelja. To je Ministarstvo pozvano da ispravi nepravdu prema ženama i hitnim postupkom utvrdi status ovih žrtava.

Kakav je odnos medija prema radu Udruge i drugih nevladinih udruga? Naime, dojam je kako su mediji i pojedine udruge vrlo senzibilizirane kada se spomenu ljudska prava, ali da ta senzibiliziranost iščezne čim se spomenu ljudska prava žrtava Domovinskoga rata na hrvatskoj strani.

medijiTočno je da su dva kriterija za sagledavanje ljudskih prava. U norveškom veleposlanstvu rekla sam, a to često ponavljam, da mi je jako žao što nakon izlaska iz komunističkog sistema nismo imali šansu razviti istinsko civilno društvo. Financijska potpora određuje pravac djelovanja udruga. Tako imamo niz udruga koja se bave žrtvama ali s naglaskom na 1995. g. i oslobađajuću akciju Oluja. To je stvorilo odbojnost kod svih žrtava iz 1991. g., početka agresije na Hrvatsku.

Kada ja govorim o žrtvama ne govorim o nacionalnoj pripadnosti ali govorim o 1991. g. vremenu kada je zlo krenulo. Mislim da razum nalaže stvari sagledavati od početka a ne kraja.

Mediji očito imaju zadani pravac. Kada sam god bila na skupu koji je organiziralo civilno društvo u Hrvatskoj koje se bavi regionalnim sagledavanjem ratnih stradanja bile su bar četiri kamere i niz novinara. Moj pristup nije regija nego Hrvatska i to nije medijska vijest.

Moj stav je da onaj tko ne vidi svoj prag ne vidi ni tuđi. No ovo je vrijeme kada se za novac obavlja svaki zadatak.

Kakav je interes mladih ljudi za teme s kojima se bavite i jesu li u našim školskim programima dovoljno zastupljene teme iz Domovinskoga rata?

Interes mladih je veći nego što je vidljivo u javnosti. Meni se obraćaju studenti koji svoje znanstvene radove usmjeravaju prema događajima iz Domovinskog rata. Čuju za pisana svjedočanstva žena i žele to znanstveno obraditi. Uvijek im proslijedim sve zapise žena i stojim na raspolaganju za sve dodatne upite. Izuzetno sam ponosna na svaku ženu jer znam koliko je ljubavi i davanja bilo u vremenu obrane zemlje i to mladi trebaju znati.

Kako gledate općenito na situaciju u Hrvatskoj? Koje bi aspekte izdvojili kao pozitivne, a koje kao negativne?

Ništa ja u Hrvatskoj ne želim gledati negativno. Mlada država raste i ima pogreške. Ako pazimo na smjer sve će doći na svoje.

Zašto trošiti energiju na negativno kada je više i to puno više dobra.

Puno je dobraNišta ja u Hrvatskoj ne želim gledati negativno. Mlada država raste i ima pogreške. Ako pazimo na smjer sve će doći na svoje - zašto trošiti energiju na negativno kada je više i to puno više dobraPrvo su nas napali, ubijali, razarali, uništavali, onda krali, varali, izdavali. A Hrvatska unatoč svemu danas ima lijepe obnovljene kuće u svim razorenim mjestima, prekrasne ceste, mnoge vrijedne ljude. Istina ima i one koji čine zlo i sebi i Hrvatskoj.

Ako nekoga muči kakva je Hrvatska neka otiđe u Škabrnju. Vidjet će ljepše kuće nego su bile, vidjet će cvjetne okućnice, novu i ljepšu crkvu, plantaže, vinograde, vrijedne ljude. Vidjet će da je svaka škabrnjska žrtva oživljena novim životom. Vidjet će lijepu budućnost Škabrnje i Hrvatske usprkos ubijanju, razaranju, uvjeravanju da je sve teško i loše.

To što nas žele preko medija uvjeriti da je sve loše i da se ovdje ne može živjeti i da treba otići je bezobrazluk onih koji već vide svoja mjesta na ovim prostorima.

Samo čitajući svjedočanstva u knjizi "Sunčica", čovjek zanijemi. Mnogi dobiju instinkt zatvoriti knjigu i ne nastaviti sa čitanjem. Međutim, žrtve nemaju tu mogućnost. One svoj teret nose sa sobom cijeli svoj život. Dvije žene su pročitale svoj iskaz na predstavljanju knjige "Sunčica", javno, pred svima. Ljudi su uz suze, ustali i popratili ih pljeskom odajući priznanje i divljenje. Moramo priznati da iz tih žena izvire snaga. Podsjećaju na pobjedu, podsjećaju na ljubav i jedinstvo devedesetih. Što je potrebno za neko novo jedinstvo i podizanje vjere u hrvatskom narodu u vlastitu snagu?

izboriMoj sin mi je rekao "mama ja ovo pokušavam pročitati ali ne mogu, ovo je strašno". Rekla sam mu ne čitaj, misleći da su svi u kući i previše uključeni, jer htjeli ili ne htjeli ipak nam je to i kućna tema.

Ako danas netko u Hrvatskoj kaže da mu je teško on nikada nije čuo za istinski teret života i govori o materijalnom. Ovim ženama je učinjeno da i da im date ogromno materijalno bogatstvo niste učinili ništa. One se svoje patnje, boli, straha, ne mogu osloboditi. Teško im je i osvijestiti da su ostale žive. Zločin koji im je učinjen nije prolazan on je trajan. Duge godine živjele su s tom spoznajom .Kada su osvijestile činjenicu da su same pokraj svih nas, prihvatile su snagu koju im nudi njihova vjera.Ono što one imaju je nova duhovna snaga. Doživjele su potporu Boga za dalji život, rad, borbu za pravdu za sebe i za sve žene koje to još ne mogu. One ne mrze, ne traže osvetu. One traže pravdu. One su pobijedile zločince i sve nas koji smo ih šutnjom izdali. One će se boriti i za sve one kojih više nema, one koje nisu dočekale pravdu.

Na taj put valjalo bi nam svima poći. Istinski ne na trenutak,bez čvrste odluke što je u našem životu važno, što nam znači dom i domovina, što svaki čovjek pokraj nas, nema pomaka. Budemo li zarobljeni s pitanjima tko krade, koliko krade, propadamo li,hoće li nas prevariti, tko laže, koliko je tko bogat, tonut ćemo sve dublje.

Treba se okrenuti svojoj snazi i svojoj vjeri. Hrvatsko bogatstvo je u tlu i moru ali najveće bogatstvo je u ljudima. Ne u onima koje se da uvjeriti da ne mogu, nego u onima koji su 1991. g rekli mi to možemo, to treba ponovno glasno izreći.

Očekujem da će mladi to učiniti.

Silvija Lažeta

 

Sub, 27-11-2021, 10:16:55

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.