Razgovor s Davorom Juricom: Za izbornu pobjedu HDZ-u treba demokratizacija i tuđmanizacija

Davor JuricaGospodine Jurica, zamolio bih Vas da se ukratko predstavite čitateljima Portala Hrvatskoga kulturnog vijeća.

Rođen sam 15. travnja 1965. u Puli i nakon dužeg izbivanja ponovo se nalazim na istome mjestu. Oženjen sam i živim u kršćanskom braku u kojemu imamo petero djece. Kao povratnik iz Italije sudjelujem u osnivanju HDZ, čiji formalni član nikada nisam postao, ne zbog nekakvih osobnih razloga, već zbog pogrješne procjene o postojanju suficita hrvatskih domoljuba u politici, uzrokovane činjenicom da je u to vrijeme bilo vrlo prosperitetno biti domoljub, što je rezultiralo prevelikom gužvom u hodnicima HDZ-a, naročito za one koji gužvu ne vole.

Po zvanju sam elektroničar računarske tehnike, po zanimanju poduzetnik, a po zlu koordinator Hrasta za 8. izbornu jedinicu i kao takav, dok me još trpe, član Velikog vijeća Hrasta.

Zašto po zlu?

Imam lijep život i volim ga provoditi u obitelji, nalazeći uvijek vremena za izlete u prirodi, učenje s djecom i zajednički ručak. Politika je moja kazna, ona me je zarobila još od studentskih dana kada sam sanjao Hrvatsku, taj nažalost nedovršeni san. Danas, kada znamo da proces gubitka države započinje u onome trenutku kada pomislimo da je završio proces njezine konsolidacije, osjećam dužnost napraviti sve što je u mojoj moći kako bih sudjelujući u sprječavanju poništavanja države, iz krajnje sebičnih razloga, sebi, svojemu narodu i unucima svojih unuka priuštio tu privilegiju imati Hrvatsku.

Politika je razlog mojega nemira i tjeskobe, alat kojim se moj narod loše služi pa postaje predmet njegove tlake. Njome se bavim po zlu jer u Hrvatskoj stvari idu po zlu i zlo joj se sprema. Kada tako ne bi bilo, nastala bi velika gužva u hodnicima Hrasta za mjesto koordinatora 8. izborne jedinice.

I pokret Hrast je nastao po zlu jer kada se zlo ne bi spremalo ni Hrasta ne bi bilo, postojale bi samo etablirane političke stranke i njihovi profesionalni političari. Politika je mirnodopsko oružje kojim se svaki Hrvat treba htjeti i znati služiti, kako bi oživotvorio ili barem mogao prepoznati vrijednosti koje će drugi oživotvoriti pa tako omogućio rast dobra i spriječio širenje zla izazvanog nebrigom za opće dobro, zbog čega bi svoje pravo mogao ponovo braniti stvarnim oružjem ili trpjeti zlo.

kPred nama je niz važnih odluka o kojima se građani moraju izjasniti, odnosno za koje bi se trebalo uvažiti njihovo mišljenje. Slijede izbori, ulazak u EU, jugosferski projekt... Kako gledate na trenutnu situaciju?

Prije svega, potrebno je istaknuti kako su vremenska i predmetna isprepletenost svega što ste gore naveli samo jednim dijelom slučajna i kako ona s čitavim nizom brižno usklađenih, često namjerno izazvanih, a svakako vješto upravljanih događaja usmjeravaju tijek zbivanja unaprijed zacrtanom cilju, stavljajući Republiku Hrvatsku svakim danom u sve teži položaj iz kojega se ona postojećim politikama teško može izvući.

Pojasnit ću ovu premisu i kao primjer navesti usklađenost parlamentarnih izbora i referenduma koja je u funkciji podjele već podijeljene domoljubne opcije, a tempirano izricanje prvostupanjske presude hrvatskim generalima čin pravne agresije političkog sudišta, koji između čitavog niza negativnih posljedica za RH treba poslužiti i kao važan operator spomenute podjele. Tome treba dodati već uobičajeno medijsko, političko i sudsko proganjanje i diskreditiranje ljudi koje je sustav obilježio kao neprijatelje buduće države, mislim pritom na hrvatske branitelje, kao i vremenski brižno usklađene selektivne sudske procese protiv najviših državnih dužnosnika iz redova HDZ-a.

Proizvodnja afera, pritisaka, medijsko-političko-sudskih hajki, ucjena, izdaja, upravljanih uličnih Facebook-nemira pa slijedom toga i izazvanih podjela, nepovjerenja, razočaranja, apatije te konačno ravnodušnosti i nezainteresiranosti domoljubnog biračkog tijela smanjiti će broj pa samim time i utjecaj domoljuba u formiranju presudnih odluka navedenih u vašemu pitanju, što bez ikakve sumnje i jest nečiji cilj. To je samo dio šire strategije kojom se sinergijom upravljanih i naoko kaotičnih događaja žele opravdati, a dovođenjem jugoslavenske desnice (lažne ljevice) na vlast i ubrzati procesi rastakanja hrvatske države. Jednostavno, želi se poslati jasna poruka kako je država nastala na zločinu vođena lopovima, mafijašima i nelustriranim jugokomunistima u početnoj fazi kaosa i dužničkog ropstva pa je ona kao takva nepotrebna tvorevina koju i ne bi bilo velika šteta jednom zauvijek precrtati sa geografske karte Europe i svijeta. To su argumenti na kojima sadašnji osporavatelji, a možda uskoro i budući proganjatelji svakoga hrvatstva, grade priču kojom treba opravdati utapanje Hrvatske u bari nekakve nove balkanske asocijacije, dodajući tome kako je ona već ionako nastanjena nesposobnim neradnicima koji ne znaju njome upravljati i koji nisu u stanju preuzeti vlast u vlastitoj državi i organizirati jednu jedinu normalnu političku stranku pa čak niti izaći u dovoljno velikom broju na izbore, što je opet očiti dokaz nehaja za sudbinu i opstojnost vlastite države koju eto ni sami Hrvati više ne trebaju.

U pitanju spominjete demokratsko izjašnjavanje i uvažavanje mišljenja hrvatskih državljana, što u stvarnosti ne postoji jer se njihovo mišljenje rijetko traži u partitokratiziranome društvu kojim umjesto naroda, a ne u ime naroda, upravljaju stranke u ime kojih opet upravljaju stranačke vrhuške, gotovo u pravilu ekspoziture raznih centara moći koji iz tehničkih razloga lakšeg upravljanja procesima održavaju na životu ovakav sustav. Članove vlastitih političkih stranaka, a posebno narod, vrhuške konzultiraju tek zbog zadovoljavanja minimuma forme demokratske procedure (izbori, rijetki stranački sabori i još rjeđi referendumi). Kako su izbori prilika kada se napokon mora čuti i mišljenje naroda, „umreženi" na vrijeme pokreću složeni proces najprljavijeg manipuliranja stvarnim temeljem demokracije, demokratskim pravom glasa. Oni metodom kombiniranog medijsko-političkog rata, upravljajući nizom naoko kaotičnih događaja koji takvom brzinom sustižu jedni druge da ih je teško pohvatati i zapamtiti, a kamoli još i promisliti njihov stvarni smisao i očitu međuovisnost, utječu presudno na ishod onoga što bi trebala biti volja naroda. Današnje neborbeno stanje duha izmorenog hrvatskoga čovjeka posljedica je upravo takvog medijsko-političkog rata protiv Hrvatske, uporabom legalnog, ali duboko nedemokratskog ubojitog oružja kojim se žrtvu, dakle nas domoljube, želi ponovo neizravno spriječiti u demokratskom izjašnjavanju.

Iznuda pristanka prijevarom protudemokratska je sveobuhvatna metoda medijsko-političke torture ispiranja mozga zbunjenih glasača, kojom se već unaprijed uobličene protunarodne interese želi samo tehnički provući kroz nužnu demokratsku proceduru, kako bi oni okrunjeni nedodirljivom aureolom legaliteta u konačnici bili usmjereni protiv istog tog prevarenog naroda. To je naša stvarnost, to su metode kojima se provodi i na kojima opstaje partitokratski sustav upravljanja državom, koji sebe lažno predstavlja demokratskim.

Upravo je takvom prijevarom iznuđen pristanak na Mesića, danas Josipovića, a možda već sutra na Jugosferu. Ista metoda poslužiti će za iznudu pristanka na EU, iako o tome nismo proveli javnu raspravu i imali uvid u sve potpisane dokumente, pa bi iz toga razloga referendum trebalo odgoditi glasujući protiv te raspisati novi, onda kada budu zadovoljeni ovi osnovni uvjeti koji moraju prethoditi svakom demokratskom raspisivanju referenduma.

Možete li izdvojiti ono što je dobroga učinjeno u Hrvatskoj unazad desetak godina?

Postoje elementi dobrih djela koji opet, u širem kontekstu dekroatizirane i detuđmanizirane hrvatske politike, najčešće vode krivome cilju. Rekao bih kako je najviše toga učinjeno upravo na povratku tuđmanizmu jer sada konačno nakon desetljeća uništavanja vlastitoga bitka možemo ustvrditi kako smo verificirali (žalosno je što je to uopće i trebalo) ispravnost suštine politike Franje Tuđmana. Ona se, osim u njegovom remek djelu stvaranja Hrvatske u nemogućim okolnostima i gotovo cijelom svijetu usprkos, u najsažetijoj formi može prepoznati u onome drhtaju glasa kada bi ponesen emocijama s ljubavlju i ponosom izgovorio tu znamenitu i neobično lijepu riječ Hrvatska.

Ljubav kojom je Franjo Tuđman volio hrvatski narod jedini je pokretač dobrih djela i preduvjet svakoga hodanja pravome cilju. Upravo bi ta ljubav Franje Tuđmana, nasuprot ovome teškom desetgodišnjem iskustvu, treba biti pouka Hrvatima kako više nikada u politiku ne bi birali ljude koji poput raznih Mesipovića tako očito ne vole svoj narod.

"Jugosferske" integracije uz podršku Josipovića mogle bi dobiti dodatni zamah ako na vlast dođe tzv. Kukuriku koalicija? Iako nije baš puno učinila na rješavanju otvorenih pitanja sa Srbijom, HDZ-ova Vlada barem nije povukla tužbu protiv Srbije za genocid kako je više puta sugerirano s Pantovčaka.

Ta se užasna kombinacija protuhrvatske strahovlasti nikada više ne smije dogoditi, barem dok se ne provede lustracija i demokratizacija političkih stranaka, tog stvarnog uzroka svake korupcije i protuhrvatstva. Lustracija i demokratizacija nužni su preduvjeti usmjeravanja postojećeg partitokratiziranog društva prosperitetnom razvoju, temeljenom i na političkoj stabilnosti sustava u kojemu će nakon njihove uspješne provedbe neka buduća koncentracija vlasti u rukama takozvane ljevice biti manje opasna i traumatična. Ne treba se zavaravati kako će lustracija odmah riješiti sve probleme inficiranog hrvatskoga društva, ali ona će nepovratno otpiliti trulu granu na kojoj se noćne ptice skupljaju, s koje uzlijeću i iz koje vade crve, kako bi njima nahranili sebe, svoje potomke i duhovne sljedbenike, spremajući ih za let po institucijama države koju duboko preziru i planiraju poništiti.

Rastakanje države provodi se istodobno u svim političkim strankama i kroz sve institucije društva jer je umrežena jugoslavenska desnica nasljeđena iz bivšega sustava i kao takva ona je prožela Hrvatsku još od samoga početka njezinoga nastajanja. Želimo li konačno upravljati vlastitom državom naši postupci moraju biti jednako umreženi i usmjereni zajedničkome cilju, jer ne možemo živjeti u državi čija sudbina ovisi o spriječavanju dolaska SDP-a na vlast. SDP, kao stožerna stranka jugoslavenske desnice, nakon provedene lustracije i demokratizacije treba postati socijaldemokratska stranka, dakle ljevica, hrvatska ili internacionalna, kako god, pod uvjetom da nije jugoslavenska.

Na drugi dio vašega pitanja već sam odgovorio rekavši kako u HDZ-ovoj politici postoje elementi dobrih djela, koji u širem kontekstu dekroatizirane i detuđmanizirane hrvatske politike najčešće vode krivome cilju.

Kako bi prokomentirali trenutne odnose unutar HDZ-a? Naime, osim promjene retorike prilagođene izbornim potrebama ništa se u ovoj stranci zapravo važnijega ne događa iako je jasno da su šanse ove stranke uz ovakav kurs na izborima dosta loše?

Uz neznatnu mogućnost pogrješne procjene, usudim se reći kako mi je više stalo do budućnosti HDZ-a negoli velikoj većini vrhuške te nama Hrvatima ukradene političke stranke, što dovoljno govori samo za sebe. Siguran sam kako veliki dio članstva i mali dio vodstva HDZ-a razmišlja na isti način i kako će uskoro stranka biti demokratizirana i tuđmanizirana u duhovnom, a nadam se i u fizičkom smislu.

Što će biti s HDZ-om ako izgubi izbore? Neki s ljevice već su govorili o HDZ-u kao zločinačkoj organizaciji, a niz dužnosnika ove stranke već stanuje u Remetincu. Zašto bi drugi bolje prošli, čak i ako nisu ogrezli u afere i politički nemoral kao Ivo Sanader? Primjerice, politički obračun 2000. godine bio je vrlo temeljit.

Odlično pitanje!

HDZ je više nego zainteresiran preživjeti i domoći se vlasti. Upravo je upućen na demokratizaciju i tuđmanizaciju, a sama poluga dolaska na vlast još je uvijek u njegovim rukama, što je vrlo važno i dobro.

Slabosti nacionalne opcije ispoljavaju se i na ovim izborima, a primjera dugoročnog i sustavnog rada jako je malo. U čemu su po Vama glavni razlozi ovakvoga stanja na nacionalnom krilu?

Domoljubna opcija heterogena je i međusobno posvađana skupina „nečijih ljudi", kojima je stvaranje nesloge u opisu posla. Dugotrajna i namjerna nesloga takozvane domoljubne oporbe, osim međusobnim nepovjerenjem njihovog većim dijelom domoljubnog članstva, uroditi će i nepovjerenjem glasača u njihove dobre namjere, što će u konačnici rezultirati okretanjem Hrastu i pridruženim koalicijskim partnerima, ali i HDZ-u, naročito ako se u njemu žurno započne s procesom demokratizacije.

Kada bi u toj i takvoj domoljubnoj oporbi postojale stvarne domoljubne političke stranke one bi već odavno koalirale s Hrastom, koji je upravo i nastao kako bi na široko postavljenoj političkoj platformi okupio udruge, istaknute pojedince i političke stranke oko zajedničkog cilja. Većini političkih stranaka takozvane domoljubne oporbe očito više odgovara stanje cmizdrave razjedinjenosti uzrokovane valjda nekim višim silama i nesretnim nizom uvijek nepovoljnih okolnosti. Ponavljam, razjedinjenost im je u opisu posla.

U tzv. mainstream medijima vrlo se teško mogu dobiti objektivne informacije o trenutnoj situaciji u Istri, s obzirom da se kao jedini tumači „istine" nameću članovi IDS-a. Zamolili bi Vas zato da nam kažete ponešto o trenutnim političkim, ekonomskim i drugim događanjima u Istri. Je li i Istra u sličnome položaju kao i drugi dijelovi Hrvatske?

Stvaranje medijske slike o Istri kao zemlji privilegiranih, sretnih, dobrih i bogatih ljudi notorna je glupost i služi u svrhu promidžbe IDS-a. Istrani su manje-više jednako sretni, dobri i bogati kao i većina stanovnika Hrvatske. Naravno, kada je riječ o kvaliteti života tada treba uspoređivati usporedivo, a ne Poreč i Knin ili Rovinj i Vukovar. Istra je politički feud Ivana Jakovčića, a on eksponent onoga dijela hrvatskoga političkog sustava koji je na odlasku, naravno, pod uvjetom da je sve o čemu ovdje pišem na dolasku, što prvenstveno ovisi o nama glasačima.

Informacije o Istri u hrvatskim medijima imaju dvojaku zadaću: poslati poruku ostatku Hrvatske kako je IDS-ova politika naglašenog regionalizma i gotovo suvišnog nacionalizma uspješan, moderan i dakle poželjan model ponašanja i uređivanja odnosa u državi, a onda i poslati poruku Istranima kako oni, iako toga još nisu svjesni, ustvari žive dobro jer ako svi mediji u Hrvatskoj tako kažu onda je to valjda istina i zbog toga treba i dalje podržavati IDS i politiku mudroga Ivana.

To vam je kao kada Miljenko Jergović dobije nekakvu bezveznu nagradu u inozemstvu, ne zbog toga što ga tamo netko normalan čita, već od partije na dar, kako bi zadivili domaću publiku i uvjerili njega i druge kako je baš on taj model pisca i intelektualca kojega se čita i prevodi, uzor kojega bi svaki hrvatski nenazadan književnik trebao u stopu slijediti, a potencijalni čitatelji ozbiljno shvatiti i po mogućnosti prihvatiti njegov svjetonazor, kada već o njemu mediji tako lijepo pišu, pa još i sve te nagrade...

Bitno obilježje istarskoga čovjeka je antifašizam. Kao posljedica talijanske represije, koja prerasta u italo-fašistički totalitarizam, u istarskim narodnjačkim i svećeničkim krugovima nastaje prvi antifašizam u svijetu, koji je ujedinio i pokret za demokratsku i hrvatsku Istru, pa je za razliku od nametnutog jugo-komunističkog totalitarizma (koji se od onog italo-fašističkog, osim po tome što mu je bio suprotstavljen, ni po čemu ne razlikuje), on stvaran i autohton.

Istarski je antifašizam znamen i ponos Istre i Hrvatske pa je svako svojatanje tog i takvog antifašizma od strane jugokomunista duboka uvrjeda istarskome i hrvatskome čovjeku, ali i zdravom razumu. Dobro znamo kako se taj isti jugokomunistički fašizam, kao nesretni spoj nelustriranog velikosrpskog fašizma i nametnutog komunizma, odnosio prema hrvatskome narodu od Bleiburga do Domovinskog rata, gdje je on konačno i vojno poražen. Također je važno podsjetiti na odnos jugokomunizma i NOP-a prema istarskome antifašizmu i njegovim nositeljima, svećenstvu i narodnjaštvu, koje je bilo izloženo brutalnoj osveti zbog svoje hrvatske i demokratske komponente. Sjetimo se samo mučeničke smrti 1947. u Lanišću, sluge Božjega Miroslava Bulešića, ali i i maltretiranja istarskoga i hrvatskoga svećenstva, čega je trnovita kruna mučeništvo bl. Alojzija Stepinca.

Što tek reći o slavljenju Proštinske bune u organizaciji jugokomunista opsjednutih zločincem J. B. Titom, od kojega je stvarni organizator te iste Proštinske bune, hrvatski i istarski komunist (kasnije protukomunist) dr. Ante Ciliga, morao otići u iseljeništvo. Kada već govorimo o hrvatskim komunističkim antifašistima, zar ubojstvo lidera hrvatskog komunističkog antifašizma A. Hebranga ne govori dovoljno o zločinačkoj i protuhrvatskoj naravi jugokomunizma, koji je zbog neprovedene lustracije ruglo današnje Hrvatske.

Jugoslavija bi bila komunistička država utemeljena na marksizmu i u njoj bi sukobi izbijali na klasnoj i ideološkoj, a nipošto na nacionalnoj osnovi, da ona nije bila sačinjena i od komponente nelustriranog velikosrpskog fašizma, koji je iza kulise komunističkog antifašizma, metodama najokrutnijeg genocida, masovnim i pojedinačnim ubojstvima, sustavnim protjerivanjem i poticanim iseljavanjem Hrvata sa stoljetnih ognjišta, planirao stvoriti etnički čistu V. Srbiju na području Hrvatske.

"Nema moralno pravo nazivati se antifašistom tko nije istodobno i antikomunist." Riječi su to Hanne Arendt, spisateljice mučene u nacističkim logorima, koje na žalost pogađaju samu bit problema naše svakodnevice. Dodamo li tome misao prof. dr. Branimira Lukšića: „Kada se deklarira antifašističkim, komunizam ne definira sebe po onome što on jest (netolerantan i totalitaran zločinački sustav, koji je iza sebe ostavio 200 milijuna žrtava u svijetu), već po onome kome se on suprotstavlja", možemo ustvrditi kako između zločinačke naravi fašizma i komunizma ne postoji veća razlika i na tragu ove kratke raščlambe zaključiti kako su Hrvati sustavno uništavani sinergijom tih dvaju totalitarnih i zločinačkih sustava nesretnim prožimanjem nelustriranog velikosrpskog fašizma i nametnutog komunizma u velikosrpsko-jugoslavenskoj faši-komunističkoj državi.

Jesu li uopće mogući normalni odnosi sa Srbijom i kakvi su oni danas?

Želimo li unaprijediti postojeću razinu odnosa sa Srbijom ne trebamo činiti ništa, na tome već radi Ivo Josipović i njegov stručni tim.

Kako bi odnosi sa Srbijom postali barem normalni, umjesto unaprijeđeni na postojećem modelu, neophodno bi bilo pravedno tumačiti nedavnu povijest i prihvatiti sve posljedice koje iz toga proizlaze, za što Srbija nije spremna, naročito u blistavoj perspektivi unapređivanja odnosa po modelu spomenutom u prethodnoj rečenici.

Kada bi kojim slučajem postojala stvarna želja za unaprjeđenjem međusobnih odnosa tada bi Hrvati i Srbi, kao dva stara i različita naroda, našli snage i političke mudrosti napraviti iskorak u međusobnoj komunikaciji pa gradeći zdrave međudržavne odnose prestali biti žrtve tuđega imperijalizma (imajući u vidu kako su Hrvati žrtve i onoga srpskoga).

Pretpostavke za takvu budućnost treba tražiti u Srbiji i njezinome odricanju od velikosrpstva, kako na simboličnoj tako i na praktičnoj razini, a onda i u Hrvatskoj i njezinome preuzimanju odgovornosti za vlastitu budućnost, koja započinje ovladavanjem vlastitom državom, što isključuje mogućnost postojanja nekakve organizirane jugoslavenske desnice u institucijama države, a podrazumijeva provedbu lustracije, demokratizaciju političkih stranaka i kao posljedicu toga demokratizaciju partitokratiziranog hrvatskoga društva i konačnu tuđmanizaciju - što nije ništa drugo doli kroatizacija Hrvatske.

Koji su prema Vašem mišljenju ključni potezi koje bi u Hrvatskoj trebalo učiniti u sljedećem razdoblju na unutarpolitičkom planu?

Vrijeme pred nama traži djelatno sudjelovanje u životu zajednice, a postojeće političke stranke stvarni su izvor svake anomalije, naročito protuhrvatskog određenja postojećeg partitokratiziranog društva. Želimo li uistinu doći na vlast i započeti mijenjati Hrvatsku ovi bi procesi trebali biti usporedni i usklađeni:

1. Umrežavanje udruga i pojedinaca vjerničke i protuliberalne orijentacije na Hrastovoj platformi.

2. Okupljanje političkih stranaka stvarne domoljubne oporbe oko Hrasta (ako one uopće i postoje, jer kada bi postojale samo dvije stranke stvarne domoljubne oporbe one bi već odavno koalirale).

3. Demokratizacija i tuđmanizacija HDZ-a pod unutarnjim pritiskom članstva i vanjskim pritiskom Hrasta.

Dolaskom na vlast treba nastaviti demokratizaciju Hrvatske:

1. Provodeći lustraciju, kao preduvjet demokratizacije političkih stranaka i cjelokupnog partitokratiziranog hrvatskoga društva.

2. Potičući razvoj unutarstranačke demokracije te transparentnog rada i financiranja političkih stranaka neophodnom izmjenom zakona o političkim strankama.

3. Mijenjajući Ustav u svim onim dijelovima gdje se: „Republika Hrvatska ustanovljuje kao država hrvatskoga naroda i država pripadnika nacionalnih manjina", dakle, iz države u kojoj su Hrvati definirani kao etnički narod u državu u kojoj bi svi njezini državljani bili dio hrvatskoga političkog naroda.

Konačni cilj navedenih procesa temeljita je dekomunizacija društva, jačanje države i demokracije, kao i svođenje sveprisutnog i umreženog jugoslavenstva u institucijama države na njegovu stvarnu mjeru, a sukladno zastupljenosti istoga u hrvatskome društvu.

Hrvatsku treba stabilizirati, racionalizirati i usmjeriti održivom razvoju u ekonomskom, gospodarskom, financijskom pa čak i u političkom smislu. Ona je dovedena u tešku situaciju polusuverenosti u kojoj više ne upravlja polugama vlastitoga razvoja. Nakon provedene temeljite dekroatizacije Hrvatske ne postoji više nekakav skup brzih i jednostavnih rješenja koja bi u kratkom vremenu postojeće stanje promijenila na bolje, već tisuću sitnih i nekoliko krupnih stvari koje treba međusobno uskladiti, a usklađeno strpljivo graditi, kako bi svakim danom davalo više ploda.

Neodgodivo je i prevažno provesti lustraciju, kako bi se uopće stvorili preduvjeti za daljnju demokratizaciju političkih stranaka i cjelokupnog partitokratiziranog društva, jer nedemokratske političke stranke ne mogu graditi demokratsko i prosperitetno društvo kada su upravo one rasadnik klijentelizma, korupcije i na koncu svakoga protuhrvatstva. Predmet neprovedene lustracije zaglavni je kamen političke platforme sa koje nastupa jugoslavenska desnica u njezinom napadu na institucije Republike Hrvatske. Ipak, radi potpune istine treba istaknuti kako lustracija, osim zdrave političke klime i pokojeg lustriranog državnog službenika, ne može riješiti problem kadra koji nije podložan lustraciji, umreženog potomstva i duhovnog pomlatka onih koje želimo lustrirati, a koji u potpunom nesrazmjeru sa svojim udjelom u ukupnoj populaciji RH prodiru u sve pore hrvatskoga društva i zauzimaju vrlo važna i odgovorna mjesta u državi.

Dakle, ono što moramo i možemo uspješno lustrirati politička je podloga na kojoj oni egzistiraju i s koje crpe politički otrov, a onda tek u manjoj mjeri i same pripadnike toga miljea.

Kako na Vaše pitanje želim odgovoriti predlažući, umjesto iznoseći mjere koje su već prepoznate kao dobre i koje će kao takve vrlo vjerojatno i biti oživotvorene, smatram kako ih ovdje nema smisla ponavljati. Takve, dobre i konačno prepoznate mjere svakako su osnivanje hrvatske državne razvojne banke, a nadajmo se i provođenje gore spomenute lustracije, o kojoj sam ipak morao nešto reći.

Dakle, predlažem sljedeće, imajući na umu kako bi predloženo trebalo bolje oblikovati ili dio predloženog čak i odbaciti nakon neophodne multidisciplinarne rasprave:

1. Druga Republika

Postojeći model republike temeljen na etničkom narodu nije u skladu s hrvatskim interesima. On guši i destabilizira Hrvatsku pa bi u tome smislu trebalo razmišljati o ozbiljnijim izmjenama Ustava, stvarajući tako pretpostavke za Drugu Republiku. U ovoj sadašnjoj, nositelj suvereniteta RH je narod u etničkom smislu, što podrazumijeva i postojanje ostalih etničkih skupina (nacionalnih manjina ) kao političkih faktora koje se izrijekom i spominju u Ustavu. Ustavom treba redefinirati nositelje suvereniteta u RH po uzoru na mnoge normalne europske države i postojeći etnički model pretvoriti u politički, kao preduvjet svake jednakost svih njezinih državljana, a participaciju sadašnjih manjina u životu RH, s političke, svesti isključivo na kulturnu razinu.

Republika Hrvatska nije BiH, ona nije sastavljena od različitih autohtonih naroda pa je postojeći model zasnovan na etničkom narodu u teškoj suprotnosti s interesima Republike Hrvatske i snažna kočnica razvoju zdravih društvenih odnosa.

Redefiniranjem postojećeg modela svaki državljanin Republike Hrvatske postaje politički Hrvat pa pripadnik neke etničke skupine, kao politički Hrvat, treba tek zaželjeti isticati svoju etničku pripadnost i marljivo ju održavati kroz razna kulturna društva i folklor (nipošto politički), dok je po postojećem modelu on već svojim rođenjem autohtoni etnički i politički pripadnik nacionalne manjine, drugačiji od etničkog i političkog Hrvata, pa se on kao takav nalazi u situaciji u kojoj Hrvatsku tek treba htjeti prihvatiti, ako za to uopće i osjeti ikakvu potrebu.

Nešto potpuno drugo su autohtone zajednice, kao primjerice Gradišćanski Hrvati, koje imaju posebna politička prava, ali treba pritom naglasiti i kako se broj Gradišćanskih Hrvata može povećati samo prirodnim prirastom stanovništva unutar te iste zajednice, a nipošto dolaskom austrijskih državljana hrvatskog porijekla među Gradišćanske Hrvate, koji nisu i nikako ne mogu postati pripadnici te autohtone zajednice. Oni kao takvi mogu biti samo i isključivo politički Austrijanci hrvatskog porijekla, sve dok nalaze želju i volju to porijeklo isticati u vlastitim hrvatskim klubovima.

Stranac, primjerice Srbin, koji je 45. došao u Hrvatsku ili onaj koji sutra dođe u RH i koji na neki način dobije hrvatsko državljanstvo po sadašnjem modelu postaje zaštičen kao nekakav autohtoni Vlah (koji je usput rečeno rumunjskog, a ne srpskog porijekla), sa svim svojim političkim pravima, koja su drugačija od onih koji vrijede za ostale hrvatske državljane, što je za interese RH ravno samoubojstvu.

2. Demografska politika

Treba donijeti zakone kojima bi se demografska politika nadredila mnogim postojećim prioritetima pa bi u tome smislu porezna politika značajno trebala biti i u funkciji demografske. Želimo li preživjeti, prosječna obitelj s troje djece već sutra mora postati hrvatska stvarnost, jer što će nam država ne bude li nas bilo. Treba stvoriti uvjete koji će mlade ljude na njima lako shvatljiv način i u najkraćem mogućem roku privesti braku i zasnivanju obitelji, u kojoj će oni i zbog materijalnih razloga željeti imati više od dvoje djece. Predlažem uvesti 50% poreza na dohodak do određenog iznosa tako oporezivog dijela plaće, koji bi se već nakon dvoje djece smanjio na sadašnji, a svakim novim djetetom nastavljao dalje smanjivati.

3. Uvođenje u obrazovni sustav školskoga predmeta koji bi sadržao zdravstveni i građanski odgoj te minimalnu vojnu obuku.

U obrazovni sustav RH treba uvesti školski predmet (od 1. razreda osnovne do zadnjega razreda srednje škole) koji bi rastao s djetetom i bio usklađen njegovoj dobi i potrebama za boljom socijalizacijom i prevencijom neželjenog ponašanja. Isti bi predmet djecu srednje škole pripremao za odgovorno roditeljstvo i aktivnu ulogu u životu društva, što bi uz zdravstveni i građanski odgoj obuhvatilo i neophodnu vojnu obuku. Na temelju teškog povijesnog iskustva i nepovoljnog geostrateškog položaja Hrvatska ne može sebi dopustiti luksuz u kojemu uz već nepostojeću vojnu obvezu tolerira i nepostojanje minimalne vojne obuke u srednjim školama.

 4. Etiketiranje domaćih ekoloških proizvoda, mjesta gdje se on prodaje (tržnice) i konzumira (restorani).

Osim neophodnih velikih promjena, kao što je spomenuto osnivanje hrvatske državne razvojne banke, moguće je i nizom naoko malih stvari izazvati promjenu onih velikih pa bi primjerice u gospodarstvu, radi smanjenja uvoza hrane, zaštite zdravlja potrošača, povećanja domaće proizvodnje, opstanka sela i seoskih domaćinstava te brendiranja hrvatskih restorana trebalo umrežiti nekoliko stvari:

• Etiketu ekološkog proizvoda, koja bi osim na samome proizvodu trebala bila istaknuta i na mjestima gdje se on prodaje (tržnice) ili konzumira (restorani).

• Zakup prostora na zelenoj tržnici takvim bi proizvođačima trebao biti nuđen po povlaštenim cijenama i težiti potpunoj orijentaciji zelenih tržnica domaćim proizvođačima, umjesto prekupcima, jer je uvozna hrana ionako ponuđena kroz trgovačke lance i nema potrebe prodavati ju i na zelenim tržnicama.

• Usmjeriti određene oblike poticaja proizvođačima takvih proizvoda, čemu svakako treba poslužiti osnivanje hrvatske razvojne banke.

Tada bi proizvođači napokon imali interes proizvoditi i na zelenim tržnicama prodavati kvalitetne i skuplje proizvode, koji bi tako označeni i prepoznati od strane potrošača kvalitetom nadmašili i potrošnjom ozbiljno ugrozili uvozne proizvode s nemoguće niskim nabavnim cijenama, od kojih živi naš uvozni lobi, a izumire Hrvatska. Što bi to značilo za brendiranje hrvatskih restorana ne treba puno govoriti jer se to samo po sebi razumije, naročito kada znamo kako su najbolji hrvatski restorani upravo na otocima i malim mjestima, i to prvenstveno zbog uporabe domaćih namirnica.

Hrvatsko kulturno vijeće do sada je svoj rad uglavnom ograničavalo, djelom zbog manjka sredstava, na grad Zagreb i okolicu. Što bi prema Vašem mišljenju trebalo poduzeti kako bi se rad Udruge proširio i na Istru? Što bi preporučili Portalu?

Trebalo bi usmjeriti postojeće članove i simpatizere osnivanju podružnica u svim gradovima Republike Hrvatske, a Istru pokriti s podružnicama u Puli i Pazinu. Bio bi to koristan i važan projekt, logičan nastavak jednog krasnog prijateljstva s HKV-om. Portal HKV-a svjetionik je u medijskom mraku prevarene i detuđmanizirane bigbrotherske i Big brotherove Hrvatske, u kojoj su valjda napokon svi zadovoljni, osim tamo nekakvih dosadnih Hrvata. Preporučio bih Portalu uvesti tjednu rubriku „Gosta portala", u kojoj bi na dan objavljenoga razgovora (intervjua) ugošćena osoba bila na raspolaganju čitateljima pa sat vremena (primjerice od 18 do 19 sati) odgovarala na postavljena pitanja komentatora, uz tehničku pomoć administratora portala.

Davor Dijanović

 

Sub, 28-05-2022, 08:23:33

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2022 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.