Razgovor s Krešimirom Miletićem 

Gospodine Miletiću, zamolio bih Vas da se ukratko predstavite čitateljima Portala Hrvatskoga kulturnog vijeća. S čime se bavite u profesionalnom životu i koje su sve Vaše aktivnosti?

Rođen sam 1973. u Zagrebu. Oženjen sam, otac četvero djece. Nakon MIOC-a (današnja XV. gimnazija) diplomirao sam na Sveučilištu u Zagrebu, Pravni fakultet, smjer diplomirani socijalni radnik na temu: Aktualnost socijalnog nauka Katoličke crkve u Hrvatskoj. Trenutno sam zaposlen u Gradu Zagrebu, Gradskom uredu za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom na mjestu stručnog savjetnika. Pored redovitog školovanja, upisao sam i poslijediplomski specijalistički studij 'Management neprofitnih organizacija i socijalno zagovaranje' Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu gdje ovih dana čekam obranu završnog rada. Od ranih studentskih dana intenzivno sam vezan uz laički angažman u Katoličkoj crkvi. Na poseban način bio sam vezan uz franjevce konventualce u Župi sv. Antuna Padovanskog u Zagrebu gdje sam u petaestak godina služio u brojnim aktivnostima, radu s djecom, mladima, osobama u potrebi. Predsjednik sam Udruge za promicanje obiteljskih vrijednosti – Blaženi Alojzije Stepinac koju sam i utemeljio 2002. te Hrvatskog bračnog i obiteljskog saveza CRO-BIOS koji okuplja 15 katoličkih obiteljskih udruga s područja Republike Hrvatske. Osim redovnog obrazovanja i poslijediplomskog studija, završio sam niz edukacija i stekao nekoliko certifikata s područja građanskog odgoja, psihosocijalnog tretmana počinitelja nasilja u obitelji, psihosocijalnog tretmana maloljetnih počinitelja nasilja, rada s djecom koja imaju rizično ponašanje, pisanja projekata i dr. Višegodišnji sam vanjski suradnik Centra za socijalnu skrb Zagreb u ulozi voditelja mjere nadzora nad izvršenjem roditeljske skrbi. Bio sam član Pododbora za sadržaje pripremnog razdoblja i predprogram uoči Euharistijskog slavlja s papom Benediktom XVI. na Hipodromu.

Predsjednik ste Udruge za promicanje obiteljskih vrijednosti – Blaženi Alojzije Stepinac. Kakva je prema Vašem mišljenju perspektiva katoličkih obitelji u Hrvatskoj?

Demografska slikaSvake godine u Hrvatskoj se rađa između 7 i 10 tisuća stanovnika manje negoli ih umire. Projekcije govore da će, ako se ovaj trend ne promijeni, Hrvatska do 2070. imati 500.000 stanovnika manje negoli danas. Imamo trend starenja populacije, sve kasnijeg ulaska u brak, sve kasnije dobi u kojoj žene rađaju prvo dijeteObitelj je prva i životna stanica ljudskoga društva, pa tako i Hrvatske. Svi ćemo se složiti da obitelj zaslužuje biti na prvome mjestu svakoga čovjeka, jer smo u obitelji proveli i provodimo najsretnije trenutke života, a obitelj je i prva škola društvenih kreposti bez kojih ljudsko društvo ne može opstati. Za očekivati je i da bi odnos države i svih politika, ali i cjelokupnog društva, prema toj prvoj i životnoj stanici ljudskog društva trebao biti posebno osjetljiv i zaštitnički, te da bi se obiteljske vrijednosti trebale promicati i štiti u svim sastavnicama svakodnevnog života. No, je li tome tako u Hrvatskoj?

Kada pogledamo podatke, statistike, rezultate društvenih istraživanja, ali i jednostavno pogledamo oko sebe u našoj bližoj okolini, svjedočimo drugačijoj istini. Obitelj ne samo da je mnogostruko ugrožena i izložena brojnim vanjskim i unutarnjim razaračima, već u teškoj situaciji u kojoj se nalazi kao da ne dobiva podršku, zaštitu i pomoć.

Hrvatska promatrajući demografski zapravo izumire, ponešto sporije negoli cjelokupna Europska civilizacija koja migracijom radno sposobnog stanovništva pokušava ispuniti sada već teško nadoknadive deficite. Obitelj, natalitet, programi usmjereni obitelji ponovno postaju pitanje 'par excellence' za Europu koja je očito izgubila ono nešto najvažnije što drži i osigurava opstanak čitavog društva i civilizacije. Još je bl. Ivan Pavao II upozoravao na 'kulturu smrti' i pogubne posljedice sustava koji ne vrednuje obitelj, dostojanstvo ljudske osobe, obiteljske vrijednosti, vjeru. Rezultati su vidljivi.

Svake godine u Hrvatskoj se rađa između 7 i 10 tisuća stanovnika manje negoli ih umire. Projekcije govore da će, ako se ovaj trend ne promijeni, Hrvatska do 2070. imati 500.000 stanovnika manje negoli danas. Imamo trend starenja populacije, sve kasnijeg ulaska u brak, sve kasnije dobi u kojoj žene rađaju prvo dijete itd. Po broju rastavljenih brakova još uvijek smo nešto iznad europskog prosjeka, što možemo zahvaliti jednim dijelom i kršćanskom nasljeđu koje se opet nesmiljeno napada kroz medije. U Hrvatskoj sve više govorimo i o pojavi 'socijalnog steriliteta' (samački život) koji zahvaća 20% muškaraca i 9% žena u dobi od 35 do 44 godine.

Kada govorimo o obitelji u Hrvatskoj, potrebno je upozoriti na glavne razarače obitelji, koje možemo podijeliti na unutarnje i vanjske. Među najvažnije unutarnje razarače svakako možemo ubrojiti manjkavu pripravu za brak, probleme komunikacije među članovima obitelji, nedostatak bračne i obiteljske duhovnosti, osobne i obiteljske financije, neučinkovito upravljanje vremenom.

Od vanjskih razarača obitelji ističem sustavno lošu i promašenu politiku prema obiteljima, donošenje protudruštvenih zakona među kojima izdvajam Zakon o suzbijanju diskriminacije, neusklađenost rada i obiteljskog života, financijske terete i dužničko ropstvo, utjecaj medija koji nameću protubračni i protuobiteljski mentalitet, marginalizaciju utjecaja obitelji u društvu te na poseban način pokušaje da se roditeljima oduzme pravo da biraju odgoj i obrazovanje u skladu sa svojim pozitivnim vrijednosnim sustavom.

Istraživanja pokazuju da preko 80% građana smatra kako žene nemaju dosta poticaja za rađanje, mlađe ispitanice sklonije su tvrdnji da porodiljski dopust ima negativan utjecaj na njihov posao i karijeru.

Ovo je tek dio zastrašujućih podataka koji upućuju da trenutna upravljačka elita dubinski ne razumije ovo pitanje i u kolikoj je mjeri zapravo čitava budućnost Hrvatske dovedena u pitanje. Hrvatska je zapravo u ratu, koji ima višestruko dalekosežnije i opasnije posljedice od svih dosadašnjih agresija kojima je bila izložena Hrvatska. Stoga su žurno potrebne temeljite društvene i političke promjene u Hrvatskoj.

Prilikom nedavnog posjeta Hrvatskoj papa Benedikt XVI. pozvao je hrvatske obitelji da budu otvorene prema životu. Koja je važnost toga posjeta za hrvatske obitelji i općenito za Republiku Hrvatsku?

Duhovni bojBoj koji se bije na svjetskoj pozornici duhovne je naravi. Onaj 'koji nema tijelo', 'Otac laži i čovjekoubojica otpočetka' vodi bespoštedni rat protiv tijela, protiv čovjeka, dostojanstva ljudske osobe, života. Na poseban način vodi se rat protiv muškarca i žene, maternice – kao svetišta života, braka i obitelji kao stožera društva.Hrvatska nalazi na vrlo važnoj prekretnici. Stanje je iznimno teško: narod se osjeća prevarenim, izdanim, povrijeđenog dostojanstva. Laž se prikazuje kao istina, a istina se prikazuje kao laž. Hrvatske heroje i žrtve proglašava se zločincima, a sve ono što napada i vrijeđa hrvatski identitet, povijest, vjeru, dušu i srce naroda pokušava se nametnuti i prikazati kao budućnost bez alternative. Svjedoci smo vrlo agresivnih napada na Katoličku crkvu, pravo na slobodu vjeroispovijesti, slobodu mišljenja i javnog izražavanja vjere. Svjedoci smo silnog vapaja Hrvatske za istinskom slobodom, suverenitetom i pravdom. Na poseban način se napada brak i obitelj kao stožer cijeloga društva.

Boj koji se bije na svjetskoj pozornici duhovne je naravi. Onaj 'koji nema tijelo', 'Otac laži i čovjekoubojica otpočetka' vodi bespoštedni rat protiv tijela, protiv čovjeka, dostojanstva ljudske osobe, života. Na poseban način vodi se rat protiv muškarca i žene, maternice – kao svetišta života, braka i obitelji kao stožera društva. Kao najočitija i najprepoznatljivija razlika između subjekata na društvenoj i političkoj sceni iskače upravo ova razlika u vrjednotama i vrijednosnom poimanju sržnih istina o čovjeku i stvarnosti koja nas okružuje.

Stoga je dolazak pape Benedikta XVI, poglavara Katoličke crkve, vrhovnog autoriteta suvremenog čovječanstva iznimno važan za Hrvatsku. Hrvatskoj je potrebno novo proljeće, duhovna obnova i preobrazba svih razina društva koja neće biti moguća bez aktivnog uključivanja vjernika laika u društveni i politički život. Ovaj posjet doživljavam kao snažan poticaj za svekoliko buđenje hrvatskog naroda i obnovu zajedništva.

Prilikom posjeta neke su opskurne udruge i mediji otvoreno iskazivali svoju netrepeljivost prema Katoličkoj crkvi i papi. Skriva li se iza tih postupaka «kršćanofobija», protiv koje ste pred nekoliko mjeseci prosvjedovali, utemeljivši inicijativu «Stop kršćanofobiji!»?

Naravno. Cilj više nije niti skriven: raskid ugovora između Republike Hrvatske i Svete Stolice, izbacivanje vjeronauka iz škola i uvođenje crkvenog poreza. Usporedo s time ide i ofenziva zagovornika rodne ideologije na zakonodavstvo i obrazovni sustav koja u konačnici ima za cilj zatiranje kršćanskog identiteta, redefiniranje antropologije čovjeka, braka, obitelji. Crkva i vjernici, naravno, smetaju na tome putu, osobito prisutnost vjeronauka u školama, jer je obrazovni sustav postao ključni prostor borbe. Tko će i koje sadržaje nuditi našoj djeci postaje iznimno važno pitanje. Dio kampanje protiv Crkve je stvarati mit o razdijeljenosti pastira i vjernika, a zapravo se radi o pokušaju marginaliziranja Crkve i njezina utjecaja u društvu napadima na crkveni vrh. Da, sve je to dio dobro planirane i sinhronizirane kampanje koju smo otvoreno prozvali kršćanofobijom.

U ožujku smo ispred Županijskog suda u Zagrebu kao katoličke udruge po prvi puta izašli javno na ulicu i vrlo glasno viknuli: „Car je gol!" Ovaj prosvjed je pokazao da građani katolici, kao jedna tiha većina u Hrvatskoj, više neće šutjeti i trpjeti sve učestalije napade, ismijavanja i otvorenu diskriminaciju nekih organizacija, udruga, službenih institucija i medija, a posebno kada je riječ o napadima na pravo na slobodu mišljenja i izražavanja misli te na slobodu savjesti i vjeroispovijedi kao i na slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja. Ovim prosvjedom smo iskazali solidarnost s vjeroučiteljicom Jelenom Mudrovčić i njezinom obitelji koja je prva procesuirana žrtva napada na slobodu vjeroispovijedi u Hrvatskoj i otvorene mržnje i netolerancije prema Katoličkoj crkvi. Pokazali smo da se može prosvjedovati dostojanstveno, ne vrijeđajući nikoga i zalažući se za pozitivne vrednote.

Na apsurdnost Zakona o suzbijanju diskriminacije i na stvarnu opasnost po navedena prava i slobode građana katolika u Hrvatskoj ukazivali smo još u vrijeme donošenja tog zakona. Katolički dio civilnog društva sve je, vrlo detaljno, objasnio i simulirao različite moguće zlouporabe zakona zastupnicima vladajuće većine. Rezultat je bio takav da je Zakon, uz sitne izmjene, ipak donesen i to sa 117 glasova za, samo jednim glasom protiv i jednim suzdržanim.

Objašnjenja koja smo, uz do tada neviđenu medijsku kampanju, slušali ukazivala su na mišljenja da je to zakon koji se treba donijeti po hitnom postupku, da je Hrvatska zemlja u kojoj žive homofobi koji maltretiraju i diskriminiraju osobe homoseksualnih sklonosti, kako su primjeri diskriminacije brojni i slično. Rezultat prve godine provedbe ovog Zakona bio je zapanjujuć. Tijekom 2009. nije bio zabilježen niti jedan slučaj diskriminacije po osnovi rodnog identiteta i rodnog izražavanja, a u cijeloj Hrvatskoj je zabilježen tek jedan slučaj na osnovu seksualne orijentacije. Nije li to zanimljivo? Kada koristite riječ "suzbijati", zapravo pomislite na jednu široko rasprostranjenu pojavu, na brojnost neke pojave, a imate rezultat nula i jedan. Očito je trebalo žurno pronaći barem jedan slučaj jer je sama praksa pokazala svu njegovu apsurdnost i potvrdila sve ono što smo tada govorili.

Ovo suđenje vjeroučiteljici Jeleni Mudrovčić je udar i napad na slobodu vjeroispovijesti ne samo građana katolika, već i pripadnika svih vjerskih zajednica u Hrvatskoj. Danas je to vjeroučiteljica, sutra će to biti rabin, pastor ili imam. Ovo je udar i na obrazovni sustav u Hrvatskoj. Ovo je napad i na ustavna prava roditelja da imaju pravo i slobodu na samostalno odlučivanje o odgoju djece. Vjeronauk u školi je izborni predmet i nikoga se ne tjera na njegovo pohađanje. To što škola nije riješila pitanje boravka djeteta koje ne pohađa vjeronauk, to nije argument za uskraćivanje prava na vjeronauk drugoj djeci čiji roditelji žele da ga pohađaju. Mogao bih ovdje nabrajati i dalje, ali u osnovi je riječ o čistom i sustavnom maltretiranju građana, a koje je omogućio Zakon o suzbijanju diskriminacije. Zbog svega navedenog, Hrvatski sabor će očito trebati na predstojećim parlamentarnim izborima popuniti ljudima koji će znati zastupati istinske interese hrvatskog naroda te će zaustaviti ovakvo nepotrebno maltretiranje građana.

Nedavni prosvjed homoseksualnih udruga u Splitu, prilikom kojega je došlo do nereda, neke su medijske trube također nastojale upregnuti u protukatolička kola. Koje je Vaše mišljenje o čitavom tom događaju u Splitu? Zanimljivo je da nitko ne postavlja pitanje troškova takvih parada, dok se je prilikom posjeta pape brojala svaka kuna.

Split je toga dana trebao biti pust, ulice prazne. Najsnažniji prosvjed protiv povorke trebao je biti potpuna tišina. Muk. Poput tišine na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu tijekom klanjanja Presvetom Oltarskom Sakramentu sa sv. Ocem na kojemu su deseci tisuća mladih bili u potpunoj tišini. Ta tišina odjeknula je snažno. Da, riva je trebala biti prazna. Kafići zatvoreni. Jer grad – to su ljudi. Grad nisu zidine, na što nas je na prekrasan način podsjetio i Siniša Glavašević pišući o Vukovaru. Najsnažniji i najglasniji prosvjed Splićana bio bi da su jednostavno ostavili ulice potpuno prazne. Ovako, organizatori prosvjeda ostvarili su upravo ono po što su i došli. Nakon debakla sa neuspjelim prosvjedima protiv dolaska sv. Oca, protiv Katoličke crkve, dobili su na poklon medijsku pažnju i status žrtve.

Troškovi ovakve parade samo su dio razbacivanja novcem političkih struktura koje novac poreznih obveznika koriste kako bi se građane ponižavalo, vrijeđalo, napadalo njihov identitet, ponos, vrjednosni sustav, domoljublje. Postavlja se pitanje općenito bačenog novca poreznih obveznika na političku elitu koja je izručila generale, pokrala narod, koja nastavlja sa devastacijom hrvatskog ponosa, povijesti, sadašnjosti, a ako hrvatski građani ne shvate ozbiljnost i važnost slijedećih parlamentarnih izbora - i budućnosti.

Posljednjih mjeseci angažirali ste se u novoutemeljenome pokretu «Hrast», gdje ste jedan od utemeljitelja. Zašto ste izabrali baš tu političku opciju, odnosno u kojim ste se vrijednostima koje ona zagovara pronašli?

NeumreženostNije teško vidjeti da su katolici većina u Hrvatskoj, ali su nepovezani, razjedninjeni, neumreženi. Model u kojem se traži jedan veliki vođa nije više aktualan jer će se politika zasnovana na jednoj osobi prije ili kasnije urušiti. Taj jedan uviek se jednima sviđa, a druge odbija. No kada imate mnoštvo kvalitetnih skupina, one su kadre generirati čitav niz kvalitetnih ljudi i zahvatiti zapravo sve kategorije građana, sastaviti programe koji će pogoditi sve društvene skupine.Prvi puta sam za Hrast čuo negdje krajem studenog 2010., kada se formirala skupina utemeljitelja. Prije Hrasta nisam bio politički aktivan u neposrednom smislu članstva u nekoj političkoj stranci. Djelovao sam kroz civilno društvo i to osobito kroz katoličke obiteljske udruge. Ideja Hrasta je bila presudna. Okupljanje svih domoljubnih opcija, zajednički nastup i pobjeda na parlamentarnim izborima. Ono što me posebno privuklo bili su predizbori i jedan potpuno novi pogled na politiku. Izborne liste neće se slagati u stranačkim središnjicama, već će se svaki od kandidata izmjeriti pred glasačima njegove izborne jedinice u predizborima. Ovo otvara mogućnost da se konačno pojave novi, kvalitetni ljudi u politici. Svi možemo vidjeti kako su vrata politike zapravo zatvorena u partitokratskim sustavima koji ne vrednuju kvalitetu, već poslušnost i služenje interesima uskom krugu ljudi iz vrha stranke. U partitokratskim sustavima taj vrh stranke procjenjuje ili odlučuje u ime drugih; što je za njih najbolje i koji su ljudi najkvalitetniji. Hrast kao pokret otvara mogućnost zahvaćanja ljudi ondje gdje oni već jesu: u udurgama, malim zajednicama, župama, različitim skupinama.

Nije teško vidjeti da su katolici većina u Hrvatskoj, ali su nepovezani, razjedninjeni, neumreženi. Model u kojem se traži jedan veliki vođa nije više aktualan jer će se politika zasnovana na jednoj osobi prije ili kasnije urušiti. Taj jedan uviek se jednima sviđa, a druge odbija. No kada imate mnoštvo kvalitetnih skupina, one su kadre generirati čitav niz kvalitetnih ljudi i zahvatiti zapravo sve kategorije građana, sastaviti programe koji će pogoditi sve društvene skupine.

U Hrast sam se uključio zato što ne bih mogao pogledati u oči mojoj djeci jednog dana kad me pitaju gdje sam bio u presudnim trenucima za našu Hrvatsku! Sa 17 godina nisam pitao ništa - osjetio sam ono nešto, nešto od čega se čovjek ne može obraniti u srcu i krenuo kao maloljetni dragovoljac braniti Hrvatsku. Danas, 20 godina kasnije imam isti osjećaj. Moja Domovina je ponižena, izgažena, opljačkana, izdana od strane anacionalnih, asocijalnih i korumpiranih političkih struktura. I tada, kao i danas, potrebno je stati zajedno pod jedan barjak i obraniti Hrvatsku.

Kakav je stav Hrasta glede koaliranja s drugim političkim strankama, koje zagovaraju slične stavove i vrijednosti?

HrastHrvatski rast – Hrast zagovara zajedništvo svih domoljubnih opcija kako bi se ostvarila izborna pobjeda i omogućile temeljite promjene u Hrvatskoj. Preduvjet za zajedništvo je prihvaćanje predizbora koji zamjenjuju dotadašnju lošu i neuspješnu praksu dogovaranja lista za stolovima. Ono što je građane i udaljilo od sudjelovanja u politici ili sudjelovanja na izborima jest upravo ta distanca koju partitokratski ustrojene organizacije grade između sebe i građana.Hrvatski rast – Hrast zagovara zajedništvo svih domoljubnih opcija kako bi se ostvarila izborna pobjeda i omogućile temeljite promjene u Hrvatskoj. Preduvjet za zajedništvo je prihvaćanje predizbora koji zamjenjuju dotadašnju lošu i neuspješnu praksu dogovaranja lista za stolovima. Ono što je građane i udaljilo od sudjelovanja u politici ili sudjelovanja na izborima jest upravo ta distanca koju partitokratski ustrojene organizacije grade između sebe i građana. Jaz između građana i postojećih stranaka nikada nije bio toliko velik kao danas.

Građani kao da su suvišni na ovoj pozornici; stranačke vrhuške naprave svoj izbor, a onda ga stavljaju pred građane koji zapravo ne biraju, nego samo potvrđuju izbor stranačkih vrhuški. Naravno da to nikoga ne motivira na izlazak na izbore, a već prosjećno informirani glasač svjestan je da najčešće bira između 'dva zla manje zlo'. U čitavom mnoštvu dosadašnjih situacija u Hrvatskom saboru pokazalo se da su zastupnici slijedili ne interese naroda, već interese svojih stranaka i stranačkih lidera. Primjeri tjeralica najistaknutijih političara u Hrvatskoj potvrđuju da se građanima ponudila opcija izbora ljudi koji su služili onima koji su ih stavili na liste. Suradnja s građanima se događa isključivo u prostoru izborne kampanje, a nalikuje više manipulaciji negoli stvarnoj suradnji.

Zato Hrast mijenja ovu paradigmu. Nitko u Hrastu nema zajamčeno mjesto na izbornom listiću. Svoje mjesto treba potvrditi pred građanima svoje izborne jedinice, izaći pred birače i pogledati ih u oči. Onaj koji ne uživa ugled niti poštovanje zajednice u kojoj živi – neće proći ovo prvo sito. Zapravo, jednostavno možemo reći kako će izvan Hrasta ostati oni koji ne žele zajedništvo i služenje interesima Hrvatske, već osobnim interesima. Hrast je ponudio platformu na kojoj je Hrvatska iznad svake stranke, skupine ili pojedinca.

Kakav stav Hrast i Vi osobno zauzimate prema EU? Treba li ili ne Hrvatska ući u ovakvu EU?

Hrvatski građani imaju opravdan strah pred mnogim pitanjima vezanim uz ulazak u Europsku uniju jer nisu odgovarajuće informirani, a razina povjerenja u političke elite koje su između ostalog i vodile pregovore je drastično pala. Europska unija funkcionira na principu ekonomskih i političkih interesa država članica. Iluzorno bi bilo očekivati da će sadašnje države članice o nama razmišljati u bilo kojem drugom kontekstu osim u kontekstu vlastitih interesa. A svjedoci smo da je proces pristupnih pregovora za Hrvatsku protjecao u vrlo ponižavajućem tonu, da smo prolazili različite ucjene, različita mjerila za nas i za neke druge države koje su pristupale, da je potencirana skandalozna izmjena istine o Domovinskom ratu kroz suđenja i osude hrvatskim braniteljima i generalima itd. Lako bi se moglo dogoditi da narod bude taj koji će na referendumu zaustaviti ulazak Hrvatske u Europsku uniju.

S druge strane veći dio javnosti nije upoznat s vrlo važnim činjenicama o kojima nas postojeća politička elita ili ne izvještava ili ih namjerno prešućuje. Naime, postoji nekoliko mitova o tome što to od Hrvatske, navodno, traži Europska unija po pitanju npr. istospolnih brakova, pobačaja i drugih tema koje bi katolicima, ali i svim ostalim građanima bile od važnosti ne samo prilikom artikuliranja određenog stava prema EU, već i prema čitavom nizu zakona koji će se možda mijenjati u Hrvatskoj, a dijelom temeljem navodnih pritisaka iz Brisela.

U srpnju 2010. Europski sud za ljudska prava u Strasburu odbacio je tužbu jednog gay para protiv Austrije po osnovi diskriminacije, a radi toga što Austrija nije omogućila gay parovima sklapanje braka. U presudi je jasno istaknuto da niti jedna država članica nije dužna omogućiti sklapanje istospolnih brakova. Ona to može, ako to baš želi, ali ne mora. To je prepušteno odluci svake pojedine države. Samo 6 država članica omogućilo je sklapanje istospolnih brakova dok je 19 njih omogućilo nekakav oblik registriranja njihovog odnosa. U prosincu prošle godine isti je sud vrlo jasno presudio da ne postoji pravo na pobačaj.

Nadalje, 7. listopada 2010. Parlamentarna skupština Vijeća Europe usvojila je rezoluciju u korist prava na prigovor savjesti za liječnike. Osobito je važan članak koji izrijekom nalaže da "Niti jedna fizička ili pravna osoba neće biti podvrgnuta prisili, neće se držati odgovornom, niti će ju se na bilo koji način diskriminirati ukoliko odbije izvršiti, osigurati prostorije za izvršavanje, pomoći izvršavanju ili se sama podvrgnuti abortusu, izvršiti pobačaj ili eutanaziju, ili bilo koji drugi čin koji bi iz bilo kojeg razloga za posljedicu imao smrt ljudskog fetusa ili embrija." Ovo je za pokretače inicijative (feministički lobi) bio neočekivani obrat jer je Vijeće Europe izglasalo dokument s dijametralno suprotnim ishodom od onoga što su oni zahtijevali. Veliku ulogu u borbi za ovakav konačni tekst rezolucije imale su i katoličke obiteljske organizacije među kojima i krovna europska organizacija FAFCE.

Diljem čitavog svijeta zagovornici rodne ideologije vrlo aktivno, sinhronizirano i planirano vrše pritisak na sve institucije u kojima mogu infiltrirati svoje stavove, uvjerenja i navodna prava. U tome nisu usamljeni. Različiti interesni lobiji, farmaceutske kompanije, proizvođači kontracepcijskih sredstava također su aktivni. Sve se to neposredno reflektira i na Hrvatsku, tako da postoji potreba vrlo ozbiljnog i kompetentnog pristupa ovim temama te odgovarajuća zaštita interesa hrvatskih građana.

Slijedom navedenog, postoji određeni strah kod građana koji više ne vjeruju naslijepo nikome, a osobito ne onima koji su se do sada dokazali rasprodajom hrvatskog ponosa, dostojanstva i suvereniteta. Građanima nije pružena osnovna informacija o onome što će se dogoditi ulaskom ili ne ulaskom u EU i to budi mnoge sumnje. S druge strane svjedoci smo navijačke kampanje vladajućih koji u EU vide ne opstanak naroda, već njihov osobni opstanak na vlasti i daljnju devastaciju Hrvatske. Hrvatska se svakako neće pomaknuti sto, dvjesto ili petsto kilometara na zapad ukoliko uđe, niti će se pomaknuti jedan jedini metar prema istoku ukoliko ne uđe. Ostat će tu gdje je, sa svojim problemima, ali je pravo pitanje kome će pripasti sve ono što su granice do danas čuvale. Hrvatske šume, more, vode, zemlja, suverenitet ...

U Hrastu smo svjesni ovih činjenica i zahtjevamo da se građanima učine dostupnima sve informacije o tome što se pregovaralo i što se u pregovorima dogovorilo, kako bi mogli odlučivati na temelju činjenica, a ne interpretacija onih koji su ovaj narod izdali, ponizili, prevarili i opljačkali.

O svemu ovome imam i osobni stav. Da se danas trebam izjasniti o ulasku ili ne ulasku u Europsku uniju glasovao bih protiv. Moje je mišljenje da Hrvatska prije svega treba jasno postaviti i zaštititi svoje strateške ineterese. Proglašenje gospodarskog pojasa, povratak rješavanju spora oko Savudrijske vale isključivo na Međunarodnom sudu za pravo mora u Hamburgu ili Međunarodnom sudu pravde Ujedinjenih naroda u Den Haagu, poništenje sramotne presude generalima je samo nekoliko točaka s dugačke liste. Hrvatska politika treba najprije štititi interese svojih građana. Hrvatska treba imati karakter, stav. Hrvatska zbog geostrateškog položaja, prekrasne i očuvane prirode, ali i sveg drugog neizmjernog bogatstva ne treba trčati nikome u zagrljaj. Hrvatska prije svega treba trčati svome narodu, koji već stoljećima trči njoj ususret; slobodnoj, ponosnoj, suverenoj! A šansa da se to ostvari je već na ovim parlamentarnim izborima.

Davor Dijanović