Razgovor s prof. dr. Branimirom Lukšićem

Dr. Lukšiću, 22. lipnja je i ove godine – uglavnom od strane političara - obilježen kao dan tzv. antifašističke borbe. Smatrate li da obilježavanje toga datuma ima povijesno opravdanje? Ne samo zbog velikog broja zločina koje su jugokomunisti počinili, nego i s obzirom na činjenicu da su do toga datuma – tj. do napada Njemačke na SSSR – jugokomunisti bili u bratskome savezu s nacistima.

Branimir LukšićKomunisti su u Europi imali miran suživot s njemačkim nacional-socijalistima od 23.8.1939. kada su Hitler i Staljin sklopili pakt o uzajamnom nenapadanju. Stoga su i u monarhističkoj Jugoslaviji komunisti surađivali s nacistima sve dok Hitler nije napao Rusiju 21. lipnja 1941. prekršivši taj sporazum. Već sutradan nakon toga napada, tj. 22. lipnja 1941., grupice komunista u okolici Siska bježe u šumu od straha pred svojim dojučerašnjim saveznicima nacistima, i to se kasnije naziva ustankom protiv fašizma („prvi sisački odred"). Komunisti nisu ustali protiv nacizma kada je Hitler napao Jugoslaviju 6. ožujka 1941., nego kada je on napao SSSR. Njima nije bilo do oslobođenja Jugoslavije, nego do obrane sovjetske Rusije, da bi vezali neke nacističke vojne postrojbe da ne odu na rusku frontu.

Dakle, (bivši) komunisti u današnjoj Hrvatskoj proglašavaju dan nacističkog napada na SSSR državnim praznikom, dan kada su oni gurnuli narod u građanski rat u Hrvatskoj radi obrane SSSR-a. Time je hrvatski narod prikazan kao branitelj sovjetske Rusije i Staljina, što je notorna laž i podvala. Danas je cilj toga razvikanog komunističkog antifašizma u Hrvatskoj očuvanje vlasti (bivših) komunista, pokušaj rehabilitacije zločinačke komunističke prošlosti, i pokušaj prikazivanja kao demokratske i humane te najkrvavije utopije 20.stoljeća, koja je ubila nekoliko puta više ljudi u prošlome stoljeću nego fašizam i nacizam zajedno. Budući da su fašizam, nacizam i komunizam anticivilizacijske i antidemokratske ideologije, protivljenje fašizmu (nacizmu) i komunizmu tvori dvije strane jedne te iste demokratske medalje, pa nitko ne može biti istinski antifašist, ako nije istodobno i antikomunist.

Danas, osim zanemarivog broja ridikula, gotovo više nitko ne negira komunističke zločine. Neki, međutim, ekskulpirajuči komunizam ističu kako je on kao ideja plemenit, a da je zločinačka bila samo njegova realizacija. Imali li ta tvrdnja uporište u činjenicama?

Staljin i TitoZapanjujući zločini komunizma kod nas i u svijetu proizlaze iz dosljednog ostvarenja njegove marksističke ideologije. O tomu sam više napisao u svojoj knjizi „Nedovršena Hrvatska", pa ću ovdje, zbog kratkoće prostora, navesti samo neke teoretske postavke marksističkog komunizma koje ga pokazuju onim što on uistinu jest, najkrvavijom utopijom 20. stoljeća. Evo nekih od totalitarnih crta ideologije marksističkog komunizma.Komunistička praksaKomunistički zločini u praksi povijesti nisu „zastranjenje" od teoretskih postavaka marksističke totalitarne ideologije, nego njihovo dosljedno ostvarenje.

(1) Marksistički komunizam sebe smatra jedinom spasonosnom ideologijom koja će čovječanstvo uvesti iz „pretpovijesti" u „povijest". Stoga su svi njegovi kritičari dušmani čovječanstva, koji se moraju ili obratiti, ili „eliminirati". Kao spasitelj čovječanstva marksistički komunizam mora imati vanjskog i unutarnjeg neprijatelja (buržuja, kontrarevolucionara, kapitalista, revizionista, fašista i sl.) od kojega on spašava čovječanstvo. Putem tih neprijatelja komunizam stalno vrši negativnu integraciju društva, sotonizirajući, bestijalizirajući i , konačno, „likvidirajući" te „klasne" neprijatelje. Komunizam se,stoga, temelji na mržnji kao jednom od glavnih psiholoških pokretača.

(2) Kao totalitarna ideologija marksistički komunizam želi potpuno prožeti vanjski i unutarnji život čovjeka. On stvara partijsku državu i ideologizirano društvo, u kojemu ne možeš biti ni predsjednik ribarskog kluba ako nisi „moralno-politički" podoban. U tomu društvu partija vrši kontrolu nad vojskom, policijom, medijima, školstvom , sudstvom, gospodarstvom , i ostalim područjima života.

(3) U marksističko-komunističkom društvu je razgranat policijsko-obavijesni aparat. Uzmimo kao nama najbliži primjer komunističku Jugoslaviju. Titoizam je, mogli bismo reći, bio najučinkovitije rasprostranjen policijski teror. Suprotno raširenom mišljenju, u komunističkoj Jugoslaviji nije relativno malobrojno članstvo partije teroriziralo većinu nepartijaca, nego je većina pučanstva terorizirala manjinu. Istina je da je tamo bio manji postotak partijaca od onih koji to nisu bili, ali je većina nekomunista, iz koristi ili ucjene, surađivala s komunistima u poslovima špijuniranja, prokazivanja, davanja lažnih iskaza. Takvi su, demoralizirani pred vlastitom savješću, služili kao produžena ruka partije. Stoga je komunizam održavala na vlasti i panično ustrašena i demoralizirana masa anonimnih građana, a ne samo partijska nomenklatura.

(4) Da bi mogao putem ideologije homogenizirati društvo i manipulirati njegovim članovima, marksistički komunizam nastoji oslabiti osobni, obiteljski i nacionalni identitet. On relativizira moral i etiku tvrdeći, da je moralno sve ono što pomaže proletarijatu da dođe na vlast, i da se održi na vlasti. Ovaj cilj opravdava svako sredstvo. Komunizam osobito nastoji potpuno srušiti vjeru u Boga, jer ostaviti komunistima na izbor hoće li vjerovati u Boga značilo bi priznati vrhovništvo osobne savjesti iznad partijskih smjernica. Bez ateizma marksistički bi komunizam izgubio vrhovni autoritet u ime kojega on, kao jedini spasonosni nauk, tumači čitavu stvarnost. Dakle, možemo ukratko reći, da komunistički zločini u praksi povijesti nisu „zastranjenje" od teoretskih postavaka marksističke totalitarne ideologije, nego njihovo dosljedno ostvarenje.

Osim slavljenja komunističkih zločina, pod plaštem antifašizma u Hrvatskoj se posljednjih godina na mala vrata rehabilitira i četništvo. Većina povjesničara je okvalificirala ustanak u Srbu kao četnički ustanak, no on se i dalje slavi pod pokroviteljstvom Sabora i uz nazočnost oporbenih političara. Paralelno s time čini mi se, da se stvara i novi mit, onaj o logoru u Jadovnom, gdje se barata s neutvrđenim i neprovjerenim brojkama. Kako vi gledate na sve te događaje?

Boris TadićSrpsku mitologiju, koja uključuje - među ostalim - krivotvorenje podataka o koncentracijskim logorima, tumačenje ustanka u Srbu kao antifašističkog događaja, 1. i 2. Memorandum „SANU" , treba sagledati iz povijesne perspektive. Vjekovna težnja Srba je stvaranje Velike Srbije. Prva i druga Jugoslavija je morala poslužiti kao privremeno predvorje preko kojega se dolazi do toga cilja. Za svoje vjekovne teritorijalne pretenzije Srbi su razvili cijelu mitologiju. Mitomanija je patološka tendencija laganja koja može biti motivirana hvalisavošću i taštinom, ali i mnogo opasnijim motivima zavisti, mržnje i podsvjesnom kompenzacijom za kompleks niže povijesne kolektivne vrijednosti.

Velikosrpska mitomanija je već ranije stvorila mit o Srbima kao nebeskome narodu, koji je, poput Krista, žrtva svojih zlih susjeda, koji, poput Krista, zemaljske poraze pretvara u nebeske pobjede, koji, opet poput Krista, svojom patnjom iskupljuje druge genocidne „varvarske" narode. Na tragu toga projekta Velike Srbije Srbi su u Hrvatskoj sklopili sporazum u Drugome svjetskom ratu s talijanskim fašistima i postali njihovi vjerni saveznici protiv hrvatske države. Talijanski su im fašisti za uzvrat davali novac, oružje, streljivo, opremu i hranu. Četnici su tada postali fašistički izvršitelji masovnih zločina nad civilnim hrvatskim katoličkim pučanstvom.

U taj okvir stvaranja Velike Srbije treba smjestiti i srbočetnički ustanak „za kralja i otadžbinu" u Srbu 27.7.1941., kao i pokolje nevinih hrvatskih civila koji su prije toga (bjelovarske žrtve 8.4.1941.) i odmah nakon toga uslijedili. Taj je projekt i službeno zacrtan u četničkom programu Stevana Moljevića „Homogena Srbija". Prema tomu projektu iz „etnički očišćene" Velike Srbije trebalo je protjerati oko 2.675.000 nesrpskih stanovnika, od čega oko 1.000.000 Hrvata. Metode su ovoga nasilnog „čišćenja" uključivale protjerivanje i likvidaciju. Kada se danas taj monarhofašistički ustanak prikazuje kao antifašistički, obistinjuje se ono što je Pilar rekao o srpskoj historiografiji, da je ona bizantijsko krivotvorenje povijesti (I.Pilar „Južnoslavensko pitanje" Varaždin 1990.,s. 332). U taj okvir Velike Srbije treba smjestiti i tzv. „Drugi memorandum SANU" (Beograd 2011.) koji daje upute „kako u miru vratiti sve što su Srbi izgubili u ratu". Među ostalim i smjernice kako BiH, Hrvatsku i Kosovo dovesti u položaj da odustanu od najavljenih tužbi pred međunarodnim sudovima protiv srpskog agresora u Domovinskome ratu, kako inzistirati na konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu, i kako izvršiti prijelaz srpskih zajednica u državama u regiji u unitarnu svesrpsku zajednicu („Slobodna Bosna" 24.3.2011.). Tomu cilju služe i izazovna Tadićeva putovanja po Hrvatskoj uz asistenciju hrvatskih podaničkih političara.

Akademik Pečarić u nedavno objavljenoj knjizi o Haškome sudu napisao je, da Haški sud preuzima ulogu jasenovačkog mita, što je posebno dobilo opravdanje s nedavnim sramotnim presudama. Kako vi gledate na nedavne presude generalima, i tko prema vama za njih snosi najveću odgovornost?

HaagTo su presude suda koji je nelegitiman u svom osnivanju, namjerno okrnjen u svojoj stvarnoj nadležnosti, protuzakonit u odmjeravanju kazne, suda čije je tužiteljstvo neravnopravno s obranom, i koji je pod dominantnim političkim utjecajem svjetskih „moćnika". Dopustite mi da ovo vrlo kratko obrazložim. Taj je sud osnovan rezolucijom Vijeća sigurnosti UN 827 od 25. svibnja 1993. kao sudište za osiguranje mira („peace securing"). On je, dakle, pomoćno tijelo Vijeća sigurnosti koje, prema čl. 29 Povelje UN, može osnivati pomoćna tijela samo radi izvršenja svojih funkcija, a u te funkcije ne spada sudovanje. Međunarodni sud može osnovati Generalna skupština UN, a ne Vijeće sigurnosti. On je, dakle, već u osnivanju nelegitiman.

Haški sudHaaški je sud osnovan rezolucijom Vijeća sigurnosti UN 827 od 25. svibnja 1993. kao sudište za osiguranje mira („peace securing"). On je, dakle, pomoćno tijelo Vijeća sigurnosti koje, prema čl. 29 Povelje UN, može osnivati pomoćna tijela samo radi izvršenja svojih funkcija, a u te funkcije ne spada sudovanje. Međunarodni sud može osnovati Generalna skupština UN, a ne Vijeće sigurnosti. On je, dakle, već u osnivanju nelegitimanNadalje, on je okrnjen u svojoj stvarnoj nadležnosti. Zamislite, sud osnovan za osiguranje mira nema nadležnost za suđenje u slučaju zločina protiv mira, tj. zločina agresije. Znači, nije se htjelo osuditi Jugoslaviju i Srbiju za agresiju. Nadalje, osnovno pravno načelo je da nema kaznenog djela ako ga zakon ne propiše, i da nema kazne ako je zakon ne propiše. Usprkos tomu Haški sud primjenjuje na osuđenike teže i duže kazne od onih koje su bile propisane u zemlji gdje je i kada je inkriminirano djelo bilo navodno počinjeno. Jugoslavenski kazneni zakon je tada propisivao kaznu strogog zatvora do 15 godina, odnosno, za osobito teške kvalifikacije kaznenog djela, zatvorsku kaznu od 20 godina (čl. 28 KZ). Dakle, eto nezakonitosti i u odmjeravanju kazne.

Okvalificirajući zakonitu obranu teritorija međunarodno priznate hrvatske države kao „udruženi zločinački pothvat" („joint criminal undertaking") Haški sud naglašava kolektivnu krivnju hrvatskoga naroda, iako on po svomu statutu ne smije suditi kolektivnim tijelima. Taj sud ovom kvalifikacijom optužuje i presuđuje za kazneno djelo koje, u vrijeme kad je ono navodno bilo počinjeno, nije bilo dio međunarodnog običajnog prava, pa su tako optužba i presuda u suprotnosti sa načelom zakonitosti. Dalje, tužiteljstvo je dio suda, ono sudjeluje u pisanju pravila suda i iznad je obrane. Dakle, ono ima privilegirani status. Osim toga, okupirano područje i paradržavna tvorevina uspostavljena na dijelu državnog područja međunarodno priznate hrvatske države naziva se u presudi „regija Krajina", čime se podgrijavaju srpske separatističke težnje. Sve u svemu Haški sud je prema riječima eminentnog kanadskog pravnika Christophera Blacke „sramota za civilizirani svijet".

Akademik Prečarić ga naziva sramotnim, zločinačkim i rasističkim. Pitate me kako ja gledam na ulogu toga suda u svjetlu sih ovih njegovih protuzakonitosti? Mislim da je nakana onih „moćnika" pod čijim političkim utjecajem taj sud stoji ubiti svaku svijest Hrvata o nacionalnom ponosu i dostojanstvu, slomiti otpor u Hrvatskoj prema balkanskom , ili nekom drugom regionalnom udruživanju na koje bi se hrvatski narod prisilio mimo svoje volje, a možda i onemogućiti samu opstojnost Hrvatske kao samostalne države. Najveću odgovornost za ovo snose oni političari u Hrvatskoj, koji su lažno svjedočili pred tim sudom protiv Hrvatske, te koji su davali kapom i šakom državne isprave tomu sudu, koje sud od vlade koja drži do svoga dostojanstva i dostojanstva svoje države ne bi ni nalogom „sub poena" mogao dobiti.

Među intelektualcima desnijeg usmjerenja posljednjih se tjedana i mjeseci vodi polemika oko ulaska Hrvatske u EU, u kojoj jedna strana tvrdi kako je potrebno ući u EU zato da bi izbjegli Zapadni Balkan, odnosno Jugosferu. Kako vi gledate na to?

JugosferaU odgovoru na vaše pitanje najprije treba naglasiti, da ulazak u EU ne bi značio za Hrvatsku da je ona izbjegla Zapadni Balkan ili Jugosferu. Zar smo zaboravili, da mnoge ključne države u današnjoj EU nisu htjele raspad svoje miljenice Jugoslavije, da su one bile suodgovorne za rat na prostoru Jugoslavije, jer nisu javno ukazale tko je agresor i agresiju osudile, da od raspada komunističke Jugoslavije pa sve do sada neke od vodećih članica EU uvijek imaju ovakve ili onakve primjedbe i kritike glede Hrvatske.JugosferaIluzija je da bi se Hrvatska ulaskom u EU oslobodila balkanske krčme, jer će delije iz te krčme, zbog osnovnog načela EU o slobodi kretanja ljudi, kapitala, robe i usluga, tek tada imati potpunu slobodu useljavanja u Hrvatsku, investiranja, zapošljavanja u njoj, i kupovanja njezinih prirodnih bogatstava. Zar vam nije sumnjivo, da sada kada se Portugal, Španjolska, Grčka, Irska nalaze u dubokoj gospodarskoj, socijalnoj i političkoj krizi, da se upravo sada pospješuje ulazak Hrvatske u Uniju? Znakovito je i to, da ona strana u Hrvatskoj koja tvrdi da je potrebno ući u EU, nikada nije podastrla hrvatskome narodu iscrpne objektivne argumenta za taj ulazak i protiv njega. Štoviše, nije učinila dostupnim hrvatskim biračima, koji bi se morali izjasniti na referendumu o tom ulasku, službeni prijevod osnovnog pravnog dokumenta zvanog „Lisabonski sporazum".

Iluzija je da bi se Hrvatska ulaskom u EU oslobodila balkanske krčme, jer će delije iz te krčme, zbog osnovnog načela EU o slobodi kretanja ljudi, kapitala, robe i usluga, tek tada imati potpunu slobodu useljavanja u Hrvatsku, investiranja, zapošljavanja u njoj, i kupovanja njezinih prirodnih bogatstava.EU ne će rješavati umjesto nas i za nas naše probleme, nego ćemo ih mi unutar Unije morati sami rješavati. Uostalom, hrvatski se narod teško izborio za svoju državnu samostalnost, plativši za to danak u mrtvima i ranjenima, kao žrtva etnocida i kulturocida srpskog agresora, pa zar nas naše žrtve ne obvezuju da ih poštujemo, i da čuvamo ono za što su one dale život ili zdravlje? Bezuvjetan cilj Hrvatske nije da uđe u EU, nego da sačuva samostalnu hrvatsku državu. Sloboda i nezavisnost hrvatske države bi morali biti jedini nezamjenjiv cilj hrvatske političke djelatnosti. Jer kako reče dr. Ivo Korsky, narod koji očajnički kuca na tuđa vrata da mu se otvore, da bi mogao pokupiti mrvice što padaju sa stolova moćnih i bogatih, nikada se ne će podići, niti će ga itko poštivati.

Koji stav Vi zauzimate u odnosu prema EU, i koje bi argumente naveli u obranu toga stava?

EUVeć se duže vremena bavim proučavanjem pravne, socijalne i gospodarske strukture EU. O tomu sam u više navrata objavio svoja saznanja. Najnoviji sažetak raščlambe EU iznio sam u predavanju naslovljenom „Na tragu istine o Europskoj Uniji" koje je objavljeno i na Portalu Hrvatskoga kulturnog vijeća. Ukratko: EU nije isto što i Europa. Europa povijesno počiva na tri stupa, starogrčkoj znanstvenoj znatiželji , rimskopravnoj tradiciji i kršćanskom shvaćanju o beskonačnoj vrijednosti svake osobe bez obzira na spol, narodnost, klasu, rasu, ili imovno stanje. Europska unijaHrvatska će ostati otvorena i prema pristupu institucionaliziranoj zajednici Europe, ali pod uvjetom, da je ta zajednica udruženje država koje čuvaju svoj nacionalni identitet. Hrvatska ostaje i dalje privržena viziji Europe otvorene prema pluralizmu vrijednosti, ali one Europe koja njeguje svoj temeljni kršćansko-humanistički duhovni humus, jer jedino duhovne vrijednosti mogu stvoriti i održati duboko zajedništvo među europskim narodima, usprkos njihovoj različitosti.Ta baština tvori duh europske civilizacije i kulture, europsko zajedništvo u različitosti.

S druge strane Europskom Unijom dominira duh potpune relativnosti moralnih vrjednota i pokušaj stvaranja zajedništva ne na zajedničkim moralnim postavkama, nego na obrambenim i gospodarskim interesima, na maču i euru. To je najbolja formula za potpuni raspad zajedništva, kao što dokazuju sadašnje krize koje drmaju temeljima Unije. EU se pretvorila u neoliberalnu federalnu diktaturu, koja pogoduje interesima velikih gospodarskih društava, u saveznu državu ili „naddržavu" s velikim manjkom demokratičnosti. Umjesto integracije ravnopravnih država EU je postala instrument asimilacije i gubitka nacionalnog identiteta svojih članica. Stoga se EU-skepticizam ne smije poistovjetiti s euroskepticizmom. Ne mogu se radi kratkoće prostora ovdje upuštati u dokazivanje ove iznesene prosudbe, pa zainteresiranog čitatelja upućujem na svoje gore citirano i objavljeno predavanje. Tu je opisana nedemokratičnost u izboru članova političkih institucija EU, i utjecaj izvršne vlasti na zakonodavne postupke u Uniji. Tu sam prikazao i moguće katastrofalne posljedice za Hrvatsku temeljnoga načela EU o slobodi kretanja ljudi, robe, usluga i kapitala, i naveo dokaze da je EU skupa za svoje članice. EU u postupku brisanja državnih granica i slabljenja nacionalnog identiteta svojih članica provodi regionalizaciju. Kao federacija s tendencijom prema unitarnoj državi EU usitnjava ili okrupnjava svoje članice u provincije i regije . Radi toga EU sugerira ulazak Hrvatske „u paketu" s ostalim državama „regije". No sam pokušaj brisanja nacionalnog identiteta u EU znak je nepoštivanja specifičnosti svakog ljudskog bića i svakog naroda, i velika opasnost za demokraciju. Globalizam ne samo na svjetskoj razini, nego i na razini EU, je krinka za neokolonijalnu eksploataciju od strane financijske internacionale koja djeluje putem Svjetske trgovinske organizacija, IMF i Svjetske banke, kao i putem Središnje europske banke.

Jedino jamstvo hrvatske budućnosti je opstanak i nezavisnost hrvatske države. Da se razumijemo, ne zagovaram izolaciju Hrvatske. Hrvatska je bila i ostala dio kulturalne i duhovne Europe. Hrvatska će ostati otvorena i prema pristupu institucionaliziranoj zajednici Europe, ali pod uvjetom, da je ta zajednica udruženje država koje čuvaju svoj nacionalni identitet. Hrvatska ostaje i dalje privržena viziji Europe otvorene prema pluralizmu vrijednosti, ali one Europe koja njeguje svoj temeljni kršćansko-humanistički duhovni humus, jer jedino duhovne vrijednosti mogu stvoriti i održati duboko zajedništvo među europskim narodima, usprkos njihovoj različitosti. No s obzirom na urušavanje euro zone, krize unutar Unije, gubitka suverenosti država članica, te s obzirom na monetaristički sustav gospodarstva članica Unije kojim upravlja Središnja europska banka, postoji osnovana sumnja da je ovako strukturirana EU blizu svoga raspada.

Nalazimo se u izbornoj godini. Na tzv. desnici formiran je čitav niz novih stranaka, udruga, pokreta i sl. Kako gledate na recentna politička kretanja, i koja bi opcija, prema Vašem mišljenju, mogla Hrvatsku izvući iz sadašnje katastrofične političke, gospodarske i socijalne situacije?

IzboriDobro ste rekli, na tzv. desnici. Bipolarnost desnice i ljevice je politološki problematična i anakronična zbog isprepletenosti političkog, gospodarskog i socijalnog kriterija na kojima se temelji ta antinomija. Akademik Dubravko Jelčić je jednom rekao, da se Hrvatska danas ne dijeli više na ljevicu i desnicu, nego na svjesnu i nesvjesnu, ponosnu i pokorenu Hrvatsku, na Hrvatsku koja saginje leđa pred nametljivim i samozvanim gospodarima svijeta, koja im kastorski liže pete i prostire crvene tepihe, da bi dobila, kako s prijezirom reče Kranjčević, „masnu kobasu", i onu drugu, samosvjesnu, ponosnu Hrvatsku, koja zna da narod bez dostojanstva nije narod nego amorfna masa. Ante GotovinaDokazano nevin od svih politički motiviranih lažnih optužbi, izdan i prodan od hrvatskih političara da bi oni umilostivili svoje strane pokrovitelje, general Gotovina je čovjek karizme, koji je sposoban ujediniti hrvatske domoljube bilo da se on nalazi na slobodi, ili u zatvoru. Svi bi ostali čestiti politički kandidati, a njih hvala Bogu ima, morali raditi za ovaj jedinstveni cilj, pod simboličkim okriljem ovoga čovjeka domoljubne karizme.Potpuno se slažem s ovom konstatacijom. Vi ste jednom dali izvrsnu prosudbu trenutačnog stanja u hrvatskoj državi i društvu i predložili lijek za to, pa mi dopustite da iznesem ovdje to vaše mišljenje. Vi ste u „Hrvatskom slovu" napisali, da plodovi hrvatske pobjede u Domovinskome ratu – zahvaljujući ponajviše domaćim izdajicama i ništarijama koji su na vlasti nakon 2000. – gotovo više i ne postoje, da je hrvatska država dobra prilika bivšim udbašima i kriminalcima da napune svoje džepove valutom koju su svojedobno nazivali „fašističkom". Da bi se takvo stanje promijenilo, i da bi se Hrvatska zadržala na karti svijeta, vi ste predložili, da se okupe sve taštinama i privatnim interesima razdvojene državotvorne snage, da se formiraju jaki nacionalni mediji, i da se pomete s vlasti čitava „izdajnička, nesposobna i mediokritetska klatež" koja za račun stranih kroatofobnih nalogodavatelja (gospodara kaosa u inozemnim centrima moći) upravlja Hrvatskom i parazitira na grbači hrvatskih radnika. Ova dijagnoza i terapija nisu ni danas izgubile na aktualnosti.

S obzirom narascjepkanost političke scene u Hrvatskoj, na osobno uvjerenje mnogih političara, da je u načelu glavno biti na čelu, na njihovu sličnost u sluganskom podilaženju bjelosvjetskim političkim protuhama, mislim da bi danas hrvatski narod mogla ujediniti jedino osoba nacionalnog ponosa i dostojanstva, osoba izuzetne hrabrosti i samoprijegora, koja je to dokazala kroz Domovinski rat. Ja tu osobu vidim u liku junaka Domovinskoga rata generala Ante Gotovine. Dokazano nevin od svih politički motiviranih lažnih optužbi, izdan i prodan od hrvatskih političara da bi oni umilostivili svoje strane pokrovitelje, general Gotovina je čovjek karizme, koji je sposoban ujediniti hrvatske domoljube bilo da se on nalazi na slobodi, ili u zatvoru. Svi bi ostali čestiti politički kandidati, a njih hvala Bogu ima, morali raditi za ovaj jedinstveni cilj, pod simboličkim okriljem ovoga čovjeka domoljubne karizme.

Za kraj jedno pitanje lokalnog karaktera. Kako bi ocijenili političko, ekonomsko i društveno stanje u vašem Splitu? Vodi li prema vašem sudu Željko Kerum dobru ili lošu politiku?

KerumSplit dijeli s ostalom Hrvatskom teško ekonomsko i društveno stanje. Uzaludno su se ponadali njegovi građani, da će nakon nedavnih nemilih političkih događaja doći do moralne katarze na vrhu hrvatske političke vlasti. To se nije dogodilo. Ovaj slobodarski grad ponosnih hrvatskih rodoljuba, još uvijek nema lokalni tiskani medij koji bi odražavao želje i mišljenje velike većine njegovih stanovnika. Umjesto javnog mnijenja, građanima Splita se servira nametnuto, objavljeno mnijenje.

Što se tiče gradonačelnika Željka Keruma, on je dolaskom na vlast napravio jedan hvale vrijedan potez: otvorio je dovoljno dječjih vrtića, i time omogućio svoj djeci Splita da budu smještena u vrtiće. U najavi su i neki drugi planovi, npr. jeftina stanogradnja (POS), da se omogući onima koji su socijalni slučajevi da dođu do svoga stana, uređenje splitskih prometnica, uređenje gradskog parking prostora itd. Hoće li i koliko će Kerum ostvariti ove planove do kraja svoga mandata, vidjet će se. U međuvremenu mu dajmo, kako kažu Amerikanci, „blagodat sumnje".

Davor Dijanović

Sub, 25-06-2022, 05:54:33

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2022 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.