Razgovor s fra Miljenkom Stojićem, vicepostulatorom postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«

Fra Miljenko, kada ste se i kako odlučili za svećenički poziv? Možete li u osnovnim crtama izložiti kako je tekao Vaš dosadašnji svećenički put?

Davno je to bilo, vidim to tek sada kada pokušavam odgovoriti na ovo Vaše pitanje. Još u pučkoškolskim danima, početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Na župi Čerin, odakle sam rodom, gledao sam rad franjevaca i zaželio živjeti takvim životom. Zbog toga sam, čim se moglo, postao ministrantom, posuđivao knjige iz župne knjižnice, uključio se u natjecanje Vjeronaučna olimpijada. Čak smo i pobijedili na razini Crkve u Hrvata te za nagradu išli na audijenciju u Rim kod pape Pavla VI. Kad sam dobio svjedodžbu o završenih osam razreda, nisam je odnio kući nego odmah u župni ured da se prijavim u sjemenište. Roditeljima sam o svemu kazao tek kad je trebalo poći. Nemam razumskog odgovora zbog čega je to tako bilo. Jednostavno sam slijedio porive svog srca i ništa više.

Franjevačku klasičnu gimnaziju završio sam u Visokom, novicijat na Humcu, a teologiju u Zagrebu, Jeruzalemu i Sarajevu. Magistrirao sam kršćansku duhovnost u Rimu. U međuvremenu sam naravno bio i u JNA. Nije mi se u nju išlo, ali zbog svoga poziva nije moglo biti drukčije. Samo me to spriječilo da ne odem preko granice.

Kao franjevac-svećenik djelovao sam na više mjesta i obnašao razne službe. Tko želi može se o tome više informirati na portalu www.miljenko.info. Ukratko mogu samo reći da sam bio župni vikar, vojni dušobrižnik, radio s mladima, bio odgojitelj sjemeništaraca, postulanata, novaka i bogoslova. U Međugorju sam pokrenuo Informativni centar »Mir« Međugorje s različitim odjelima među kojima je Radiopostaja »Mir« Međugorje. Bio sam i tajnik hercegovačke franjevačke provincije, a sada se brinem oko proglašenje blaženima i svetima, odnosno mučenicima, 66 pobijene subraće.

Biste li ponovno krenuli tim putem?

Obično odgovore potvrdno, a ja se ustegnem od ovakvog odgovora. Znam samo da bih ponovno slijedio porive svoga srca. Bi li oni ponovno bili isti, to samo Bog zna, jer ih on i nadahnjuje. Držim da nije važno što predstavljamo u životu, važno je samo kako to obnašamo.

O književnom stvaralaštvu

Jedan ste od najplodnijih suvremenih hrvatskih književnika, koji se je okušao u gotovo svim književnim vrstama. Kako ste odlučili postati književnikom? Koje je Vaše glavno književno nadahnuće?

Zanimljivo je to s mojim opredjeljivanjem za književnost. Dok nisu počele ozbiljnije teme, tamo u 7., 8. razredu pučke škole, pisanje sastavaka jednostavno mi nije išlo. Sunce, cvijeće, pčele, zima, snijeg, medo i slične teme nisam mogao smisliti. Ne znam zbog čega. Jedino sam gutao školsku lektiru i sve druge knjige do kojih sam mogao doći. Naravno, morali su naginjati ozbiljnijim temama. I kad sam počeo pisati svi su se začudili. U gimnaziji sam se odmah uključio u rad oko školskog lista te kasnije postao i njegovim urednikom. Pjesme su mi se počele pojavljivati tu i tamo, a ja se sve više zanositi studiranjem književnosti. Međutim, nisam se nikako pronalazio u nazivu »jugoslavenske književnosti« i mnogočemu što sam čitao da se tamo učilo. Na kraju balade, iz raznoraznih razloga, vrativši se iz vojske, sve što sam imao napisano ili započeto, jednog proljetnog dana jednostavno sam zapalio. Odlučio sam prestati se time baviti. I držao sam to obećanje sam sebi desetak godina. Ponekad bih, na nagovor prijatelja i poznanika, napisao nešto za listove u kojima su radili, i to bi bilo sve. Ali, nisam mogao izdržati tu podvojenost u sebi pa sam odlučio dopustiti sebi zgotoviti zbirku pjesama, podastrijeti je javnosti, pa ako to bude u redu nastaviti pisati, a ako ne... I, eto, pišem do danas.

Kad pogledam sa strane svoje književno djelo, čini mi se da su u njemu sadržane različite teme. Međutim, ono što ih zaista sve povezuje jest čovjekoljublje, domoljublje i bogoljublje. Uopće mi nije jasno kako netko misli da piše ako mu nedostaje nešto od ovoga. To je ustvari potiranje stvaralačkog čina, što je pisanje u svojoj biti.

Postoji li zbirka poezija ili prozno djelo koje bi iz svoga bogatog književnog opusa posebno izdvojili i zašto?

Prema svome djelu čovjek ne može biti objektivan, dok prema djelu drugih može više-manje, u suglasju s odgojenošću svoje nutrine. Ono što je meni važno, za što me vežu posebne uspomene, ne znači da je važno i drugome, čak čovjek to nekada lagano prepoznadne. Djela su kao djeca, kad nastanu počinju živjeti svojim životom. Često se iznenadim što postignu, a ja mislio da će biti sasvim drukčije.

Zbog događaja koji nas desetljećima taru izdvojio bih, ipak, zbirku ogleda »U ta vremena« i zbirku pjesama »Dobro jutro, kolonijo«. Prva knjiga govori o teškim ratnim danima Domovinskog rata, a druga o ovim sadašnjima kada nas raznorazne sile žele pretvoriti u koloniju. Htio sam njima oduprijeti se zlu koje se valjalo pred našim očima i čistom sačuvati nadu. Čitatelji znaju jesam li i koliko uspio.

Kakvo je prema Vašem mišljenju stanje na hrvatskoj književnoj sceni, računajući književnost s obje strane spletom povijesnih okolnosti nametnute nam granice?

Protuslovno, ali dok smo se borili u Domovinskom ratu bilo je puno bolje. Na pozornicu su izišli pisci koje se neprestano guralo u stranu. Tek su tada neki i počeli pisati jer nije bilo svemoćne partije koja je upravljala društvom i gušila njihove glasove okrenutima slobodnom razmišljanju. No, što se više približavamo jugosferi, Zapadnom Balkanu i tim glupostima, naša književnost ponovno počinje bivati ustajala baruština. Ustrojavaju se ponovno stara društva, ide se ponovno istim stazama, književne nagrade služe da se ta namisao drži na okupu i da se privuku i zadrže novi članovi. Ismijava se i čovjekoljublje, i domoljublje, i bogoljublje. Ne zna se više ni kojim se jezikom piše, a on je bit svake književnosti. Danas govore da je važno da se razumijemo, sutra će ga naravno imenovati i naravno da se ne će zvati hrvatskim. Najbolje se to vidi na primjeru Herceg Bosne, ili BiH. Polako se stvara staro jugoslavensko ozračje. A onda se svi zajedno, kao, počinju posjećivati: Zagreb, Beograd, Sarajevo... Ali, ne kao pripadnici inozemnih književnosti na svome jeziku, nego kao pripadnici »regiona« i sličnih britanskih kolonijalnih izmišljotina.

Glavna zadaća Vicepostulature

Ovih dana prisjećamo se partizansko-komunističkih zločina iz svibnja 1945. Vicepostulator ste postupka mučeništva Fra Lea Petrovića i 65 subraće. Koji su trenutno glavni zadatci Vicepostulature? Koliko smo blizu toga da se širokobriješki fratri proglase slugama Božjim?

U Drugom svjetskom ratu i poraću komunisti su ubili 66 članova Hercegovačke franjevačke provincije. Jednoga su ubili 1942., drugoga na samom početku opsjedanja Širokog Brijega, krajem listopada 1944., a sve ostale pobili su od siječnja do kolovoza 1945. Da spomenemo još neke brojke. U svibnju 1944. Provincija je brojila 231 svečano zavjetovana brata, 1945. u domovini ih je ostalo 65, a 1946. bilo ih je 71. Jedna je trećina, znači, pobijena, jedna trećina je ostala u domovini, a jedna trećina se nije smjela vratiti jer su se zbog različitih poslova našli u inozemstvu ili su izbjegli pred komunističkim naletom. Samo jedan od ubijenih bio je suđen na kakvom takvom sudu, fra Radoslav Glavaš u Zagrebu. Suđen je zajedno s još 57 njih, u istome danu i svi su osuđeni na smrt. Možete misliti koliko su se svi zajedno mogli obraniti od neutemeljenih optužbi. Dodajmo još svemu ovome da komunisti ni preživjele hercegovačke franjevce u domovini nisu pustili na miru. Do pada komunizma 90-ak njih okusilo je duže ili kraće tamničke dane. Slično je bilo i u drugim zajednicama u Crkvi u Hrvata.

Danas našu pobijenu subraću, u skladu s pozivom pokojnog pape Ivana Pavla II., želimo proglasiti mučenicima. Prikupljanje svjedočanstava i potrebne građe je pri kraju. Vjerujemo da će mjesni biskup pronaći da su dostojni otpočinjanja službenog početka postupka mučeništva i da će ih proglasiti slugama Božjima. A onda bi se sve trebalo ubrzati i uz dobar rad ići prema potvrdnom završetku.

Ipak, nije važno koliko će sve ovo trajati. Važno je samo da sve ide uredno svojim tijekom i da se kroz ovo svi zajedno duhovno čistimo. Zlosretna komunistička namisao nanijela nam je mnogo duhovne prljavštine i konačno je se moramo osloboditi. Nema veze što oni to ismijavaju, važno je da idemo u tom smjeru i doprinosimo pomirbi svoga naroda i svih drugih naroda koji dolaze u bliži doticaj s nama.

Znade li se danas sa sigurnošću tko je pobio 66 širokobrijeških fratara? Zanimljivo je da su pripadnici 11. dalmatinske brigade koja ja napadala Široki Brijeg bili i neki kasniji akademici i istaknuti javni djelatnici...?

Prema dosadašnjim istraživanjima, naredba za pokolj hercegovačkih franjevaca stigla je s vrha, od maršala Josipa Broza Tita čije ime nosi jedan od najljepših zagrebačkih trgova. U djelo ju je trebao sprovesti zloglasni Aleksandar Ranković. Pomagači su mu bili republički šefovi OZNE: Ivan Stevo Krajačić (SR HR) i Uglješa Danilović (SR BiH). Oni su na području Hercegovine operativno provodili naredbe preko opunomoćenika OZNE u postrojbama VIII. dalmatinskog korpusa i 29. hercegovačke divizije te Ureda OZNE u Trebinju, a sve uz političku asistenciju tadašnjeg Okružnog komiteta KPJ za Dalmaciju i Oblasnog komiteta KPJ za zapadnu Hercegovinu. Uistinu bratstvo i jedinstvo u zločinu!

Najviše je stradala širokobriješka samostanska zajednica. Komunisti su joj ubili 30 članova, još 4 s njezina područja, tako da je samo ona podnijela više od polovicu svih žrtava. I to je jedan od razloga zbog čega je puk sve pobijene hercegovačke franjevce jednostavno prozvao »širokobriškim mučenicima«.

Ubojstvo 12 franjevaca na Širokom Brijegu išlo je više-manje ovako. Samostan je pao u partizanske ruke nešto iza 10 sati u jutro 7. veljače 1945. Sve koje su našli komunisti su pritvorili u samostanske prostorije. Onda je počelo razvrstavanje. Najprije su pustili civile kućama i nakon toga u jednu prostoriju zatvorili obučene u habite i đake koji su polazili nadaleko poznatu širokobrišku franjevačku klasičnu gimnaziju. Iza 16 sati počeo je sam čin ubijanja. U prostoriju gdje su bili zatvoreni fratri i đaci ušao bi stražar i svakih nekoliko minuta upro prstom u jednog franjevca i viknuo: »Sada ti druže«. Nitko nije znao što se vani događalo. Kasnije se saznalo da su ubijeni metkom u zatiljak, bačeni u ratno sklonište u samostanskom vrtu i zapaljeni. Prije toga, kako smo nedavno uspjeli saznati od onih koji su u tome sudjelovali, na putu od razgovornice do skloništa bili su zlostavljani i tučeni. Vodeći ih do stratišta vojnici su ih vukli za kosu, gurali, psovali ih. Na samom stratištu oficir je naredio jednom vojniku da ih pobije. On to nije htio zbog čega ga je oficir ustrijelio. Naredio je isto drugom, koji je to također dobio, pa je ustrijelio i njega. Treći, vidjevši kako stvari stoje, pobio ih je po naređenju, ali više od tada nije mogao zaspati kako je svjedočio u jednom od brojeva Glasa Koncila.

Na Širokom Brijegu nisu ubijani samo franjevci. Komunistička mržnja na ovo mjesto došla je do punog izražaja. Za samo nekoliko dana svoga boravka napravili su ovdje više od stotinu što masovnih što pojedinačnih grobova, kako je to do sada zabilježilo Povjerenstvo za uređivanje i obilježavanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća na području općine Široki Brijeg. Ono je i započelo sa samim iskapanjem žrtava, tako da je u 3 masovne grobnice prošlo ljeto pronašlo 28 posmrtnih ostataka.

Mnogo je onih koji su za svoje sudjelovanje u razaranju Širokog Brijega nagrađeni na različite načine. Međutim, od samog početka znalo se da su na krivoj strani. Sve je bilo toliko očito da je ubojstvo širokobrijeških franjevaca 1945. ušlo u ono glasovito Pastirsko pismo biskupa Crkve u Hrvata. A to je tada zaista značilo staviti glavu na panj.

Kakvo je stanje u BiH glede suočavanja s komunističkim zločinima i obilježavanja mjesta stradanja; pretpostavljam ne mnogo bolje nego u RH?

Stanje je ovdje gore nego u Hrvatskoj, ako gore može biti. Tamo barem ima kakva takva vlast, a ovdje nema ni toga. U posljednje vrijeme Britanci i razna druga središta moći na vlast nam ponovno vraćaju nasljednike propale krvave komunističke ideologije, SDP, i njihove sljedbenike raspoređene po drugim manjim strankama. Tako danas imamo apsurdnu situaciju da su potomci progonitelja i izvršitelja smaknuća hercegovačkih franjevaca na ključnim mjestima u zakonodavnoj, izvršnoj i sudbenoj vlasti, kako u Federaciji BiH tako i u Republici Hrvatskoj.

Naravno, priča je, i ovdje, potpuno drukčije plasirana. U tzv. Federaciji BiH, gdje su na mrvicu više od pola BiH zbijena dva naroda, na vlast su došli oni koji na prošlim izborima vlast jednostavno nisu dobili. Budući da glasovanje naroda nije išlo kako je bilo zacrtano, oni koji stoje iza nakaradnog Daytonskog sporazuma i njegovih brojnih revizija i amandmana, smislili su kako pravnim smicalicama i golom silom sprovesti u djelo svoju namisao. Sluge, zbog raznoraznih razloga nikada nije bilo i nikada ne će biti teško naći. S druge strane je Republika Srpska. Znamo kakav su povlašten položaj Srbi imali u prošlom režimu. I sad očekivati da netko u djelo sprovede sve one europske rezolucije o potrebi osude komunističkih zločina i tako osudi svoje pretke izravno uključene u zločine! Potpuno nemoguće. A kad bi neki političari to i pokušali, tzv. međunarodna zajednica vrlo bi ih brzo ušutkala. Njoj trenutno jugonostalgija i sve s tim povezano treba da bi uspjela slijepiti ove krajeve na stari način.

Nada je jedino u svjesnim pojedincima. Već smo u 4 hercegovačke općine uspjeli ustrojiti povjerenstva za obilježavanje i uređivanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća na području tih općina. Druge hercegbosanske općine su u tijeku osnivanja takvih povjerenstava. Između ostaloga ta povjerenstva iskapaju i posmrtne ostatke svih žrtava na svome području i po mogućnosti ih identificiraju DNK analizom. Govorili smo već o Širokom Brijegu, a iskapano je također u Ljubuškom gdje je također pronađeno 28 tijela te u Neumu gdje je otkopano 6 tijela.

EU i Jugosfera

Koje je Vaše osobno stajalište o Europskoj uniji?

Dobro je da ste sada postavili ovo pitanje, jer se oslanja na netom rečeno. Oni koji klepaju ovakvu Europsku uniju kakva je ona trenutno isti su oni koji su klepali komunističke režime na našim i drugim prostorima. Budući da ne misle dobro, ono što rade nastoje zadržati skrivenim. Ipak, treba se prisjetiti da još od Srednjeg vijeka postoji ideja ujedinjene Europe. Isto tako u temeljima Europe je kršćanstvo. Uzalud što današnja Europska unija potpuno nedemokratski i samu naznaku na to izbacuje iz svog ustava. Zbog svega toga ne treba potpuno bježati od ovakve ideje. No, prilikom ulaska treba zadržati svoje dostojanstvo i ući kao slobodan narod koji ima što dati drugima i koji je spreman nešto i primiti. Istina je, slično govore i europski birokrati, ali postupaju potpuno drukčije. Nije ni čudo. Njih nije birao nikakav narod, njih su postavili moćnici u sjeni.

Osobno sam dojma da je unatoč proklamiranome »europskome putu« Hrvatska sve dalje od Europe, a sve bliže Balkanu odnosno »Jugosferi«. Vaše gledište?

Tu smo krivi sami mi i nedemokratske sile koje stoje u sjeni. Jedna među njima je svakako Velika Britanija. Još 1993. u ministarstvu vanjskih poslova osnovali su odbor za Zapadni Balkan. S kojim pravom? To bi bilo isto kao kad bismo mi sada osnovali odbor za, recimo, Sjevernu Tunguziju i tu nastojali strpati Veliku Britaniju, Nizozemsku, Švedsku i da ne razvijam dalje namisao ovakvih udruženih zločinačkih pothvata. I nakon toga našli su se igrači na terenu. Sjećamo li se onog pokušaja državnog udara iz 1994. Mesića, Manolića i drugova? Matrica je uspostavljena odmah nakon Tuđmanove smrti i nastavlja se do danas. Iskočio je tek Sanader, Bog sami zna zbog kojih razloga, neki kažu zbog toga što je počeo otkazivati poslušnost, a nastavio blagoglagoljivi predsjednik Ivo Josipović. I zanimljivo, svi igrači protiv tuđmanovske, recimo to baš tako, Hrvatske, potječu većinom iz komunističke ideologije ili sličnog okružja. Stvarno nam je potrebna lustracija ili pročišćenje, ali poglavito ono duhovno. Tada više ne će biti trabunjanja o fašizmu i antifašizmu, već samo konstruktivno pitanje što sam učinio i što činim za domovinu obranjenu u Domovinskom ratu? Ne zaboravimo, tada su se rame uz rame borila djeca i ustaša, i domobrana, i komunista, i svjesnih Srba, i... Upravo takvoj politici se sad sudi. Zbog čega?

Jesu li i nedavne presude hrvatskim generalima plod toga istoga jugosferskog projekta, i smatrate li da će i presude bosanskohercegovačkoj šestorici također biti slične onima Gotovini i Markaču?

Svakome je to jasno. Ali, i ako nikada ne dođe do ostvarivanja takvih crnih scenarija, Britanci će se Hrvatskoj i hrvatskim generalima barem pokušati osvetiti zbog toga što su uništili njihove planove Versaja i Jalte na ovim prostorima. U njima je, pak, debelo precrtana hrvatska država i hrvatski narod. Stari su to planovi i zbog toga se dogodio Bleiburg i Križni put. Da hrvatska država trenutno nije kolonija, već bi davno podigla optužbe zbog ratnog zločina protiv raznih britanskih časnika, ili nečasnika, te visokih političkih dužnosnika. Upravo Britanci neprestano trube da ratni zločini ne zastarijevaju. Ovako se dogodilo da su 1945. Britanci predali u ruke komunistima nenaoružani hrvatski puk i razoružanu vojsku, koji su ih onda temeljito pobili. Sada su jugokomunisti u našim redovima Britancima izručili pobjedničku hrvatsku vojsku i hrvatski puk, koji ih temeljito nastoje obezglaviti i kao jadne, siromašne, osramoćene i prezrene utjerati u neki zajednički jugoslavenski, jugosferski, zapadnobalkanski, regionalni... tor. Ako sve ne prođe po njihovoj zamisli, tu su raznorazne tzv. nevladine udruge kojima daju novca koliko treba samo da u djelo sprovedu njihove namjere. Uzmimo samo za primjer tzv. Rekom. Pričaju priču o tzv. suočavanju s prošlošću. Naizgled ne izgleda loše, kao ni priča o Haaškom sudu na početku. Pa ako su baš tako pravdoljubivi i baš se žele suočiti s prošlošću, onda neka nam Vesna Teršelič za početak kaže iz kakve obitelji potječe, koji su njezini politički stavovi, kao i od kada je u posjedu hrvatskog državljanstva?

Kako njezini poznavatelji kažu, našlo bi se tu itekako zanimljivih stvari. Ali, ona i njezini nalogodavci žele nadzirati hrvatsku državu i po mogućnosti rastočiti je, pa ne ćemo nikada dobiti odgovore na ova i slična pitanja.

Kad je ovako s hrvatskom državom, onda možemo misliti kakav je odnos prema Hrvatima u BiH. Njih mrze još i više, jer su se drznuli braniti hrvatski narod s obje strane granice. Zbog toga će najvjerojatnije hercegbosanska šestorka dobiti još jednu presudu za udruženi zločinački pothvat i za razbijanje BiH, a Republika Hrvatska za agresiju na susjednu državu. Koliko je to daleko od pameti nije teško vidjeti. Da Hrvati nisu izišli na referendum, BiH uopće ne bi bilo. Da nisu na vrijeme ustali i ustrojili Herceg Bosnu, opet je ne bi bilo. Da nisu... I na kraju je njima najgore u toj BiH. Pa kad su takve junačine i razbijale tu BiH, valjda bi znali štogod pristojno osigurati za sebe? Međutim, i tada i danas Hrvati u BiH su bili svjesni da ni po koju cijenu ne smiju ići u secesiju u koju su ih gurali različiti međunarodni emisari, Slobodan Milošević i Alija Izetbegović. Da su Hrvati Herceg-Bosne kojim slučajem nasjeli na te prijedloge, danas bi bili sastavnim djelom Republike Hrvatske, ali u sastavu te iste Hrvatske ne bi bila ona područja koja su Srbi privremeno okupirali i etnički očistili. Takva Hrvatska bila bi podijeljena na dva dijela, a trajektna linija Prizna-Žigljen bila bi jedina veza hrvatskog sjevera i juga. Treba li reći da bi takva država dugoročno bila potpuno neodrživa te bi nastavkom igara bila opet vraćena u paket iz kojeg je i izašla. Cijena plaćena za ovakvu avanturu bila bi strahovita. Predsjednik Tuđman je sve to prozreo i zbog toga mu nikada ne će oprostiti.

Politička kriza u BiH

Bosna i Hercegovina trenutno prolazi jednu od najvećih političkih kriza ako računamo od vremena Daytona. Mnogi analitičari u politici bošnjačkog lidera Zlatka Lagumdžije vide miloševićevski rukopis omotan u ruho kvazigrađanske ideologije, dok Komšića smatraju hrvatskim Sejdom Bajramovićem. Kako Vi gledate na sve što se posljednjih mjeseci događa u Federaciji? Vodi li velikobošnjačka ideologija isključivanja Hrvata iz izvršne vlasti u nove nemire u i ovako uvijek nemirnoj Bosni i Hercegovini?

Prilično sam o ovome već rekao. Pridometnut ću još nekoliko stvari. Ne radi se ovdje toliko o velikobošnjačkoj politici, koliko o projugoslavenskoj politici spominjanih središta moći u kojoj je bošnjačko političko vodstvo u najnovijoj raspodjeli karata dobilo istu onakvu ulogu kakvu imaju i politički jugoslaveni među Hrvatima ili Srbima.

Kreatori novog svjetskog poretka pokušavaju sprovesti neke svoje planove, pa ako im to ne uspije barem će posijati još više zlog sjemena da se kasnije može pokrenuti novi rat u kojem bi se karte pokušale podijeliti po njihovom nahođenju. Tom cilju je služio cjelokupan projekt Slobodan Milošević, uspostavljanje Republike Srpske i istovremeno gašenje Herceg-Bosne, tom cilju služi neprestano političko dekonstituiranje i ponižavanje Hrvata u BiH.

Agresivna velikobošnjačka politika dovela je do zbližavanja hrvatskih političara i srpskoga lidera Milorada Dodika koji u tim sukobima vidi priliku zacementirati Republiku Zločinačku. Koliko je, međutim, takvo zbližavanje opasno, ako imamo na umu nepobitnu činjenicu da srb(ijan)ski političari tijekom zajedničke povijesti dviju Jugoslavija nisu ispoštovali apsolutno niti jedan dogovor? Ne će li Hrvati i ovaj put biti prevedeni žedni preko vode?

Nisu nama problem Srbi, nama su problem jugoslavenske sluge koji na ovim prostorima provode interese nekih drugih. A oni mogu biti iz hrvatskog, srpskog, bošnjačkog ili bilo kojeg drugog naroda. Srbima u BiH, a mislim niti Srbima u cjelini, jugoslavenska ideja više ne odgovara pa su moto svoga novog političkog creda pronašli u Daytonskom sporazumu i Memorandumu 2 kojim pokušavaju sanirati štetu nastalu Miloševićevom politikom. S druge strane, Bošnjaci se u današnjoj BiH ponašaju po istom receptu kako su se Srbi ponašali u nekadašnjoj državi. Ta promjena političkih prilika u samo dva desetljeća nije promijenila gledišta niti interese Hrvata. Kao što ranije nisu mogli pristati na unitarnu Jugoslaviju, Hrvati danas ne mogu pristati ni na unitarnu BiH. Dakle, politički ciljevi hrvatskog naroda su ostali isti, promijenile su se političke okolnosti. Upravo iz ovih razloga Hrvatima se danas nastoji spočitati nekakva navodna suradnja sa Srbima. Međutim, to je isto kao da je netko početkom devedesetih nesrpskim narodima u tadašnjoj državi spočitavao suradnju protiv Miloševićeve agresije. Koja mogućnost ostaje Hrvatima? Dopustiti završnu implementaciju Karadžić-Zulfikarpašićeve rezolucije iz 1991. inkorporirane i u Daytonski sporazum, odnosno srpsko-bošnjačku nagodbu o podjeli BiH na štetu Hrvata? Vjerujem da će svjesni pojedinci iz sva tri naroda ovo razumjeti, uspjeti doći do glasa da bi se tako konačno na ovim prostorima počelo graditi državno uređenje koje je dobro za sva tri konstitutivna naroda i za sve druge koji tu žive.

Koliko je za današnji katastrofalni položaj Hrvata u BiH kriva hrvatska politika i njezino protuustavno zanemarivanje Hrvata s druge strane granice?

Ja bih radije rekao da je hrvatska politika u zadnjih deset godina, ako je se takvom uopće može nazvati, zanemarila hrvatsku državu. Kad god se ona brinula o sebi, kao u vrijeme dr. Franje Tuđmana, bilo je drukčije ne samo Hrvatima u Herceg Bosni i BiH, nego i iseljenim Hrvatima, kao i Hrvatima u zemljama u okruženju. S druge strane, Hrvati u BiH ne traže od hrvatske države ništa posebno, pogotovo ne nekakve »mrvice«. Sposobni su se oni itekako brinuti za same sebe. Međutim, dok se krvavo za to bore, nipošto nije logično da im hrvatska država još više otežava taj položaj. Da zaključimo: neka se hrvatska država počne ponašati kao suverena država koja drži do vlastitog ustava i preuzetih međunarodnih obveza pa će stvari sjesti na svoje mjesto i ne će se govoriti o pomoći Hrvatima tamo i ovamo, nego o međusobnoj suradnji Hrvata ma gdje oni bili.

Govorili smo o mnogočemu, malo religioznim, malo političkim jezikom, pa bih vas sada upitao imate li još nešto što biste željeli poručiti našim čitateljima?

Ne volim nikada nikome nešto posebno poručivati, a ne želim ni da meni netko nešto takvo čini. Pozvao bih samo i sebe i sve nas zajedno da u ovim ponovno teškim vremenima tražimo istinu. Nakon toga borimo se da ona iziđe na vidjelo. Mislim da ćemo time dokraja promijeniti okolnosti u kojima živimo.

Koristim priliku pa pozivam sve one koji znaju nešto o našim pobijenim franjevcima da nam to što prije jave. Do Vicepostulature mogu najlakše doći preko podataka na našem portalu www.pobijeni.info. Isto tako molim ih da spomenutim povjerenstvima u općinama Široki Brijeg, Ljubuški, Neum i Posušje jave ako što znaju o događajima i ubijenima na njihovom području. Bilo bi dobro da i sami pokrenu takva povjerenstva ako su u mogućnosti. Vrlo ćemo rado dosadašnjim iskustvom u tome pomoći.

Udružimo svoje sile i ne dajmo da nam rastepu državu koju smo mukom stvorili. Mi to možemo, samo ako hoćemo.

Davor Dijanović