Donosimo razgovor s diplomiranom liječnicom Željkom Markić, predsjednicom nedavno osnovane političke stranke HRAST, majkom četvero djece, koja je postigla uspjeh na više profesionalnih područja dokazavši tako da brojna obitelj ne mora biti preprekom ostvarivanja uspješne poslovne karijere. Tijekom 1991. bila je ratna reporterka za HTV a potom je radila kao producentica za strane kompanije poput CBS-a, BBC-a, RAI-a i mnoge druge. Na HTV se vratila nakratko kao urednica dnevnog informativnog programa, a potom je tri godine uređivala Dnevnik Nove TV. Zadnjih godina vlasnica je tvrtke koju uspješno vodi sa svojim suprugom, također liječnikom, urologom, Tihomirom Markićem. Recimo još u ovom uvodu kako je Željka Markić isto dopredsjednica udruge Glas roditelja za djecu – GROZD.(mmb)

Željka Markić - HRAST će provesti ono o čemu HDZ i SDP godinama samo pričaju

Gospođo Markić, pridruživši se pokretu Hrast, po prvi put u životu počeli ste se baviti politikom. Zašto?

Posljednji predsjednički izbori za mene su bili prijelomna točka. Na izbore je izašlo samo 38 posto glasača, a g. Josipovića na vlast je dovelo 25% hrvatskih birača. I, rekla bih, da on tu, četvrtinu hrvatskih birača, vjerno predstavlja.

Ali što je s nama ostalima? Zašto 60 posto nas uopće nije izašlo na izbore? Uz manji broj onih koji misle da izbori nisu važni ili im se nije dalo, većina nas nije se mogla natjerati da bira između Ive Josipovića i Milana Bandića. Većina nas nije imala za koga glasati. Kad tako velik postotak ljudi nema za koga glasati, nešto nije u redu s demokratskim procesima u zemlji.

 Slična je situacija već godinama i na parlamentarnim izborima, neprekidno smo prisiljeni glasati za manje zlo. To treba promijeniti.

Krajem prošle godine javnosti je predstavljen politički pokret HRAST, koji su između ostalih podržali dva bivša predsjednička kandidata prof. dr. Tuđman i Jurčević te nekoliko istaknutih udruga s domoljubnim predznakom, među kojima je i HKV. Koji su po vašem mišljenju osnovni ciljevi HRAST-a, te kakav je odnos ovoga pokreta prema predstojećim parlamentarnim izborima?

Pokret za hrvatski rast – Hrast većinom okuplja ljude koji se do sad nisu aktivno bavili politikom, ali su u proteklih 20 godina sudjelovali u obrani, oslobađanju i izgradnji hrvatske države – pošteno i profesionalno obavljajući svoj posao, brinući se za svoje obitelji, marljivo studirajući i usavršavajući se u svojim zvanjima, doprinoseći kroz razne udruge svojoj zajednici. Ljude koji su shvatili da se „moraju" početi baviti politikom, jer bez njihovog angažmana korjenite promjene nisu moguće. Naravno, Hrastu su se, kao što ste i sami naveli, pridružili i ljudi sa više iskustva u politici koji još uvijek nisu izgubili entuzijazam i želju da doprinesu dobrobiti Hrvatske.

Ivica Relković, predsjednik Obiteljske stranke nedavno je kazao kako će HRAST dovesti do potpune promjene političkih odnosa i političke kulture u zemlji. Na koji način, pogotovo ako se u obzir uzme sustavno medijsko ignoriranje inicijativa koje nisu kontrolirane današnjim upravljačkim strukturama?

Kroz model predizbora bit će određena mjesta kandidata na izbornim listama. Sve skupine unutar Hrasta u svakoj izbornoj jedinici predlagat će svoje kandidate za izbornu listu. Građani će onda u tijeku Hrastovih predizbora odabirati kandidate za koje misle da će ih najbolje predstavljati. I njihov će odabir odrediti tko će biti na kojem mjestu na izbornoj listi. Ovaj model jamči pravednost, neposrednost izbora i izvrsnost – odabir najkvalitetnijih ljudi za parlamentarne zastupnike.

Sve parlamentarne stranke pričaju o tome da daju prednost sposobnosti pred podobnosti, no u stvarnosti je suprotno. Na taj način na vodeća mjesta dolaze ljude koji niti imaju čvrste vrijednosti niti se znaju za njih boriti.

Hrastov način odabira najkvalitetnijih ljudi već sad u djelo provodi ono o čemu HDZ i SDP već godinama samo pričaju.

Na nedavnom predstavljanju, HRAST je okarakteriziran kao „socijalno osjetljiviji od ljevice i nacionalno osvješteniji od aktualne desnice". Koje su to konkretne mjere koje biste poduzeli, a koje bi opravdale takve kvalifikacije koje zvuče prilično osvježavajuće?

Mnogo toga potrebno je mijenjati – od stvari koje bi u normalnim okolnostima bilo suvišno spominjati kao – utvrđivanje istine o nastanku hrvatske države – da je Hrvatska napadnuta, da se uspjela obraniti i osloboditi veličanstvenim vojnim akcijama, pa do odgovornog upravljanja novcem u svim državnim institucijama, podizanja kvalitete školstva, učinkovite zaštite domaćih poljoprivrednih proizvoda, proglašenja gospodarskog pojasa, pružanja stvarne potpore poduzetništvu...

Spomenuli ste da je Hrast socijalno osjetljiviji od ljevice – današnja ljevica u Hrvatskoj velikim dijelom okuplja ljude koji su u totalitarizmu bili „osjetljivi" samo za one koji su prihvaćali njihovu ideologiju...na žalost, i danas je tako. A što se tiče „desnice", ona gotovo da i nepostoji.

Uz obitelj i posao angažirani ste i u javnom životu, dopredsjednica ste udruge Glas roditelja za djecu – GROZD. Koji su glavni ciljevi za koje se ta udruga danas u društvu želi izboriti?

Udruga Grozd u društvu je postala prepoznatljiv glas, rekla bih, zdravog razuma. Organizirali smo niz akcija koje su podržali deseci tisuća roditelja. Odabirući Grozdov program zdravstvenog odgoja koji je ne samo stručan već i poštuje vrijednosti velikog broja roditelja građani su poslali poruku da im je dosta teoriziranja manjine nad većinom.

Akcija „Potpisujem deklaraciju" o pravima obitelji obuhvatila je više od 200.000 hrvatskih građana, potvrđujući, po ne znam koji put da većina hrvatskih građana drži da Obitelj ima ključnu ulogu u izgradnji čovjeka, društva i države, da roditelji imaju ustavno pravo odlučivati o odgoju svoje djece kroz suradnju sa odgojno-obrazovnim institucijama te da je kvalitetna i svima dostupna naobrazba traži veća ulaganja u sve razine obrazovanja i znanost.

Budući da Hrastova programska načela sadrže sve gore navedeno, razumljivo je da značajan dio podupiratelja Grozda prepoznaje Hrast kao političku snagu koja će znati zaštiti njihove interese i promicati njihove vrijednosti.

Gospođo Markić, kako uspijevate pomiriti svoje brojne obiteljske i poslovne obveze i pritom na više polja biti uspješni, koja je vaša «tajna»?

Moja „tajna" poznata je svim zaposlenim mamama – sa jednim, dvoje ili petero djece - rano ustajanje, kasno lijeganje na počinak, dobra organizacija, još bolja improvizacija, peglanje i pregledavanje zadaća u isto vrijeme, jasni prioriteti, dobar smisao za humor.

Što se tiče broja djece – moje sestre, šogorice i većina prijateljica ima od troje do sedmero djece. One su arhitektice, liječnice, prevoditeljice, inžinjerke, profesorice koje su željele „imati sve". S jedne strane željele smo zadovoljiti svoje profesionalne interese, a s druge nam je bilo jasno da su djeca i obitelj najveće bogatstvo našeg života. Koliko god da smo različite, barem jedna stvar svima nam je zajednička – da imamo odlične muževe.

Raduje me da danas vidimo sve više mladih žena koje odabiru ovu ravnotežu između poslovnog i privatnog života.

Možete li nam reći nešto više o vremenu kad ste početkom devedesetih radili za HTV kao ratna reporterka?

Kad je počeo rat, spletom raznih okolnosti, počela sam kao ratna reporterka izvještavati sa ratnih područja. Božić 1991. provela sam radeći u ratnom studiju HTV-a u Sisku, na polnićki u Sunji sa generolm Praljkom i njegovim vojnicima.General Praljak, koji već pet godina brani Domovinski rat u Hagu, imao je sklonište puno ratnih priručnika, a sa svojim je vojnicima za taj, krvavi hrvatski Božić bio na prvoj liniji bojišnice.

Ljudi koje sam tijekom te prve i, usudila bih se reći, najteže ratne godine susretala u rovovima, na prvim linijama dolazili su iz svih hrvatskih krajeva – uz domaće branitelje bilo je tu dragovoljaca iz sjevernih djelova Hrvatske u kojima nije bjesnio rat – iz Varaždina, Čakovca, Istre, Zagorja i Zagreba. I Hrvati iz dijaspore. I Hrvati iz Bosne i Hercegovine. Bilo ih je na svim ratištima.

Bili su to dani, kako kaže Prljavo kazalište, ponosa i slave. No, unatoč tome kroz zajedništvo, borbu i vjernost našim vrijednostima uspjeli smo preživjeti, stvoriti državu i do nogu poraziti višestruko nadmoćnu Srbiju. Možemo i trebamo na njih biti ponosni.

Ako smo uspjeli izaći kao pobjednici iz jednog takvog, bezizglednog boja, zašto ne bismo danas mogli štititi svoje interese, čuvati svoju kulturu i vrijednosti i kao ravnopravni partneri doprinositi izgradnji Europe?

Mediji već godinama u Hrvatskoj ne vrše jednu od svojih najbitinijih uloga – da budu društveni korektiv – neprekidno smo zasipani poluinformacijama, negativnim vijestima, katastrofičnim očekivanjima s jedne strane, i žutilom i preobiljem nevažnih informacija s druge strane.

Da, mediji nam sustavno šalju niz negativnih poruka. Često se, čak i nedvojbene činjenice, krivo interpretiraju. Tako je Državni zavod za statistiku proveo anketu o domaćinstvima u Republici Hrvatskoj koja je pokazala da gotovo 90% Hrvata ima vlastiti stan ili kuću. U jednom vodećem dnevnom listu prije par dana sam pročitala veliki članka o tome kako je to velik problem. Jer, kao, vlasnicima stanova i kuća bit će sve teže plaćati režije i održavanje nekretnina. Pa, recite, molim vas, od kad je to problem imati nekretninu koja vrijedi 30, 50 ili 150 tisuća eura? Od kad je to problem da ne moraš plaćati stanarinu? I tu priča ne završava. Ista anketa pokazala je da gotovo 80% tih obitelji - oko 1,2 milijuna ljudi u Hrvatskoj za svoju kuću ili stan ne otplaćuje nikakav kredit! I opet, urednicima koji nas zasipaju bombastičnim naslovima o „prezaduženim Hrvatima" koji „grcaju u kreditima", nije bilo zanimljivo istražiti ovaj podatak.

Kad ste spomenuli katastrofična očekivanja – to me podsjetilo na potpuno krive procjene većine medija koji su već u svibnju prošle godine počeli pumpati (jedni od drugih prepisivati) priču da će turistička sezona 2010. biti najgora do sada. Uporno su ignorirali argumente ministra turizma i sve dostupne podatke koji su ukazivali da će se dogoditi upravo suprotno – da će veliki dio Europljana koji su zbog krize odustali od dalekih putovanja doći u prekrasnu, a tako blizu Hrvatsku. Kad se pokazalo da su sva njihova loša predviđanja bila netočna, a da je ministar bio u pravu, u devetom su mjesecu ti isti novinari, ti isti urednici samo nastavili izvještavati o rekordnoj sezoni. To što su mjesecima stvarali neopravdano negativnu društvenu klimu, što su možda neke investitori zbog takvih napisa odustali od ulaganja u turizam– to nije bitno.

Godinama ste radili u domaćim i stranim medijima – kako tumačite toliku neobjektivnost danas kad je Hrvatska slobodna zemlja i kad postoji sloboda medija?

Rekla bih da medijska slika u Hrvatskoj danas predstavlja drugu krajnost od one koja je vladala u komunizmu – to je svojevrsna inverziju jednoumlja. I dok su u komunizmu mediji uglavnom sve bojali u ružičasto, lagali o kvalitetama partijskog i političkog vodstva, idealizirali Jugoslaviju, danas mediji uglavnom sve boje u crno, stalno naglašavaju jedino mane političara i Hrvatsku prikazuju gotovo kao najgoru državu na svijetu. Ova dva polariteta izraz su istog medijskog dogmatizma koji ima za cilj manipulaciju umjesto poticanja na slobodno razmišljanje i slobodne odluke. I u konačnici, oba načina nekome služe.

U komunizmu je bilo jasno kome su mediji služili – partiji i vojsci da se održavaju na vlasti. Današnja je priča mnogo složenija, jer ima više gospodara. Ali, u osnovi je sve to ista priča u čijoj je biti „odrađivanje" radi neke koristi – bez kritičnosti, bez ljubavi prema svojoj zemlji i narodu, bez slobode i bez odgovornosti.

No, naravno, u hrvatskom medijskom prostoru uvijek je bilo i danas ima obrazovanih i poštenih novinara i urednika sa iznimno visiokim profesionalnim kriterijima. Sa nekima od njih imala sam i čast raditi. To su oni ljudi zbog kojih još uvijek kupujete novine, čitate portale ili gledate televiziju. Na žalost, danas su u manjini.

I na kraju – kako gledate na Europsku uniju i negativno raspoloženje koje se prema ulasku Hrvatske u EU sve više stvara u javnosti?

Hrvatska je dio Europe i prirodno pripada zajednici europskih zemalja. Za mene glavno pitanje ne glasi treba li Hrvatska ući u EU, već na koji način će to učiniti. EU je interesna zajednica. U nju su ušle zemlje koje su velik dio povijesti provele međusobno ratujući, ali danas smatraju da svoje nacionalne interese štite bolje u takvoj zajednici nego izvan nje. Ali, Europska unija je i zajednica koja obuhvaća zemlje s kojima je Hrvatska kroz stoljeća bila povijesno, kulturno i vjerski povezana. Zemlje koje su nas hrabrile i pomagale kroz desetljeća komunizma, priznale našu državu u siječnju 1992. , slale pomoć kroz cijeli Domovinski ratu. To su zemlje s kojima danas odlično surađujemo u znanosti, gospodarstvu, turizmu, obrazovanju...Narodi čija je umjetnička baština čvrsto isprepletena s našom, a čija su nacionalna svetišta i naša utočišta.

To je Europa koja nas čeka raširenih ruku. No, da, postoji i Europa koja nas je željela i nekda i danas podjarmiti i iskoristiti. Ali, na nama je da te „dvije Europe" znamo razlikovati – jednoj se pridružiti, od druge se zaštititi.

Sigurno je da će Hrvatska moći ući u Europsku uniju tek onda kad će to odgovarati Europskoj uniji. Odnosno, zbiru interesa svih njezinih članica. Na nama je da se pobrinemo da taj ulazak bude i u našem interesu.

Gospođo Markić zahvaljujemo vam na razgovoru za Portal HKV-a.

M. M. B.