Razgovor s književnikom Đurom Vidmarovićem

Đuro Vidmarović, književni kritičar, pjesnik, prevoditelj, povjesničar, političar i diplomat, rođen je 1. travnja 1947. u Piljenicama, općina Lipovljani, Županija Sisačko-moslavačka. U Kutini završava gimnaziju, a studij povijesti i filozofije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Na Fakultetu za sociologiju i novinarstvo Univerziteta u Ljubljani stječe magistarsku podobnost.

1970.-1990. radio kao srednjoškolski profesor.

Godine 1990. izabran za zastupnika u Sabor Republike Hrvatske. Na toj dužnosti ostaje dva mandata.

1990.-1991. predsjedavajući Delegacije Sabora RH u Vijeću Republika i Pokrajina Skupštine SFRJ.

1995.-1999. izvanredni i opunomoćeni veleposlanik RH u Ukrajini.

Godine 1995. Predsjednik Republike dodjeljuje mu Red kneza Branimira i orden Domovinske zahvalnosti.

Godine 2002. dragovoljno se povlači iz diplomacije i odlazi u mirovinu.

Od 1972. bavi se književnim radom, te proučavanjem povijesti i književne baštine hrvatskih narodnih manjina u susjednim zemljama. O tome je objavio više stotina prikaza, članaka i studija u Hrvatskoj, Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Srbiji, Makedoniji, Mađarskoj, Ukrajini, Izraelu i Austriji.

Član Društva hrvatskih književnika, Hrvatskog diplomatskog kluba, Upravnog odbora Matice Hrvatske, Društva za ukrajinsku kulturu.

Studije, članke i književne priloge objavljivao u mnogim domaćim i inozemnim stručnim i književnim časopisima. Sudjelovao na mnogim književnim susretima i znanstvenim simpozijima u zemlji i inozemstvu.

Prevodi s ukrajinskog, ruskog i slovenskog jezika.

Stihovi su mu uvršteni u antologiju Duša duše Hrvatske (Mostar, 1988), Nevena Jurice i Božidara Petrača, Hrvatske marijanske pjesme, Zdravka Kordića (Široki Brijeg, 2006.), Hvaljen budi, Gospodine moj: sveti Franjo u hrvatskom pjesništvu / [priredili] Vladimir Lončarević, Božidar Petrač i Nevenka Videk, Zagreb: Alfa: Vijeće franjevačkih zajednica u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, Zagreb, 2009., te ukrajinsko-hrvatsku antologiju hrvatskog pjesništva Čudo prvoga, Leonida Talalaja (Kijev, 1999). Kao prozni pisac uvršten je u zbirku Hrvatska Nika, Mirjane Lončar i Višnje Lovrić-Mencej (Ogranak Matice hrvatske Novska, Novska 2009.) i Trenutak proze – hrvatska kratka priča, Znanje, Zagreb, 2010. Uvršten je i u Zavičajnu čitanku Istine srca, mr. Duška Lončara (Novska, 2005.). Dobitnik nagrade «Franjo Horvat Kiš» 2008., za književni putopis. Kao književni kritičar uvršten u slijedeće zbirke: Aralica u očima književne kritike. I. knjiga., Znanje, Zagreb, 2006.; Šumovi vremena II., Zbornik kritika (Povodom 35.-te obljetnice stvaranja Zdravka Kordića), „HZ HB", Zagreb – Mostar, 2008. i Kritičke prosudbe o djelima s. Marije od Presvetog Srca (Anke Petričević), Matica Hrvatska- Ogranak Split, Split, 2009.

Knjige:

Poezija

1. Bujice i Bregovi, «KUD Ilova», Kutina, 1985.

2. Pečat od magme, «DHK – Ogranak Vinkovci», Vinkovci, 1988.

3. Rijeka i hrast (grafičko-pjesnička mapa u suradnji s akad. slikarom Andrijom Girardijem), Zagreb, 1990.

4. Mojom Moslavinom (s Katarinom Brkić), «Matica Hrvatska – Ogranak Kutina», Kutina, 1991.

5. Koraci, «CIP», Zagreb, 1991.

6. Horus u krletci, «Hrvatsko slovo», Zagreb, 2007.

Proza:

1. Paprat i lišaji (književne kritike, ogledi i prikazi), «Mala biblioteka DHK», Zagreb, 2008.

2. Protiv tmine (književne polemike), «Hrvatsko slovo», Zagreb, 2008.

3. Putovanja i sjećanja, «Spiritus movens», Kutina, 2010.

Književno-povijesne teme

1. Hrvatska narodna manjina u Mađarskoj, «Zavoda za migracije i narodnosti», Zagreb, 1982.

2. Suvremeni tokovi u književnosti mađarskih Hrvata, «Nakladni zavod Matice hrvatske», Zagreb, 1991.

3. Gradišćanskohrvatske teme, "Libellus", Crikvenica, 1996.

4. Gradišćanskohrvatske teme II, "Libellus", Crikvenica, 1998.

5. Juraj Lončarević. Bio-bibliografija, Izdano potporom obitelji Lončarević, Zagreb, 2006.

6. Teme o Hrvatima u Mađarskoj, «Naklada Bošković», Split, 2008.

7. Hrvatsko rasuće, «Naklada Bošković», Split, 2009.

8. Hrvatsko-ukrajinske teme, «Naklada Bošković», Split, 2010.

Prijevodi:

1. Mila Dragar: Ljubav Križa ( pjesme) ( sa slovenskog), « Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima", Zagreb, 2003.

2. Serhij Grabar: Od prve osobe (poezija) (s ukrajinskog), «Društvo za ukrajinsku kulturu», Zagreb, 2004.

3. 55 suvremenih židovskih pjesnika (izbor i uvodna studija, a s Jelenom Zaričnajom prijevod), «Društvo hrvatskih književnika Herceg-Bosna», Mostar, 2004.

4. Jehuda Amihaj: Pjesme siromašnog proroka (pjesme) (s Jelenom Zaričnajom, Jadrankom Brnčić i Mošom Mešulamom), «Društvo hrvatskih književnika – Ogranaka Pula», Pula, 2005.

5. Jehuda Amihaj: Moje srce, istok zapad (pjesme) (s Jelenom Zaričnajom), «Naklada Bošković», Split, 2006.

6. Igor Bunič: Partijsko zlato (s Jelenom Zaričnajom), «Detecta», Zagreb, 2006.

7. Nathan Alterman: Čudni ljudi (pjesme) (s Jelenom Zaričnajom), «Naklada Bošković», Split, 2008.

Uredio knjige:

1. Mate Meršić-Miloradić: Hrvat u Gradišću (pjesme), Zagreb, 1989. (KS)

2. Đuso Šimara-Pužarov: Još uvijek snivam (pjesme), Pečuh, 2001.

3. Ezra Ukrainčik: Erec Izrael 1921.-1924, (priredio i napisao popratnu studiju), «Naklada Pavičić», Zagreb, 2005.

4. Ivan Horvat. Pjesme, «Panonski institut», Pinkovac/Güttenbach (Austrija), 2008.

5. Sjećanja i prilozi za povijest diplomacije Republike Hrvatske,. Prvo desetljeće, knjiga prva, «Mate d.o.o.», Zagreb, 2008.

6. Sjećanja i prilozi za povijest diplomacije Republike Hrvatske,. Prvo desetljeće, knjiga druga, «Mate d.o.o.», Zagreb, 2010.

Gospodine Vidmaroviću, kao bivši politički dužnosnik zasigurno pratite zbivanja na političkoj sceni Republike Hrvatske. Svjedoci smo brojnih afera koje se vežu uz vladajući HDZ; gotovo da nema dana a da se ne otkrije kakva afera u kojoj su protagonisti osobe bliske HDZ-ovim krugovima. S druge strane, «kukuriku» oporba predvođena SDP-om konstantno napada HDZ i traži prijevremene izbore, iako mi se čini da ni sama nema viziju niti rješenja za trenutnu ekonomsku krizu, već joj je cilj pošto poto sjesti na vlast. Kako će se prema Vašim predviđanjima rasplesti ovaj začarani krug političkog sljepila koji Hrvatsku vodi u ponor? Postoje li – osim na retoričkoj, taktičkoj razini – više ikakve razlike između HDZ-a i SDP-a. Nemoguće je, naime, ne vidjeti da današnji HDZ nema puno veze s HDZ-om dr. Franje Tuđmana?

Dakako, kao «barakaša» veoma me žalosti sve ovo što se događa s HDZ-om. Na žalost, pokazalo se da je komunistički sindrom političkog razmišljanja duboko prožeo ne samo naš politički stalež, već i naš mentalni sklop. I onda kada ljudi toga nisu svjesni. Ako pođemo od ove neugodne činjenice (a s njome se moramo suočiti, kako bi ju odstranili!) tada bivaju jasniji politički procesi kojima smo svjedoci. Zato neka nas ne čude afere, jer su posljedice navedenoga sindroma. Taj gnojni čir puknuo je na najvišoj razini. Bivši predsjednik Vlade RH čedo je komunističkog sindroma i njegov će slučaj još dugo poput otrovnoga oblaka lebdjeti nad ovom državom i ovim narodom. Ne zaboravimo (premda nam je to slaba utjeha) da je taj čovjek došao iz središta, našoj političkoj eliti toliko žuđene Europe, gdje je pripadao poniženoj skupini tzv. «gastarbajtera», kako su nekada nazivali Hrvate koji su odlazili u europske zemlje trbuhom za kruhom. Premda ga je ta činjenica obilježavala, uspio je postići zavidno obrazovanje. Vratio se u Domovinu kao «Europljanin», s «europskom naobrazbom», s poznavanjem jezika, političkih konvencija i društvenih odnosa u tom svijetu čiju su nam kulturu i civilizaciju mediji u vlasništvu tih istih Europljana, kroz nesmiljenu propagandu nametnuli kao superiornu našoj, «provincijskoj» i «balkanskoj» kulturi. Tome dodajmo da je bio odličan govornik, markantna pojava i pun domoljubne retorike.

Oduševljenje njegovom osobom pojačavao je i stalež u kojem je rođen, zajedno s tradicionalnom kršćanskom pripadnošću. Kada sve to zbrojimo, evo nam osobe za koju se smatralo da je pravi čovjek u pravo vrijeme, novi lider koji će šarmom i smiješkom postići u Europi sve ono što nije mogao «namrgođeni», ali državotvorno neupitan i historijski svjestan, dr. Franjo Tuđman. Vjerovali smo kako smo dobili «Tuđmana za 21. stoljeće». Znajući sve to, a poznavajući našu podsvjesnu i svjesnu opterećenost komunističkim sindromom, Sanader se vrlo učinkovito oslonio se na komunističku praksu stranačkoga ustroja i relativno se bezbolno nametnuo HDZ-u kao apsolutni i neprijeporni gazda. Vršio je detuđmanizaciju, sramoteći pokojnog predsjednika kao tobože nedemokratskog političara («bahatost više ne stanuje u HDZ-u!»), što je godilo neokolonijalistički raspoloženim europskim političarima, a u isto je vrijeme stvarao kult ličnosti o kojem Tuđman nije niti sanjao. Osobno svjedočim jer sam bio neko vrijeme u blizini obojice. Kult ličnosti nije stvorio političar sam. On se je koristio mentalnim sklopom dotadašnjih uglednih vodećih HDZ-ovaca, kojima je osobna funkcija, poglavito u izvršnoj vlasti, postala važnija od nacionalne misije. Time ih pretvorio u ovisnike o svojim odlukama. S nelagodom se sjećam sastanka na koji je Sanader pozvao «barakaše» nakon što je izabran za predsjednika HDZ-a, jer je na tom sastanku stari robijaš i disident, dr. Hrvoje Šošić, uskliknuo: «A sada krenimo stvarati kult ličnosti dr. Ive Sanadera».

Uslijedili su sabori stranke organizirani u sportskim dvoranama, na kojima su se odluke donosile aklamacijom, dakle bez ikakve pravne procedure: glasovanje, listići, prebrojavanje, komisije, etc. etc. Upravo su ovakvi sabori najbolji dokaz žilavosti komunističkoga sindroma. Premda je na njima sudjelovalo nekoliko tisuća punoljetnih građana, nitko nije našao za shodno suprotstaviti se ovakvoj praksi, koja je bila normalna u doba J. B. Tita. Na mitingaškom saboru Sanaderu nije bilo teško promijeniti Statut HDZ-a i odbaciti sve temelje na kojima je počivao politički program Stranke. To nisu bile kozmetičke, već fundamentalne promjene. Tko ne vjeruje neka usporedi Statut HDZ iz vremena F. Tuđmana, s onim iz vremena I. Sanadera. Tim je promjenama izvorni HDZ nestao s političke scene, što naši novinari, ali i analitičari, ne žele spomenuti. Ostalo je, doduše, ime HDZ, ali kao krinka. Pošteno bi bilo govoriti o starom i novom HDZ-u, time što bi se ovaj posljednji trebalo nazvati «Sanaderov HDZ».

Pretvorivši se u neprijepornoga gazdu Stranke, koji je radi zavaravanja starih članova zadržao naziv «predsjednik HDZ-a», Sanader je okupio ekipu koju su činili politički ambiciozni, karijerno besavjesni, ili naivni ljudi. Oni su bili voljni postati njegovi implementatori, a ne jednakovrijedni stranački kolege. Kada danas, nakon pada svemoćnog «Šefa», mnogi njegovi adlatusi govore drukčije, varaju javnost, jer se stide uloge koju su svjesno prihvatili i s puno žara odigrali, i jer se žele održati na vrhu političke scene. Tuđman je cijenio kreativne i misleće ljude, ljude koji su mu se znali suprotstavljati i s kojima je ulazio u političke i intelektualne polemike, dok je Sanader cijenio jedino one koji bespogovorno na što uspješniji način i sa što više komplimenata, provode u život njegove zamisli. Sučeljavanje i parbe sa suradnicima oko državnih problema nisu mu bile bliske. Onima koji to nisu prihvaćali, govorilo se da su dinosaurusi koji ne razumiju kako je u vrijeme Tuđmana HDZ bio pokret, a sada je postao stranka, te da se te dvije stvari bitno razlikuju.

Prva je staromodna i antieuropska, a druga je moderna i europska činjenica. Tako je nastao novi, «europski» naraštaj hrvatskih političara koji su se kitili HDZ-ovim imenom, a nisu imali ništa zajedničko s izvornim HDZ-om. U Sanaderovoj vladi svi su ministri svedeni na razinu njegovih sekretarica. Ne treba ih žaliti, jer su takav status dragovoljno prihvatili. Vrlo visoku cijenu dobio je tzv. politički biciklizam: prema gore sagni glavu, a prema dolje gazi! Ministrima je u Šefovo ime bila nadređena Bianca Matković, činovnica koja je nekada radila u Sanaderovom kabinetu dok je ovaj bio zamjenik ministra vanjskih poslova dr. Mate Granića. Bila je hladna, osorna, prepotentna i bahata, tako da su ju nazivali «alfa mužjak». Svoga kućnog prijatelja, zubara Marija Zubovića Sanader je imenovao političkim tajnikom cijeloga HDZ-a, učinivši ga svojim očima i ušima koje su bile zadužene za discipliniranje saborskih zastupnika i stranačkih čelnika od razine Središnjice, pa do županijskih i gradskih razina. On je taj posao vršio s velikim entuzijazmom.

Neki će se upitati, a što je sa starim «barakašima»?

Stari «barakaši» i nekadašnji suradnici Franje Tuđmana, koje je članstvo tretiralo kao povijesne vođe HDZ-a, Vladimir Šeks, Božo Biškupić, Ivan Jarnjak, i Luka Bebić poslužili su Sanaderu samo kao paravan. Kao dokaz tobožnjega kontinuiteta Stranke. Za tu im je ulogu platio najvišim dužnostima u Saboru i Vladi. Uz to uslijedila su i visoka odličja koja im je dijelio, gle čuda, Stjepan Mesić. I ruiniranje savjesti ima cijenu. Ipak, vrlo je tužna njihova politička uloga u ovom vremenu. Šeks je dobro znao o čemu je riječ i podnosio je takav svoj status s velikom frustracijom. Njegov je stav bio: bolje biti na palubi, nego s nje bačen. On je nakon Sanaderova pada javno progovorio o osobnim frustracijama, naplaćujući svoju patnju žestokim obrušavanjem na detroniziranoga Gazdu.

Sanader nije imao povjerenje čak niti u vodstvo svoga HDZ-a, premda ga je podredio svojoj volji. Pored tih je ljudi stvorio još odaniju užu ekipu svojih suradnika koje je rasporedio po važnim mjestima izvršne vlasti i gospodarskih subjekata.

Sjećam se dobro sastanka Nacionalnog vijeća, čiji sam jedno vrijeme bio član, u kojem je sudjelovao i Branimir Glavaš. Stari osječki heroj Domovinskog rata nije bio svjestan kako je svojim nastupom na izbornom Saboru HDZ-a stvorio od Sanadera ljutog neprijatelja. Ponašao se suvereno, svjestan svojih zasluga, umjesto da sagne šiju i pretvori se u implementatora. Glavaš je imao aureolu ratnog junaka, a to Sanader nije podnosio.

Sanader je sve svoje političke žetone stavio na kartu EU. Kako bi se dodvorio zapadnoeuropskim političarima izdao je ne samo izvorni program HDZ-a, već i vitalne interese naroda čijoj je Vladi bio na čelu. Primjeri su ZERP, razgraničenje sa Slovenijom, BiH i Crnom Gorom, te prepuštanje državnoga teritorija Srbiji, toleriranje uvozničkoga lobija, uništavanje domaće poljoprivrede i brodogradnje, dopuštenje da nas preplavljuju zapadnoeuropske mamutske robne kuće, rasprodaja kućnog srebra...

Riječ je o slijedećem:

Prvo, Sanader se odrekao svih političkih načela kojima se rukovodio pokojni predsjednik Tuđman, poglavito glede čuvanja Države, zabranjivanja ulaska u asocijacije koje imaju za cilj obnavljanje jugointegralističkih procesa, ma kako se zvali, politike koja Hrvatsku čini vratima Europe na Balkan, a ne vratima Balkana u Europu, čuvanja političkih pozicija stečenih pobjedom u Domovinskom ratu, poštivanja nacionalne samobitnosti, jedinstva iseljene i domovinske Hrvatske, izgradnje snažne Hrvatske vojske s osloncem na doktrinu stečenu u Domovinskome ratu, socijalne osjetljivosti, odbijanja prodavanja strancima vitalnih nacionalnih privrednih subjekata, čuvanje teritorijalnog integriteta zemlje, kolaboracije s predsjednikom Mesićem, etc.

Umjesto zaštite državnih i nacionalnih interesa Sanaderov se program sveo na parolu: «Nema te cijene koju nismo kadri platiti, ako je ona uvjet ulaska u Europsku Uniju!». Ova parola je više od izdaje, ona je glupost! Cijena o kojoj je govorio uključivala je ruiniranje, pa i uništavanje nacionalnoga suvereniteta. Navodim neke od elemenata te monstruozne cijene:

1) Hapšenje generala koji su vodili Domovinski rat, na čelu s generalom Gotovinom i prepuštanje stranim zemljama sudske vlasti nad stvarima koje ne spadaju u međunarodno pravo. To je hapšenje ponizilo hrvatsku naciju više nego strahote proteklog rata, jer je Gotovina postao junak, simbol, paradigma hrvatske vojne pobjede, hrabrosti i mudrosti;

2) Političko i povijesno ponižavanje dragovoljaca Domovinskog rata, kako bi se iz svijesti naroda izbacila njihova zasluga za stvaranje suverene Republike Hrvatske. Rezultat ove zločinačke politike jest oko 1500 samoubojstava među braniteljima. Koliko upropaštenih života, koliko upropaštene djece i obitelji zbog izdaje jednog političara?

3) Prihvaćanje izjednačavanja krivnje Srbije kao agresora i Hrvatske kao žrtve u posljednjem ratu; realizacija ove točke zahtijevala je lažno prikazivanje Domovinskog rata, a time i reinterpretaciju suvremene hrvatske povijesti, predavanje sredstava javnog priopćavanja u ruke političkim grupacijama koje žele uništiti hrvatsku samostalnost, uporno političko zagovaranje potrebe obnavljanja neke nove balkanske državne zajednice, pa onda zbog toga nametanje cijelog niza protuhrvatski političkih programa, kao što su:

- neo-jugoslavenske sportske lige,

- neo-jugoslavenska željeznica,

- neo-jugoslavenski energetski sustav,

- neo-jugoslavenska srpsko-hrvatska suradnja raznih ministarstava,

- neo-jugoslavenski programi u kulturnoj suradnji, poglavito u agresivnom kolonijaliziranju Hrvatske srpskim estradnim smećem...

- neo-jugoslavenski književni časopisi, susreti, izdavačke kuće, književne nagrade

- neo-jugoslavenski filmovi

- neo-jugoslavenski televizijski program i TV kuće.

- neo-jugoslavenske dnevne novine, tjednici, revije, etc.

3. Odustajanje od Washingtonskog sporazuma o konfederativnom povezivanju RH s Federacijom BiH, nakon čega je ostao samo Daytonski sporazum, a on bez prethodnog ne može utemeljiti BiH kao suverenu zemlju. Ovim odustajanjem Sanader je zajedno s Mesićem, izdao i Hrvate u BiH, pravdajući to potrebom njihovoga povezivanja sa Sarajevom. Rezultat su dva HDZ-a, što je dodatna Sanaderova glupost, te činjenica da su se Bošnjaci učinkovito okoristili ovakvom izdajom hrvatskih čelnika, i odlučili Hrvatima birati političke predstavnike, oslanjajući se na svoju brojčanu prevalenciju.

4. Udaljavanje iz HDZ-a i ponižavanje obitelji Tuđman

5. Stvaranje klijentelističkog ustroja, s kojim ide i kultura korupcije kao zamjena za svaku ideologiju.

6. Suradnja sa Srbima koji su se borili protiv RH i sudjelovali u vojnom i političkom aparatu njihove terorističke paradržave. U taj sklop ide izgradnja velikoga broja stanova za bivše oficire JNA, a na račun hrvatskih poreznih obveznika, dok na simboličkoj razini ovamo spada podizanje skupog spomenika četnicima u Srbu, pod lažnom tvrdnjom kako je riječ o spomeniku u čast početka NOB-a u Hrvatskoj.

7. Kompromitiranje ideje kršćanske demokracije.

Gospođa Kosor kao višegodišnja Sanaderova zamjenica («Kud Ivo, tamo i ja!»), preuzela je vodstvo HDZ-a nakon njegovoga kukavičkog povlačenja. Kao premijerka pokušava spasiti što se spasiti dade, odnosno umanjiti posljedice izdajničke, podrepaške i lopovske politike svoga prethodnika. Na prvome je mjestu borba protiv korupcije. U tome ju trebaju podržati svi dobronamjerni i državotvorni građani RH. Ova je borba važna ne zbog tamo nekih europskih političara, već zbog nas samih. Parolom «Nitko nije nedodirljiv» na stol državnog tužitelja došle su nezakonite radnje cijeloga niza Sanaderovih suradnika, a na kraju i on osobno. Sve što je izašlo na vidjelo zaprepastilo je javnost. Gospođa Kosor čini grčevite napore kako bi se oslobodila ranije tijesne i verbalno mnogo puta ponovljene vezanosti uz Sanadera, iz čega proizlazi i percepcija njezine ličnosti. Je li znala da je Sanader pljačkaš, prevarant i hohštapler pokazat će vrijeme?

Stari su HDZ-ovci zbunjeni činjenicom što su se do sada na meti javnog tužitelja našli jedino Sanaderovi kadrovi. Ispada kao da u drugim strankama nije bilo korupcionaša. Konačno, cijeli SKJ temeljio se na parolama: Snađi se druže; Dinar vrta gdje burgija neće i Tko ima strica u nebo se dosmica. Ukoliko nastavi ovakvom praksom premijerka će borbom protiv korupcije ojačati svoj osobni ugled, ali će uništiti i taj novi HDZ. Čini se vjerojatnim i prirodnim mogućnost da Jadranka Kosor, poput svoga prethodnika, ide na stvaranje trećeg HDZ-a, po svojoj mjeri, koji neće imati ništa zajedničko s prvim i drugim. U tom slučaju treba očekivati promjenu statuta Stranke, promjenu političkih prioriteta, s oslonom na organizacijsku shemu koju je ustrojio dr. Tuđman. Možda se u toj činjenici nazire i buduća koalicija SDP-HDZ. Mali je problem u tome što je gospođa Kosor sposobnija od Zorana Milanovića i Ivana Josipovića, s čime se ovi neće pomiriti. Ali, ona je nakon izbora za premijerku pošla u poklonstvenu posjetu Stjepanu Mesiću, iako ju je ovaj nekada ismijavao i nazivao «Suzanom». O vicevima koje je pričao da i ne govorimo. Dakle ima odlike bića koje je Aristotel nazvao zoon politikon.

U ovoj borbi živaca, gospođi Kosor oporba za sada ne pomaže, već čini suprotno. «Kukuriku» koaliciju, odnosno SDP kao njezin stožer, zanima jedino vlast, a ne borba za boljitak ovoga naroda. Da je drukčije, izašli bi u javnost sa svojim programom. Hrvatskoj bi bila dragocjena socijaldemokratska stranka koja bi imala naglašeniji senzibilitet za socijalna pitanja i koja bi bila čuvar nacionalnog dostojanstva i državne samobitnosti, a ne kao ova sadašnja koja i dalje želi da kiša prije padne u Srbiji, nego u Hrvatskoj. Primjer: srpski je Predsjednik dobio hunjavicu, a hrvatski mu kolega odmah se rastužio i hitno poslao maramicu s vlastitim lakrimarijem.

S politološkog aspekta u ovome se trenutku nameću, kao posebno zanimljiva pitanja: prvo, na koji će način gospođa Kosor pokušati steći legitimitet izabranog vođe HDZ-a, a da to ne bude na Sanaderov mitingaški način i drugo, hoće li produžiti Sanaderovu politiku stvaranja kulta ličnosti i oformljivanja ekipe suradnika-implementatora? Izazovi su veliki, jer komunistički sindrom koji traži da svaka stranka ima snažnog i neprijepornog vođu s vlastitim kultom ličnosti, daje joj mogućnost njime se okoristiti. Na dosadašnjim skupovima uočljivo je kako oni koji su lani klicali «Ivo, Ivo», sada zanosno kliču «Jadranka, Jadranka». To daje velike mogućnosti, to godi ušima. Ali, valjda je toga svjesna, kada ispusti iz ruku uzde, isti će ju odbaciti i popljuvati.

Uspjeh HDZ-a na idućim izborima ovisiti će o premijerkinoj vanjskoj i unutarnjoj politici. Pitanje je hoće li produžiti Sanaderovu politiku apsolutne i ponižavajuće poslušnosti EZ-u, odnosno hoće li stopirati njegovu izdajničku maksimu: «Nema te cijene koju ćemo platiti, ako je to uvjet ulaska u EU!». Pitanje je kako će, i hoće li, pokušati ublažiti pogubne dosege Josipovićevih napora glede nove jugosfere, jer ako to ne učini, derogiranje državnog suvereniteta će se nastaviti, a jugointegracija ojačati. Pitanje je hoće li produžiti Sanaderovo podcjenjivanje Domovinskog rata, podilaženje haaškim sudcima koji mrze naše ratne heroje, hoće li dozvoliti nastavljanje progona hrvatskih ratnika zbog tobožnjih ratnih zločina, falsificiranje suvremene hrvatske povijesti, hoće li i dalje ispunjavati hirove Pupovčeve stranke, hoće li i dalje stavljati interese manjina iznad interesa naroda kojem pripada, hoće li donositi zakone koji su negacija osnovnih istina Katoličke vjere, etc. etc. Mnogo je takvih pitanja. Do sada premijerka nije javno, odlučno i svima razumljivo, lupila šakom o stol i izjavila:

stojim na braniku Domovine,

neću popustiti niti za jotu kada je riječ o nacionalnim interesima,

neću dozvoliti ponižavanje branitelja i falsificiranje najnovije hrvatske povijesti pod cijenu konflikata s onima koji to čine,

neću dozvoliti Srbiji miješanje u unutarnje poslove RH,

odlučno ću se suprotstaviti obnavljanju Jugoslavije, bez obzira kako se takva nastojanja zvala i kojom se verbalistikom pokrivala,

kada se radi o državnim interesima nitko neće biti desniji od mene, a kada će biti riječ o socijalnoj osjetljivosti, nitko ne će biti lijeviji od mene,

Srbe u RH poštivat ćemo i štititi od asimilacije kao i ostale nacionalne manjine, ali nećemo dopustiti njihovo pretvaranje u ekskluzivnu i politički privilegiranu skupinu,

nećemo dopustiti obnavljanje srpske teritorijalne autonomne oblasti u RH, pod cijenu raskida koalicije,

trudit ćemo se sačuvati slavu Hrvatske vojske i njezine zasluge učiniti dijelom našega identiteta, i t. d.

Vaše mišljenje o hrvatskome putu u euroatlantske integracije? Postoji li opasnost da Hrvatska izgubi svoj identitet?

Najbliži mi je stav, glede ovog pitanja, onaj češkog predsjednika Vaclava Klausa. Jesam za procese europskih integracija, ali ne pod cijenu o kojoj je govorio Sanader. Eurointegracije o kojima se sada pjeva iz mnogih već promuklih grla nisu ispravan pojam. Riječ je o integraciji zapadne Europe i nekih bivših komunističkih srednjoeuropskih država koje prihvaćaju pravila igre. Europa se ne zaustavlja na granicama Poljske i Rumunjske. Europu čine i Ukrajina, i Bjelorusija, i Moldavija, i Gruzija, i Armenija i Azerbajdžan, i dakako Rusija. Jer ako Turska želi u eurointegracije, a ima samo «komadić» teritorija u Europi, onda na takve integracije Rusija ima puno više prava. Papa Ivan Pavao II govorio je o dva europska plućna krila. Predsjednik Tuđman je davno došao do spoznaje kako se Europa politički integrira, a nacionalno individualizira. Povijest mu je dala za pravo. Na pragu nezavisnosti su nove države: Grenland, Valonija i Flamanija, a možda, Gibraltar i Sjeverni Cipar. Ujedinjena Europa u kojoj bi kao politička praksa bila ozakonjena supremacija velikih naroda i njihovih Država, nad malim narodima i njihovim Državama, bila bi besmislena i ne bi imala šanse opstati na duži rok.

Takva unija mogla bi se održavati samo uvođenjem diktature. Što više, nosila bi u sebi klice velikih sukoba. Prema tome, Hrvatska ima pravo na ulazak u EU, ali kao ravnopravna i suverena Država, a ne kao «ficlek» od teritorija koji će služiti kao zona odmora i lovište za europske tajkune, kao rezervoar besplatne pitke vode, kao odlagalište za njihov radio-aktivni otpad, kao poligon za uzgajanje GMO hrane, a narod kao kupac njihovih industrijskih proizvoda, bez uvažavanja njegove kulturne baštine, civilizacijskih dosega, povijesne dubine i etničke samobitnosti, etc. Koliko će Hrvatska od ovoga izboriti u pregovorima s hladnim i prepotentnim europskim činovnicima, ostaje na našim pregovaračima. S razlogom se bojim euforije koja ih prožima. Mnogi već sada sanjaju o visoko plaćenim mjestima u Europskom parlamentu i administraciji. Bojim se Sanaderove sintagme, kao prokletstva. Ponekad je bolje kazati NE, nego pogaziti vlastito dostojanstvo. Ali, to je postalo passé.

Kako bi kao bivši diplomat ocijenili rad hrvatske diplomacije u spomenutim integracijama? Dr. Tomislav Sunić u jednom je eseju zapisao da je MVP postalo «mjesto za recikliranje bivših jugoslavenskih novinara doušnika». Ako je njegova tvrdnja točna, može li takva diplomacija uopće valjano zastupati hrvatske vanjskopolitičke interese?

Hrvatska je diplomacija 2000. godine doživjela, kako Srbi kažu, kasapljenje na osnovi ideološke podobnosti i stranačke kvote. Predsjednik Tuđman je najviši diplomatski kadar birao iz redova kulturne, znanstvene i ekonomske elite, prihvaćajući i kadar koji se vratio iz YU SSIP-a, a najmanje iz redova svoje Stranke. Takav su kadar, nakon 10 godina vatrenoga krštenja i sjajnih rezultata ostvarenih u vrlo teškim uvjetima, još dok je trajao rat, Račan, Mesić, Picula, Tončić, Budiša, Gotovac i Pusićeva, razjurili kao zadnji ološ. Sanader nije prstom maknuo kako bi ovu nepravdu ispravio. Od članova kulturne elite, među veleposlanicima ostao je još jedino dr. Drago Štambuk. Ostalo su tzv. karijerni diplomati, a to su ljudi, mit respect, koji se drže devize: «veži konja gdje ti aga kaže!». Takvi se diplomati ne usude trepnuti okom, ukoliko procijene da bi to mogao krivo protumačiti, ili pogrešno shvatiti Ministar ili Predsjednik. Od mišljenja ove dvojice ovisi, ne samo njihova karijera, već i radno mjesto, a to znači i egzistencija. Među njima su na cijeni, dakako, bivši udbaši. Ne oni obični mali denuncijanti i gnjide, već obrazovan, ušančen i umreženi kadar. Oni znadu zanat. Nemam ništa protiv, ako rade u korist Hrvatske. Nemam niti dokaza za suprotno mišljenje. Kada se za 25 godina otvori arhiva MVP-a mnogo će toga biti jasnije.

Veleposlanici su važne osobe. Oni u zemlji prijateljici zastupaju i predstavljaju Hrvatsku. Za to je potrebno rodoljublje, diplomatska umješnost, opća kultura, enciklopedijsko znanje, poznavanje jezika, šarm, uljudnost, sposobnost razgovaranja, uvjerljivost... Ukoliko situacija zahtijeva veleposlanici su na svome mjestu dužni i poginuti. Osobno dobro poznajem sve tajne ovoga zanata, ali vidio sam i ljude koji su radili ovakav posao protiv interesa zemlje koju su zastupali.

Svjedoci smo, međutim, sve agresivnijih pokušaja da se na ovaj ili onaj način reintegrira prostor 1991. u krvi preminule Jugoslavije. Mediji i određeni političko-interesni krugovi sve češće govore o «Jugosferi» i «jedinstvenom jugoslavenskom kulturnom prostoru». Kako Vi gledate na ovu problematiku?

Pokojni je predsjednik Tuđman uočio ovu opasnost, premda se tijekom njegovoga života pojavila tek na margini međunarodnih susreta. Imao je nepogrešiv instinkt. Dio zapadnoeuropskih država vidi u nekoj jugosferi stabiliziranje Balkana kao trusnog područja. No, to je fraza iza koje se kriju stoljetni i nepromijenjeni geopolitički interesi. Na žalost, dio hrvatske političke elite, toliko je zaluđen Jugoslavijom i Srbijom, da bi sutra pojurio u Beograd i stavio se na raspolaganje tamošnjoj «braći». Ali takva bi «Jugosfera» bila vrlo uzbudljiva država, jer bi se u njoj našli svi Albanci, znači oni iz Republike Albanije, iz Republike Kosova, iz Republike Makedonije («Ilirida»), iz Crne Gore i Republike Srbije, i svi muslimani (Bošnjaci, Sandžaklije i Albanci). Tada bi broj prvih i drugih bio vrlo inspirativan za pobornike velikosrpskih ideja, pa i za samu državu Srbiju.

U jednom nedavno napisanom članku upozorili ste na lukavu politiku Borisa Tadića koji «vrlo vješto popravlja vanjskopolitički položaj svoje zemlje, a da istovremeno ne traži promjenu historijske svijesti i mentalnoga sklopa političke elite kojoj pripada i njezinih strateških ciljeva». Mislite li da je isprika Borisa Tadića bila iskrena ili je dana s jasnim političkim računom? I ne treba li istinsko javno mnijenje Srba ipak potražiti u izjavi Vojislava Stanimirovića koji je Hrvatsku optužio da započela rat?

Uvijek me žaloste naši intelektualci koji u politiku utrpavaju pojmove kao što su «iskrenost», «neiskrenost», «prijateljstvo», «poštenje», «trajnost»... Na zgradi britanskog Ministarstva vanjskih poslova stoji natpis: Ne postoje stalni prijatelji, niti stalni neprijatelji. Stalni su jedino interesi Ujedinjenog kraljevstva. Predsjednik Tadić nije posjetio Hrvatsku kako bi naškodio svojoj zemlji, već obratno. Tu nema nikakve «iskrenosti», «prijateljstva», i t.d., već politički i državni interesi. Je li tako mislio i hrvatski Predsjednik, ostaje mi nepoznato. Izraz njegovoga lica i govor tijela upućivali su na ushićenost zbog susreta i impresioniranost osobom srbijanskoga državnoga Poglavara. U ovome trenutku srbijanski interesi nisu istovjetni s interesima Hrvatske. Stoga između dviju država kvalitetne međudržavne suradnje ne može biti sve dok se ti interesi ne sinhroniziraju. A to se ne postiže poprečki, emocionalnim ushitom nekog političara, ili njegovom željom za osobnom promocijom. Na tome se dugo, ozbiljno i odgovorno treba raditi. Srbija je bila agresor na Hrvatsku i BiH 1991.-1995. i u tome ratu njezina je vojska okupirala velik dio Hrvatske. Nisu na Hrvatsku izvršile agresiju Rumunjska i Bugarska, nego Srbija. Ne samo to, Beograd je formirao paradržave u Hrvatskoj i BiH i financirao terorističke četničke postrojbe koje su činile neviđena zlodjela. Srbija je ratove izgubila. Ona je i politički bila poražena.

Beogradu je stoga prijeko potreban zaborav na zločine i na ratnu odštetu. Srbiji je potreban imiđ miroljubive države, države koja je faktor stabilnosti i poželjan saveznik u regiji i šire. Njezin Predsjednik je toga svjestan. To su tako važni ciljevi da je za njihovo ostvarenje potrebna uvjerljiva gluma, varka, opsjena, korištenje dudeka, tutleka, jugobolesnika, naivaca i trbuhozboraca iz regije. Ja sam analizirajući Tadićev posjet Vukovaru, njegove dosege, sadržaje i kontroverze, došao do zaključka koji ste citirali. Ovakvome tipu posjete prethode preliminarni pregovori. To što je Tadić bio uspješniji od hrvatskog Predsjednika, ne treba kriviti Srbina. Konačno, hapšenje hrvatskoga branitelja kao zločinca, premda je riječ o državljaninu RH, potvrđuje moj zaključak. Tu je i okupacija hrvatskog teritorija, plaćanje ratne odštete, povratak opljačkanoga umjetničkog blaga, podaci o ubijenim hrvatskim braniteljima u srpskim logorima, i t. d. Ostaje bojazan, pa i jeza, od pomisli na što je sve, možda, pristala hrvatska strana. Među savjetnicima našeg Predsjednika nalaze se ljudi koji nemaju ništa zajedničko s hrvatskom borbom za slobodu. Prisjetimo se Račanovoga potpisa na dokument o podjeli Savudrijske vale! Prisjetimo se što je Paro potpisao ispod teksta o granici s BiH! Dakako, nitko razuman nije protiv mira sa susjedima.

Ali takav mir uključuje ravnopravnost, nemiješanje u unutarnje poslove, poštivanje državnoga suvereniteta, poštivanje međunarodnoga prava, prihvaćanje povijesnih činjenica... U ovom slučaju razgovori nisu bili iskreni, a sada se vidi, niti dobronamjerni. Legendarnoj vukovarskoj heroini, doktorici Vesni Bosanac nisu dani podaci o nestalim pacijentima vukovarske bolnice koje se tražilo, jer su odneseni u Srbiju, a eto sada, Srbija, preko svoje ekspoziture hapsi našeg državljanina, k tome borca protiv njihove agresije. Zamislite: Agresorska država hapsi branitelja zemlje koju je napala. Oni imaju čak spisak hrvatskih branitelja koje žele hapsiti! Neshvatljivo! Što je to, ako ne miješanje u unutarnje poslove naše zemlje. S međunarodnog stanovišta, to je državni banditizam. Zamislite da Njemačka uhapsi nekoga od pripadnika savezničkih snaga koje su pobijedile Treći Reich, pod optužbom za zločin! Ako cijenimo svoj suverenitet, na ovo treba odgovoriti energično, i povući veleposlanika iz Beograda sve dok se Srbija ne ispriča. Osim toga, RH treba napraviti popis svih vojnih i civilnih dužnosnika u Srbiji koji su krivi za odvođenje naših branitelja u logore na teritorij Srbije, njihovo mučenje i ubijanje ondje. To su pravi ratni zločinci, a ne ljudi koji su branili rodnu grudu.

Prošle ste godine u matičinu časopisu Vijenac napisali zanimljivi esej o govoru mržnje u politici, novinarstvu i književnosti. Možete li za čitatelje portala Hrvatskoga kulturnog vijeća ukratko rekapitulirati sadržaj toga eseja; nisu li glavni protagonisti toga govora mržnje – koji se prečesto kite pridjevom «liberalan» - upravo osobe povezane s jugosferaškim odnosno zapadnobalkanskim projektima?

Da, osvrnuo sam se na smrt moga neprežaljenog stranačkog prijatelja dr. Ivana Šretera. Njega je svojedobno Goran Babić, tadašnji komunistički kerber u hrvatskoj književnosti i kulturi, optužio kao ustašu samo zbog jedne jedine riječi: naime srpski vojni termin oficir, zamijenio je hrvatskim: časnik. Ne samo da ga je optužio, nego je preporučio da se uvaženog liječnika i poznatog humanista iz Pakraca, jednostavno ubije. Kada je počeo rat, lokalni Srbi iz Pakraca presreli su u selu Kukunjevcu dr. Šretera, zarobili ga i ubili. Baš onako kako je preporučio Goran Babić. Obavijesti koje smo tada dobivali upućivale su na sadističko iživljavanje kojem je prije smrti liječnik podvrgnut. Opisi su tog zlodjela toliko strašni, da ih ne želim ponoviti. Kako svjedoči Slavko Degoricija, dr. Pupovac, tada osoba bliska akademiku Jovanu Raškoviću, lideru srpskih terorista, obećao mu je isposlovati razmjenu dr. Šretera za zarobljenog generala JNA. Hrvatska je tog generala predala Srbima, ali Srbi nisu oslobodili dr. Šretera, niti predali njegove posmrtne ostatke. Dr. Pupovac je učinio s moralnog aspekta gnjusno djelo za koje se nije ispričao.

Žalosno je što i danas imamo tzv. književnike koji čine isto što je nekada činio Goran Babić. Ako čitamo Miljenka Jergovića tada smo suočeni s istim govorom mržnje protiv svega što hrvatski diše, a naročito protiv ljudi koji vole svoju zemlju, koji imaju normalno razvijenu etiku i historijsku svijest. Takav čovjek, što je dokaz dubokog rasapa hrvatske Države, ima veća prava u Hrvatskoj od nas koji smo ju stvarali. Njemu su otvorena vrata TV stanica, časopisa i novina, dok nama nisu. Ja sam u odnosu na Jergovića građanin drugog reda. Njegove se knjige štampaju uz državnu subvenciju i prevode na strane jezike, bez obzira na vrijednost i potrebu takvoga prevođenja, a djela vrijednih prohrvatskih književnika su zabačena. Usporedimo samo koliko pažnje mediji u Hrvatskoj pridaju radu i djelu tog Jergovića, a koliko djelu akademika Slobodana Novaka, npr. Usporedimo književnu vrijednost onoga što je napisao Jergović, s onim što je napisao Slobodan Novak. Ono što zabrinjava je činjenica što ovakvo afirmiranje govora mržnje znači podgrijavanje žeravice mogućega budućeg građanskog rata u Hrvatskoj. Jergović i njegove fukare spadaju u ratne huškače, poput Gorana Babića. Kao čovjek mira, pravde i morala tome se suprotstavljam svojim slabim snagama. Ali pored svega, nikada ne bi poželio da se s tim, ljudima postupi kao što su postupili s dr. Ivanom Šreterom.

Pred nekoliko tjedana protjerani su vojvođanski Hrvati uputili pismo predsjedniku dr. Ivi Josipoviću u kojemu su ga upozorili na činjenicu da hrvatska politika ne čini ništa glede njihova povratka na rodna ognjišta. S obzirom na to da ste značajan dio svoga znanstvenog i književnog rada posvetili Hrvatima izvan Hrvatske i njihovoj kulturnoj baštini, vjerujem da bi ste mogli reći pokoju riječ i o ovome problemu Hrvata protjeranih iz Vojvodine, koji je u Hrvatskoj, čini mi se, slabo poznat?

Ovo je pitanje koje me pogađa kao strijela u srce. Da, upravo nakon proglašenja nezavisnosti Hrvatske, Srbija je razbila hrvatsku nacionalnu manjinu u Vojvodini. Isforsirala je koristeći se subetničkim identitetom Hrvata Bunjevaca, njihovo izdvajanje iz hrvatske etnije i pretvaranje u «poseban slavenski narod». Tijekom Domovinskog rata četničke su formacije činile nasilja nad Hrvatima u Srijemu i prisile njihov velik broj na bježanje u Hrvatsku. Istim metodama služili su se prisiljavajući Šokce u Vojvodini, i hrvatski svjesne Bunjevce da se isele i bud-zašto zamijene svoje posjede. Takvih je oko 40.000. I nikome ništa. Za hrvatske Srbe koji su po nalogu svoji vlasti i zbog terorističkih zločina repatrirali za Srbiju, traži se povratak u Hrvatsku, gradnju kuća i stanova, davanje penzija, abolicija i odšteta i ne znam čega već ne, dok se o protjeranim Hrvatima iz Srijema i Bačke šuti. Velik je to grijeh na hrvatskim vlastima, velika sramota s nepovratnom povijesnom nepravdom. Kolika je šteta učinjena hrvatskoj kulturnoj baštini, neda se u ovome trenutku niti sagledati.

Govorio sam i pisao o tome, ali uzalud. Čak i u Subotici. Da se razumijemo, nisam za nikakav ekskluzivizam, već za reciprocitet, za poštenu igru. Zar bi Josipoviću pala kruna s glave da je Tadića podsjetio na dramu Hrvata u Vojvodini? Pokojni kardinal Kuharić je često upozoravao kako mir može biti samo djelo pravde. 

Kako bi ukratko opisali kretanja na književnoj sceni RH? U tzv. mainstream medijima eksponirano je nekoliko književnika mahom militantne ljevičarsko-anacionalne orijentacije, dok se o ostalima može nešto pročitati jedino u niskonakladnim časopisima. Čini mi se da – ako zanemarimo klasike kao što su Novak ili Aralica - nije najsretnije vrijeme za književnike rodoljubne orijentacije? Crne liste i danas perfektno funkcioniraju?

Situaciju ste stavili u sadržaj pitanja. Stanje je, blago rečeno, loše, ako ne i očajno. Književnost je ponovo bačena na prokrustovu postelju ideologije i politike. Svemu tome kumovalo je i Ministarstvo kulture koje je preko svojih Komisija, podržavalo i stimuliralo projugoslavenske pisce, filmaše i ostale umjetnike. Evo primjera, T. M. Bilosnić za zbirku «Molitve» nije dobio niti lipe od Ministarstva, a ta je knjiga ovjenčana nagradom «Tin Ujević». No i nakon toga Biškupića i Višnjić otkupljuju tek dvadesetak primjeraka iste zbirke za knjižnice (koje?) u RH. U isto vrijeme davali su se milijuni za antihrvatske filmove i projekte, a čak i za knjižurinu koja sve Hrvate koji svoj jezik zovu hrvatskima naziva fašistima, nacistima i ustašama. Da ne govorimo o sustavu otkupa, prevođenja i predstavljanja u svijetu. Na međunarodnim sajmovima kao predstavnici Hrvatske nastupaju otvoreni neprijatelji svega hrvatskoga. Nemoral, korupcija i antihrvatstvo idu zajedno. Da ne govorim o časopisima. Sramota je za našu Državu da u njoj izlazi samo jedne tjedne novine za kulturu, koje Ministarstvo kulture pomaže na kapaljku. Suprotna strana nema problema. Takva dvostruka mjerila i politikanstvo štete literaturi. Osim toga, država je dozvolila revijalizaciju i banalizaciju književnosti. Pornografija, šund i prizemnosti, uvijek su postojali, ali nikada se nisu izdizali iznad umjetnički vrijednih djela. A upravo takva djela na sva zvona reklamiraju u RH sve TV-stanice i svi pisani mediji i na taj način njeguju primitivizam, a od književnosti stvaraju sprdačinu. Kako je moguće da u književnosti koja traje sedam stoljeća, neki novinar za svoje protuhrvatske tekstove, dobiva nagradu koja je daleko izvan pameti, a koju nikada neće dobiti klasici, kao što su Slobodan Novak, Ivan Aralica, Ivan Kušan, Miro Mađer, Anka Petričević, Višnja Stahuljak, Luko Paljetak...

Kakvo je prema Vašem sudu stanje na području književne kritike u RH? Ne jednom ste zapisali da su u prosudbi književnih djela često bitniji izvanliterarni motivi od objektivne ocjene estetskih dosega nekog djela?

I dalje su u našoj suvremenoj književnosti važniji izvanliterarni čimbenici, nego estetski dosezi. Pročitajte prikaze knjiga Miljenka Jergovića, Dubravke Ugrešić, Antuna Tomića, Dežulovića, Matvejevića, Mandića, Rudanice.., i bit će vam jasno o čemu je riječ. Pogledajte i antologije čiji su autori naši suvremenici. I povijesti književnosti, udžbenike, etc., u kojima se stvaraju lažne veličine, umjesto da se studenti i učenici upoznaju s pravim književnim vrijednostima. Konačno, ono malo emisija o kulturi na našoj TV u funkciji je politike i ideologije. Ljudi iz Društva pisaca hrvatske privilegirani su u odnosu na članove DHK. Poglavito u medijima. Ali gle paradoksa, DHK u svojim izdanjima objavljuje i knjige članova protivničke udruge.

Klima, međutim, općenito na Zapadu nije najpovoljnija za knjigu i uopće kulturu čitanja. Agresivni, protukršćanski liberalni kapitalizam i ideologija potrošaštva kao da stvaraju osobe kojima je knjiga sve odbojnija, dok im se životni prioriteti svode na čisto zadovoljavanje materijalnih potreba. Dijelite li i Vi slično mišljenje?

Vi ste u pravu. Proživjeli smo komunizam u kojem se potencirala borba protiv religije. Nadali smo se kako će dolaskom demokracije sve biti drukčije. Razočarali smo se. Sada je na djelu drukčija vrsta protu-kršćanske propagande. Ranije je književnost bila upregnuta u marksistički agitprop, a danas se juriša na Kršćanstvo ponovo s ateističkih i bezbožničkih pozicija. Sada se to pokriva ideologijama koje se nazivaju liberalizmom, nihilizmom, anarhizmom, pravo na slobodu, i td. U praksi na djelu su ideje poznate iz framasonske, sotonističke i ateističke riznice raznih provenijencija.

Literatura mora biti u službi ljepote, dostojanstva, dobrote, mira, sklada i ljubavi. Prije svega, mora biti umjetnost. Ukoliko je sadržaj neke knjige ispunjen «prizemnim stvarima, pa i pohotama, takav sadržaj mora imati umjetničko opravdanje, mora biti branjiv s estetskoga motrišta. Ukoliko to nije, tada je riječ o šundu. Nisam protiv šunda kao oblika slobode izražavanja, ali sam protiv toga da Država potiče djela koja su šund, a zabacuje ona koja imaju umjetničku vrijednost. Kada se Ministarstvo kulture pretvori u Ministarstvo za nekulturu, tada je to znak moralnoga rasapa cijele zajednice. A moralni rasap vodi i u politički. Iskustvo Rimskoga carstva o tome svjedoči. Pa i SAD, kao civilizacijski i vojno najmoćnija država svijeta, sve učestalije pokazuje kako rasap sustava moralnih vrijednosti dovodi do političkoga rastrojavanja, pa i sučeljavanja, u društvu.

Koji su Vaši daljnji planovi. Pripremate li neku novu knjigu?

U ladici imam nekoliko rukopisa. Ako Bog dade zdravlja, i ukoliko se u Hrvatskoj ne uvede ideološki monizam antikatoličkog i anacionalnog tipa, a čini mi se kako su sve bliže istini oni koji tvrde da je to pred vratima, bit će knjiga. Neću baciti koplje u trnje. Ne bojim se progona! Dok mi to fizički ne onemoguće, truditi ću se ostati vjeran svojim principima i idealima.

Davor Dijanović