Razgovor s kontraadmiralom Antom Budimirom u povodu 19. obljetnice osnutka HRM-a

Skoro su dva desetljeća od utemeljenja Hrvatske ratne mornarice, iako je i u onoj državi bilo jasno da mornarica pripada onome tko ima more? Bili ste jedan od njenih utemeljitelja, a dolaskom u Pulu ste to i na konkretnim zadaćama radili i potvrđivali. Što još ne znamo o svemu tome u prigodi ove obljetnice?

Mnogi danas svojataju mjesto nastajanja HRM i svoje „zasluge" toliko ističu i tako oduzimaju legalitet i legimitet onim istinskim domoljubima koji su svojom osobnom žrtvom stvorili Oružane snage Republike Hrvatske, a time i Hrvatsku ratnu mornaricu, i samo su oni branili i obranili ukupan prostoj RH i njenu nezavisnost.

Kičma i okosnica HRM stvorena je u Rujanskom ratu za Grad Šibenik, kada su građani Šibenika i njegove bliže okoline uspješno obranili svoj grad od napada srpske vojske iz Knina, čiji je zapovjednik bio srpski general Ratko Mladić i postrojbe 8. Vojnopomorskog sektora. Tom prigodom su branitelji primorali postrojbe 8.VPS u gradu Šibeniku i na otocima, osim otoka Vis i Lastovo na predaju. Međutim, dogovor nije izvršen, jer je iz Zagreba došla depeša da iste moramo pustiti na mirni odlazak s opremom i naoružanjem. Zbog te odluke bio je smijenjen ministar obrane RH. Tada je u potpunosti uništena 118. Obalno-topnička grupa s zapovjedništvom u Rogoznici. Neki dijelovi te topničke grupacije su u potpunosti prešli u sastav HV (HRM) s ukupnim ljudstvom i naoružanjem: Topnička bitnica Južno Žirje s zapovjednikom gosp. Baltićem, u čijem je sastavu bilo osam (8) topova 90 mm i nekoliko desetina tisuća topovskih granata, Obalna bitnica Šolta s osam (8) topova 88 mm i ukupnim streljivom predao je gosp. Marković, a mi smo istu popunili s ljudstvom. Radilo se o bitnici u čijem je sastavu bilo četiri (4) topa 88 mm na Marinča Ratu i četiri (4) pokretna topa 88 mm, te isto nekoliko desetina tisuća topovskog streljiva. Četiri pokretna topa bili su iz sastava Obalne bitnice Pelegrin (o.Hvar) i tri (3) topa iz te bitnice prebačena su na o. Brač, gdje su djelovali u sastavu Obalne bitnice Ražanj, a jedan (1) top je ostao na Veloj Straži i s te lokacije djelovao je sve do razbijanja blokade Splita 15. studenog 1991., kada je i taj top premješten na Južno ratište.

U Rogoznici je zarobljeno zapovjedništvo 118. obalne artiljerijske grupe (OAG), dovedeno je u Zapovjedništvo obrane Grada Šibenika, te su svi pripadnici zapovjedništva pušteni kućama, dok su vojnici zadržani u Primoštenu Burnom i kada su se stvorili sigurnosni uvjeti, pušteni su svojim kućama.

U Rogoznici je zarobljena jedna bitnica topova 130 mm s kompletnom opremom iz sastava 142. obalnog pokretnog diviziona, a ostale dvije bitnice iz tog diviziona bile su u Trbovlju i njih su uzeli četnici iz Knina, kao i streljivo za sve topove koje se nalazilo u Žitniću. Preuzimanjem streljiva u Žitniću od strane četnika bio je povod da Šibenčani zahtjevaju predaju sve opreme i naoružanja postrojbama HV-e iz skladišta na Ražinama i Šubićevcu. Tom prilikom u sastavu HRM ušla su i dva (2) radara „SNAR". To su nišanski radari za obalno topništvo, jedan je djelovao na Zečevu, a drugi na o.Šolti (Marinča Rat).

U sastav Hrvatske ratne mornarice ušlo je ukupno pet(5) bitnica, odnosno 24 topa od 88 i 90 mm, te 8 topova 85 mm, tako da su svi položaji od o. Hvara do Samogradskih Vrata kontrolirale i uspješno branile postrojbe Obalskih baterija HRM od 20. rujna 1991., a u sastav HV/HRM ušli su i topovi 130 mm(6), 4 topa 85 mm, 4 topa 90 mm – ukupno 14 topova. U isto vrijeme u samom Šibeniku zarobljena su 33 ratna broda, iako je bilo više, bili su tako oštećeni da se na njih nije moglo više računati i vršiti bilo kakav remont, već su isječeni u staro željezo. Mislim da se radilo o PBR-581 „Francuz", bivši školski brod, te PBR-551 „Borac" i 552 „Mornar", te pomoćni vodonosac i pomoćni transportni brod. U remontnom zavodu je potopljen lovac mina raketom „Mawerick" ispaljen iz „Orla" i tu su prvi puta korištene navedene rakete ispaljivane iz zrakoplova, te je potopljen u vezu i ML-151 i još jedan brod, a znatno je oštećena Art.radiona. U remontnom zavodu, a isto tako i na predjelu Kulina u Šibeniku preuzeta su 33 ispravna ratna broda, ali su neki ostali bez topovskog naoružanja, jer su automati uzeti i neki bačeni u more, a neke su uzeli pripadnici HV za PZO obranu svojih postrojbi. Većina zapovjednog kadra na tim zauzetim brodovima bili su pripadnici bivše vojske koji su te brodove i tu vojsku napustili tijekom osmog i devetog mjeseca 1991. do početka akcije obrane Grada Šibenika, ostavili brodove bez mogućnosti da isplove, a svojim aktivnim djelovanjem u sastavu HV/HRM uspješno zapriječavali ostale brodove da isplove. Zbog aktivnog djelovanja samo je jedna manja grupa nepr. brodova uspjela se probiti, a navedena 33 broda ulaze u sastav HRM. Većina zapovjednog kadra vratila se na ista mjesta koja su i prije obnašali, tako da je 70% brodova bilo u mogućnosti borbeno djelovati. Stavljeni su u punu borbenu gotovost i isti isplovljavaju na borbene zadaće. Prvi zapovjednik plovnog sastava bio je sada pok. komodor Franko Perković i ta se činjenica ne smije nikada zaboraviti. Ne umanjujem hrabrost posade DJČ-612 koji su 14./15. rujna 1991. Iz brodogradilišta „Greben" Vela Luka uzeli brod te su tijekom noći uplovili u rijeku Cetinu (Omiš), te požrtvovnost i hrabrost grupe časnika s o. Ugljana (Kali) i o. Pašmana koji su naoružali ribarske brodove (4 koče – popisne minolovce) s zapovjednikom sada brigadirom u mirovini Zdenko Vidov i formirali prvu grupu naoružanih brodova (Odred naoružanih brodova Kali), te uspješno vršili kontrolu plovidbe, borbeno djelovali u Srednjem i Pašmanskom kanalu. Ne umanjujem i grupu smionih i odlučnih pripadnika HV iz Žrnovnice koji su preuzeli Raketnu bazu punu suvremenih raketa i predali je na uporabu HRM (zapovjednik brigadir u mirovini Vinko Barbarić). Ne umanjujem junačko i dobro organizirano borbeno djelovanje postrojbe satnija „Lučka garda" od radnika „Luke Ploče" s zapovjednikom g. Mladenom Miloševićem – Bracom u pripremi i akciji „Zelena tabla – Male Bare", kada je osvojen garnizon Ploče (372.lad PZO osvojen) koji je također pripadao u sastav nepr. 8.VPS. Sve navedene akcije čine jedinstvo vojnih akcija Zapovjedništva HV/ HRM i postrojbi HRM i ne treba ih razdvajati, jer su se djelovali na prostoru iste odgovorne jedinice (8.VPS). Nakon toga, HRM je postala respektabilan čimbenik u akvatoriju od Zadra do Stona, i JRM je o tome morala voditi računa. Posebno za ustroj Zapovjedništva HRM i HRM treba istaći dragovoljačku grupu Bumerang iz Splita, koja se formirala u mjesecu siječnju 1991. na čelu sa braćom Lozina i ta je grupa dala svoj obol u ustrojavanju pojedinih postrojbi a posebno Zapovjedništva u Splitu.

Dvadeset prvog rujna 1991. vraćam se u Split gdje užurbano ustrojavamo i popunjavamo postrojbe s ljudstvom, a iako smo raspolagali s topovima krupnog kalibra, nismo imali streljačkog naoružanja. Vršimo miniranje mora u Kaštelanskom zalivu i zaprečavamo brodovima JRM povratak u Kaštelanski zaliv, te uspostavljamo punu kontrolu na materijalnim sredstvima koja se prevoze u Tivat. Početkom listopada 1991. sve postrojbe uporišta Korčula prelaze u sastav HRM i HV-a, tako da smo brzo širili kontrolu i potpuno osiguravali sigurnu plovidbu na dužobalnoj ruti. Do studenog smo imali sigurnu plovidbu od Kraljevice do Stona, jer niti jedan ratni brod JRM nije mogao više ulaziti u međuotočni akvatorij od 15. studenog 1991. godine.

U Pulu sam došao 21. listopada 1991. radi organiziranja postrojbi HRM na sjevernom Jadranu, te pomoći u organizaciji ostalih postrojbi HV-a na prostoru Istre i mornaričkih postrojbi na primorskoj grupi otoka Krk, Cres, Lošinj, Rab, Pag, Molat i Premuda.

Aktivnosti HV-a u Istri u to vrijeme još nije bilo, vršena je samo ustrojbena aktivnost na formiranju 119. brigade HV-a, a aktivnost jedne grupe časnika na čelu s brigadirom Šumanovcem na ustrojavanju Zrakoplovne baze Pula. Politička situacija prema bivšoj vojsci bila je izjednačena s onom u Beogradu. Vojska je normalno odvijala svoje aktivnosti, a milicija je istu osiguravala, da se ne bi poremetila idila „bratstva i jedinstva".

Brzo sam od dragovoljaca uspio stvoriti jače naoružane grupe, a u nekoliko dana utemeljuje se i mornarička postrojba pretežno od dragovoljaca. Isto tako formira se satnija Vojne policije s zapovjednikom g. Pehardom. Ta jedinica je bila dobro naoružana i opremljena, činili su je dragovoljci iz Rovinja, Pule i Labina. Ona je osiguravala red i praćenje svih drugih vojnih zadaća u prostoru, te uspješno provođenje blokada vojarni i diverzantska djelovanja po transportima koji su vozili opremu i naoružanje iz Pazina, Zrakoplovne baze i tvrđave Bradamonte na Muzil ili na ukrcaj na brodove.

U Puli sam zatekao već dobro pripremljenu i vojnički u potpunosti ustrojenu postrojbu podvodnih ronitelja s kojom je zapovijedao g. Franinović i od te postrojbe smo stvorili Odred za podvodna djelovanja. Ta postrojba je odmah stavljena u punu borbenu spremu, te je počela čistiti podmorje prvo oko Barbarige, jer su tu bačene ogromne količine topničkog streljiva za topove 130 mm u more sa topničke bitnice Barbariga, pa i velika količina minsko-eksplozivnih sredstava. Zvanična politika je dopuštala vojsci da praktično radi što joj se prohtije, a ta ista vojska je odvozila topovsko streljivo iz skladišta Valalunga jurišnim čamcem i baržom 109, te to streljivo bacala u more odmah iza lukobrana. Brionsko otočje bilo je puno tih sanduka u kojem su bile pakovane tri ili četiri granate, ovisno o kalibru. Tako smo na obali otoka Vange, Penede, Madone, pa čak i u brionskoj uvali Verige prikupili preko tisuću granata, a iz mora smo izvadili oko Briona, Muzila, Barbarige preko 14.000 topovskih granata različitog kalibra. Ista je postrojba u Kvarneru iz mora izvadila nekoliko desetina sidrenih mina i iste uništila u uvalama Cresa. Sve te aktivnosti koje smo odradili nije se išlo na televiziju i s tim u javnost sve u cilju da se ne prekida turistička sezona u Istri zbog banalnih i nepromišljenih postupaka druge strane. Ta je postrojba za svoje aktivnosti dobila nagradu Grada Pule, a mišljenja sam da je zaslužila i druga priznanja. U devetom mjesecu na Lošinju je ustrojen Samostalni bataljun mornaričke pješadije sa zapovjednikom gospodinom Topićem.

Nakon odlaska jedinica JNA 14. prosinca 1991. godine dobili smo naoružanje, pa smo u potpunosti mogli naoružati 119.brigadu HV-a, formirati i naoružati 152.brigadu HV-a, zatim naoružati postrojbe Zrakoplovne baze Pula, te opremiti i naoružati sve mornaričke postrojbe, te dio naoružanja uputiti u Karlovac i gospićko ratište, a dio naoružanja mogli smo poslati i na dubrovačko ratište. Isto tako, dio naoružanja dato je Središtu za izobrazbu na Muzilu.

Časnici HRM ustrojili su i pripremili Učilište za izobrazbu ročnika u vojarni Muzil, a isti je počeo s radom već 26. 12. 1991., a prvi ročnici primljeni su početkom siječnja 1992. Za samo dvadeset dana nakon napuštanja i odlaska srpske vojske sa Muzila 14.12.1991., postrojbe iz Istre su već u dvanaestom mjesecu poslane na dubrovačko i gospićko ratište a svojim borbenim djelovanjem kod Dubrovnika i na novigradskom ratištu., posebno se istakla satnija mornaričko-desantnog pješaštva, tzv."VANGE", koja je borbeno djelovala u sustavu prve, druge i četvrte brigade HV-a i za posebno iskazanu hrabrost i borbenu učinkovitost bila je pohvaljena od zapovjednika brigada, zapovjednika ratišta, načelnika GS HV-a i Vrhovnika osobno.

Cijela zona odgovornosti HRM bila je već u potpunosti slobodna u travnju 1992.godine.

I u ratu smo izgradili raketnu topovnjaču RTOP-401 „Petar Krešimir IV", desantne brodove „Cetina" i „Krka", uredili „Jadranku" i „Učku", te izgradili čamac za prevoženje s Briona i na Brione „Cista Velika" i dvije velike barkase, i započeli graditi lovac mina. Toliko o ratnoj mornarici i Domovinskom ratu.

Možemo li nakon svega danas reći: Imamo mornaricu! Ili smo kao povijesno snažna pomorska sila ostali bez toga dijela naše tradicije?

Dolaskom gospodina Stjepana Mesića na čelo države, počelo je provođenje politike detuđmanizacije, a to je značilo raspisivanje međunarodnog tendera, kako bi se izabrao najbolji okupator za Republiku Hrvatsku, jer Hrvati ne smiju imati samostalnu i neovisnu državu. Znamo da su tisuću godina služili tuđinu i nisu imali mogućnosti da nauče kako treba biti svoj na svome i da sami upravljaju svojim prostorima i resursima. Okupator to može u ime njih bolje, a Hrvati trebaju biti „šćavi" na prostoru koji se zove Hrvatska. Istog dana HTV je u udarnom terminu dnevnika kriminalizirao sve hrvatske generale koji su bili pravi vojnici i koji su zapovijedali postrojbama, a te su se postrojbe uspješno suprotstavile armiji kojom je zapovijedao gospodin Mesić 1991. I koji je plaćao gospodin Ante Marković. Planer njenih djelovanja bio je gospodin Kadijević, a četničke formacije vodio je „vojvoda bez brade". Sva četvorica „Hrvata" su osporavala osamostaljenje i stvaranje države Hrvatske, ali su voljeli i ljubili hrvatsku imovinu.

Gospodin Mesić nije smijenio niti jednog generala koji su rušili hrvatske gradove, ubijali i palili hrvatsku čeljad i palili hrvatske kuće i polja. Gospodin Marković nije odstupio s mjesta premijera i tako oduzeo moć svom ratnom ministru, a tim bi se činom srušilo postupanje bilo koje ovlasti Jugoslavije, a ukupno naoružanje i opremu bivše vojske na prostoru Hrvatske bilo bi automatski u rukama hrvatske Vlade i hrvatskih vojnika, a dobro znamo da je 7. rujna 1991. Badinterova komisija proglašuje republičke granice državnim granicama republika i na taj način daje pravo svim republikama da tog trenutka postanu samostalne države, a pitanje njihovog priznanja od pojedinih država svijeta je formalne prirode, a tog trenutka Jugoslavija i „de jure" prestaje postojati kao međunarodni čimbenik. Svi drugi datumi su beznačajni u odnosu na taj datum, jer se od tog datuma svako oružano djelovanje na prostoru bilo koje republike bivše vojske koje novonastale države ne tretiraju svojom, smatra se aktom agresije, a ta vojska postaje okupatorska. U nas u Hrvatskoj baš se taj datum prešućuje i ne spominje značajnim. Razlog je jasan, trebalo je prvo opljačkati narod i uništiti gospodarstvo. Uništenjem vojske koja je osujetila sve igre i u nemogućim uvjetima rata uspjela se organizirati i stvoriti neovisnu državu, zahvaljujući uspješnom vođenju od gospodina Franje Tuđmana, jer je on želio isto što i njegovi vojnici i njegov narod, pa su tako zajednički mogli otkloniti sve unutarnje i vanjske zapreke i zamke, te stvoriti neovisnu državu Hrvatsku. Zato je gospodin Mesić kroz desetogodišnje vladanje učinio sve da ta pobjednička hrvatska vojska se kriminalizira, otpusti iz službe uspješne ratne generale, a neke pošalje u Haag, jer suđenje u zemlji ne bi prošlo, a u Haagu je i komisija za izbor okupatora Hrvatske. Predajom dužnosti Vrhovnika, bilo je sljedeće stanje u HV-a:

- Nema tenkova koji voze

- jedan borbeni zrakoplov;

- od pet ratnih brodova nijedan nije sposoban za borbeno djelovanje;

- Nema ispravnih raketa za borbenu uporabu.

U deset godina nije pripremljena niti izvršena niti jedna zajednička vježba oružanih snaga, osim one na Kornatima, a rezultat je, nažalost, poznat i porazan ukupnoj hrvatskoj javnosti. Vojska je otpuštena na kućnu njegu, jer u vojarnama nema grijanja, kuhanja, a ni hrane. Časnici nose radnu odoru namijenjenu za rad u strojarnicama, jer nema novca da se naruče i kupe odore. Vojnicima koji su u sastavu NATO-pakta u Afganistanu uskraćuju se primanja, jer nema novca za vojsku.

To je stanje naše vojske prilikom primopredaje dužnosti između dvojice „Vrhovnika", oprostite, nisam mislio na onoga iz „Viktora Lenca". Nema samostalnosti u odlučivanju, nema vojske, pa ni Mornarice onakve, kakvu naš narod je u domovinskom ratu stvorio i ostavio. Zapovjednika nakon što je prestao obnašati dužnost čuva policija i troši državni novac, umjesto da ga smjeste (ako je to potrebito) u za tu svrhu izgrađene apartmane sa već osiguranom zaštitom – Remetincu, jer na drugom mjestu nisu zaslužili biti, ali kod nas ne vrijedi niti jedno načelo Republike, već oktroirane kraljevine, pa valjda mora „tako biti", jer orjunaši poznaju samo monarhiju, što je njhovo pravo, ali ne u ustavnoj republici.

Dobro poznate sjeverni Jadran, Muzil, vojsku i Pulu kao snažan i nekada važan mornarički centar i tradiciju. Je li od toga svega bar nešto ostalo?

Poznajem dobro svu nepokretnu imovinu u Istri koja nije bila uzimana narodu, već je tu imovinu naslijedila HRM od svog prethodnika, čija je sastavnica bila, a zvala se Kuk Marina. I Austrougarska je kupovala zemlju i istu knjižila na Kuk Marinu. Iz tog razloga sljedbenik nasljeđuje ta zemljišta, a jedini je to HRM, jer smo mi jedino živući faktor, a ne Vlada RH. U tom smislu bi se ustupanjem u koncesiju dalo zemljište kojeg je baštinila HRM od Kuk Marine. Mogla se opremiti HRM i osigurati bogatstva iz podmorja, kako iz teritorijalnog, tako isto i iz gospodarskog pojasa koje pripada isključivo hrvatskom narodu. Ja se pitam kako bi se osjećao slavonski seljak da mu preko granice susjedi oru i žanju njegova polja. I mislim da ne bi bio moguće kontraband u državu koji dolaze s mora i preko mora. Naši političari se izruguju usvojenim međunarodnim normama koje ne žele kako provoditi, tako isto ni u akta upisivati iako su potpisnici povelje, već izmišljaju neke svoje zakone koji se zove ZERP, a isti se nikada ne bi mogao primijeniti, jer je suprotan usvojenim međunarodnim normama.

Sam Muzil ima površinu 15 km2, a Valalunga, otoci sv. Andrija i Katarina 2 km2, Hidrobaza, Fažanska šuma, Barbariga nova 2 km2, Kamenjak, Marlera, Turtunj, Brodomonte, Radio Far, Premantura još 4 km2, Lindar, Savudrija, 80 ha poljoprivrednog zemljišta na Plovaniji te Svetice. Sve to, zgrada Zapovjedništva, hotel „Rivijera", hotel „Veli Jože", Dom hrvatskih branitelja, vojarna „Istarskih brigada", vojarna „Vladimir Gortan" i druge. Danas se ostvarila želja vodstva IDS-a i njihovih mentora da je Istra, kao i ostali dijelovi Hrvatske oslobođena od prisustva vlastite vojske i svojih branitelja, jer onima koji otimaju, nisu branitelji potrebni, jer su oni dobivena sredstava od prodane imovine prebacili u banke sa egzotičnim nazivljem. Zato je formirano nekoliko zaštitarskih tvrtki koje umjesto Policije osiguravaju ministre, Gradsko poglavarstvo, pa i razne novorođene bogatune, a njihovo se održavanje plaća iz državnog proračuna.

U Puli je zadržano nekoliko časnika radi rezidencijalnih objekata na Brijunima i potrebe protokolarnog ceremonijala, ali drugu zadaću nemaju, niti je mogu izvršiti. Svaki ministar obrane u zadnjih deset godina se trudio da što više vojnika otpusti i smanji sredstva potrebita za razvoj OS. To nisu bili razvojni ministri, niti su se trudili da stvore jednu snažnu malobrojnu vojsku, ali zato organizacijski učinkovitu u obavljanju svih zadaća koje se postave pred njih. Zemlju moraju voditi političari koji cijene svoj narod, povećavajući njegovu kvalitetu življenja i ne vraćajući ga u 1945. godinu. Umjesto da konačno pomire mrtve, oni stalno kopaju po njihovim grobištima, kako isti ne bi našli za umorne kosti mir, a na taj način živima stvaraju pseći lavež oko oglodanih kostiju i tada u miru mogu obavljati transakcije s tuđim nekretninama, otimati tuđe nasljedstvo, trovati vlastitu djecu i uništavati vlastitu domovinu, a to im je jedina zadaća koju po gazdinu nalogu mogu izvršiti.

Koji su bili važni zadaci mornarice u vrijeme mira i koja su iskustva s ovog pograničnog dijela Hrvatske na tromeđi sa Slovenijom i Italijom?

Hrvatsko more iznosi 2/5 ukupne površine Republike Hrvatske i ima ogroman značaj za gospodarski razvoj RH, osiguranje slobodne plovidbe u dijelu teritorijalnog i gospodarskog pojasa. Hrvatskoj nije potrebna velika Ratna mornarica. Međutim, mornarica bi morala imati dvije fregate koje bi služile za obuku naših pomoraca u plovidbi velikim morima i biti nositelji promidžbe hrvatskog stijega u svijetu. To bi im bila osnovna zadaća, a povremeno bi se uključivale i u druge zadaće za potrebe NATO saveza. Hrvatska ratna mornarica trebala bi imati 3-4 lovca mina i jak motrilački sustav na kopnu za kontrolu ukupne plovidbe Jadranom, te podvodnu kontrolu ulaza iz teritorijalnog mora koji vode u unutarnje morske vode, kako bi se spriječilo bilo kakvo zagađenje plovidbenih ruta u unutarnjim vodama.

Što se tiče djelovanja Ratne mornarice na prostoru Tršćanskog zaljeva, tu nema mjesta za bilo čiju ratnu mornaricu, osim prijateljskog i kulturnog i turističkog druženja, te evociranja uspomena, kada je taj zaljev baštinila zajednička mornarica. Tu mogu nastati sukobi samo među švercerima školjki, ribe i duhanskih proizvoda, te droge, a za to je dovoljna dobra i osmišljena suradnja Obalne straže i Coast garda s talijanske strane, te slovenske pomorske policije.

Govori se stalno o Obalnoj straži a istovremeno se ukida, ili bolje reći dokida mornarica čak i u onom simboličkom smislu. Tko je za to kriv i zašto? Imamo li uvjete za Obalnu stražu?

Prvo Hrvatski sabor mora, a to mu je međunarodna obveza što hitnije proglasiti gospodarski pojas, jer su to već učinile Italija i Slovenija. ZERP je bila igrarija naših pravnika koji su pravo završili na dopisnom tečaju, jer i profesori koji predaju obično pravo na Prištinskom fakultetu više znaju o pomorskom pravu nego naši sastavljači ZERP-a. To je upravo primjer da struka svugdje mora obavljati svoje zadaće, a ne da vozači valjka pišu zakone, a profesori s Filozofije izučavaju bonton lijepog ponašanja kojeg piše vozač valjka. Ja se nadam da će Hrvatski sabor poštovati međunarodne norme i zaštiti ogromne resurse od pljačkanja i uništavanja. Samo u jednoj godini iz našeg gospodarskog pojasa strane ribarice sa snažnim strojevima izlove ribe u vrijednosti preko 500 miliona Eura, a o posljedicama uništenja podmorja nitko ne govori. Da li netko vrši kontrolu koji se tereti iskrcavaju na dno i koje posljedice mogu imati po korisnike mora, a za posljedice će biti odgovorna Obalna straža, jer po međunarodnim normama dužna je vršiti nadzor i zaštitu podmorja od onih koji odlažu opasan otpad. Potrebe sve većeg pomorskog prometa kroz Jadransko more, posebno kontejnera i brodova s ukapljenim plinom, gdje će tereti godišnje rasti i za 10% zahtijevati će kako izgradnju ogromnih terminala na obali za prihvat i brzo iskrcavanje kontejnera, a tako isto sve to traži i veću kontrolu radi učinkovite i sigurne plovidbe Jadranom. Sve te zadaće će morati izvršavati Obalna straža i to od samih Otrantskih Vrata, pa do sjevernih luka Trsta i Kopra. Obalna straža u svom sastavu mora imati veće brodove koji će na otvorenom moru moći ostati i nekoliko dana (autonomnost) pri stanju mora većem od sedam. To zahtijeva odgovarajuću veličinu broda, uz isto zadovoljavanje uzdužne i bočne čvrstoće, te porivne uređaje koji će osiguravati sigurnu i trajnu ekonomsku brzinu, a i dovoljno veliku brzinu za potrebe progona. Na tim brodovima mora biti mjesta za jedan do dva helikoptera radi izviđanja i brzog spašavanja. U sastavu Obalne straže trebalo bi biti dva do tri prekooceanska remorkera i nekoliko cilindara istisnine i preko 20 tisuća tona radi spašavanja od potonuća u eventualnim pomorskim havarijama, sudarima i nasukanjima, a po potrebi moralo bi se napraviti drugi „Veli Jože", jer smo onog prvog, kao i ostala sredstva za spašavanje dali neodgovornim osobama, a neodgovorni ministri mora kojima je draža cestogradnja dopustili su da se pretvore u staro željezo. Sve to u budućnosti mora biti pod zapovijedanjem Ratne mornarice, a nadam se da će sadašnji Predsjednik i Vrhovni zapovjednik OS RH koji potječe s obale (Baška Voda) imati više sluha za potrebe razvoja i jačanja Obalne straže i za zapovjednika postaviti energičnu osobu koja će to prvo znanjem, zatim upornošću i energičnošću uz punu potporu Predsjednika države i ministra koji će se baviti jačanjem obrambenih mogućnosti, a ne stečajem i likvidacijom, i uspjeti stvoriti prepoznatljivu i učinkovitu Obalnu stražu.

Bili ste u najužem vodstvu hrvatske vojne vlasti kada se država stvarala. Kako danas gledate na to i sjećate li se onog događaja s hrvatskom zastavom na Domu hrvatskih branitelja koja je izazvala nervozu kod nekih?

Hrvatska vojska nije nastala 1991. godine vođenjem i odabirom iz nekog stožera, kao što u to doba ni njene akcije nisu vođene, a niti planirane s nekog određenog zapovjednog mjesta, kao što je to normalno kod svih vojski. Vojno znanje i vještine hrvatski vojnici nisu sticali na West Pointu ili nekim sličnim vojnim učilištima. To je bila vojska koja je svoje vojne taktičke vještine crpila iz raznih vojnih praksi Europe i Amerike, te vojne teorije i vještine koja je dobivena služenjem vojnog roka u bivšoj vojsci, kao i školovanjem kadra za potrebe bivše vojske. Sve vojne akcije 1991. Godine nisu bile vođene iz jednog stožera ili najveći njihov dio, već je to bio spontani otpor sredina koje nisu dopuštale da ih se getoizira i nametnu unitaristička politička rješenja iz Dedinjske kuhinje. Uspješnost vojnog djelovanja ovisilo je isključivo o znanju i volji vodstva grada, sela ili regije i volji građana da se jedinstveno odupru nasilju i zovu trublji boga Arisa pušteni sa Gazimestana 1989. Izgovorene riječi „jest ćemo travu, ali ćemo voditi rat" te psećim obilježavanjem moštima cara Lazara prostora koji će biti spaljen i pjesmama „ubit ćemo, zaklat ćemo tko sa nama neće" svima je obznanilo posljedice za one koji ne budu slijedili mošti. To je davalo pojedinim gradovima snagu da takoreći goloruki lome čelik i uništavaju oklopna sredstva protivnika, ali su uvijek bili usamljeni, bez koordinacije s vrha i bez pomoći susjeda. Čak imenovani zapovjednik vojske sklonio se vani, jer mu je, kako on kaže, bio ugrožen život. Kako se povećavao broj napadnutih naseljenih mjesta, rastao je i broj otpornih točaka i na taj način rasla je i snaga hrvatskih vojnika. Vukovar, Kostajnica, Sisak, Petrinja, Šibenik, Ploče, u rujnu Zadar, Dubrovnik, Okučani, Karlovac, u listopadu sva ta mjesta brane se pretežito voljom dijela građana i više ili manje su uspješno obranjena. Vukovar je pružio vojnički odsudnu obranu koja je trajala neprestano 60 dana i ona je osigurala dovoljno vremena da se ustroji Stožer, da se formiraju brigade i da se koliko toliko pripremi aktivna obrana sa djelovanjem više brigada na jednom prostoru koji lomi napadnu moć agresora i to je postignuto u zapadnoj Slavoniji, te se tu već može govoriti o planskoj uporabi vojske, a sve do tog vremena, prostor su branile dragovoljačke postrojbe vođene znanjem i voljom pojedinaca. Mogu samo navesti jedan primjer nepovezanosti i izoliranosti sredine, pa čak i sebičnosti i egoizma. Za vrijeme Rujanskog rata obrane Šibenika iz Splita ili Zadra nije poslana organizirana postrojba bar od dvadeset ljudi koji bi pomogli braniteljima, a pojedinačnih dragovoljaca bilo je uvijek i svuda i sa pravom se može reći da su samo oni iznijeli na svojim leđima svo vojno djelovanje koja se odvijala 1991., a vodstvo: političko i vojno u stvari nije u svojim rukama držalo ni plansku, a niti izvršnu zapovijed, često svojim upletanjem koje nije bilo logično situaciji na terenu, izazivalo je nepotrebne žrtve.

Volja i odlučnost i jasno postavljen cilj rješavaju mnoge situacije s manjim snagama, tako je bilo i u vremenima slavnih i herojskih dana, kada je polet, zanos i domoljublje jednog malog dijela hrabrih momaka ulijevao nadu, mobilizirao jedan dio nacije, bar na trenutak pomirio političko vodstvo i cilj se morao postići.

Danas, kad se vratim na te događaje, sve više sam siguran da ponovo trebaju dragovoljci i entuzijasti koji će opet ponosno podići hrvatski barjak, ukloniti s političke pozornice sve one koji ga se srame i koji ga skrivaju, jer im je srcu priraslo više onaj duginih boja, nego nacionalni. Mobilizirati ponovo ono što je još ostalo hrvatsko, te pokrenuti urgentno industriju i drugi razvoj zemlje, a one s barjacima duginih boja poslati na Goli otok, osigurati im dostojan smještaj, hranu i vodu, pa neka se tamo u miru množe, siju i žanju ono što posiju.

Ovih dana ponovo čitamo i čujemo pozivanje na tzv. Brijunski dogovor koji je za Haaško tužiteljstvo ključni dokaz optužbe naših generala. Bili ste tamo, što ste tamo, što bi mogli reći našim čitateljima oko svega toga?

Nikada nije postojao nikakav Brijunski dogovor, niti zločinačka organizacija. Na Brijunima se sastalo legalno hrvatsko vodstvo koje je legalno izabranom Predsjedniku države i stvarnom Vrhovniku vojske iznijelo plan vojnog djelovanja za postizanje cilja za koji je vojska ustrojena, opremljena i obučavana, a to je sveti zavjet svakog vojnika da iz svoje domovine protjera sve one koji ubijaju njegove kuće, ruše njegove gradove i pale njegova sela i oranice, takvi se svugdje u svijetu zovu neprijateljima naroda i država. Iz toga se razloga razoružavaju, zarobljavaju i istima se sudi za zlodjela koja su učinili. Naši se neprijatelji nisu dali zarobiti, već su zaklon tražili kod svojih mentora u Srbiji i Bosni, što je legitimno, a nama međunarodne snage nisu dopuštale da ulazimo na prostore drugih država, kako bi tog neprijatelja doveli pred sud naroda, a ne sud političara. Kada se ne bi sudilo osloboditeljima Hrvata u Haagu, zar mislite da bi lopovi koji su pokrali čak i mlijeko iz bijele kave mogli mirno to uživati. Nisu manji lopovi ni u svjetskoj zajednici. Sjetite se g. Koshnika, namjesnika UN-a za BiH koji je s kapuljačom na licu i u oklopnim vozilima UN-a izvršio pljačku „Hercegovačke banke" u Mostaru i za to njega nitko nije pozvao na odgovornost niti su vraćena ukradena novčana sredstva građana. Treba li veći dokaz da se shvati svjetski poredak i njegovo vodstvo.

Našim političarima, pa čak i novinarima zamjeram što ne iznose prave činjenice koje su pokrenule „Oluju" u kojoj je u najvećoj ljetnoj vrućini organizirano i opremljeno preko 200.000 ljudi, zar Hrvatska i svjetska javnost može i pomisliti da su te ljude pokrenule neke pijane skupine ili neodgovorne osobe. Gospodo moja, sastanak je održan 31. srpnja 1995. U akciju se moglo krenuti već drugog osmog kada bi plan akcije bio progonjenje pučanstva na okupiranom prostoru. U Genevi je 4.08.1995. pod pokroviteljstvom UN-a održan sastanak predstavnika Hrvata na čelu s generalom Petrom Stipetićem, te predstavnicima Srba s okupiranog prostora i Srba iz Srbije s ciljem da se pristupi mirnoj reintegraciji prema čuvenom planu Z-4. Srbi su to glatko odbili i istog dana pokrenuli stanovništvo na pokret prema Banja Luci, a pojačali borbena djelovanja prema Bihaću. Iako su predstavnici NATO-a od nas zahtijevali žurnu akciju na deblokiranje Bihaća, čekali smo rezultate pregovora u Genevi. Zar smo mogli nakon toga držati još četiri godine narod u izbjeglištvu i trećinu zemlje pod okupacijom? Na Brijunima je vojno vodstvo donijelo pripremljeni plan za oslobođenje zemlje Vrhovniku na odobrenje i na tom sastanku upoznalo Vrhovnika s detaljima. Vrhovnik je plan odobrio i nije zapovjedio da se krene 2.,3. ili 4.08., već je od nas zahtijevao strpljivost, kako bi se izbjegla veća tragedija na obje strane. Kada su odbili pruženu ruku pomirenja, vojska je krenula, a srpska propaganda koja je kroz četverogodišnji period rata u cilju mobilizacije vlastitih snaga za rat Hrvatsku vojsku prikazivala kao ustaše koji kolju, sjeku uši, gule kožu, odsijecaju glave. Tako je u narod stvorila toliki strah da mu nije bilo druge, nego da izvrši plan srpskog vodstva i povuče se prema Banja Luci, a isto se trebalo naseliti na Kosovo, odakle su Srbi pokušali istjerati alnasko stanovništvo. Kada NATO-pakt zbog nalazišta cinka, olova i urana to nije dopustio, to stanovništvo je ostalo nigdje u istopljenim iluzijama i obećanjima vođa komiteta za ONO i DSZ i planu g. Ljubičića i njegovih vrlih generala. Zato su sada krivi oni koji su ostvarili legitimno pravo svoga naroda, ali su zato razrušili versajsku tvorevinu koja se zvala Jugoslavija i samo su zato „krivi". U Haagu se sudi dvojici glavnih inspektora obrane RH, pomoćniku ministra obrane RH, pomoćniku ministra Policije RH, generalu Čermaku i još nekoliko Hrvata koji su zapriječili prodor tenkova na Širokom brijegu u veljači 1991. da zaposjednu Split i tada bi Srbija sigurno bila na rijeci Zrmanji. Optužnicu za te generale također su pripremili glavni zapovjednik srpske vojske iz 1991. godine, pomoćnik ministra obrane RH i druge osobe iz sastava komiteta za ONO i DSZ, ali se nije dogodilo pisanje optužnica za one koji su strojeve „Prvomajske", „SAS-a", „Nade Dimić", „Vulkana", „Torpeda", tvornice papira i drugih uspješnih tvrtki prodali u staro željezo. U vrijeme kada su njihovi radnici koji su na tim strojevima zarađivali plaće i hranili svoje obitelji bili na braniku domovine da ugase zapaljene požare i zapriječe svojim životima nova razaranja. Gospodo moja, ne sudi se u Haagu hrvatskim generalima, tamo se sudi hrvatskoj neovisnosti i samostalnosti, sudi se ljudima koji su se drznuli da proglase samostalnu i neovisnu RH. Sudi se generalima koji su spasili obraz vojnicima NATO-pakta, jer je njihove vojnike general Mladić i haaški zatvorenik Karadžić držali kao taoce vezane za bukve više od tri mjeseca s prijetnjom da će ih sve pobiti u slučaju zračnog napada po snagama Srba. Sudi se hrvatskim generalima koji su „Olujom" zapriječili još jednu Srebrenicu i čišćenje islamskog stanovništva u zapadnoj Krajini i njegovu potpunu likvidaciju. Srbi su u tome imali ogromno iskustvo još iz doba Balkanskih ratova. Sudi se zbog pada politike gospodina Mitterana koji je dopustio trogodišnje granatiranje Grada Sarajeva i stalno je izjavljivao da ne zna tko to čini. Kada su njegovi vojnici bili vezani za bukve, nije koristio zrakoplovne udare po srpskim snagama i gradovima, kako bi iste oslobodio, već je dopustio njihovo tromjesečno talaštvo da se izvede „čišćenje palube" u Srebrenici. Zato se sudi hrvatskim generalima, a ne zbog ove i one granate ili zapaljene kuće koje su najmanje palili vojnici, a za ponašanje civila bilo je odgovorno političko vodstvo i to: ministar policije, ministar pravosuđa te ministar lokalne uprave i samouprave što nisu učinkovito vršili vlast na prostoru u koji su ih uveli hrvatski generali.

Pošto u Hrvatskoj nije bilo rata, sve četverogodišnje aktivnosti u kojima su ginuli ljudi, gorile kuće, spaljivali se gradovi i proganjali stanovnici bili su dio vojne vježbe sa pretjeranom uporabom pirotehnike, tako da mi kao zemlja nikad nismo bili u ratu, a niti je proglašeno ratno stanje, jer bi nastalu štetu koja je nastala poslije 7. rujna 1991. netko morao platiti. A da je proglašeno ratno stanje, onda bi bila i vojna uprava, pa ne bi došlo do pljačke, paleži, progona i ubojstava, jer vojno pravosuđe u ratu je brzo i učinkovito i njegovo djelovanje brzo svi shvate. Za one koji su se bavili izletničkim turizmom na oslobođene prostore opremljeni s jednim ili više šlepera generali nisu imali nikakve ovlasti, kao što ih nemaju ni danas.

Mislim da sam već ranije odgovorio zbog čega zvanična politika progoni osloboditelje.

Kako je u mirovini? Kontaktirate li, i s kime, s ljudima koje ste ovdje za svih godina službe daleko od obitelji u Splitu upoznali.

Ja nisam u mirovini, već u penziji, jer penzioneri rade, a umirovljenici brzo putuju na posljednje putovanje. Držim se još dobro i još optimistički gledam na budućnost Hrvatske i nadam se dolasku ratara koji će sa silom oplijeviti korov iz prostora te ga uništiti sukladno proceduri za uništavanje. Obzirom da sam dugo bio zbog potrebe službe odvojen od obitelji, sada nastojim da na neki način nadoknadim što manjim izbivanjem. U kontaktu sam s onim ljudima koje sam upoznao za vrijeme službovanja u Istri, ali popis poznanika je velik, pa sve i da hoću, nisam se u stanju svima javljati, ali oni sa kojima sam provodio najviše vremena ostaju trajni prijatelji i posebno mi je drago kada čujem, a posebno sam sretan kada sa dragim prijateljima popričam o danima koje su nas vezale do smrti.

Imali ste priliku sa strane promatrati razvoj političkog i stranačkog života u Istri. Ima li on za razliku od drugih naših sredina neke posebnosti ili je sve to isti politički scenarij?

Kod nas se nije nikada razvila politička elita koja je ovladala filozofiji razvoja i političkog djelovanja u svijetu, jer više demokracije i znanja o politici razvoja, kako političkog, tako isto i gospodarskog sustava i demokracije ima jedan Susak, nego sve političke vođe i njihove vođe političkih ogranaka na terenu zajedno. Iz prostog razloga što sva elita sa otoka Suska djeluje rasuto, pa svijetu i u tim sredinama je otkrila sebe, razvila svoje skupine u prepoznatljive, uspješne minijature koje donose ogromnu korist, kako njima, tako i sredinama u kojima djeluju. Naša politička zbilja samo je transformacija gradskih partijskih komiteta u tobože demokratske stranke sa strogim partijskim centralizmom i nepogrešivim vođom. Neki ti partijski komiteti su se uspjeli povezati kako bi djelovali u nekoliko zajednica općina iz bivšeg sustava, jer su svi i nastali u bivšem sustavu, dok su drugi ostali čvrsto priljubljeni na svom političkom otoku. Sve njihove vođe imaju završenu partijsku školu u Kumrovcu. Nitko od vodstva nikada nije bio bilo gdje u gospodarstvu. Osamdeset posto bili su lovci na ljude koji podignute glave koračaju i ne saginju se pred nikim kako bi im slomili volju. Sve partijske vođe slijepo slušaju naloge raznih kominterni ovisno na čijem su platnom spisku i za sitni džeparac otimaju brojnim građanima i dijele drugima za tu sitnu proviziju ili neke stolice u hijerarhiji kominterne. Sve sam više siguran da se mora osigurati čvrsta povezanost hrvatske mladeži, dijaspore i domovine, te se njihovom većom povezanosti može stati na put samovolji i pijanstvu kvazipolitičara koji su nas već doveli u doba prije punskih ratova. Mislim da je rob u to vrijeme bio izjednačen s radnikom koji radi kod nekih naših poslodavaca, jer je rob u to vrijeme bio hranjen od robovlasnika. Naš robovlasnik drži roba po četiri mjeseca da mu služi, ali ga niti hrani, niti plaća, pa na njemu obriše noge i pošalje ga drugom robovlasniku na dalje iscrpljivanje, pa tako do smrti. Mi jesmo mislili da će doći demokracija i to smo željeli, ali smo dobili parttokraciju kominterni Berijevog tipa. Ovdje je samo borba tko će više oteti i prodati i novac odnijeti na egzotične otoke. Današnja politička elita iznjedrila je jednu čudnu krilaticu kojom se mjeri količina uspjeha u društvu :"Što si uzeo!?", a nitko ne pita, što si napravio, što si uradio, što stvaraš, koje su osobine toga što stvaraš, koju ima uporabnu vrijednost, kako kotira na tržištu, mogu li sudionici u proizvodnji od toga dobro živjeti? To je sve nestalo iz našeg kulturnog prostora zahvaljujući visokoj partijskoj moralnosti, partijskoj odanosti i opredijeljenosti da se uzima tuđe, da je to postalo jedino mjerilo morala i uspješnosti. Mislim da ovo prosto vrijedi u svim sredinama i svim organizacijama „Cosa Nostre".

Komanda grada, gdje je bilo i Vaše sjedište, nakon što ga je JNA ispraznila, pa smo Vam iz Glasa Istre dali na korištenje nekoliko pisaćih mašina i malo kancelarijskog materijala da možete početi s radom, danas još čeka nove stanare-županijske službe. Je li moglo drugačije?

Tamo nikada nije bila komanda grada, već komanda okupatorskih vojski u čijem sastavu nalazio se i grad. Prvi put u povijesti, tamo je bilo Zapovjedništvo Hrvatske ratne mornarice i vojnika pretežito iz grada i njegove bliže ili dalje okoline. Prvi put u povijesti, a možda i zadnji, tamo su zapovijedali hrvatski časnici i govorio se isključivo hrvatski jezik i prvi put, a mislim i zadnji da je tamo bio hrvatski Admiralitet, čija su vrata uvijek bila otvorena za sve građane Pule i Istre, jer tamo su radili i djelovali pripadnici vojske iz njihove sredine. Ustroju kako Zapovjedništva, tako isto i postrojbi pomogli su mnogi domoljubi, pojedinci i radne sredine. Ovaj put ne želim isticati bilo koga, ne za to što nisu zaslužili, već se bojim da nekoga izostavim te se ovim putem svima zahvaljujem na pomoći koju su tada pružali, kako u stvaranju Hrvatske vojske, tako isto i na zbrinjavanju prognanika. Morate se sjetiti prvih prognanika iz Kostajnice, Vukovara, a zatim iz Dubrovnika, a poslije iz Srednje Bosne. Ovaj put javno pozivam Poglavarstvo Grada Pule da skupa s Poglavarstvom Grada Dubrovnika podignu zajednički spomenik pripadnicima iz Istre koji su poginuli u obrani i oslobađanju Dubrovnika i gesti skrbi prognanih Dubrovčana koji su bili prihvaćeni i smješteni u Puli. Mislim da bi to bio jedan simboličan čin kako su u ratnom vihoru dva krajnja grada RH vezivale niti vječne poveznice. Čudim se da do sada nije bilo takve inicijative i ako sam osobno upućivao dopise, kako na Poglavarstvo Grada Dubrovnika, tako isto i na Poglavarstvo Grada Pule. Problem nije u volji ljudi, već partijskoj pripadnosti različitim kominternama. Oni koji su ginuli i koji su skrbili, bili su samo mali Hrvati sa velikim srcem, pa valjda će doći vrijeme kada će se to više cijeniti od Aronovog zlata.

Mate Ćurić
(skraćena verzija ovog razgovora objavljena je u Glasu Istre)