Razgovor s povjesničarom dr. sc. Mariom Jarebom

Povjesničar dr. sc. Mario Jareb autor je knjige Kralj Tomislav kroz tisuć godina. S obzirom na to da Jareb trenutačno radi na drugom izdanju ove knjige, a nalazimo su pred godinom kad će se obilježiti 1100. obljetnica Hrvatskog Kraljevstva, s Jarebom smo razgovarali o ovoj temi.

Iduće godine obilježit će se 1100. obljetnica Hrvatskoga Kraljevstva. Od tisućitoj obljetnici, ali o kralju Tomislavu između stvarnosti i mita, objavili ste knjigu 2017. godine. Kako je 1925. došlo do same ideje proslave i koji su bili ključni ciljevi tog obilježavanja?

Proslava, odnosno obilježavanje zamišljeni su gotovo dva desetljeća prije jubilarne 1925. godine. Naime, godine 1906. su utemeljitelji Družbe „Braća Hrvatskoga Zmaja“ Emilij pl. Laszowski Szeliga i Velimir Deželić stariji došli na ideju da se obilježi ta godina, na koju su gledali kao na 1000. obljetnicu krunidbe kralja Tomislava, koji je promatran kao prvi hrvatski kralj. U uvjetima života u nagodbenoj Hrvatskoj izvrgnutoj mađarskoj dominaciji u ugarskom dijelu Austro-Ugarske, pa kad tome dodamo da hrvatske zemlje nisu bile ni ujedinjene, podsjećanje na prvoga hrvatskoga kralja koji je vladao neovisnom i ujedinjenom Hrvatskom, a smatralo ga se je pobjednikom nad Mađarima, imalo je veliku simboličku vrijednost. Također treba reći kako je do ideje o proslavi 1000. obljetnice nekako istodobno došlo i u tadašnjem Županjcu, današnjem Tomislavgradu, gdje je posebice tijekom Prvoga svjetskog rata fra Mijo Čuić radio na izgradnji spomen-crkve. To je nedvojbeno bila afirmacija ideje o hrvatskoj državnosti i poticaj na daljnji rad na obnovi ujedinjene hrvatske države. Nagodbena Hrvatska bila je i tada kraljevstvo koje je imalo kontinuitet još od hrvatskih vladara ranog srednjeg vijeka, no nije više bilo ni neovisno niti je obuhvaćalo sve hrvatske zemlje. Zanimljivo je podsjetiti da su utemeljitelji Družbe predložili i obilježavanje četiri stoljeća od sabora u Cetingradu (1527.-1927.), na kojemu su hrvatski staleži izabrali za hrvatskoga kralja Ferdinanda I. Habsburškog. Ideja u pozadini toga prijedloga bila je poput onoga o 1000. obljetnici također afirmacija hrvatske državnosti. U Cetinu su naime hrvatski staleži neovisno o Mađarima izabrali svojega kralja, što je nedvojbeno bio izražaj samostalnosti Hrvatskoga Kraljevstva. Zbog propasti Monarhije 1918. godine i odlaska Habsburgovaca s hrvatskoga prijestolja to obilježavanje nije nikada ostvareno.

Koliko su proslave pridonosile izgradnji hrvatskog identiteta? Možete li izdvojiti one najvažnije?

Teško je iz današnje perspektive govoriti o tome koliko su točno brojne proslave održane 1925. i sljedećih godina utjecale na izgradnju, i s obzirom da je tada hrvatski narod živio u okovima prve jugoslavenske države, na očuvanje hrvatskoga identiteta. Množina proslava, ali i ono što je ostalo poput spomen obilježja i brojnih publikacija, u javnosti su stvorile su sliku o nekad jakoj, neovisnoj i ujedinjenoj hrvatskoj državi, što je još više nedostajalo u godinama kada je proslava održana nego kada je zamišljena u nagodbenoj Hrvatskoj i u još uvijek postojećem Hrvatskom Kraljevstvu.

Teško je danas izdvojiti koje bi proslave bile najvažnije. Držim da se to ne može mjeriti množinom nazočnih jer su brojne proslave u manjim mjestima s obzirom na njihovu veličinu bile velebne i znatno su utjecale na Hrvate u krajevima u kojima su održane. Po broju sudionika to bi svakako bio niz zagrebačkih proslava od kraja proljeća do ljeta 1925.

Te 1925. godine, u ljeto, došlo je do sklapanja sporazuma između HSS-a i radikala. Kako je to utjecalo na same proslave?

Do ljeta 1925. obilježavanje je imalo isključivo hrvatski „plemenski“ karakter, da se poslužim rječnikom tadašnjih vlasti, i nije bilo rado gledano od tih istih vlasti. Sukladno tome organizatori i sudionici nisu uživali nikakvu potporu vlasti.

Ulazak HSS-a u vladu radikalno mijenja pristup državne vlasti, a Radić kao ministar snažno pokušava utjecati na karakter proslava koje su i dalje održavane. On je na to gledao kao na dobru priliku da sporazum koji je HSS postigao s radikalima prikaže kao ostvarenje jednakopravnosti Hrvata u jugoslavenskoj kraljevini, da Srbi i Hrvati mogu surađivati i zajednički izgrađivati državu. Tada se kralj Aleksandar ističe kao nasljednik Tomislava, kao istinski hrvatski kralj koji poštuje Hrvate i njihova prava.

Pa ipak su proslave koje su održavane i dalje u prvom redu bile kako sam ih već nazvao hrvatske „plemenske“ proslave koje su sudionike podsjećale na nekadašnju hrvatsku samostalnost pod moćnom prvim hrvatskim kraljem.

Koje sve tragove te jubilarne obljetnice danas možemo pronaći u Republici Hrvatskoj, ali i šire na hrvatskome etnografskom prostoru? Spomenik ispred željezničkog kolodvora je, svakako, najpoznatiji…

Tu se obično misli na nebrojena spomen-obilježja razasuta na cijelom tadašnjem hrvatskom etnografskom području od Zemuna do Boke Kotorske, bez obzira bila pritom riječ o monumentalnim spomenicima koji su bili djelo priznatih umjetnika ili skromna i malena, često betonska, spomen obilježja u malim mjestima. Bez obzira na to ona su i kada su bila postavljena, a to su tamo gdje su preživjela povijesne mijene danas, mjesta sjećanja na hrvatsku prošlost i poticaj očuvanju hrvatskoga identiteta.

Monumentalni kralj Tomislav na konju Roberta Frangeša Mihanovića jest s obzirom kada se je došlo na ideju o njegovu postavljanju i kada su počele predradnje za to dio kompleksa obilježavanja tisućite obljetnice, no on je postavljen u prostor ispred zagrebačkog Glavnog kolodvora u jednom posve drugačijem vremenu i u posve drugačijim okolnostima. Riječ je o 1947. godini, u kojoj je je neposredno prije toga s glavnog zagrebačkog trga uklonjen spomenik bana Jelačića. Postavljanje spomenika kralja Tomislava na odavno izgrađen postament bio je dobra prigoda da se uklanjanje bana donekle ublaži postavljanjem hrvatskoga kralja.

Koliki trag Tomislav ima u književnosti?

Teško mi je odgovoriti na to pitanje s obzirom na to da nisam kompetentan vrednovati književna djela koja su u prvim desetljećima 20. stoljeća opetovano progovarala o kralju Tomislavu i njegovu vremenu. Ono što mogu reći jest da su brojni uradci na tu temu u doba kada su objavljivani poput spomen-obilježja i likovnih prikaza popularizirala njegovo ime, a samim tim i priču o ranosrednjovjekovnoj hrvatskoj državi i hrvatskoj državnosti.

Zašto je Aleksandar Karađorđević sinu dao ime Tomislav?

Kako je Aleksandar bio kralj Srba, Hrvata i Slovenaca bilo je oportuno da jedan od njegovih sinova dobije „hrvatsko“ ime, nakon što je prvi sin i prijestolonasljednik imenovan Petrom po njegovu ocu i prvom jugoslavenskom kralju Petru I. Karađorđeviću. U to je doba s obzirom na obilježavanje 1000. obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva, u što je nakon Radićeva ulaska u vladu bio uključen i sam Aleksandar, još k tome nerijetko mu se laskalo da je nasljednik Tomislava, ime prvoga hrvatskoga kralja bilo više negoli prikladno za ime drugorođenoga kraljevića. Po istom je obrascu godinu dana kasnije, kraljević Tomislav je naime rođen 1928. godine, treći sin dobio „slovensko“ ime pa je nazvan Andrejem.

Zanimljivo je da je te godine i Duvno preimenovano u Tomislavgrad, a izgrađena je i spomen-crkva…

Duvno je postalo Tomislavgradom 1928. godine, i to nakon rođenja kraljevića Tomislava. Duvnjaci su otprije uz izgradnju spomen-crkve i Hrvatskoga doma zamislili da bi ime mjesta trebalo promijeniti u Tomislavgrad. Rođenje kraljevića nazvanog Tomislav ukazalo se je kao zgodna prilika da ostvare taj svoj naum, pa su u rezoluciji upućenoj kralju Aleksandru zamolili neka se „grad Duvno ubuduće nazove Tomislav grad u počast princa Tomislava i krunjenja prvoga hrvatskoga kralja Tomislava“. Aleksandar je to prihvatio, no u ukazu o preimenovanju izostavljen je spomen na Tomislavovu krunidbu te je grad imenovan „po imenu Nj. V. princa Tomislava 'Tomislavgrad'“. Unatoč Aleksandrovu činu ipak se može reći kako je Duvno bar posredno imenovano po prvom hrvatskom kralju, a nepobitno je kako su i onda i danas Duvnjaci u tome imenu gledali isključivo uspomenu na prvoga hrvatskog kralja.

Što nam možete reći o Duvanjskom polju i 925. godini? Kako je došlo do popularizacije te priče?

Nema povijesnih izvora koji bi potvrdili priču o navodnoj krunidbi na Duvanjskom polju, pa ne znamo ni to je li Tomislav uopće bio krunjen. Svojevrsni „krivac“ za priču u krunidbi na Duvanjskom polju 925. godine jest Ivan Kukuljević Sakcinski i njegov rad o kralju Tomislavu iz 1881. godine. Sakcinski je nekritički prihvatio krajnje nepouzdane iz Ljetopisa popa Dukljanina i konstruirao prču o krunidbi nakon Tomislavove pobjede nad Bugarima.

Posvetimo se samom kralju Tomislavu. Kad možemo utvrditi snažnije zanimanje u hrvatskoj historiografiji za ovoga hrvatskog kralja?

On je do druge polovice 19. stoljeća gotovo nepoznat vladar za tadašnje hrvatske povjesničare, da bi od tada njegovo ime počelo ulaziti u historiografske radove. Primjer je već spomenuta Kukuljevićeva rasprava iz 1881. godine, napisana još 1879.

Koliko su podudarne činjenice koje o kralju Tomislavu možemo pronaći na temelju povijesnih vrela i kolektivna svijest koja postoji o njemu u hrvatskom narodu?

Na temelju relevantnih povijesnih izvora o Tomislavu znamo vrlo malo. Svakako najznačajnija činjenica jest da ga papa Ivan X. upravo 925. godine naziva „dragim sinom Tomislavom, kraljem Hrvata“ („dilecto fili Tamisclao, regi Coruatorom“). Također, u zabilješki ispred zaključaka splitskog crkvenog sabora iz iste 925. godine spomenuti su kralj Tomislav („Tamisclao rege“) i zahumski knez Mihael („Michaelo in suis finibus presidente duce“). Držim taj spomen važnim jer su u Splitu u kojemu je Tomislav nedvojbeno bio dobro poznat on istaknut kao kralj, a Mihael kao knez, odnosno govori se o svojevrsnoj hijerarhiji ili razlikovanju titula po njihovoj važnosti. U samim zaključcima u točki XII. spomenuto je da su na saboru sudjelovali „kralj i velikaši Hrvata“ („rex et proceres Croatorum“). Među relevantne izvore treba staviti i splitskog kroničara Tomu Arhiđakona iz 13. stoljeća, koji je Tomislava zabilježio kao kneza 914. godine.

Rekao bih kako u širim slojevima stanovništva unatoč unaprijed iznesenim podatcima još uvijek dobrim dijelom vladaju spoznaje o Tomislavu koje se temelje na navedenoj priči o krunidbi na Duvanjskom polju.

Do gdje je došla današnja srednjovjekovna historiografija kad je u pitanju kralj Tomislav? Je li se pomaknula u odnosu na razdoblje od pred 100 godina?

Činjenice koje sam unaprijed iznio i kritički pristup pričama od prije jednog stoljeća nedvojbeno su pomak u istraživanju toga hrvatskoga kralja i njegova vremena. Činjenica je ipak da unatoč istraživanjima nemamo značajniji broj relevantnih povijesnih izvora koji bi omogućili širenje spoznaja o njegovu vladanju.

Koji je područjem, prema dostupnim vrelima, vladao kralj Tomislav i koji su tada bili ključni državni faktori u blizini Hrvatskoga Kraljevstva?

U njegovo doba to su nedvojbeno bili Bugari na istoku, tada pod vlašću moćnog cara Simeona koji je prijetio i samom opstanku Bizanta ugrožavajući Carigrad. Bugarska je s obzirom na sukob s Hrvatima očito graničila s Hrvatskom, pri čemu je razborito pretpostaviti kako je to bilo negdje na području današnje istočne Bosne. Sukob s Bugarima Hrvate je po prirodi stvari činio saveznicima Bizanta, pa u tome svjetlu treba gledati na to što dotadašnja bizantska Dalmacija prepuštena na upravu hrvatskome vladaru.

Toma Arhiđakon spominje i Tomislavov sukob s Mađarima, koji su na panonske prostore došli potkraj 9. stoljeća i ondje utemeljili svoju državu. Mađari su nedvojbeno ugrožavali Donju Panoniju koja je imala središte u Sisku, a na samom kraju toga stoljeća u njoj je vladao knez Braslav. Nema dokaza da bi Mađari u sljedećim godinama zauzeli to područje između Save i Drave, no oko 900. godine Braslava više nema. Godine 928. na splitskom crkvenom saboru središte Donje Panonije Sisak se kao sjedište stare biskupije nudi dotadašnjem biskupu Hrvata Grguru, što je snažna naznaka o tome da je tada bar dio Donje Panonije bio pod vlašću hrvatskoga kralja.

Je li kralj Tomislav, kako se često navodi, spasio Srbe od Bugara?

To je zaključak romantičarske povjesnice 19. stoljeća, na koji se danas ne može gledati na isti način. Bugarsko zauzimanje dotadašnjeg bizantskog saveznika Raške prisililo je na bijeg u sigurnost bar dio raških velikaša i njihova kneza. Nije pritom poznato kakva je bila sudbina širih slojeva stanovništva, no i nakon bugarskoga odlaska to je naseljeno područje na kojemu je obnovljena vlast raškog ili srpskog kneza. To što su Rašani otišli u Hrvatsku posve je logično i prirodno. Bježali su pred Bugarima najbližim saveznicima Bizanta, a to je bila upravo Hrvatska.

U tijeku su, na više razina, priprema za proslavu 1100. obljetnice. Možete li na otkriti što nas sve očekuje?

Puno je toga što se priprema. Prva je s pripremama počela još pred više godina Družba „Braća Hrvatskoga Zmaja“, koja je zajedno s Maticom hrvatskom početkom ove godine Hrvatskom saboru predložila da 2025. proglasi “Godinom obilježavanja 1100. obljetnice hrvatskoga kraljevstva”. Sabor je to prihvatio. Družba radi na većem broju projekata, a podatci o svima dostupni su na njezinim mrežnim stranicama. Radi se na velikoj izložbi, u čijem je središtu hrvatska državnost kroz stoljeća. Izložbu priprema više ustanova, među kojima su u prvom redu Hrvatski državni arhiv i Muzej hrvatskih arheoloških spomenika.

Pripremate i drugo, dosta prošireno izdanje Vaše knjige?

Radim na tome držeći da je nadolazeća 2025. prigoda za objavu upravo takvog izdanja.

Razgovarao: Davor Dijanović
Hrvatski tjednik