U povodu smrti našeg istaknutog člana, filmskog i televizijskog redatelja, dugogodišnjeg urednika na Hrvatskoj televiziji, Miroslava Mikuljana, ponovo objavljujemo razgovor nastao u travnju 2009. godine. Ono što smo tada zapisali ništa nije izgubilo na aktualnosti i dotiče se mnogih tema koje su danas isto tako, kao i 2009., važne za hrvatsko društvo. U ovom uvodu izdvojimo dvije rečenice iz zaključnog dijela razgovora: „Mladima poručujem da ostanu doma i da je obitelj najvažnija stvar u životu. Hrvatsku vidim kao sigurnu, naprednu i bogatu zemlju s dvostruko više djece nego što ih sada ima." I što drugo reći, osim neka se ove želje ispune, do jedno veliko - hvala.(mm)

Razgovor s redateljem Miroslavom Mikuljanom za Portal HKV-a

Ovih travanjskih dana upravo je u tijeku multimedijalni projekt "Krasan je Samobor", u sklopu kojeg se u zagrebačkim kinima mogu vidjeti Vaši filmovi o Žumberku, "Žumberačke perspektive", "Čuvari mrtvih sela" i "Sam". Kako su nastali spomenuti filmovi?

Zaboravili ste spomenuti još jedan film – "Jazovka". Ja sam jedan od autora "Jazovke" koja je emitirana odmah na početku 1990. godine. Već tada, emitiranjem tog filma postavili smo pitanja partizanskih zločina u ratu i nakon završetka 2. svjetskog rata. Nažalost, do danas nijedan od tih zlotvora nije progovorio, nijedan se nije pokajao, otvorio dušu i posvjedočio o neopisivo strašnim zločinima iz toga vremena. Najgore je ipak što s najvišega mjesta u državi neprestano slušamo žalosna opravdanja tih gnjusnih čina – kao da postoje dozvoljeni i nedozvoljeni zločini. A zločin je ipak samo zločin ma tko ga počinio i u ime čega! Što se tiče drugih filmova o Žumberku koji su upravo prikazani u kinu Europa i u KIC-u oni se tematski vežu za ono što je na tom području vidljivo i golim okom: iseljavanje i demografska pustoš. U desecima žumberačkih sela nema više žitelja, a u mnogima živi tek jedan ili u najboljem slučaju nekoliko iznemoglih staraca. Škole su urušene, mladi ljudi odlaze u veće gradove ili rođacima u inozemstvo, djece nema. Mnogi muškarci ostaju neoženjeni i propadaju od tuge i alkohola. To je tematski krug kojim smo se bavili ja i moja supruga, inače scenaristica filmova "Čuvari mrtvih sela" i "Sam", nadajući se da će te filmove vidjeti najšira hrvatska publika. Nadali smo se čak da će ti filmovi biti predtekst za javnu raspravu o tim temama na našoj javnoj televiziji.

I naši najpoznatiji demografi kao što su gđa Alica Wertheimer, dopredsjednica HAZU i gospodin Akrap bili su mišljenja da ih treba, zbog po njihovu mišljenju iznimne kvalitete tih filmova, upravo tako emitirati na HTV. Nažalost do danas nijedan od ova dva filma nije prikazan na HTV. Treći film iz te žumberačke serije bavi se kao što naslov i kaže žumberačkim perspektivama, odnosno pokušava propitkivati moguće izlaze iz tog zaista teškog stanja u tom inače prelijepom, ali dobrim dijelom napuštenom i siromašnom području. I zaista moglo bi se tu svašta dobroga započeti i razviti: zdravstveni turizam, vjerski turizam, male poduzetničke zone... Jer tu su park prirode i planinarske staze rajske ljepote, slapovi, bistre rječice iz kojih se čovjek može napiti bez bojazni od zagađenja, zdrava hrana, nešpricano voće, arheološka staza, stari gradovi i crkvice, originalna seoska arhitektura, šume i vidici koji pucaju do slovenskih Alpa. Temelji i snovi o vraćanju života u te krajeve postoje, ali sve je to još daleko od onog zamaha koji je potreban da se nešto počne mijenjati i da se osjeti kako se život vraća.

Prošle godine na 11. Međunarodnom festivalu turističkog filma održanom u Splitu film "Sam" nagrađen je za najbolji film festivala do 60 minuta između 152 filma pristigla na Festival iz 45 zemalja sa svih kontinenata. Na žalost, ovaj veliki uspjeh ostao je medijski skoro neprimijećen. Prije toga, na Danima hrvatskog filma održanim u Zagrebu, "Sam" nije bio ni uvršten u program, a da bi ga danas prikazao Dokumentarni program HRT-a šanse su vjerojatno minimalne, iako se radi o materijalu sigurno zanimljivom najširoj publici. Reklo bi se da ipak pomalo plaši tolika medijska izolacija, imajući na umu prvenstveno dokumentarni karakter Vaših projekata.

Pa gledajte, ne samo "Sam" nego i "Čuvari..." su jednako loše prošli kod naših selektora za "Dane hrvatskog filma". Obadva su ignorirana. Vi ste naveli kako je "Sam" nagrađen kao najbolji film na SWITF u svjetskoj konkurenciji 2008. godine, ali tomu treba pridodati da je 2005. godine moj film "Čuvari mrtvih sela" odnio nagradu za najbolji scenarij također u svjetskoj konkurenciji na 8. SWITF-u Treba istaknuti da sam sa filmom "Sam" ove godine bio i u službenom programu vrlo jake konkurencije međunarodnog filmskog festivala "Zagreb Dox", gdje je taj film bio uočljivo dobro posjećen i lijepo primljen. Ukratko, na međunarodnom planu je sve u redu, ali doma ne mogu proći. Naravno da nisam ravnodušan na medijske izolacije kojima sam već dugo izložen. Je li to oblik cenzure? Je li to kazna? Je li to prijetnja?

Pitam se što se želi poručiti mojim isključivanjem iz javnog života. I ne samo mojim. Moja supruga prolazi još gore nego ja! O njoj i izolaciji kojoj je izložena nedavno je književnik Đuro Vidmarović objavio vrlo zanimljiv tekst u svojoj knjizi "Protiv tmine". Oboje smo mu vrlo zahvalni na tome. I meni i njoj su brutalno uništene karijere i to u dobi kad smo mogli najviše dati i učiniti na profesionalnom planu. Jako smo oštećeni, ali nemamo sebi što predbaciti. Radili smo pošteno i s dubokim uvjerenjem da se zalažemo za istinu i dobro u svojim djelima. Ali, to su načela koja se mnogima u hrvatskoj politici nimalo ne sviđaju, a umjetnici koji ih se drže trn su im u oku i opomena njihovoj nemirnoj i nečistoj savjesti! Na kraju, kad bih iznova mogao birati put opet bih izabrao ovaj, bez obzira na gorčinu, muke, cenzuru i ignoriranje. Jer čovjek zna kada ide pravim putem, a to nema cijene i ničim se ne može kupiti.

S mjesta urednika Dokumentarnog programa HTV-a razriješeni ste 5. rujna 2002. godine, iako je upravo Dokumentarni program pružio tijekom godina odista zapažene i vrijedne projekte. Među nama govoreći, upravo nas ta činjenica i dan danas potiče u razmišljanju kako je važno zadržati nacionalnu televiziju kao pokretač domaće produkcije. Zbog čega ste zapravo smijenjeni?

Ako pratite program plus HTV onda ćete uočiti da je gotovo svaka druga reprizirana emisija s mojim potpisom što znači da sam ja u svome mandatu proizveo zaista golem broj dokumentaraca, od onih sa ratnom tematikom do kulturoloških i sociološki postavljenih emisija. Radio sam tih godina s velikim žarom i s jasnom sviješću što Dokumentarni program treba činiti, istraživati i emitirati u slobodnoj hrvatskoj državi. No, pokazalo se da tu slobodu i demokraciju u našoj novoj državi nismo svi jednako shvatili. Kao što točno kažete 5. rujna 2002. godine sam dobio po prstima zbog emisije o tragičnoj sudbini sela Španovica, odnosno zbog emisije koja je govorila i o partizanskim zločinima i protjerivanju hrvatskog stanovništva s tog područja za vrijeme 2. svjetskog rata. U toj je emisiji iznesena i tvrdnja da je ustaški logor Jasenovac i nakon završetka 2. svjetskog rata nastavio funkcionirati kao logor sve do 1947. godine. Protiveći se toj tvrdnji član Vijeća HRT, dr Ivo Goldstein je javno uvjetovao svoj ostanak u Vijeću ukoliko ja ostanem na mjestu urednika Dokumentarnog programa. Rekao je doslovce: – Ili ja ili on! To nije zvučalo ni dobronamjerno ni intelektualno.

Bio sam u šoku i nisam mogao vjerovati da će takav oblik diktata biti proveden i da će cijela upravna struktura HRT kapitulirati i kadrovski se prilagoditi ovom neobičnom profesoru povijesti kojega previše često ne zanimaju činjenice, ali ga čini se zanima moć kao činjenica. Bez obzira na to što je vrijeme koje je protjecalo oko tog problema meni išlo na ruku baš kao i činjenice koje su izranjale u raspravama i polemikama stvar je završila loše i po mene i po činjenice. Istina, bilo je u mom tadašnjem radu više projekata koji su mogli uznemiriti različite ljude nesklone stvaranju, osamostaljivanju i napretku hrvatske države. To su ljudi različitih provenijencija – od prikrivenih KOS-ovaca, prikrivenih četnika, prikrivenih Jugoslavena – svakojakog muteža koji je javno preko svojih predstavnika histerizirao kad su se primjerice reprizirale prve četiri emisije o Bleiburgu, pod naslovom "Iz crnog albuma", pa emisija o tragičnom slučaju dr. Šretera, zatim emisija o logoru Bučje u kojoj se s pravom postavilo pitanje nekažnjavanja četničkih zločina i što to treba značiti, pa emisije o političkim zatvorenicima iz komunističkog razdoblja pod naslovom "Olovna vremena" itd. itd.

Sve to je moglo pokrenuti moj kasniji progon, no ja mislim da se okidač mojih nevolja nalazio u tome što sam se usudio dovesti u pitanje čistoću tzv. antifašističke borbe, odnosno partizanskog pokreta. Ja sam dirnuo u taj osinjak i postavio neka pitanja, i ranije sa Jazovkom i kasnije sa Španovicom, i prošao sam kako sam prošao. Danas je ta slika o partizanima i njihovoj borbi i ciljevima poprilično drugačija i nakon "Hude jame" i svega što nas tek čeka siguran sam da će se pristojnije, razumnije i tolerantnije razgovarati, svakako ne više po onoj: – Ili ja, ili on! Nadam se tome i molim se Bogu da već jednom dođu takva vremena kad više nećemo stradavati zbog drugačijeg mišljenja ili stava. Držao sam da će to biti puno ranije no skupo sam platio svoju preuranjenu vjeru u hrvatsku demokraciju. I ne samo ja. Velik je to broj ljudi i prevelik je to luksuz za Hrvatsku što toliko sposobnih, obrazovanih, darovitih i domoljubnih intelektualaca drži odbačene na marginama društva, a u središte javne i medijske pozornosti instalira profesionalne mrzitelje svega što nosi hrvatsko ime, apatride prepune jeda prema sredini koju nikada neće osjetiti svojom, nekompetentno i problematično udbaško novinarstvo, razularenost i izopačenost svake vrste.

Kako gledate na današnje stanje na HRT-u, počevši od Dokumentarnog programa, pa onda naravno i na ostatak redakcija? Dojma smo da od osamostaljenja nikada nije bilo više politike, iako je istina ona danas prisutna u nešto suptilnijoj i sofisticiranijoj formi u odnosu na ratno vrijeme, odnosno na vrijeme do 2000. godine.

Odgovor na ovo pitanje tražio bi puno, puno prostora. Najkraće rečeno situacija na HRT ne čini se dobrom. Sasvim je sigurno da će se ta kuća zbog pogrešne programske politike naći u velikim teškoćama, možda čak i u dramatskim okolnostima. Ne govorim to kao netko tko priželjkuje probleme svojoj bivšoj kući iz koje je na grub, nemoralan i nekolegijalan način izbačen. Ne dao Bog! S najboljim namjerama želim reći da se HRT-ova vrhuška ponaša poput slijepaca i ne vidi ono što vidi i želi čovjek sasvim prosječne pameti. Oni uporno pokušavaju konkurirati komercijalnim televizijama i to upravo onom vrstom programa koja po svom karakteru spada na komercijalne televizije. Tu je uzrok svih nesporazuma. HRT, naime treba biti sve ono što komercijalne televizije nisu i kad bi shvatili što je to bili bi sigurno i nepovratno najgledanija televizija u državi. HRT još nije osvijestio svoj javni karakter i izgleda nekako nesuvislo kao da ne zna što bi trebalo raditi, odakle početi, komu se obraća i što mu je zadaća. HTV ne treba proizvoditi sapunice, ni trećerazredne kvizove ili zabavne emisije u kojima urednici i spikeri glumataju plesne i pjevačke zvijezde. HTV se mora okrenuti vrhunskim piscima naše književne baštine, ali i suvremenosti i sustavno raditi na proizvodnji domaćeg programa. U Dokumentarnom i Obrazovnom programu treba naručivati obradu pojedinih povijesnih tema, razdoblja i značajnih biografija i pri tom posao povjeravati najboljim stručnjacima za pojedina područja. Obrada tema iz suvremenog života od socijalnih do ležernijih sadržaja također treba biti povjerena autorima koji su već afirmirani u toj tematici. Gledatelji se žale na nasilje i psovke u domaćim i stranim filmovima ali to nikoga ne dira. Smije li postojati javna TV bez bogatog programa za djecu? Što je s kulturom? 

Zar ćemo i nadalje biti osuđeni na "Pola ure kulture", emisiju koju ne gleda više nitko osim samih autora te emisije. Gdje su nove informativnije i zanimljivije emisije koje nam nepristrano govore što se danas događa u književnosti, glazbi, slikarstvu, filmu... Ekran mora biti otvoren stvaraocima svih profila, a ne samo istomišljenicima i uvijek istim licima. A politika – kakav je to košmar! Pa kad ćemo doživjeti da se u kontakt emisijama otvori mogućnost gostovanja i za neke druge ljude, a ne samo za dvadesetak uvijek istih tzv. arbitara u hrvatskoj javnosti poput Puhovskog, Nobila, Pusića, Kregara i sl. Netko nam uporno te ljude nameće kao izraz hrvatske javnosti, ali oni ne predstavljaju ni hrvatsku javnost ni hrvatski narod. Do kada će to trajati? Kada će doći onaj dan (a doći će!) kada ćemo u studijima HTV ugledati neka nova lica, ljude koji će postaviti pitanje moralne vjerodostojnosti nekim arbitrima naše javne scene. Što se to mora dogoditi da se HTV odluči i na takav korak? Mislio sam kraće odgovoriti na ovo Vaše pitanje, ali, eto, puno sam govorio, a nisam još ni započeo o tako zamašnoj temi... Bio bih u stanju napraviti minucioznu analizu sadašnjeg programa HTV i razrađen prijedlog po programima što bi sve trebalo učiniti – kad bi to nekoga zanimalo. Ali, bojim se da to nikoga ne bi zanimalo, iako se zaista čudim što Hrvatski sabor vrlo odlučno i argumentirano ne zatraži program preustroja HRT u stvarnu javnu ustanovu s jasnim okvirnim načelima i zadaćama koje proizlaze iz potpore što ih ova kuća uživa u oslobađanju od PDV-a i ogromnih sredstava iz pretplate – koja nota bene zaista obvezuju. Na kraju ja vjerujem da će HRT postati ono što od njega očekujemo i što nam je dužan dati, ako ne prije svoje propasti, onda sigurno nakon nje. A možda će tek onda doći vrijeme kada će se novinari ozbiljno baviti politikom i kada će napokon shvatiti kako se politička emisija treba bitno razlikovati od scene na tržnici Dolac.

Ima se dojam kako je hrvatsko društvo duboko podijeljeno. Ali ne kao prije na osnovu stranačkih podjela, već se danas vidi jaz između političkih struktura i običnih građana. Društvo svakim danom gubi sve više povjerenje u političare i medije, a odziv na izborima u osjetnom je padu. Može li se ovo stanje promijeniti uz današnje odnose snaga ili su potrebne nove inicijative?

Ovo se stanje uz današnje odnose ne može promijeniti. Narod se osjeća iznevjereno. Tolike žrtve su pale, toliko je odricanja, suza i patnji a stječe se dojam da je sve to prezreno i da na površinu u politici isplivavaju vrlo upitni kadrovi, ljudi iz sjene, oni koji ništa nisu riskirali ili čak oni koji su jasno bili protiv stvaranja hrvatske države. Hrvatska politika i mediji prepuni su takvih ljudi. Povjerenje u hrvatske političare nikad nije bilo na nižim granama. Osjeća se potreba za novom snagom i kamo god krenem priča se o tome. Sve dok ta potreba ne bude artikulirana u jednoj novoj stranci (ili pokretu) koja će vratiti povjerenje naroda i dignitet politici ova žalosna situacija u kojoj su svi isti neće se promijeniti. Potrebna su nam nova lica i nov program i ja vjerujem da nećemo dugo čekati jer zrak miriše na promjenu, ali tu promjenu ne može donijeti, po mome mišljenju, nijedna od većih stranaka sa aktualne hrvatske političke scene. Mislim da se na obzorju pojavljuje konzervativna opcija – u stvari sve jača potreba za vraćanjem nacionalnog dostojanstva, znanja i razuma u hrvatsku politiku. Potrebni su nam samosvjesni, a ne bahati i umišljeni lideri. Mora se uspostaviti demokratski sustav u kojemu se stvari ne pomiču klimanjem glava i automatskim dizanjem ruku nego promišljanjem i uvjerenošću. Valjda će doći vrijeme kad mišljenje, pa i izdvojeno, neće predstavljati neoprostivi stranački grijeh i uvredu liderove veličine nego potvrdu osobnosti i ulaganje te osobnosti u sudbinu zajedničke politike. Nadam se da će ta nova snaga reafirmirati kršćanski sustav vrijednosti koji je u temeljima Europe i u temeljima Hrvatske. Toliki ljudi žele ovo o čemu govorim da se to naprosto mora dogoditi.

Dobiva se dojam kako su mlađe generacije nezainteresirane za današnja zbivanja, što se isto može tumačiti i na drugi način – da stariji nisu uspjeli ponuditi mlađima način na koji bi se oni uključili u rad. Što mislite o ovoj temi, odnosno što bi poručili mladima?

Imam djecu i znam što mladi misle i kako funkcioniraju. Njih zanima posao i sigurna budućnost i to je ono što smo im dužni dati ili bolje rečeno prepustiti. Oni su svjesni da je najljepše živjeti u Hrvatskoj no mi smo im dužni omogućiti da i oni sami odgovaraju za svoju budućnost i budućnost svoje zemlje kao i za način na koji će živjeti i raditi. Strašno me pogađa kad čujem da daroviti mladi ljudi odlaze van jer ovdje ne mogu dobiti priliku i ne mogu pokazati koliko vrijede. Shvaćam njihove razloge zašto odlaze i zašto nemaju vremena natezati se ovdje s beskonačnim nedaćama i gubiti godine, ideale i vjeru da život može biti i lijep i uspješan ako se čovjek potrudi da tako bude. Nova hrvatska politika bi morala steći povjerenje mladih ljudi i pružiti šansu i onima koji su već otišli i ovima koji su ostali. Ta politika bi morala djelatno pokazati da računa s hrvatskom mladošću i siguran sam da bi mladi ljudi prepoznali postojanost i iskrenost takvoga stava kad bi on bio ustanovljen kao bitna politička odrednica. Mladima poručujem da ostanu doma i da je obitelj najvažnija stvar u životu.

Hvala Vam na ovom razgovoru, i za kraj bi Vas pitali jedno pomalo teško pitanje, odnosno kako vidite Hrvatsku sutra?

Hrvatsku vidim kao sigurnu, naprednu i bogatu zemlju s dvostruko više djece nego što ih sada ima. Jer, ako Hrvatska ne bude imala djece neće ni nje biti bez obzira što mi radili ili sanjali.

M. M.
(prvotno objavljeno 27. travnja 2009.)