Razgovor s književnicom Ladom Žigo Španić

Književnica, esejistica i polemičarka Lada Žigo Španić već niz godina vodi Tribinu Društva hrvatskih književnika, no pokrenula je i iznimno zanimljivu javnu raspravu „Bez cenzure“ na kojoj sa sugovornicima secira bolna pitanja hrvatske kulturne i društvene scene. To je bio povod razgovoru s nagrađivanom književnicom koja je za svoj roman „Rulet“ 2012. primila Europsku nagradu za književnost.

Na polemičkim tribinama „Bez cenzure“ otvorili ste niz bolnih pitanja hrvatske književnosti i izdavaštva, od opasnosti tržišne politike u „maloj kulturi“, otkupa knjiga, tko vrjednuje knjige – PR ili kritičari, je li hrvatska književnost patrijarhalna, zašto nema polemika kao nekada... Čime su Vas oplemenile dosadašnje tribine, na kojima ugošćujete sudionike različitih usmjerenja (i književnih društava)?

Oplemenile su i sudionike i mene i novinare zanimljivim polemikama, žustrim, ležernim i intelektualnim u isto vrijeme, a i publici je drago što se može uključiti svojim komentarima o položaju pisca u našem društvu, što je mnogima rijetka prilika.ladazigospanic2 Hrvatska kultura bogata je polemikama još od 19. stoljeća do, recimo, Igora Mandića, a sve te rasprave u brojnim časopisima, koje su vodili „stari“ i „mladi“ u vrijeme moderne, pa svi oni obračuni Matoša, Ujevića, Krleže i drugih velikana sa suvremenicima… sve je to stvaralo i povijest hrvatske književnosti, njezine generacije i poetike. Čak su i književne kritike često imale polemičan ton. Danas nema snažnih javnih rasprava koje bi stvorile živost na književnoj sceni, a osobito nema usmenih. Zadnji jaki generacijski pokret bio je FAK, ali nije iza sebe ostavio ništa bitno za književnost – bio je više sociologija književnosti, vezana uz javne nastupe, percepciju pisca koji bi trebao biti jednako važan kao glumac, roker itd. Stoga sam odlučila uvesti, uz klasične Susrete u DHK, tribine „Bez cenzure“ i zajedno s našim vrsnim gostima zabiti šiljke u našu učmalost, koliko je god to moguće. Jer, ne zaboravimo, stihovi Matoševe Stare pjesme iz 1909. godine o uskoj varoši i uskim ljudima i danas su aktualni. I pisci su u nas puni jala koji, uz otuđenost zbog digitalizacije svijeta, stvara još veći autizam. Trebaju nam živa riječ, druženja, solidarnost kad već nemamo od pisanja ni honorara ni svjetske karijere. Na polemičke tribine rado pozovem i kolege iz HDP-a, kako bi rasprava objedinila različite svjetonazore. I časopisi i manifestacije u DHK-u otvoreni su svim stručnjacima, dakle, priča o nekim „ognjištarima“ ne vrijedi. No zluradih politikanata uvijek ima, a obično su to osobe s velikim životopisima, a malim opusima. Pa onda srljaju u neknjiževne vode i mašu veslima i kad je mirno more. Etiketiranje je razumljivo u politici, a za „malu“ kulturu može biti opasno. Svi smo blizu jedni drugima, pa nas je lako i posvađati. Zar kultura nije jedini pravi nacionalni identitet svake zemlje? Političari prolaze kao u svakom vagonu, a spomenici, knjige, slike… ostaju. Kada dođemo u stranu zemlju, prvo gledamo crkve, tornjeve, mostove i obilazimo muzeje, zar ne?

Cenzura i autocenzura kao pojmovi koji opterećuju pojedinca, pristup nezamjeranja i autokorektiv da se čovjek ne izlaže odviše jer može nastradati. Kako ih promišljate?

Pisac je prvo pisac (dobar ili loš), a tek onda lijevi ili desni, i to ako se sam tako izjasni. Književnost je univerzalna „rabota“ dok god se bavi ljudskim strahovima, slobodom, egzistencijalnim i esencijalnim pitanjima pojedinca u surovu svijetu i nemoguće ju je staviti na politički kirurški stol. Teoretski, na žalost. Jer ako Hrvoju Hitrecu povijesne romane izdaje samo nekolicina izdavača, iako su ti romani dobra književna djela koja nemaju veze s tekućom politikom, onda znači da se stranačje uvuklo i u književnu fikciju, gdje joj nije mjesto. No nije samo to problem. U cijelom svijetu planula su sva moguća prava, i tu treba biti jako oprezan, jer sloboda može prijeći u jaku moć određenih grupa, a moć ne voli kritiku.Tribina Bez cenzure Vidite koji linč doživljava J. K. Rowling, autorica Harryja Pottera, i to zbog svoga poimanje žene, zbog svoga prava na drukčije mišljenje. Danas vam svatko za svašta može nalijepiti etiketu „kulture otkazivanja“ (cancel culture). To je jedna apsurdna, kvazi-liberalna kovanica, jer može značiti sve i svašta. Ako mi se bilo tko javno suprotstavi, ja ga mogu „optužiti“ za kulturu otkazivanja, odnosno za napad i prozivkom promovirati svoju slobodu. Ta vladavina svih prava, koja se ponekad i agresivno promoviraju po medijima, izaziva u čovjeku strah od suprotstavljanja, šutnju ili autocenzuru. Tako u toj demokratskoj buci nastaje, začudo, nijemost, kolektivni kukavičluk. Problem današnjega svijeta jest to što sloboda više nije samo individualno ili kolektivno pravo na jednakost, nego često postaje medijsko divljanje, filmski spektakl, javni spot. Prva sam borkinja za ženska prava, ali ako mi neka zvijezda optuži drugu zvijezdu za seksualno zlostavljanje dvadeset godina nakon toga navodnog čina, u što da ja vjerujem? U Hollywoodu običan trač može glumačkoj zvijezdi uništiti karijeru. I svi će je se učas odreći, jer je ta zvijezda ugrozila nečije pravo, a možda i nije. Svaka čast slobodi, naravno, svatko ju zaslužuje, ali neki su od slobode poludjeli, zakopali su je samo u svoj ego. I dok napredni Zapad maše parolama o slobodi, dok napada, grize, gazi, žene u Iranu i drugdje i danas moraju biti zakrabuljene. Kako paradoksalno i tužno!

Prošlo je vrijeme, ako je ikada i bilo, izravnoga utjecaja književne riječi na društvo. Što književna riječ znači društvu koje mahom ne pročita ni knjigu godišnje?

Kada govorimo o izravnom utjecaju književnosti na društvo, možemo govoriti o mnogočemu, od pedagoške uloge književnosti u socrealizmu, koji je budio mase, a možemo govoriti i o snazi književne riječi da se obruši na društveno-političke nepravde. knjige pjescanisatHajdemo o ovom drugom. U davna vremena vidljivih lidera pisci su samo zbog sarkazma završavali u progonstvu ili zatvorima, vlast im je uništavala život, ali su iza njih ostale herojske biografije. Sjetimo se Iljfa i Petrova koji su u djelima satirički napadali Staljinovu strahovladu te uveli čuveni književni lik Ostapa Bendera, sinonima za prijevaru i karijerizam, koji može i danas simbolizirati bilo kojeg političkog ili bankarskog bandita. Sjetimo se Solženjicina, najjačega kritičara Staljinove represivne Rusije, odnosno njegova čuvenoga djela Arhipelag Gulag, koji prvi put otkriva užas radnih logora u sovjetskom režimu, i koji je objavljen u Parizu početkom 70-ih. Nije smio primiti Nobelovu nagradu 1970. godine, kao što ju je morao odbiti i Boris Pasternak 1958. zbog političkog pritiska u SSSR-u. Puno je takvih primjera – pisci su mogli napadati totalitarizam, no danas umjesto toga imamo globaliziranu demokraciju u kojoj svatko ima pravo glasa, pa pisac gubi ulogu važnoga korektora društva. Naravno, jer su i vlasnici svijeta nevidljivi. Mi ne znamo tko su današnji Big Brotheri, tko vodi banke i puste korporacije, tko je taj „glavni i odgovorni“ redatelj koji se skriva iza ove jezive svjetske predstave. Za današnjega pisca u zapadnoj demokraciji mučno je što više nikoga ne može isprovocirati, no još uvijek može dobro pisati o sukobu pojedinca i vlasti, slobode i parolaštva, što je temelj svakog dobrog romana. Što znači knjiga u društvu u kojem se malo čita, pitate me? Znači puno ako ju pročita i dvjesto ljudi. Smanjimo očekivanja kako ne bismo oboljeli od depresije. Što je rekao Tonko Maroević, mali smo i kad se napuhujemo.

Možemo li se tješiti parolom da dobra knjiga svakako nađe put do čitatelja, pa i ona bez ikakva marketinga?

Da, možemo se mi uvijek osloniti na onu Barčevu „veličinu malenih“, no danas su više u modi malenkosti velikih. U vremenu masmedija slabo zvuči ona Kafkina da se pisac mora držati „podalje od kružoka i novina“, da ne bi „boravio u istini samo vrškom prsta“. Svatko može postati zvijezda, ima više zvijezda na zemlji nego li na nebu, kako sam rekla u jednom intervjuu za slovenske novine. Književnost nije više samo estetska tvorevina, nego je roba na tržištu, kao i svaka druga, i izdavač ju, naravno, želi prodati. Tu nastupaju PR menadžeri koji mahom zamjenjuju negdašnje kritičare. mikrofon konferencijaU bivšem sustavu godišnje se tiskalo najviše dvadesetak domaćih romana, pa je kritičar bio neka vrsta savjetnika što valja čitati, a imao je i cijelu produkciju pod svojom „kontrolom“. Danas je književna scena kaotična poput golema supermarketa – stoga se javljaju komercijalisti, prodavači, PR-predstavnici određene izdavačke kuće, koji određenu knjigu plasiraju u medije i dovode ju do kupaca. Umjesto književnih polemika vladaju uglavnom promotivne kritike, čast iznimkama. Naravno, slava se zna dogoditi i zbog kvalitete koju su kritičari na vrijeme primijetili, ali ima jako dobrih knjiga koje su izdali manji izdavači, a koji prstom nisu mrdnuli za nju, jer su se pokrili državnim sredstvima. U ovoj hiperprodukciji (godišnje se kod nas izda oko 2000 knjiga) sve je moguće – i da izroni bezvezna knjiga koju će mediji „uvući“ u priču (recimo, biografija nekog svjetskog sportaša) i da potone dobra knjiga, odnosno da ostane nepročitana zbog inertnosti izdavača. Na našem tržištu domaći pisac najugroženija je vrsta u moru svjetskih bestsellera, self-help literature i mase popularnih autobiografija. Događaju se i čuda – puno pisaca dobije nagrade koje ne očekuje, pa se i knjiga time promovira. Ja vjerujem u nevidljive staze sudbine i mislim da je svaka knjiga na koncu kao čovjek – neke se knjige (kao i ljudi) probiju na tržištu, pa padnu u zaborav, a neke dobre knjige (kao i ljudi) kasnije dobiju krunu svoga rada. Ima, naravno i onih koji ostaju doživotni luzeri. Trebat će čitavo stoljeće da se raskrči ovo masovno tržište knjige i da se vidi što je ostalo. No i to je relativno. Vjerujem da je i povijest književnosti puna nepročitanih knjiga. U nju će upasti i neki osrednji nobelovac koji je ovjenčan najvećom nagradom možda samo zato što je promovirao u književnosti nekada kolonizirani narod, i to u vremenu kada je multikulturalnost bila veliki trend. Naučila sam da je sve toliko relativno da sam konačno pustila i svoj mali život da ide svojim putem! Pravila nema, ovo je svijet dobitnika ili gubitnika u materijalnom smislu, a ja ostajem duhovni pustinjak. No pustinja je beskrajna i nema mjerila tko su u njoj manji i veći.

I u koronskom vremenu trudili ste se održati živim, makar i virtualnim putem, susrete s kolegama književnicima. Dugo je trebalo do povratka na „staro normalno“. Mogu li tribine DHK-a, na kojima predstavljate književnike iza kojih su desetljeća raznovrsnih djela (Senker, Opačić, Bilosnić, Goleš Glasnović, Brezinščak Bagola, Sršen, da spomenem posljednje) biti još vidljivije? Je li možda primjereniji termin kao i raspravama „Bez cenzure“ u večernjim satima?

Mislim da su tribine dovoljno vidljive u javnosti, s obzirom na to da se najavljuju na podosta portala, a često dođe i netko iz medija, što je za naš senzacionalistički svijet jako dobro. Tribina „Bez cenzure“ bila je mnogo puta u emisiji „Dobro jutro, Hrvatska“, u „Vijestima iz kulture“, u „Nacionalu“, u mnogim radijskim emisijama.Biserka Goles Lada Zigo Spanic Dok sam radila kao novinarka, prije dvadesetak godina, kulturne rubrike imalo su po dvije-tri stranice, uz to i opsežne tjedne kulturne priloge, pa sam stalno trčkarala s promocije na promociju. Ulazila sam gotovo svaki tjedan i u DHK izvijestiti o nekoj tribini. Književna scena cijeloga grada svakodnevno je bila na novinskim listovima. Danas se može na prste izbrojiti koliko je medija u prošloj godini došlo na predstavljanja knjiga u metropoli, ne računajući one medijski eksponiranih osoba. Kultura je danas ubačena u spektakle poput lifestylea, showbizza, nje praktički nema, izuzev nekih podlistaka. Što se tiče ekrana, još HTV prati kulturu koliko može, komercijalne televizije gotovo ništa. Novine su nekada bile rubricirane, danas je sve u istoj kaši, i tragedije i kultura i tračevi. Sve se radi na brzinu, sve je neselektivno u histeričnim medijima u kojima vladaju fenomeni poput copy-paste, deadline, celebrity, podcast itd. Populizam se kiti pomodnim engleskim jezikom, tim esperantom za svaku budalu. Glavni je cilj svih medija ekskluziva koja i život i smrt pretvara u jednaku senzaciju (bogati razvod i potraga za nestalom osobom mogu biti vijesti jedna uz drugu, bez imalo sućuti). Uzaludno je u toj prizemnoj panorami tražiti ozbiljnu kulturu. Mislim da su društvene mreže (naravno, ako su na njima intelektualci, umjetnici) važna nadoknada tih medijskih praznina. Čovjek može napisati dobru zbirku i na Facebooku, premda je tiskana knjiga svakome i dalje cilj. Tu su i portali od kojih neki ulažu enormni entuzijazam za očuvanje naše tekuće produkcije u kulturi. No, u maloj kulturi država mora ostati na braniku. Nekada smo imali mecene poput biskupa Strossmayera, danas Ministarstvo kulture mora preuzeti tu ulogu, jer što će ostati od hrvatske baštine na ovako malom prostoru i s ovakvim medijima?

Koja Vam se još pitanja-teme nameću kao goruća u hrvatskoj književnosti, ona koja će odrediti sljedeće tribine „Bez cenzure“?

Evo, dok ovo pišem, održane su tribine „Opasnost tržišne politike u maloj kulturi – hoće li naši nakladnici sve rjeđe tiskati poeziju, eseje, kritike, drame?“ i „Postoji li u našoj kulturi dubok sraz između metropole i 'provincija'“, slijedi „Je li Tehnopolis sve ozbiljnija prijetnja humanistici?“ itd.

Posebno bih se osvrnula na temu o krizi eseja, kritika i sličnih žanrova, jer je to vezano uz jednu tribinu koju smo već održali, a koja se zvala „Novi model otkupa knjiga – tko dobiva, tko gubi“, na kojoj su raspravljali Branko Čegec, Ivica Matičević, Sandra Pocrnić Mlakar i Slavko Kozina, predsjednik Zajednice nakladnika i knjižara (koji je svoja stajališta obrazložio iz publike). Min kulture i medija knjigeTo je važna, goruća tema s obzirom na to da novi državni model otkupa knjiga ne otkupljuje knjige od mahom svih izdavača, koje se onda distribuiraju po knjižnicama, nego se najvećim dijelom knjižnicama uplaćuje novac kako bi one direktno nabavljale knjige od izdavača (tzv. B lista). Time se knjižnicama stavlja veliki administrativni i trgovački teret, a zacijelo će mnogi knjižničari naručivati ono što se najviše čita, dakle lektirne naslove, popularne strane romane itd. Domaći pisci, ti čuvari naše kulture, tako će biti još ugroženiji, jer se oni, osim pisaca za djecu i mlade i nekih iznimka za odrasle, uglavnom slabo čitaju. A osobito se slabo čitaju oni koji pišu eseje, kritike, drame (najviše se čitaju romani). Što to znači? Ako malo tko traži knjigu eseja, da eseje više ne treba objavljivati? Po toj logici, nemojmo tiskati ni knjige iz biologije, kemije, fizike, jer takvo štivo također čitaju rijetki. Ovaj model, iako je osmišljen s dobrom namjerom, treba još jako puno doraditi, jer bi u protivnom to mogao biti put u procvat komercijalnih kriterija, a ne kulturoloških. Populizam u maloj kulturi jest ubijanje književne baštine i ionako slabe pismenosti. To može dovesti i do smrti kulture, zato se nadam da je ovaj model još uvijek u probnom roku.

Svaka Vaša knjiga, kako se i ističe u Vašoj biografiji, bavi se društvenim problemima: medijskim senzacionalizmom, radikalnim feminizmom, poplavom duhovnih iscjelitelja, poslijeratnom Hrvatskom, nesnalaženjem u kapitalizmu, depresijom. Koja Vas društvena tema nadahnjuje za novo književno djelo?

Novi roman koji pišem ima radni naslov Ovrha, dijelovi su već emitirani u emisijama Irene Matijašević i objavljeni u časopisima, a radi se o distopijskom romanu. Zapravo, to bi mogla biti bliska budućnost, pa će nakon desetak godina možda to biti, ne daj Bože, realistički roman. PunomparomuEUSvi su autori distopije o dehumaniziranoj globalnoj civilizaciji bili proroci, još od Zamjatina koji je početkom dvadesetih godina prošloga stoljeća dovršio roman Mi preko Huxleyja do Orwella. U mome romanu odjednom nestaje interneta, radija, svega tehničkog i digitalnog, stižu i neke tajanstvene, neobjašnjene ovrhe. Ljudi se bez tehnologije više ne znaju ponašati, pretvaraju se u čudne odraze fizičkih pojavnosti i roman je u cjelini bizaran. Pokazuje da smo se toliko srodili sa slikom, s gifovima i skraćenom sintaksom da ćemo u nekoj takvoj budućnosti totalne tišine ostati izgubljeni kao da su nas svi „animatori“ misli i pokreta napustili. No, mrtvi Tehnopolis ipak će zamijeniti nešto humanije... Naravno, ne mogu otkrivati što je to.

Što Vas kao dugogodišnju novinarku najviše plaši u medijskom senzacionalizmu, a što u književnosti budućnosti, s obzirom na izazove umjetne inteligencije kojima ste također posvetili jednu od tribina „Bez cenzure“.

Ne vjerujem da će umjetna inteligencija zamijeniti ljudsko pismo, mislim da se radi o nebulozama perfidnih znanstvenika koji su, opsjednuti progresom, izgubili dušu. Mnogi od njih ne žive u prostoru i vremenu kao svi obični ljudi, nego u virtualnoj stvarnosti koju ja ne priznajem dok je god oko mene stabala, a iznad mene zvijezda, sunca i mjeseca. Vi možete danas dati naredbu algoritmima da napišu roman, ali ako tom stroju naložite da napiše npr. roman o nekom knezu, kralju ili događaju o kojem imamo malo povijesnih podataka, što će ta konstrukcija učiniti? Čime će nadopuniti povijesne rupe taj mrski birokratski usisivač i navodni selektor? A kako će taj robot dočarati emocije, slutnje, čežnje, tugu, empatiju? Čak i svi holivudski filmovi koji tematiziraju nasrtaj strojeva na čovjeka završavaju tragično za čovjeka. Pa, tko normalan može misliti da umjetna inteligencija može zamijeniti kompleksan svijet prirode, pojedinca, da može zamijeniti sve tajne duhovnosti koje nikada nisu razotkrivene? Ako i stvore takva čudovišta, sve će se oteti kontroli. Sigurno se i sada u laboratorijima rade svakakvi tajni pokusi za kloniranje. Enorman razvoj tehnologije rađa fanatike. Ima ljudi koji bi rado pobijedili smrt, koji nisu svjesni da postoji metafizika kao tajna postojanja koju nitko neće odgonetnuti dok smo god smrtna bića. Uostalom, tko bi normalan živio vječno? I ovaj život umori čovjeka, on se savija pod bremenom kušnji, bolesti, razočaranja i sada zamislite sav taj teret ponijeti u vječnost! To je jednostavno užas. Vječnost zamišljam kao rasterećenje. Kršćanski svjetonazor pomaže mi da preživim ovaj svijet.

Imamo li dobru knjigu o (ne)važnosti književnosti, o njezinoj rubnoj ulozi u politiziranom i polariziranom društvu?

Naša država najmanje izdvaja za kulturu, političari nam se ponašaju kao oholi manekeni, jedva da znaju materinski jezik, pa nije ni čudo da ne mare ni za kulturu. Pa slušajte samo kako se komunicira u Saboru! Naša ugledna jezikoslovka Nives Opačić često spominje kako joj je Viktor Žmegač jednom rekao da u Njemačkoj nikada ne bi izabrali u parlament ljude koji ne znaju njemački jezik. MMarulicPo meni, Zakon o hrvatskom jeziku trebao bi obvezivati javne osobe, osobito političare, na kulturan govor, i to bez anglizama kojima se često služe ne bi li ispali pametniji. Prvo bih političarima dala test pismenosti - neka izvole govoriti na pismenom, službenom jeziku svoje zemlje, koji je upisan u Ustav, a sada i u Zakon o hrvatskom jeziku. Lapsus je jedno, neznanje je nešto drugo. O medijskim bedastoćama lijepo govori i piše i Nives Opačić koja nastoji popularizirati materinski jezik brojnim nastupima i predavanjima, na jasan i lucidan način. I ona je bila gošća na tribini DHK-a. Navodi mnoštvo loših primjera čak i u državnim medijima – npr. brka se sprovođenje i provođenje (sprovodi se zatvorenik, provodi se zakon), djelatnik ne znači radnik, nego je to stari naziv za radni dan (imamo primjer u Kovačićevu romanu U registraturi). Prodavač i prodavatelj ne znači isto – prvi radi u trgovini, drugi prodaje. Mnogo je još primjera koje navodi Opačić, a i drugi. Dakle, prvo političari moraju prionuti jeziku! Identitet naroda ne stvaraju njihove stranke, nego kultura. Imamo antičko nasljeđe, imamo glagoljicu (prvo slavensko pismo), imamo brojne svjetske velikane, a još uvijek ne znamo brendirati svoje kulturne proizvode. Kada je u Italiji godišnjica Dantea, sve knjižare vrve njegovim knjigama. Kod nas nije bilo Marulićevih djela „aranžiranih“ u izlozima ni 2021., u obljetničkoj godini Judite, ni ove godine, o obljetnici autorove smrti. Prošle godine imali smo obljetnicu Seljačke bune – zašto u knjižarama nije bio promoviran Šenoin roman istoga naslova? Jer ne držimo do sebe. Zato Šenoin kip u Vlaškoj stoji naslonjen na stup zamišljen i tužan. A i Marko Marulić djeluje neveseo na istoimenom zagrebačkom trgu. Da se maštovito izrazim – kada će na skulpturama naših slavnih zasjati osmijeh?

Razgovarao: Tomislav Šovagović

Sub, 25-05-2024, 09:47:06

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.