Razgovor s književnikom Ilijom Aščićem

Književnik, fotograf i podcaster Ilija Aščić nedavno je objavio novi roman pod naslovom „Gubitak“. Tim povodom razgovarali smo o romanu, ali i o drugim društvenim i političkim aktualnostima.

Iz tiska je krajem prošle godine izišao Vaš roman pod naslovom „Gubitak“ koji možemo uvrstiti u egzistencijalističku prozu. O čemu točno pišete?

Moj urednik Siniša Matasović, kojem ovom prilikom zahvaljujem na strpljenju, napisao je sljedeće: „Što se događa kad rat završi i borbe stanu? Slijedi li olakšanje ili nastavak agonije? Tim se pitanjima bavi Ilija Aščić u romanu Ilija Ascic'Gubitak', opsežnoj priči o ratu i posljedicama rata, ali istovremeno i priči o prijateljstvu i ljubavi te (ne)mogućnosti njenog ostvarenja. Svoje junake, nakon simboličkog prolaska kroz pakao, smješta u zagušljivu atmosferu prigradskog svijeta, na dno hranidbenog lanca, ostavljene na milost i nemilost sudbini i samima sebi, lišene materijalne imovine, ali i mogućnosti da je pošteno steknu, lišene vjere u društvo, u osobnu i zajedničku budućnost, s tek nejasnom predodžbom o mogućnosti fizičkog preživljavanja i izazovu očuvanja čistoće u takvom svijetu. 'Gubitak' je egzistencijalistički roman o poslijeratnoj potrazi za odgovorima na ključna pitanja – je li barem na trenutak moguće postići sretan život? Može li se ponovno pronaći smisao života nakon što je isti jednom izgubljen? Je li moguće doći do katarze i pomirenja i koja je njihova cijena? Koliko je dug i mučan put kroz čistilište i ima li izlaza iz njega?“

Siniša je to lijepo sažeo. Roman sam pisao kao pokušaj interpretacije događaja u ratu i njihovih dugotrajnih posljedica na pojedinca, uz neizbježno pitanje – što je uopće rat, ima li odgovora na ključna pitanja o uzrocima rata te ima li na kraju katarze i je li ona uopće moguća. I kako živjeti dalje s tim? Jer rat nije samo neki događaj koji je bio i prošao. Poslije rata više ništa nije isto i čovjek mora nekako živjeti s tim. Ali kako? Nisam siguran jesam li uopće dao odgovore, ali nadam se da su pitanja ispravo postavljena. Pritom ne mislim na političke uzroke rata, jer politika bilo kad i bilo gdje može skuhati rat i poslati ljude u klaonicu, već na ono što je Meša Selimović mislio kad je napisao da je rat „najveća prljavština ljudska i najstrašniji zločin“. Zato je ta tema filozofski važna, jer pogađa u samu bit ljudske prirode i života na ovom svijetu.

U romanu tematizirate potragu za odgovorima na neka od ključnih pitanja koje opterećuju čovjeka i društvo. Kako u tom pogledu gledate na hrvatsko društvo? Razlikuje li se ono mnogo od zapadnih društava gdje je odavno Viktor Frankl govorio o „patnji zbog besmislena života“?

Kao u onom vicu, Hrvatska je Švicarska za sirotinju. Sve je kod nas danas isto kao na Zapadu, i društveni sukobi i Gubitakpodjele, kao da ih netko presađuje ovdje iz nekog rasadnika u New Yorku ili Berlinu, samo nema novca.

Kad sam objavio ovaj roman, shvatio sam da se roman bavi jednim sasvim drugim vremenom, devedesetim i dvijetisućitim, koje je jako daleko od ovog našeg danas. Hrvatska se od tog vremena znatno promijenila, tako da se pitam je li uopće riječ o istoj zemlji. Zato je ova knjiga u mnogočemu pogrešna. To nije knjiga po ukusu kulturne scene, niti se bavi temama koje tu scenu danas zanimaju, kao što ni mene ne zanimaju njihove teme. To je klasno definirana knjiga o točno određenom socijalnim miljeu. Čak i Zagreb, u kojem je dobar dio radnje smješten, nije onaj Zagreb iz vijesti za kulturu.

U čemu je paradoks? Ljudi o kojima pišem uglavnom ne čitaju knjige, a ove koji čitaju knjige te teme uglavnom ne zanimaju. Naše se društvo raslojilo na bezbroj malih društava koja egzistiraju jedno kraj drugog i koje se bave sasvim različitim temama i povremeno svađaju, uglavnom oko nečeg sporednog. Kad otvorim bilo koji medij danas i vidim te naslove, pitam se kakve ovo veze ima s bilo čim u mom životu ili životu većine ljudi u ovoj zemlji. Vjerojatno nikakve. Pa tko su onda ljudi koji nam to plasiraju i zašto? Iskreno, ne znam.

Naglasak dajete i na nemogućnosti mnogih pojedinaca da žive dostojanstveno od svoga rada…

U romanu sam otvorio brojne teme, a ovo je jedna od glavnih. Većina radnje u romanu se događa nakon rata, u Zaosocijalnom miljeu koji bismo mogli nazvati najdonjim društvenim slojem, onim koji svaki dan ustaje u 6, ide na posao u skladište ili trgovački centar i radi po 8 ili 10 sati za ispodprosječnu plaću. Zapanjujuće je koliko je ta tema malo zanimljiva većini takozvane intelektualne i kulturne elite koja živi u svojim kulama od bjelokosti. Ta je tema vječna, jer čovjek može živjeti samo od rada, svog ili tuđeg, ali posebno bi trebala biti bitna danas kad je u tijeku najveći i najprljaviji napad na radničku klasu u zadnjih 30 godina, a pisci se bave patnjama estradnih zvijezda i drugim distrakcijama koje im sustav servira.

Možda je najveći problem u tome što takozvane društvene elite rad zapravo ni ne zanima, oni vjeruju da je to nešto prljavo, što mora zapasti nekog drugog, oni vjeruju da postoje poslovi koji su „neperspektivni“, što znači uglavnom manualni, neugodni, prljavi i opasni, i da te poslove trebaju obavljati ljudi koji su na dnu društvene ljestvice i da ti ljudi za te poslove trebaju dobivati mizeran novac s kojim će se tek održavati na životu. To mogu biti Hrvati, ali i Nepalci ili Indijci. Njima je svejedno, bitno samo da su oni najgori poslovi plaćeni što manje, dok oni lijepo žive daleko od toga i konzumiraju sva dobra koja im ova bijeda proizvodi i servira. Svaka borba u svijetu je uvijek klasna borba, iako je propaganda možda pokušava drugačije predstaviti. Bitno je ne podržavati one koji ti rade o glavi.

„Život je pun kušnji, gubitaka i nemogućnosti da se pronađe pravi put“. Kako čovjek u današnjem žrvnju može pronaći pravi put? Kako ste ga Vi pronašli?

Nisam siguran je li to uopće moguće, ali rekao bih da je to izazov za svakog pojedinca. Tko kaže da je život lak i da ga je lako živjeti? Suvremena kultura nudi bezbroj distrakcija koje vam omogućavaju da živite bez puno egzistencijalne nelagode, da ne postavljate prava pitanja, a kamoli da pokušate dati odgovore na njih. Ali ta pitanja postoje i prije ili kasnije se pojavljuju pred vama. Svatko sam za sebe treba postaviti pitanja i pokušati naći odgovore. depŽivot je misterij i baš u tome i jest tajna ljudske drame. Vjerujem da je zadatak svakog čovjeka da rasvjetljuje misterij postojanja, ali taj misterij mora i dalje ostati misterij. Dakle, on ga mora istovremeno razjasniti i produbiti. To je paradoks koji je teško razumjeti. Život je zagonetka, nešto poput Sfinge kraj piramida. Postojimo, a ne znamo zašto, odlazimo, a ne znamo kamo.

Jedan od likova u romanu govori o korporatizmu koji će „nam izvaditi dušu“ i najavljuje povratak na selo gdje će orati zemlju. Je li i to jedan od odgovara na globalističke unifikacijske procese i razaranje društvene solidarnosti?

To je jedan od mogućih odgovora, ali to je ipak prije svega eskapizam i refleks na trend pretvaranja gradova u goleme, odvratne košnice u kojima je prosječni čovjek sveden na homo fabera i konzumenta Netflixovih serija i Pornhuba. Zato nam se odlazak na selo čini kao suvisla mogućnost bijega od svega toga. Možda je to doista tako. Ali sutra ili prekosutra će doći i po njega. Zato se borba mora voditi ovdje, u gradu. Iako nisam siguran u ishod te borbe.

Osim književnim radom bavite se i fotografijom. Je li to isključivo zbog egzistencijalnih motiva ili imate potrebu i tako se umjetnički izražavati?

Fotografija je, kao i pisanje, strast i način izražavanja, bavim se njome i profesionalno i umjetnički, iako ovo drugo nažalost ne dovoljno. Prije četiri godine sam otvorio obrt za video i fotografiju, tako da trenutačno živim od fotografije.

Pred nekoliko godina pokrenuli ste podcast u kojem dovodite goste različitih profila i zanimanja i gdje otvarate najrazličitije teme. Kako je došlo do ideje za podcast?

Na ideju podcasta sam došao kad sam shvatio da su mediji u ozbiljnoj krizi, da u medijskom prostoru ima sve manje sadržaja koji me zanima, a da u glavnoj medijskoj struji, pogotovo na televizijama, prevladava pomno osmišljen Podcastkoncept „red propagande, red zaglupljivanja“. To možete vidjeti u dnevniku svih nacionalnih televizija – skoro svake večeri ide neki prilog o tom kako u Hrvatskoj nedostaje radne snage i kako su se radnici s Filipina ili Nepala dobro uklopili u neku sredinu i kako si novcem od zarade mogu kupiti kuću u svojoj zemlji, a zatim ide „duhoviti“ prilog o ženama koje vuku kamione te može li se dopuštanjem tetovaža privući mlade u vojsku. Totalno nadrealno i bizarno. Koga zanima takav sadržaj i čiji je interes da se plasira iz dana u dan?

S druge strane, takozvani alternativni mediji, uključujući i hrvatsku podcast scenu, koja je sve bogatija, čudo su svoje vrste, pa imate obilje zabavnih sadržaja, sporta, svakakvih opskurnih teorija, budala koje nešto propovijedaju jer vjeruju da su otkrili tajnu, te nešto malo suvislog i kvalitetnog sadržaja. Međutim, za razliku od glavnih medija, podcast scena je dinamična, riječ je o autentičnom aktivizmu koji nema pokrovitelje među krupnim kapitalom i institucijama već često funkcionira na entuzijazmu i podršci samih gledatelja. Ja sam htio kreirati sadržaj kakav bih ja želio gledati, te dati priliku sugovornicima koji zbog teme, pristupa ili vrlo uskog područja kojim se bave rijetko imaju priliku doći u korporativne medije. I tako je nastao podcast Sekstant, koji ide već tri godine, a proizvod je entuzijazma, upornosti i aktivizma.

Teme kojima se u podcastu bavim su raznolike, od politike, kulture, medija, filozofskih dilema, društvenih trendova... Često su to teme koje zanima vrlo mali broj ljudi, ali ako nešto zanima mene, valjda zanima još nekog. Međutim, uvjet je da su sugovornici ozbiljni i suvisli, kako bi gledatelj mogao dobiti sat do dva opuštenog, ali kvalitetnog razgovora o nekoj temi koja ga se možda teorijski i praktično tiče i kako bi razumio što se događa u svijetu oko njega. A živimo u povijesnim vremenima, mijenjaju se ključne društvene paradigme i treba govoriti o tome tko su glavni akteri i koje su posljedice.

Nedavno ste na jednoj televiziji govorili o onome što bismo mogli nazvati eko-terorizmom, a povod je bio napad na sliku Mona Lisa. Kako gledate na pojavu zelenog fundamentalizma, ali i na sve raširenije ideologije transhumanizma i genderizma? Idu li sve to ideologije protiv zdravog razuma?

Nažalost, mislim da smo ušli u razdoblje mračnog iracionalizma, kroz koje Europa mora proći svakih nekoliko desetljeća i koje se uvijek razriješi na isti način. Nadam se da ovaj put neće biti tako, ali nisam optimističan. Kako smo došli do toga da nas političke i medijske elite cinično uvjeravaju da je normalno da se državna granica ne štiti, da svatko ima pravo ići gdje hoće bez ikakve kontrole, čak i ako to očigledno generira rast nesigurnosti, silovanja, Mona lisapljački i nasilja po europskim gradovima, a da je uništavanje Leonardovih slika prihvatljivo ako je u službi nekog dobrog cilja ili da muškarci mogu rađati djecu?

Ako mene pitate, ti ljudi koji uništavaju slike po muzejima su barbari koji uopće ne razumiju što civilizacija znači i zašto je bitna. No oni su samo izmanipulirana djeca, klinci iz europske više srednje klase kojima su zapadna sveučilišta uništila sposobnost kritičkog mišljenja. No tko su ljudi koji su im usadili te ideje za koje se oni bore i koje bi htjeli oživotvoriti? Te iste ideje ponavlja vrh Europske unije, šefovi najvećih svjetskih korporacija u Davosu, profesori na elitnim američkim sveučilištima, predstavnici raznih ideoloških inkubatora. Svi oni govore isto, samo su ovi malo luđi i htjeli bi to malo brže i radikalnije, čak i ako bi to za posljedicu imalo ukidanje prava da imate svoj osobni automobil i općenito srozavanja kvalitete života prosječnog čovjeka.

No pravo je pitanje zašto itko te ljude uzima kao relevantne sugovornike u javnoj raspravi? Umjesto da ih policija uhiti, spremi u pritvor, sud osudi zbog uništavanja tuđe imovine neprocjenjive vrijednosti te na kraju plate i financijsku kaznu zbog milijunskih šteta nastalih zbog opstrukcije zračnog prometa, mediji prenose njihove izjave i o tome se raspravlja, nalaze se opravdanja i relativizira se njihov čin. A kazne nema jer su, kao što rekoh, svi ključni igrači na sceni na istoj strani.

Zamislimo s druge strane da ja odem u Pariz, London, Amsterdam ili New York, da uništim Rembrandtovu sliku u nekom muzeju i da tamo pred kamerama izlamentiram kako tim činom prosvjedujem protiv velikobošnjačkog nasilja nad našim narodom u Bosni i Hercegovini, protiv političkog komšićizma te sustavne podrške koju taj komšićizam već dvadeset godina dobiva od američke i europske vanjske politike? Pa, vjerujem da bi me uhitili i spremili u zatvor, a kompletna hrvatska medijska, politička i kulturna elita nadmetale bi se tko će me brže osuditi te se pravovjerno ograditi od mene, mojih ciljeva i načina političkog djelovanja. Ali ako to učinim za spas planeta, progledat će mi se kroz prste i nalaziti najčudnija opradavanja za moj čin.

Jesu li u planu neki novi književni naslovi?

Pišem novi roman, a u planu je još nekoliko njih. Međutim, život je kratak, a meni za knjigu treba pet do šest godina, tako da neće brzo.

Razgovarao: Davor Dijanović

Roman "Gubitak" je objavljen u nakladi obrta „Filmić“, a može se kupiti na web stranici www.filmic.hr, porukom na e-mail Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. te u knjižarama Superknjižara, Bookara i Menartshop.

Ned, 14-07-2024, 07:37:02

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.