Razgovor s književnicom i redateljicom Teom Agejev

Upovodu objavljivanja romana „Jasna slika ljubavi“ razgovarali smo s autoricom Teom Agejev. Završila je 2002. studij kazališne režije na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, gdje je i radila kao asistentica. Režirala je više predstava i radijskih drama. Autorica je izvedenih dramskih i novinarskih tekstova objavljivanih u različitim časopisima.

Kako je nastajao roman, prethodno monodrama „Jasna slika ljubavi“ s kojom ste pobijedili 2022. na natječaju suvremenoga hrvatskoga književnoga duhovnoga stvaralaštva „Stjepan Kranjčić“?

Roman sam počela pisati u razdoblju života kad sam bila primorana mirovati i nisam imala nikakvih poslovnih planova ni rokova. S obzirom na to da sam pisala sporim tempom, bojala sam se da će pisanje romana otegnuti unedogled. Zato sam se razveselila kad sam ugledala natječaj za nagradu „Kranjčić“. Forma monodrame učinila mi se idealnom za moju malu kreativnu vježbu – odabrati jednu liniju radnje iz romana i završiti ju u kratkom roku. Prva nagrada na „Kranjčiću“ ugodno me je iznenadila i potaknula da se ozbiljnije posvetim završavanju romana. Sad monodrama i roman žive odvojene živote kao zasebna umjetnička djela i ne ćete si pokvariti užitak čitanja romana ako prvo pročitate ili poslušate monodramu. Monodrama je, naime, izvedena i kao radiodrama u režiji Sanje Nikčević na Radiju Marija.

Kako ste proširili priču o slikarici Jasni, kako je Mediteran (sam od sebe) pripovijedao ljubavnu i društvenu priču, pomalo nalik filmu „Vjerujem u anđele“?

Naša Dalmacija, a osobito otoci, Bogu hvala, živi još uvijek tu neku posebnu vezu sa svojim korijenima i tradicionalnim načinom života. Dobro ste prepoznali da taj neki povratak korijenima, odnosno vrijednostima na kojima su generacije prije nas gradile život, može biti promatran kao katalizator radnje.

Što je poruka priče o Dinku i Jasni: da se zaprjeke vjerom mogu pobijediti?

Ne bih rekla da je vjera dovoljna da se svladaju sve zaprjeke, ali pada mi na pamet redak „Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.“ (Mt 11, 30)

Što je važno i u najtežim bračnim trenutcima – a da se ne rastave? Događa li se doslovno i metaforički „Beč“ u životu?

Rastava od stola i postelje legitiman je dio nošenja s bračnim problemima za katolike, ali to nije nešto čemu se može olako pribjeći, pogotovo ne na svoju ruku, bez duhovnoga vodstva i stručnoga savjetovanja. I u sreći i u krizi važno je ostati u Božjoj milosti i biti poslušan onomu što nas uči naša Majka Crkva. Dakako da se „Beč“ događa i u stvarnom životu. Ljudi koji su otvoreni životu žive lude avanture s Bogom prema kojima su hollywoodski hitovi dosadni. U svojem životu čula sam najnevjerojatnijih svjedočanstava iz prve ruke koja su se stvarno dogodila. Bog nas uvijek može iznenaditi.

Željeli ste napisati knjigu kakvu želite čitati i preporučiti svojim prijateljicama. Koji su „sastojci“ potrebni za pisanje takve knjige? Imati sliku čitatelja, a ne podilaziti mu, vjerovati u priču koju pripovijedate, nadati se jasnoći, bistrini, što je važno kod pisanja?

Da, baš tako. Važno je stvarati imajući recipijenta na umu. Kad sam radila predstave, mislila sam na publiku koja će doći gledati predstavu u kazalište. Bilo mi je važno da se sve vidi i čuje iz svakoga kuta. I sad kad pišem, pazim da poruka dopire do čitatelja, ali i da mu iskustvo čitanja bude ugodno. Birajući format same knjige, veličinu, oblik i izgled, imala sam na umu čitateljicu koja nosi knjigu sa sobom kroz dan i hvata trenutke za „punjenje baterije“. Pazila sam da poštujem vrijeme svojih čitateljica jer znam da ga nemaju puno na raspolaganju. Svaki im je trenutak dragocjen i mora biti pametno utrošen. Dodala bih i da je važno voljeti svoju publiku. Ako pišete za one koje poštujete i cijenite, to nikad nije uzalud.

Što je „Jasna slika ljubavi“, kada razlažemo sva tri naslovna pojma? Planirate i uprizorenje djela s glumicom Antonijom Stanišić Šperanda?

„Jasna slika ljubavi“ roman je u kojem slikarica Jasna spoznaje pravu sliku ljubavi dok živi i stvara punim plućima. Radiodrama koja je izvedena na Radiju Marija prema monodrami je jedan mali bombon, kratka i slatka priča o Jasni i Dinku koja se može konzumirati neovisno o romanu. Monodrama koju se nadam ostvariti s glumicom Antonijom Stanišić Šperanda na kazališnim daskama trebala bi biti autorski umjetnički projekt u kojem će umjetnica izraziti svoje viđenje lika Jasne i svih njezinih životnih uloga.

Zanimljivo je, iako vjerujem posve slučajno da su slikarica Jasna iz Vašega romana i slikar Benjamin iz „Portreta duše“ Mire Gavrana glavni junaci promatrani iz različitih perspektiva. Što je tako privlačno u kunderovskom literariziranju života slikara koji tragaju za idealnim bojama kao književnik za riječima?

Nisam, na žalost, još imala priliku pročitati „Portret duše“ Mire Gavrana, književnika čiji rad iznimno cijenim. Velika mi je čast da ste u istoj rečenici spomenuli roman Mire Gavrana i moj prvijenac. Meni je bio izazov pisati o likovnoj umjetnici jer mi je čista suprotnost. Zamišljala sam to krhko, introvertirano biće koje na ovom svijetu nema jasnih obrana ni strategija već je ta žena nošena svojim emocijama i okolnostima poput lista na vjetru, a opet ju njezino slikanje povezuje s ljudima, uzemljuje i daje joj snagu.

Koje trendove, i prije kao sveučilišna asistentica na kolegiju Commedia dell'arte i kao književnica, primjećujete u suvremenoj umjetnosti? Je li pisati „lijepo, dobro i sveto“, kako tumači kazališna kritičarka Sanja Nikčević – putovanje na kojem su zajamčene zaprjeke, ali i slatkoća mogućih plodova?

Nisam ja dovoljno u trendu da bih mogla procjenjivati trendove, ali ono kako ja osjećam ono što se događa u umjetnosti jest to da postoji jedna velika ustajala močvara i puno lijepih malih krijesnica koje se povremeno pojave iznad te močvare. Ponekad se oko tih krijesnica stvori neka lijepa, posebna svjetlost i čovjek bude duboko zahvalan da je imao sreće tomu svjedočiti. Prave su stvari rijetke, lijepe i mogu biti izvor pravoga nadahnuća. Uzak je to put i nije ni za očekivati da ćemo na svakom kutku nailaziti na vrhunsku umjetnost, ali kad ju doživimo ili, ako Bog da stvorimo, to je nagrada sama po sebi. Stvaranje je uvijek povezano s trudovima i žrtvom i kao što nije lako odgojiti čovjeka, nije lako ni stvoriti umjetničko djelo. Ali utješno je da dok čekamo lijepe stvari u svojem vremenu, na raspolaganju nam stoji neiscrpno vrelo tradicije i ljepote u barem dvije tisuće godina probrane i kvalitetne umjetnosti. Šteta je da mnogo djela još nije prevedeno na hrvatski, ali svakako postoje.

Što su Vam „Kava i Krunica za mame“ na zagrebačkoj Knežiji donijeli kao nadahnuće u književnom stvaralaštvu?

Susreti mama u župi Marije Pomoćnice s kojima smo krenuli prije mnogo godina uz podršku naših salezijanaca otvorili su brojnim ženama mogućnost da se druže izvan uobičajenih tračnica: posao, kuća, parkić, vrtić. Žrvnju suvremenoga života često nedostaje predah, ali i mogućnost da se identificiramo sa svojim životnim pozivom. Majčinstvo i krunica povezuju žene najrazličitijih zanimanja, obrazovanja i životnih priča. Na tim susretima naučila sam o životu, vjeri, majčinstvu više nego iz mnogih knjiga. Zato su se sigurno i brojne životne priče preko mene imale potrebu pretočiti u knjigu u kojoj će se sve žene koje hrabro koračaju s Bogom moći prepoznati.

Razgovarao: Tomislav Šovagović