Razgovor s književnikom Alojzom Pavlovićem

Uz novu knjigu „Nismo vlasnici sebe“ i nagradu za esej na natječaju „Stjepan Kranjčić“ razgovarali smo s književnikom Alojzom Pavlovićem (Korlat,  21. kolovoza 1943.) koji živi u Zadru, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Završio je studije brodogradnje i kibernetike. Radio je u prosvjeti i informatici, kao časnik plovio u trgovačkoj mornarici. Objavio je više nagrađivanih književnih djela: romana, zbirki kratkih priča i zbirki drama. Javlja se u hrvatskim i stranim književnim časopisima, novinama i portalima. Zastupljen i u zbornicima. Objavio i „Rječnik novoštokavske ikavice benkovačkoga kraja“, dvije knjige iz povijesti i više stručno-znanstvenih radova. Dragovoljac je Domovinskoga rata. Član je Društva hrvatskih književnika (DHK), Hrvatskoga kulturnoga društva „Napredak“ i Matice hrvatske.

Vaša nova zbirka duhovnih pripovijedaka i drama „Nismo vlasnici sebe“ novi je doprinos spoznaji da se unatoč mijenama vremena ili, kako ste istaknuli „unatoč strahu i neizvjesnosti, duhovna i religiozna bit pojedinca nije promijenila“?

One su nužna „hrana“ čovjeku da bi mogao biti otporan na nedaće, strahove, neizvjesnosti, katastrofe, tragedije… Jer one ga navode da proniče u smisao i svrhu života, u bit života i smrti, u ljubav, mir, zdravlje, sreću… Duhovnost je u biti religioznost koja počiva na čovjekovu osobnom doživljavanju transcendencije, i kao takva je opća i nadilazi međe religija, kultura i nacija, pa nije čudno da je čovjek u grčevitoj potrazi za svojom vlastitosti preko vjerodostojnih formi religioznosti koje su u skladu s današnjim vremenom i problemima koji ga svakodnevno pritišću… A da bi duhovnost mogla odgovoriti na te izazove, treba biti mjesto snažnoga svjedočenja simbioze između ljubavi prema Stvoritelju i ljubavi prema bližnjemu – jedinstva humanosti i svetosti.

Na posljednjem natječaju „Stjepan Kranjčić“ dobili ste drugu nagradu za esej „Je li svijest Bog?“. Možete li obrazložiti pitanje i zanimljivu „potragu“ za Bogom putem kvantne fizike?

U eseju obrazlažem da je za kvantne aktiviste svijest temelj svekolikoga bića, svijest koju sada mi možemo prepoznati kao ono za što su duhovne tradicije rabile nazive Boga. Silazna kauzalnost javlja se u neuobičajenim stanjima svijesti koju možemo, po njima, zvati „Bog-svijest“.

Uključili su detektore kojima su promatrali kretanje fotona prema ekranu, dolazi do čudesno prijeporne točke u kvantnoj mehanici: dok je detektor upaljen, foton se ponaša kao čestica, a kad je detektor ugašen, foton ima narav vala; foton je svjestan da ga se promatra. Zaključak je da kvant nije ni čestica ni val, već istovremeno oboje, ovisno o namjeri promatrača. Naše promatranje dovodi do kolapsa elektromagnetske funkcije polja pri čemu mi promatranjem mijenjamo našu realnost dovodeći u pitanje postoji li uopće objektivna stvarnost – otklonjena je i posljednja rupa u mogućoj nejasnoći, pokazujući da nema više klasa skrivenih varijabli koje se mogu testirati. Kolaps valne funkcije i postojanje fizičkih čestica očito mora ovisiti o promatraču, a ne o nekim nepoznatim skrivenim varijablama negdje u prirodi. Boga vide kao instanciju čije su postojanje dokazali samim rješenjem paradoksa o kvantnom mjerenju. Bog je po njima imanentan svijesti, a na pojedincu je da sam otkrije na koji način.

Zaključujem da se Boga ne može dokazati kemijskim ili fizikalnim pokusima. On nije rezultat matematičkoga zaključka ni plod razumskoga zaključka. Nemoguće ga je dodirnuti kao što se dodiruje materijalne predmete, osvojiti kao vrhove planina, upoznati kao tuđe gradove i nepoznata čovjeka. Njega se ne može vidjeti tjelesnim očima ni obasjati našom svjetlošću. Njegov glas ne može ulaziti u naše uši. Bog nije lijepa priča ni plod čovjekova maštanja. Dokazi o Božjoj opstojnosti su znakovi, geste njegove nazočnosti, koje nas mogu uvjeriti da On jest i mi se bacamo u Njegovu nazočnost, vjerujemo mu i s Njim komuniciramo. Isus je govorio kako je kraljevstvo Božje svagdje, ali ga ljudi ne vide. Dokaz Boga je u nama, ali da bismo ga vidjeli, moramo biti profinjeni. Da bismo ga živjeli, moramo rasti duhovno, a ne samo znanstveno, što se počesto u znanosti uporno zanemaruje. Poput Augustina i Joseph Ratzinger (papa Benedikt XVI.) nije se bavio Kristom kao temom koju treba razvijati, nije govorio o Kristu, nego je govorio Kristu. U „Ispovijestima“ svetoga Augustina sve je dijalog s Bogom, čovjek u dijalogu s Bogom, objašnjenje njegova života. Tako i u Benedikta postoji duboko jedinstvo između teološkoga promišljanja na najvišim razinama i duhovnosti koja je izravno ušla u srca, jedinstvo između uma i ljubavi. On je uvijek govorio da naša katolička vjera nije teorija na temelju argumenta, nego je to veza, odnos s Isusom, mi sudjelujemo unutar trojstvenoga odnosa, najvišim razinama i duhovnosti koja je izravno ušla u srca, jedinstvo između uma i ljubavi.

Kako ste u svojem osebujnom i raznovrsnom profesionalnom življenju spoznavali Božje postojanje, na morima, u nastavničkom radu, bavljenju informatičkim novotarijama, u pisanju brojnih književnih djela? Što Vam je još od korlatskoga djetinjstva nepovratno utkano u misao, u svijest?

Nemam racionalna objašnjenja što sam ostajao neozlijeđen u pogibeljnim situacijama ili kada sam kao šesnaestogodišnjak promatrao usidreni tanker „Petar Zoranić“ u Zadarskom kanalu, pred odlazak na prvu plovidbu. Tada sam smatrao njegove graditelje nadnaravnim bićima, a njegove članove posade herojima. Podosta njih misli da pretjerujem, a neki čak da lažem kada im otkrijem da sam se tada obratio Bogu da usliši moju molbu da i ja jednoga dana budem u tim ulogama - brodograditelj ili pomorac. Postadoh jedno i drugo.

A što se tiče devetogodišnjega življenja u Korlatu, sjećam se pošasti suše. Usjevi, voćke, povrće, sve je uvenulo. Počeli su crkavati perad, ovce, goveda… Prijetila je opasnost da i ljudi počnu umirati od žeđi. Izmučeni i prestrašeni Korlaćani i puk iz okolnih mjesta sjatili su se oko bunara sv. Nediljice (crkve izgrađene u 11. stoljeću, a stradale za turskih napada u 15. stoljeću). Čiste bunar, s nadom da će se Bog smilovati i podariti im kišu. Uz veliku količinu mulja, grana, lišća i drugoga, izvlače iz zdenca pune kante raznih kovanica, križića, odličja, prstenja, naušnica, većih i manjih noževa, svirala i dipala. Šapuće se da su to novci i predmeti grčki, rimski, turski… Odlažu ih na bijelu plahtu, a brišu ih samo djevojke i skidaju im hrđu svjetlenicom (žuta kristalizirana pržina) te brišu vunom. Ne bacaju izvađeno u bunar nego se u njega spušta snažni mladić (dokazan dobrotom, plemenitošću i žrtvovanjem za druge) koji to istresa na dno bunara. Pri tom činu sva svjetina (na stotine njih – katolici i pravoslavci) baca se na koljena, jedino je župnik na nogama, mole se skrušeno i ponizno Bogu. Čudo se dogodi. Drugi je dan počela padati kiša i trajala cijeli tjedan.

Na tragu recenzije Ive Mije Andrića – što nam nasljeđe, okolina i kulturna baština ostavljaju kao trajnu oporuku, onu koju i mi moramo prenositi na naraštaje koji su mlađi, sve i kada su oni zaokupljeni mobitelima, igricama, medijima, posvemašnjom virtualnošću?

Gospodine Šovagoviću, koje ste godine rođeni? Oprostite na pitanju.

1976. godine.

Te je godina rođena moja kći. Bez obzira na moju starost ja po mnogo čemu pripadam digitalnoj generaciji, zvanima zoomeri ili Z-generacija… Jer sam od svršetka studija kibernetike radio kao informatičar… tridesetak godina… I za mene je virtualna stvarnost realna i normalna stvarnost. Zoomeri su izrazito znatiželjni i inovativni, zbog čega su prepoznati u kreativnom stvaralaštvu. Z-generacija mnogo je tolerantnija prema drugima i drukčijima u odnosu na ostalu populaciju… kozmopoliti su (kod mene je ipak prevaga domoljublje, patriotizam), tečno govore engleski kao materinski jezik zahvaljujući stalnoj izloženosti engleskomu jeziku. Oni su za globalne društvene odgovornosti, solidarnosti, otvorenosti, povezanosti, mobilnosti, komunikacijama, fluidnosti, identitetu, dijaspori, hibridnosti, ekološki osviješteni, empatičniji prema kolegama i klijentima, ako su zaposleni, od zaposlenika koji pripadaju nekim drugim generacijama. Izbjegavaju svađe i sukobe. Ne vole si komplicirati život i preuzimati rizike, a i nepodložnost autoritetima… prkose mnogim klasičnim društvenim normama i pravilima ponašanja koji su ugniježdeni kod starijih naraštaja. Nisu ni robovi novca. Više ih privlače mogućnost napredovanja i sudjelovanja na velikim projektima koji su od važnosti, brže odrastaju od ostalih, počinju ranije učiti, mogu raditi više zadataka odjednom – višezadaćni su zaposlenici, pa lako odlučuju otići i u inozemstvo, u potrazi za atraktivnijim i zahtjevnijim poslovima. Mišljenja sam da je dvojbena tvrdnja da oni ne mare za nasljeđe, tradiciju, nacionalnu i kulturnu baštinu. Prije bi se to moglo pripisati dijelu starije generacije, koji se ne libi to uništavati i čak otuđivati zbog osobnih interesa i probitaka ili zbog nesposobnosti.

Kako je moguće da, kako ističe i recenzent knjige, unatoč razvitku kulture i civilizacije život postaje sve složenijim, u mnogočemu teži za obične ljude? Živimo lakše i komotnije od naših predaka, a opet je prisutan dojam „posljednjih vremena“ i nikada gorega razdoblja, usred 21. stoljeća? Je li tomu tako?

Nikada prije ljudski rod nije toliko jurio za materijalnim zadovoljstvom i nikada nije bio izloženiji megakatastrofama kao danas, bio to nuklearni rat, ekološka katastrofa, pandemija, totalni međunarodni financijski krah… zbog čega današnji ljudi sve više ne uspijevaju doći do unutarnjega spokoja nego pojačavaju uvijek iznova strah, nelagodu, nemir, fizičku i psihičku bol. Pa, nije samo prisutan dojam „posljednjih vremena“ nego nas ozbiljno zapljuskuju i upozoravaju znakovi toga vremena: ratovi i pripreme za njih, nestašice hrane i pojave pandemija, strah na globalnom planu, lažni osjećaj mira i sigurnosti, potresi, poplave, požari, prevaga materijalističkoga načina mišljenja i života, formalističko kršćanstvo, napuštanje papinske stolice uzoritoga Benedikta XVI., grabež i neumjerenost bogatih, lažne religije, lažni proroci, mistici, karizmatici…

Autor ste i začudnoga romana „Slomljeno srce“ o tri naraštaja žena u istom siromaštvu, sa snovima da barem najmlađa pronađe svoj izlaz prema boljemu materijalnomu stanju. Kako tumačite vječnu bitku materijalnoga i duhovnoga u čovjeku?

U svojim književnim uradcima ne polazim od toga da se u čovjeku odvijaju bojevi između materijalnoga (tjelesnoga) i duhovnoga nego se te dvije realnosti prožimaju, tvoreći osnovicu ljudske naravi… psihofizičke prirode. Manifestiraju se zajedno duševne i tjelesne odlike, duševne i tjelesne snage, duhovne i tjelesne težnje. Najzornije to ocrtavam u novoobjavljenoj zbirci duhovnih priča i drama „Nismo vlasnici sebe“.

Unatoč priznanjima, članstvu u Društvu hrvatskih književnika, objavljenim književnim uradcima i na engleskom jeziku dojam je da ste (je li dijelom i namjerno) ostali skroviti, kao da ne želite još javnije doprijeti do svakoga čitatelja. Neobično je s književnicima, pišu svoja djela promišljajući jesu li za ladicu ili nisu, a zapravo je vrijedno podijeliti sa svijetom plodove mukotrpnoga rada, zar ne?

Točno je da to činim i dijelom namjerno, uvjetovano ograničenom nakladom zbog manjka novca, ako mi u zatvaranju financijske konstrukcije za objavu knjige ne sudjeluju s ¾ darivatelji novčane pomoći. Tako mi je otpala objava književnih uradaka: „Živjeti život“ (zbirka crtice i pripovijesti znanstvene fantastike i fantazija, 2021.), „Kalelarga ne utihni!“ (zbirka priča na novoštokavskoj ikavici vezano uz Zadar i okolicu, 2022. – nisam iskoristio novac darivatelja za tu godinu, jer sam obolio od vrlo teškoga oblika koronavirusa). Vi ste pročitali rukopis novoga romana „Slomljeno srce“ koji nazivate „začudnim“, međutim, ako ne dobijem financijsku potporu Grada Zadra i Zadarske županije u potrebnom omjeru, ne će ni on biti objavljen.

No smatram da ipak moja objavljena djela dolaze do čitatelja. Primjerice, zbirka kratkih priča „Moja braća“ 2008. bila je jedna od najčitanijih knjiga na internetu, gotovo 3 godine (2679 preuzimanja) na portalu www.digitalne-knjige.com. Čak je i 15 godina poslije toga (30. lipnja 2021.) bila proglašena Knjigom dana na istom portalu, kasnija razdoblja nisam pratio. Izdvajam i „Noah the Mouse: The Story of a Magic Umbrella and a Little Mouse with a Big Heart“ (napisao sam pod pseudonimom „Eva Ban“– ime moje unuke – dramu za djecu na engleskom jeziku – eBook i tiskano izdanje) za koju sam dobio vrlo pohvalne recenzije iz cijeloga svijeta. „Kul vrajer“, zbirka crtica i pripovijesti, bila je poslana na natječaj za Galovićevu nagradu 2019. Zbirka je bila i u programu proslave Zadarske županije 2019., pa je predstavljena po većim gradovima županije. Također, ona je jedna od izabranih knjiga iz Ogranka Matice hrvatske Zadar koje se reklamiraju za prodaju. Slično je i s mojim drugim knjigama. Nadam se da će i moja nova zbirka „Nismo vlasnici sebe“ također doprijeti do krajnjih korisnika. Urednik knjige, kojega fizički ne poznajem, prof. dr. sc. Ivica Vigato istaknuo je da će kulturna javnost biti obogaćena ovom knjigom te da je ta zbirka vrijedan književni uradak i u književno-estetskom i humanističkom smislu. Mnogi su moji književni uradci objavljeni u zbornicima, po brojnim književnim časopisima za književnost, kulturu i društvene teme u RH i inozemstvu, tako su se primjerice u časopisu „Osvit“ Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, Mostar, objavljivani moji književni uradci u svakom broju (priče, eseji i drame) od 2011. do 2019. godine. S druge strane, ne mogu očekivati veću čitanost svojih knjiga ako iza mene ne stoji velika izdavačka kuća, poznati knjižarski lanac ili pak propagandna mašinerija tiskanih i online medija, niti sam pripadnik određenih klanova (književnih, ideoloških, svjetonazorskih…). Doda li se tomu da prema statistici oko 60 % Hrvata ne pročita ni jednu knjigu godišnje, a podatci su iz godine u godinu poražavajući. Napominjem, da svoje knjige darujem pojedincima (bez lipe naknade iliti centa), knjižnicama i drugim institucijama iz kulture i obrazovanja.

O Vama je snimljen i dokumentarni film „Životni krikovi Alojza Pavlovića“ u režiji Luke Klapana. Koji Vam je krik bio najteži, i obiteljski križ i sve što se događalo u poratnom vremenu Drugoga svjetskoga rata i u Domovinskom ratu u Vašem rodnom kraju?

Film prezentira moju lingvističko-književnu trilogiju („Rječnik novoštokavske ikavice benkovačkoga kraja“, zbirka pripovijesti „Kul vrajer“ na novoštokavskoj ikavici benkovačkoga kraja i zbirka drama „Životni krikovi“ u istom idiomu), ispresijecan s mojim biografskim podatcima. Uz mene sudjeluju prosvjetari dr. sc. Josip Lisac (profesor emeritus), dr. sc. Vesna Jakić Cestarić, dr. sc. Ivan Magaš; teatrologinje dr. sc. Teodora Vigato i Dunja Gusić, prof., te književnici Tomislav Marijan Bilosnić, dr. sc. Herbert Gassner (gradišćanski Hrvat, Celndof, Gradišće, Austrija) i Tomislav Šovagović.

Najteži mi je bila smrt trogodišnje sestre!… Odgajale su me tri žene: majka (oca kao zrakoplovnoga stručnjaka, školovana u Austriji, bacali su po cijeloj bivšoj državi, gdje su se otvarale zračne luke. Majka je morala voditi tečajeve opismenjavanja po selima), baba (udovica od 27. godine života, s velikim marom, odricanjem i strahovima održavala je imanje. Djed, medicinar, obrazovan u Austriji, umro je tri mjeseca prije rođenja moga oca) i teta (bila joj je paralizirana jedna noga i ruka. Velika vjernica, imala je molitve i Bibliju u „malom prstu“). Inače u to vrijeme, u godinama poslije Drugoga svjetskoga rata, Korlatom je vladala tišina Velikoga petka zbog poginulih, nestalih i osakaćenih u raznim vojskama toga rata. Jauk, plač i tuga izazvali su dodir Kristove Golgote i sela, njihove i Kristove Kalvarije. Patnje su otvarale rane, činilo se, ne samo u duši nego i u zemlji, kamenu, u cijelom korlatskom prostoru.

U Domovinskom ratu 1991. godine srpski agresori ubili su pak 11 civila (u Zadarskoj županiji pobili su 413 civila), sravnili sa zemljom većinu kuća, opljačkali ih, minirali su i crkve sv. Jeronima (Jerolima) i Uznesenja BDM (Velika Gospa), smještene na brdašcu Runjevica.

Crkva sv. Jeronima datira iz 12./13. st. kao romanička crkva s poluvaljkastim svodom. U toj sam se crkvici zavjetovao svetomu Jerolimu. Sjećanja su mi maglovita, imao sam tada 5 godina kada me je teta Stoja dovela na zavjet, stavljajući runo vune na oltar. Na župnoj crkvi BDM (Velikoj Gospi) iz XVIII. st. (na mjesnom groblju), na južnim vratima je glagoljski natpis „1751. na 2. travnja pop Marko i sa svim narodom“. Ta je crkva podignuta nedaleko od starije, koju je iskopavao E. Dyggve. Riječ je o jednobrodnoj građevini s jednom polukružnom apsidom i jednostavnim pročeljem na kojem nedostaje zvonik „na preslicu“ za dva zvona. Sjeverni zid i apsida sazdani su od uočljivo pravilnijih kamenih kvadara, a još uvijek stoji i luk između broda i apside. Crkva je zapravo tada nakon stradanja za vrijeme učestalih borbi s Osmanlijama bila obnovljena i barokizirana.

Danas u idilično smještenom kraju centrom Korlata dominira visoki toranj nove crkve Uznesenja BDM, benkovačkim kamenom obložene, izgrađene po zamisli suvremenoga arhitekta Ivana Alojza Pavlovića (besplatno je to učinio). Pri ulazu u crkveno dvorište je spomen-ploča jedanaestorici ubijenih civila od strane srpskoga napadača, a na zaglavnom kamenu crkve piše da ga je blagoslovio papa Ivan Pavao II.

Razgovarali smo i tijekom koronske velepošasti, je li nas vrijeme potresa i pandemije učinilo plemenitijima, otvorenijima, ili je to na svakom zasebno zaključiti? Zašto su elementarne nepogode najčešće najveći ispiti ljudskosti?

Godine 2019. zarazio sam se koronavirusom, liječio se doma, a 2022. godine prebolio sam u bolnici tu pošast u vrlom teškom obliku. Za vrijeme te bolesti doživio sam topline u ljudskim odnosima i empatije. S druge strane i ograničavanje slobode, izoliranosti i samoće globalnoga društva, predstavljajući dramatično iskustvo ranjivosti ljudske egzistencije, te kao takvo bitno upućuje na čovjekovu transcendentalnu dimenziju. Tehnologija mi je pomogla da ostanem i u samoizolaciji ili tijekom bolničkoga liječenja u vezi s obitelji i drugima kao što je pomogla zdravim građanima da nastave raditi prelaskom na digitalni sustav u sigurnosti svojih domova, a učenicima da se nastave obrazovati putem online učenja.

U pravu su istraživači koji tvrde da prekomjerna uporaba digitalne tehnologije negativno utječe na psihološke aspekte poput raspona naše pozornosti, a može dovesti i do fizičkih posljedica kao što su loše držanje, naprezanje očiju, nedostatak sna, bol u mišićima, sprječava ljude da izlaze van i stvaraju pozitivne društvene interakcije s drugima. Neki stručnjaci vjeruju da je usamljenost jednako fizički opasna kao pretilost ili pušenje petnaest cigareta dnevno i sl. Međutim, tehnologija nam je dala najbolji alat da možemo udobno pomoći i podignuti svijest o društvenim problemima, klimatskim krizama ili ljudima u potrebi. Ona je i povećala jednostavnost davanja, kroz kampanje prikupljanja sredstava i prilike za volontiranje te u početnom procesu unutar dobrotvornih organizacija koje prikupljaju i šalju donacije potrebitima.

Zašto se ispostavlja da je humanost najveća ljudska slabost, možete li to obrazložiti, iako već jeste i na primjeru glavnoga lika romana „Slomljeno srce“? Što bismo dobili kada bismo čovjeku oduzeli i tu „najveću slabost“?

Podastirem dio izričaja glavnoga lika romana: „…Zapamti i drugu činjenicu Omere, čovjek ne može spoznati sebe samoga i razviti nove osobine, ako ne otkrije drugoga. A, da bi to postigao mora se oslobodi ega i vezanosti za stvari i novac, jer samo tako će potpuno otvoriti umne kanale kojima će strujati Isusovi memi. Čovjek će tako živjeti za druge, i biti u trajnoj slobodu. On se više neće imati s kim i protiv koga boriti, nego za druge, jer će u sebe implementirati dominantan Isusov mem: ljubav. Za njega više neće biti granica, on će već na Zemlji u sebe ugraditi klicu vječnosti. Bez te realizacije, ostat će i nadalje u sferi otuđenja i besmislenosti života na Zemlji. Jer otuđenje čovjeka od čovjeka usko su povezani sa otuđenjem potreba, jer rješavaju čovjeka za vlastitim zadovoljavanjem potreba za predmetima, lišava ga potreba za drugim čovjekom. Otuđenje potreba lišavaju ljude njihovih generičkih potreba, jer su ograničeni uvjetima egzistencije. Kulminacija otuđenja potreba manifestira se u lišavanju najelementarnijih potreba - otuđenje potreba dehumanizira odnos čovjeka prema svom istinskom generičkom biću i prema drugim ljudima. Na individualnom planu novac predstavlja otuđenje čovjekovog generičkog bića, a na društvenom planu otuđeni društveni odnos, jer ljudi imaju više povjerenja u predmete nego u same sebe. Zapamti Omere, čovjek je velik toliko koliko daje. Treba davati od srca onim koji su u teškoj životnoj situaciji i bez pomoći…“

Glasovit je i Vaš „Rječnik novoštokavske ikavice benkovačkoga kraja“. Skrbimo li se dovoljno o jezičnoj baštini? Smatrate li da će to Zakonom o hrvatskom jeziku i bogatstvo hrvatske tronarječnosti biti još plodonosnije? Svjedoci smo izumiranja pojedinih govora, ako se ne zapiše prema usmenim kazivanjima i usustavi, ostajemo obogaljeni za čitav svijet.

Skrbimo li se dovoljno o jezičnoj baštini? Brat Eduard i ja na tom projektu radili smo blizu 11 godina. Doživljavali smo ne samo razne blokade, zaprjeke nego i ponižavanja, čak i vrijeđanja. Rječnik obuhvaća govor mjesta u sastavu Grada Benkovca. Međutim, veći dio leksika osnovica je i širega područja Ravnih kotara, Bukovice i zaleđa Šibensko-kninske i Splitsko-dalmatinske županije i Like. Rječnik se odnosi na razdoblje do Domovinskoga rata. Formata je 24 cm, ima 690 stranica, više od 13 tisuća osnovnih riječi (natuknica) i književne uratke napisane u tom idiomu od strane moje beznačajnosti. Trebalo bi se zauzimati da se taj govor prizna kao nematerijalna baština, jer je to narodno blago poput kulturnih vrjednota, narodnih običaja, različitih spomenika, i da je to sredstvo za oživljavanje tradicijske kulture i identitetskih odrednica. Vjerujem da će Zakonom o hrvatskom jeziku i bogatstvo hrvatske tronarječnosti biti još plodonosnije.

Predsjednik Matice hrvatske Miro Gavran osvrnuo se na polemike koje je Zakon izazvao u javnom prostoru da se Zakon najviše napadalo dok on još nije bio ni napisan, pa misli da je to zato što sve što se tiče jezika u Hrvatskoj u zadnjih stotinjak godina izaziva žučne reakcije diktirane od strane politike. Akademik Mislav Ježić obrazlaže da Zakon o hrvatskom jeziku otvara perspektive, ništa se ne nameće, nego zaštićuje hrvatski jezik, a glavna mu je namjera zadužiti hrvatsku državu da vodi brigu o službenom jeziku koji mu je ustavom određen i kako je njime država u jednom dijelu svog zakonodavstva normalizirala situaciju. Akademik podsjeća da gotovo sve europske zemlje od Španjolske i Francuske do Poljske, Rusije, Skandinavije, Italije i Grčke imaju zakon o jeziku. I u našem susjedstvu, Slovenija i Srbija.

Svodi li se svako vrijeme na bitku dobra i zla, materije i duha? Postoji li informatički kod koji bi nepogrješivo odabirao dobro, ili je sve u rukama čovjeka i njegove savjesti? Pratite li s pozornošću razvoj umjetne inteligencije i mogućnost da virtualni Alojz Pavlović piše svoje knjige?

Ne postoji nikakav informatički kȏd za takvo što, sve je u rukama našega Stvoritelja i naše savjesti. Umjetna inteligencija sposobnost je nekoga uređaja da oponaša ljudske aktivnosti poput zaključivanja, učenja, planiranja i kreativnosti. Neka od glavnih područja i primjena umjetne inteligencije jesu računalne igre i simulacije. Usto, neki su programi dosegnuli razine ljudskih stručnjaka i profesionalaca u obavljanju određenih specifičnih zadataka, tako da se umjetna inteligencija u ovom ograničenom smislu nalazi u različitim aplikacijama poput medicinske dijagnoze, računala-tražilice, prepoznavanje glasa ili rukopisa i chatbotova (svojevrsne mini-aplikacije koje mogu obavljati automatizirane zadatke, kao što su namještanje alarma, davanje športskih rezultata i slično).

Sukladno toj tehničkoj razini umjetne inteligencije virtualni Alojz Pavlović može sam reproducirati moje književne i ine uratke, istupe, stajališta itd., ono čime ga se „nahrani“ i nauči. Nikako ne može doživjeti moja nadahnuća, maštu… Jedino ako je točna teorija nekih znanstvenika i futurista da živimo u simuliranoj stvarnosti, pa da me jednoga dana simuliraju kakav sam u sadašnjosti. Jer ako smo simulirana civilizacija, onda možemo stvoriti vlastite simulacije i to tada kada se stvore funkcionalna kvantna računala i da točka u kojoj gustoća informacija našega svijeta postaje beskonačna. Znameniti astrofizičar Neil deGrasse Tyson procjenjuje kako je šansa da živimo u simulaciji čak 50:50, te ističe da je razlog zbog kojega ne možemo putovati brže od brzine svjetlosti smislio programer simulacije. Jer kad bismo to mogli, bili bismo u mogućnosti dospjeti do druge galaksije prije nego što bi nas programer uspio programirati, pa je zato stvorio to ograničenje.

Zanimljiva su i tumačenja nekih istraživača, ako je naš univerzum simuliran svjesno, tada je primarna svrha života na Zemlji doživljavanje osobnoga rasta i učenje o tome kako prevladati zlo. To objašnjava zbog čega se čini da smo svakoga dana okruženi raznim oblicima zla. Po njima, utapamo se u zlu upravo zbog toga što naše svijesti žele biti ovdje i nauče kako ga pobijediti. Nakon smrti u simulaciji (brisanja iz simulacije) ostaje samo naša svijest koja se vraća svom izvoru, u stvarnu realnost koja nadilazi ovu. Zbog toga su možda ljudi, koji su iskusili preživljavanje smrti konstantno ovdje na Zemlji, izvještavaju o tome kao da je riječ o „hiperstvarnosti“ za koju se čini da je „tisuću puta stvarnija od života na Zemlji“… Potom, u ovoj pravoj stvarnost sudi nam se o našim postupcima na Zemlji.

Može li se informatikom i kibernetikom protiv „kulture zaborava“. Svjedoci smo, trideset godina nakon Domovinskoga rata, da se medijski lako manipulira i većinom prilagođuje dnevnopolitičkomu trenutku – kako komu što ustreba. Koji su najbolji „lijekovi“ protiv zaborava i hrvatske šutnje?

Gospodine Šovagoviću, informatika i kibernetika mogu biti samo tehnička podrška, a sve ostalo ovisi o autorima koji će tu problematiku obrađivati, odnosno koliko će biti temeljena na stvarnim činjenicama i istini bez ideoloških, svjetonazorskih i globalističkih bojenja. „Kultura zaborava“ i medijske manipulacije nisu se slučajno dogodile, netko ih je verziran smišljeno i planski programirao. Mi u Hrvatskoj ne držimo se poslovice uvriježene kod drugih zemalja i mnogih naroda „Nemojmo se previše veseliti padu neprijatelja, a još više nemojmo se žuriti podignuti ga!“ Mi smo postupili obratno: pristupili njegovu „podizanju“, ne tražeći da nam prije plate ratnu odštetu, otkriju grobove naših ubijenih i nestalih, otkriju i isporuče ratne zločince, vrate naše opljačkano kulturno blago itd. Ni to nam nije bilo dovoljno, nego im dopustismo da uđu u naš medijski, gospodarstveni, kulturni, sigurnosni i ini prostor, te ih obilato podržavamo pri njihovu ulasku u EU (bez ikakvih uvjeta, zbog „viših ciljeva“). Što se pak tiče hrvatske šutnje, ona je u novijoj hrvatskoj povijesti zabilježena poslije Bleiburške tragedije, te nakon pada Hrvatskoga proljeća i danas. Razlika je što su se ove prve dvije dogodile poslije naših poraza, dok je današnja uskrsnula nakon naše pobjede. Zlo je što će ova današnja šutnja prijeći u trajnu. Ovo moje mišljenje ne spada ni u kakve teorije zavjere ili u populizam (kako će ga neki obranaši okvalificirati), jer je vidljivo iz procesa koji se odvijaju u RH da nije daleko vrijeme da će se u Hrvatskoj ostvariti planirana zamjena stanovništva stihijskim i masovnim uvozom strane radne snage, nerezonskim brojem prijama migranata i umirovljenika iz razvijenih zemalja – Hrvate će brojčano i svekoliko nadvladati nehrvati. A tzv. međunarodni čimbenici i njihovi poslušnici i sluge u RH ciljano cementiraju današnju hrvatsku šutnju. Na kraju, gospodine Šovagoviću, istaknuti je da prve dvije hrvatske šutnje i zaboravi podliježu maksimi Bernarda Shawa: „Šutnja je najveći izraz prijezira!“, dok za ovu treću uskoro ne će više biti Hrvata koji će to činiti, jer će postati egzotična manjina.

Razgovarao: Tomislav Šovagović