Razgovor s književnikom Lajčom Perušićem

Uz originalni razgovor obavljen o 150. obljetnici rođenja Antuna Gustava Matoša, zamišljen kao specifičan intervju s velikim polemičarom, razgovarali smo s autorom Lajčom Perušićem. No niz je i drugih aktualnosti o kojima vrijedi razgovarati s ovim samozatajnim književnikom. Rođen je u Subotici 9. listopada 1945. gdje je završio osnovnu školu, u Zagrebu klasičnu gimnaziju, studirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu i Filozofskom fakultetu, diplomu je stekao na Pedagoškoj akademiji u Zagrebu na odsjeku za njemački jezik i književnost. Radni vijek proveo je na poslovima turističkoga menadžmenta. Nagrađivani književnik objavio je šest knjiga: Brazde na licu (poezija, Zagreb 1994.), Iza lica (poezija, Zagreb 2011.), Tragovima predaka (kulturno-povijesna monografija o lozi Perušić od 15. stoljeća do danas, Zagreb 2014.), Vrijeme u pokretu (kratke priče, Zagreb 2017.), Vrijeme vrlina (poezija, Zagreb 2020.) te zbirku pjesama Jarka svitanja (Zagreb, 2022.). U mirovini je i s obitelji živi u Zagrebu.

Kako je došlo do Vašega zamišljenoga razgovora s Matošem i što Vas je najviše vodilo približiti čitateljima „Nove riječi“ u izdanju Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata u Subotici?

Jedno jutro rujna 2022. godine šetao sam se po prekrasnom Gornjem gradu, obilazio poznate dijelove Gradeca, posjetio Galeriju Ive Meštrovića i u povratku prema Donjem gradu pošao sam posjetiti Matoša na Strossmayerovu šetalištu. I kod Klupe – zastanem. Klupe AGM-a. Gledao sam ga u njegovo aluminijsko lice, više nesvjesno, nego ozbiljno. Podalje je malim koracima dolazilo dvoje mladih i nešto mi smiješeći tiho govorili: Kennen Sie diesen Herrn? – Poznajete li vi ovoga gospodina? – pitaše me na njemačkom jeziku. Bio sam malo smeten, ipak sam potvrdno kimnuo glavom. Ja, ja ! Wir kennen uns! Da, da! Mi se poznajemo! – rekoh da i ja njih iznenadim.

U tren sam zapravo shvatio da sam bio potpuno zatečen svojim odgovorom. Tada sam nastavio gledati Gustla, fiksirati ga u lice, oči, zamašni nos, ćelu... Pomislim, kako bih ga stvarno imao puno toga pitati da mi toliko toga odgovori o onome što nam je ostavio u svojim, pjesmama, esejima, novelama, knjigama, o življenju života.

U to, iza Gustla i mene, potiho prolaziše dvoje mladih u gradečkoj nošnji iz 19. stoljeća. Oni zastadoše iza nas na klupi, pogledaše me, a ja se u čas stvorim između njih (vidi sliku). – Kako je Gustl danas? – upitaše me oni uz osmijeh. – Upravo ga to hoću pitati – i osmjehnem se i ja njima, odmah stanem između njih za fotografiranje.

Tada sam nastavio šetnju i počeo u sebi postavljati Matošu pitanja. Najprije biografska, pa šaljiva, poslije vrlo ozbiljna.

Tako sam kod kuće sjeo za računalo i nastavio s pitanjima.

Je li Matoš dovoljno glasan onima koji žele čuti (i čitati) njegov glas u suvremenoj Hrvatskoj? Kako ste biografske činjenice izmjenjivali s onim što pretpostavljate da bi Matoš govorio danas?

Matoševim svijetom kulture 19. stoljeća vladala je glasnost i to vrlo žestoka, lomila su se koplja oko kulturnih, umjetničkih i političkih tema, lomila su se oko temeljnih stajališta potkrijepljenih ozbiljnim argumentima, posebice kada su bili u pitanju Hrvatska, Zagreb i nacionalni ponos. Posebice kad je bila riječ o podjarmljivanju ugarskih vlastodržaca i potkupljenim domaćim slabićima, tada nije imao milosti. Svojim britkim jezikom i perom suprotstavljao se svakomu tko je, radi svojih osobnih probitaka, hrvatske svetinje slobode dovodio u pitanje.

Danas, Matoš kao da je zamuknuo, jezik kao da mu je otupio, riječi izblijedjele ili je možda u pitanju nešto drugo?! U današnjoj Hrvatskoj mogle bi se parafrazirati njegove riječi moji suvremenici me nažalost nisu razumjeli i reći da ga ni mi, naši živući suvremenici, ne razumijemo. Uši su oglušile, jezik se stanjio, a pero se šilji oko površnih tema za hrvatsku kulturu i jezik. Krik ponekoga samozvanca ne izaziva ravnopravnoga suparnika s kojim bi se ravnopravno, znalački i s puno respekta ušlo u raspravu. Radije se takve teme zabašure u uske jednakomisaone krugove.

Vi danas u Hrvatskoj imate objavljena moja Sabrana djela, kaže mi Gustl, hvala vam, osnovali ste manifestaciju Dani AGM-a na kojima recitirate moje stihove, čitate misli, osnovana je i Knjižnica Matošev milenij, sve s istom namjerom. Hvala vam!

Kada će Hrvatskoj i kako svanuti „Jarka svitanja“, da posudim naslov Vaše posljednje poetske zbirke, ili su ona već tu? Kako promišljate hrvatsku kulturnu i političku zbilju?

Svitanja se na sreću pomaljaju, polako, vjerujem da će sigurno i dostići svoj željeni domet. Dio kulturne javnosti upoznat je s osnovanim manifestacijama Dani AGM-a u Tovarniku, Osijeku, Zagrebu, Plavni (Bačka) i Knjižnicom Matošev milenij u Osijeku, također i u Subotici gdje je knjižnicu s puno entuzijazma osnovao i Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata u Subotici. Matoš je zaslužio da se na svim prostorima, gdje je rasuta hrvatska opstojnost i institucionalno, ne samo hobistički, proučavaju njegova poezija, politička i društvena stajališta. Njegova zaljubljenost u Zagreb i Hrvatsku, u svoj narod i njegovu povijest sezala mu je do grla, često ga čak i gušila. Ta zagušenost poticala ga je na britku borbu za obranu hrvatskoga identiteta u samoj njegovoj Domovini, a protiv tadašnjega vladajućeg Ugrina. Promatrajući njegovu strast proizišlu iz te zagušenosti, nama nasljednicima zavladala je nekakva zaglušenost na njegovu poetsku virtuoznost, tvrdoću uvjerenja, ali istinitu misao.

Među Vašim je nagradama i ona za životno djelo na području književnosti „Balint Vujkov“. Niz Vaših interesa pokazuje i činjenica da ste studirali i na Katoličkom bogoslovnom fakultetu i Filozofskom fakultetu. Subotički ste Zagrepčanin, ali i s ljetnim boravištem u Zatonu kod Šibenika. Kako je književnost nalazila svoje mjesto uza sve ostale obveze?

Moje kulturno i intelektualno oblikovanje teklo je kroz više godina odrastanja u toplom okružju Subotice grada, u propitivanju društvenih kretanja u Bačkoj i Hrvatskoj. Moja dječačka memorija, stečena u bunjevačkoj, hrvatskoj i katoličkoj sredini u Subotici, stvorila je u meni torbu punu uspomena s kojom sam kao obiteljskom popudbinom krenuo u svijet, ne bih li u širem kontekstu životnoga iskustva i obrazovanja stekao zrelost.

Put u središte samoga sebe vodio me kroz scile i haribde zajedničke nam bivše države južnih Slavena jezične i političke unije jednakopravnih naroda, kako je to lijepo sročio J. J. Strossmayer. Moje kasnije predanje umjetnosti pisane riječi davalo mi je između ostaloga smisao kulturnoga srodstva s hrvatskom poviješću i sadašnjošću. Biti subotički Zagrepčanin ili zagrebački Subotičanin davalo mi je osjećaj osvojenja zavičajne sigurnosti u oba smjera. Na tim su mi osnovama sazrijevale književne teme. Posebna mi je točka prijepora bunjevački ikavski govor hrvatskoga jezika i tzv. nehrvatskoga bunjevačkoga ikavskoga jezika o čemu sam, zbog razornoga utjecaja bunjevštine nehrvatskoga identiteta, trebao i morao pisati.

Književne nagrade zatekle su me u oba kulturna sjedišta, Subotici i Zagrebu, za koje je prosudbeni odbori procijenio da ih trebam primiti. Nagradu „Balint Vujkov“ za životno djelo na području književnosti primio sam od Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata u Subotici, a nagradu „Dubravko Horvatić“ za prozu od Hrvatskog slova u Zagreba. Slijedile su također druge nagrade, pohvalnice, zahvalnice, priznanja i od drugih književno-kulturnih ustanova.

Suosnivali ste Društvo vojvođanskih i podunavskih Hrvata u Zagrebu, ali i Udrugu za potporu bačkim Hrvatima 2002. Kakva je danas djelatnost društva i položaj Hrvata u Vašem rodnom kraju? Objavili ste i knjigu Tragovima predaka s detaljnim opisom obiteljskoga stabla loze Perušić.

Dolaskom svitanja, kako sam to u jednoj knjizi rekao, Bunjevci hrvatskoga sloga okupili su se 1989. u Zagrebu i odlučili osnovati udrugu kojoj je cilj biti potpora Bunjevcima u Bačkoj, ali još i više, biti u svijetu javni promotori hrvatskoga roda u Republici Srbiji. Taj se cilj i ostvario. U udrugu se uključilo nekoliko stotina bačkih zavičajnika koji žive u Zagrebu i okolici, osnovali smo podgrupe koje su se bavile raznim djelatnostima, povijesnim istraživanjima, književnošću, folklorom i kulturom općenito, a sve radi promocije male grane ali fine najprije u Hrvatskoj, zatim i u svijetu. Ubrzo su nadošla i vrlo loša vremena devedesetih godina prošloga stoljeća za Hrvate u Hrvatskoj, ali i Hrvate u Bačkoj. Cilj djelatnosti potom nam se usmjerio na spašavanje hrvatskih studenata i mladića koji su u Bačkoj odbili sudjelovati u protuhrvatskom novačenju od strane JNA. Smještali smo ih po domovima u Zagrebu i drugim gradovima u čemu smo imali veliko razumijevanje i pomoć gradskih vlasti. Hrvatima u Subotici također je trebala velika pomoć i potpora, pa smo 2002. osnovali još jednu Udrugu za potporu bačkim Hrvatima, koji su u Bačkoj tada krvarili, ne samo zbog neimaštine, već i zbog šikaniranja i podcijenjenosti.

Današnju situaciju Hrvata u Bačkoj i cijeloj Srbiji možemo nazvati smirenijom, ali ne i dobrom. Hrvati i Albanci još uvijek drže prvo, nekad drugo mjesto neprijateljskoga čimbenika srpskoga naroda. Međutim, i nakon razbijanja Hrvata od strane Tomislava Nikolića, predsjednika RS 2013., na Bunjevce koji su se odrekli hrvatskoga identiteta i na Bunjevce koji se nisu odrekli svoga vjekovnoga hrvatskoga identiteta, kulturne i nacionalne svijesti, rad ipak nije zaustavljen, ali je bitno otežan. No ipak se kreće prema boljim odnosima zahvaljujući upornosti i žilavosti tog odvjetka hrvatskoga naroda i potpori Republike Hrvatske, pa je ove 2023. g. otvoren Hrvatski dom – Matica u Subotici u kojem su smještene središnje ključne hrvatske institucije: Hrvatsko narodno vijeće, tjednik Hrvatska riječ, Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, Hrvatska čitaonica i drugi.

Knjigu Tragovima predaka objavio sam 2014. nakon višegodišnjega povijesnoga istraživanja svoga podrijetla, odnosno roda Perušić. U tom sam poslu upoznao brojne dokumente iz srednjega vijeka, počevši od 1437. i sve do 2014. Sve otkrivene dokumente po raznim arhivama i knjižnicama s brojnom povijesnom literaturom, stavio sam u vremensku poveznicu u slijednom trajanju od 550 godina i ukoričio u knjigu pod naslovom Tragovima predaka. Opsežan je to bio posao, naporan i odgovoran, ali na kraju sladak. To istraživanje poduzeo sam radi otkrivanja povijesne podloge doseljenja Hrvata na panonsku zemlju iz raznih južnih krajeva Dalmacije, Bosne Srebrene, Hercegovine i drugih hrvatskih krajeva bježeći pred okrutnošću Osmanlija u 17. stoljeću.

U nastajanju Vam je Rukopis romana Deran iz Gundulićeve, kao rekapitulacija životnoga djela. Kada možemo očekivati objavljivanje?

Knjiga Deran iz Gundulićeve (deran: dječak, dječarac iz Gundulićeve ulice u Subotici) predstavlja moj autobiografski spomenar u kojem jakim dojmovima opisujem svoj zavičaj, mjesto rođenja i svoje djetinjstvo. Opisujem doživljaj svoga grada Subotice u kojem sam proživio prve djetinje snove, predan dobromu odgoju svojih roditelja i obitelji, ali gdje sam počinio i svoje prve djetinje nestašluke. U njemu sam bio uvijek siguran, sretan i svoj. Dječja razdraganost budila mi je osjećaj nečega što pripada istinski samo meni, kao moje vlasništvo: Gradska kuća, kazalište, korzo, kina, katedrala u kojoj sam revno ministrirao, parkovi, tolike trgovine, tramvaj u kojem sam se često švercao, jezero Palić, Dudova šuma, nogometni stadion... njima sam ja istinski pripadao kao neotuđivo imanje. Bili smo jedno. Gledajući danas unatrag, moram parafrazirati Sinišu Glavaševića: Sve ovo vrijeme otkako sam otišao iz njega, bio (ostao) je u meni. Samo skriven.

U knjizi Deran iz Gundulićeve, koja je u nastajanju, pišem o sebi, svojoj obitelji i običajima u Hrvata Bunjevaca u Subotici i Bačkoj, pišem o kulturnom i političkom životu toga vremena i toga podneblja viđeno mojim dječačkim očima. Moj životopis započeo je mojim djetinjstvom, kao najmlađega člana deseteročlane obitelji svojih roditelja. U njoj opisujem svoj voljeni grad, svoju obitelj, slikam mirise bagrema, jorgovana i drugoga cvijeća iz mamina lijepo njegovanoga vrta. Tada sam oblikovao svoje prve spoznaje o sebi, obitelji, svijetu, životu. Budući da mi je otac prerano umro, nisam stigao s njim razgovarati o tim važnim životnim putovima. Činjenicom da sam već u svojoj petnaestoj godini, na prijelazu iz dječačke razigranosti u mladenačko sazrijevanje, krenuo u život noseći u sebi sve skupljene doživljaje upakirane u jedan svoj intimni memorijski zavežljaj i ponio sa sobom u svijet kao svoju popudbinu. Ona je i danas u meni, navire mi u svakoj riječi, slici ili doživljaju, kroz život mi je bila oslonac i smjerokaz.

Od tako proživljenoga djetinjstva do danas prošlo je nekoliko desetljeća ispunjenih životnim (ne)daćama, trganjima, spajanjima, učenjem i radom, zadovoljstvima, razočaranjima i na koncu sretnom ljubavi i obiteljskoj sreći. Knjiga će, čini mi se, još dugo stajati u ladici zbog brojnih literarnih, tehničkih i financijskih izazova.

Razgovarao: Tomislav Šovagović