Razgovor s politologom Ivanom Pepićem

Izbor Joe Bidena za američkog predsjednika nametnuo je pitanje moguće promjene američke politike prema Bosni i Hercegovini. Pritom se perspektive po Hrvate u Bosni i Hercegovine ne čine osobito dobrima ako imamo u vidu dosadašnju američku politiku prema BiH koja je išla u smjeru unitarizacije i tzv. građanskog koncepta. O ovim temama razgovarali smo s Ivanom Pepićem.

Ivan Pepić je politolog i član Instituta za društveno-politička istraživanja iz Mostara. Stavovi izražavaju osobno mišljenje autora, te nisu službeni stavovi nijedne druge institucije ili organizacije.

Spominje se dolazak novoga Visokoga predstavnika Christiana Schmidta u Bosnu i Hercegovinu. Kakvu bismo politiku mogli očekivati od njega, posebno prema Hrvatima u BiH? Do sada nismo imali dobra iskustva s njegovim prethodnicima...

Christiana Schmidta je za novoga Visokoga predstavnika za BiH predložila njemačka vlada Angele Merkel. Njegovo imenovanje se ne može dogoditi bez usuglašavanja s ostalim članicama Upravnoga odbora Vijeća za implementaciju mira (UO PIC) kojeg čine najveće sile svijeta, poput SAD-a, Njemačke, Ujedinjenog Kraljevstva, Rusije, Turske, itd. UO PIC je tijelo koje je nastalo izvan Daytonskog sporazuma. Cilj tog tijela je podržati Visokoga predstavnika u „izgradnji institucija“, što de facto od BiH čini protektorat, bez uporišta u UN-ovim institucijama.

Zanimljivo je čitati ovih dana analize intelektualaca u BiH, SAD-u i Europi. Oni očito žele oblikovati politike nove Bidenove administracije, pa stoga konstruiraju diskurs prema kojemu su Njemačka i Rusija dogovorile dolazak Schmidta nauštrb dobrobiti BiH i američkih interesa u Europi. Konstrukcija je sljedeća: navodni dogovor Rusije i Njemačke dio je paketa njihovih sve srdačnijih odnosa, koji uključuju i izradu Sjevernoga toka 2 protiv kojeg je SAD. Neki idu još dalje, te i Kinu uključuju u igru kao „novog“ njemačkog partnera. Rusija bi postala utjecajnija u BiH, a Njemačka bi imala svoga čovjeka na tzv. Zapadnom Balkanu, i to u BiH, koji zauzvrat ne bi mogao koristiti tzv. „bonske ovlasti“ i nametati obvezujuće odluke na štetu Republike Srpske i u korist unitarističkih politika, kao što su to radili njegovi prethodnici Wolfgang Petritsch i Paddy Ashdown.

Ako i ima istine u takvoj konstrukciji, onda to znači da se Njemačka odriče svoje politike koju su krojili razni veleposlanici u zadnjem desetljeću. One su bile na tragu američke i britanske politike promoviranja socijalnih i gospodarskih mjera, u korist svih građana u BiH, a koje su zapostavljale političku realnost nacionalno i društveno podijeljene zemlje. Njemačka je vrlo jasno marginalizirala pitanje ravnopravnosti konstitutivnih naroda, te se općenito suprotstavljala samom njihovom postojanju. Opet, ako je ta konstrukcija točna, to isto znači da će američka vanjska politika, koja se najavljuje aktivnom prema Zapadnom Balkanu, jednostavno zaobilaziti Visokog predstavnika za BiH, što je učinila u nizu navrata kao npr. kroz podršku pojedinim strankama i političarima, te 2014. godine tijekom prosvjeda protiv kantonalnih vlasti. Tad su prosvjednici doslovno dolazili pred Veleposlanstvo SAD-a i pitali što ćemo dalje.

Paradoksalno je da većina bošnjačkih političara i dijela intelektualaca potiče Visokog predstavnika na korištenje „bonskih ovlasti“, iako se kunu u neovisnost i suverenost zemlje, dok hrvatski političari koji predstavljaju najmalobrojniji narod ne žele njegov jak utjecaj, iako bi bilo za očekivati da će od njega tražiti zaštitu. To je apsurdni rezultat dosadašnjeg intervencionizma Visokog predstavnika. Konačno, prerano je i neozbiljno donositi konačne ocjene dok god novi Visoki predstavnik ne bude imenovan.

Stereotipi o ratobornim plemenima na Balkanu

Nakon izbora novoga američkog predsjednika Joe Bidena, s obzirom na to da je i on sam bio diplomatski uključen u rat na području bivše Jugoslavije, ali i neki u njegovoj neposrednoj blizini, govori se o mogućem američkom angažmanu i promjenama u BiH. Koliko su takve najave realne?

Takve najave jesu realne, ali ostaje za vidjeti kad i u kojemu opsegu će doći do angažmana i promjena. Američku politiku prema BiH treba promatrati iz najmanje tri kuta. Prvo, BiH služi kao poligon kojim SAD želi dokazati da su sposobnosti EU ograničene. Od početka do kraja rata u BiH američki diplomati su otvoreno optuživali europske kolege zbog neefikasnoga djelovanja. Daytonski sporazum prikazuju kao krunu američkoga angažmana na europskom i globalnom planu nakon Hladnoga rata. Mnogi Europljani isto tako ne žele čuti o povlačenju Amerike nakon Hladnoga rata, prvenstveno Britanci. BiH se, četvrt stoljeća od rata, i dalje nalazi u limbu, pa su sve glasniji oni koji traže od Bidenove administracije ozbiljan američki povratak na europsko tlo, uključujući u BiH i Kosovo.

Drugo, stereotipe o „balkanskim plemenima“ koje su lansirali putopisci iz dvadesetoga stoljeća u američkim očima i dalje postoje. Ratoborna balkanska plemena, pokazalo se, ipak neće sama zaustaviti međusobno „klanje“. Plemena može primiriti samo SAD s izvozom ljudskih prava, liberalnih i demokratskih vrijednosti. To nikako nisu sve jače globalne i regionalne sile, poput Kine, Rusije ili Turske.

Treće, američke politike prema manjinama neće zaobići prostor BiH. Američki diplomati koji su devedesetih služili u BiH na muslimansko stanovništvo ne gledaju kao na većinu unutar BiH, nego kao ugroženu manjinsku zajednicu na Balkanu, koja je uz to proživjela etničko čišćenje od većinski kršćanskoga stanovništva. Za američku vanjsku politiku osjetljivost prema Bošnjacima je dvojaka. S jedne strane riječ je o manjini koji je u danom području bivše Jugoslavije, BiH, imao objektivno najveći broj žrtava. Istovremeno, nije rijetka literatura prema kojoj je američke elite nastoje instrumentalizirati muslimanske žrtve. Time se nastoje balansirati upitne politike demokratizacije prethodnih administracija na Bliskom istoku, Srednjoj Aziji, i u drugim regijama gdje je dominantno muslimansko stanovništvo. O tim stajalištima moguće je čitati radove diplomata i novinara na nekada juniorskim pozicijama u BiH, a koji su danas dio vrha Bidenovoga ministarstva vanjskih poslova.

Tko je slušao raspravu o prijedlozima politika prema Zapadnom Balkanu, koje je uputio Odbor za vanjsku politiku Bidenovoj administraciji, početkom prosinca prošle godine, mogao je poslušati demokratskoga kongresmena Brada Shermana. On je izjavio da mnogi „Ameriku često optužuju da je antimuslimanska. Ništa ne može biti dalje od istine i ništa ne može ilustrirati u većoj mjeri od činjenice da smo bombardirali kršćansku zemlju kako bismo spriječili etničko čišćenje na Kosovu. To treba uporno ponavljati u muslimanskom svijetu.“

Upravo sva tri nabrojana elementa – umanjivanje uloge Europe, stereotipi o balkanskim plemenima, i volja za zaštitom muslimanske manjine u Europi – vidim u najbližim Bidenovim suradnicima za vanjske poslove. Derek Chollet, savjetnik novog državnog tajnika Blinkena, iako svjestan uloge Hrvatske za okončanje rata u BiH, deset godina nakon istoga u svojim radovima stavljao je znak jednakosti između Tuđmana i Miloševića. Samantha Power, koja je devedesetih izvještavala iz Sarajeva, zbog čega je dobila i Pulitzerovu nagradu, imenovana je za voditeljicu USAID-a. Ne samo tijekom rata, već i nakon potpisivanja Daytonskoga sporazuma tvrdila je da je, citiram, „Hrvatska prijetnja miru“. Molly Montgomery, nekad zaposlena u američkom veleposlanstvu u Sarajevu, zadnjih mjeseci vrlo je aktivno promovirala tezu s bošnjačkim intelektualcima kako se Amerika mora vratiti na Balkan nakon Macronovoga veta. U medijima se špekulira o mnogim drugim imenima, ali intervencionistički refleks vrlo je sličan.

Američka politika ne primjenjuje jednaka rješenja za cijeli svijet

Dio analitičara ističe kako bi nova američka administracija mogla u BiH nastaviti još snažnije forsirati tzv. građanski koncept, koji, logično, ne ide u koristi hrvatskog faktora. Kako to komentirate?

Nadovezao bih se na prethodno pitanje. Bill Clinton je početkom svoga mandata devedesetih pročitao putopis „Balkanski duhovi“ Roberta Kaplana koji je, blago rečeno, okarakterizirao nacije iz bivše Jugoslavije kao ratoborna plemena. Clinton je bio pod kritikama svojih pristaša, jer je priznao da ga je to nagnalo na odustajanje od embarga i intervencije u BiH, do te mjere da su u New York Timesu krajem devedesetih sarkastično pisali da je opasno kad predsjednici čitaju. Za vrijeme Obamine administracije, tada potpredsjednik SAD-a Joe Biden je prilikom svoje zadnje posjete Sarajevu 2009. godine službeno obraćanje u Parlamentarnoj skupštini BiH započeo opisujući svoj osjećaj prema dolasku u Sarajevu citirajući riječi iz putopisa „Crno janje, sivi sokol“ Rebecce West, kao da „hoda unutar rascvjetaloga cvijeta“. Biden je dodao da je njezin opis bio točan nekad, a točan je i sad.

Robert Kaplan i Rebecca West su začetnici stereotipa o ratobornim plemenima na Balkanu. Cijela jedna generacija američkih diplomata i državnika stasala je na njima. Ista ta generacija vidi sebe kao faktor koji će nametnuti ljudska prava, demokraciju i druge slobode u BiH. Isti je taj govor Biden zaključio citirajući pjesmu izbjeglice u Americi Hajata Avdovića, o suživotu Muslimana, Hrvata i Srba, crkava, džamija i hramova u Sarajevu. Čini se kao da je duh „holbrookovskoga poslijeratnog kajanja“ zahvatio cijelu jednu američku diplomatsku generaciju, koja žali jer u Daytonu nije stvorena jača centralizirana država s manjom autonomijom za tri „balkanska naroda“ koja, valjda, ne znaju pregovarati i dogovarati se.

S druge strane, Biden i intelektualci koji ga podupiru zagovarali su visoku razinu teritorijalne autonomiju za šijite, sunite i Kurde u Iraku. Biden je 2006. javno tražio od Busha da od Iraka napravi državu s tri entiteta, a Peter Galbraith je tomu posvetio jednu cijelu knjigu, dok je istovremeno u slučaju BiH svjedočio pred Haškim sudom protiveći se bilo kakvoj unutarnjoj autonomiji konstitutivnih naroda. Prema tomu, američka vanjska politika nije jednoobrazna i ne primjenjuje jednaka rješenja za cijeli svijet. Treba navesti i da Rusija i Turska, ali ni EU, na Balkanu nisu isti kao prije deset ili dvadeset godina, što Amerikanci neće u potpunosti moći ignorirati. Potrebno je otvoriti dubok i iskren dijalog s američkim intelektualcima i dužnosnicima. U ovakvoj konstelaciji, uzimajući u obzir nova imenovanja i uložene milijarde dolara, američka administracija neće odustati od jačanja središnje vlasti nauštrb autonomije Bošnjaka, Hrvata i Srba. Neovisno o tome, ponavljam, važno je surađivati i raspravljati iskreno, partnerski i bez strahova, koji su možda postojali prije članstva u EU, iznositi stajališta pred bilo kime.

Čini se da je odnos prema Hrvatima u BiH u Republici Hrvatskoj ipak doživio kvalitetne pomake, no još uvijek se ne spominju konkretna rješenja. Treba li Hrvatska biti proaktivnija i više lobirati?

Očito se članstvom u EU počeo skidati uteg s hrvatske politike. Ostat će uvijek neodgovoreno pitanje kako je trebalo djelovati u intermezzu, u petnaest godina prije članstva, kad je Visoki predstavnik za BiH nametnuo izrazito unitarističke odluke na štetu najmalobrojnijega konstitutivnog naroda, i je li doista država članica međunarodnih sporazuma, Washingtonskoga i Daytonskog, nije mogla poduzeti ništa kad su se oni kršili. Bez obzira na to, rezultati se mogu postići samo dijalogom i argumentima, razuvjeravanjem dijela međunarodnih aktera koji slijepo podržavaju unitaristička rješenja u BiH. Slikovito rečeno, ako želi postići rezultate, Hrvatska treba moći uvjeriti da je potrebno izbaciti iz načina razmišljanja „holbrookovsko poslijeratno kajanje“ koje sam spomenuo u prethodnom pitanju. U tome je bila uspješna sredinom devedesetih, kad su međunarodni akteri, unatoč otporima, shvatili da su vojne operacije bile jedini put za okončanje rata. Kako svjedoče nedavno deklasificirani dokumenti, u srpnju 1995. samo nekoliko dana nakon masakra u Srebrenici, Bill Clinton je pripremao „Endgame“ strategiju kojom bi se prisililo Izetbegovića na prihvaćanje ujedinjenja Republike Srpske sa Srbijom, dok su se samo nekoliko mjeseci poslije rata Hrvatska i Srbija prikazale u jednakom svijetlu kao zemlje koje su dijelile BiH. Takva promašena retorika i dalje postoji u međunarodnim krugovima.

Važno je stalno ukazivati na sustav podjele moći među najvažnijim segmentima u BiH kao jedino održivo rješenje. Potrebno je podsjetiti da su svi međunarodni mirovni planovi polazili od visoke razine autonomije za tri konstitutivna naroda. To je realnost, a poslijeratni „romantičarski“ povratak na retoriku o balkanskim plemenima kojima treba pomoći kroz izgradnju unitarističkih institucija zasad se pokazala lošom politikom, što dokazuju potrošeni deseci milijardi dolara američke vanjske politike i međunarodnih agencija. Svaka promjena je prilika koju treba iskoristiti za dokazivanje, a Hrvatska to može i kroz nove mehanizme EU, tu mislim i na posebnoga predstavnika EU za Zapadni Balkan Miroslava Lajčaka.

Često su hrvatske institucije na udaru, ali bih volio znati nešto o angažmanu hrvatskih intelektualaca. Primjerice, nisam primijetio nijedan članak hrvatskih pravnika na engleskom jeziku koji tematizira bilo koju problematiku u vezi s BiH, dok jesam one Cirila Ribičiča. Takvi su članci rijetki i na hrvatskom jeziku. Na kraju krajeva, što je s hrvatskim institucijama u BiH? Na koji način one djeluju prema vani, te zašto su najmanje vidljivi u europskoj javnosti u odnosu na narode koji traže veću autonomiju unutar složenih zajedničkih država?

Kako komentirate rezultate nedavnih izbora u BiH, a posebno u Mostaru?

Ništa se spektakularno nije dogodilo, a što se Mostara tiče još je sve otvoreno za izvršnu vlast.

Razgovarao: Davor Dijanović

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.