Razgovor s novinarom, publicistom, književnim komparatistom i komentatorom emisije „Peti dan“, Matijom Štahanom

Afera, Rimac, afera Janaf… Što nam ove i slične afere koje se kao na traci pojavljuju svih ovih godina govore o načina funkcioniranja klijentelizma u Hrvatskoj i o slici političkih elita?

Korisnost afere nad kojom lebdi figura nekadašnjega člana Saveza komunista, bivšega SDP-ovca, pa onda HNS-ovca, a koji je kao direktor JANAF-a opstajao u vrijeme HDZ-a proizlazi iz demistifikacije istinske naravi paralelnih struktura koje mimo krhkih institucije hrvatske države upravljaju tijekovima novca i modeliranjem javnoga mnijenja, odnosno sadržana je u objelodanjivanju činjenice kako je riječ o nadstranačkim paralelnim strukturama moći koje se kapilarno protežu kroz medijski, kulturni i ekonomski prostor, sve stranke hrvatske političke elite – u ovome slučaju HDZ, SDP i HNS, ali ne treba zaboraviti niti na SDSS ili IDS – i, nažalost, hrvatsko pravosuđe i represivni sustav. Dok su dosad otkrivane afere uglavnom proizlazile iz njedara isključivo HDZ-a, SDP-a ili HNS-a, ova konkretna afera posebna je po to tome što ih sve objedinjuje. Zato je fokus javnosti, usmjeren na famozni „Klub“ Dragana Kovačevića kao epicentar ovoga slučaja, više od medijskoga tračanja i vračanja o svima koji su se ondje jednokratno ili višekratno zatekli; „Klub“ u Slovenskoj ulici zapravo je prostorni simbol paralelnog sustava koji upravlja Hrvatskom.

Foucault je pisao o „heterotopijama“, to jest prostorima gdje ne vrijede jednake zakonitosti i pravila poput onih koje vladaju izvan njih. Ima li boljeg primjera od „Kluba“ za pojašnjenje toga koncepta? S obzirom na raznolikost njegovih posjetitelja – od kojih, naravno, ne moraju svi nužno biti moralno kompromitirani – „Klub“ oprimjeruje parazitiranje niza labavo formiranih interesnih grupacija, s čestim kadrovskim preklapanjima koja se pretapaju jednu nadpolitičku makroskupinu, na svim ključnim polugama hrvatske države, od državnih tvrtki poput JANAF-a, preko zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti u rasponu od Hrvatskoga sabora i Vlade Republike Hrvatske do Državnoga odvjetništva pa do – ako je za vjerovati predsjedniku Milanoviću – Hrvatskoe akademije znanosti i umjetnosti, s čijim se članovima ondje družio nad ribljim ostacima. Inače, valjalo bi napisati esej „Uloga ribljih ostataka u suvremenoj hrvatskoj politici“, s fenomenološkom analizom „atentata“ na Milorada Pupovca ostacima ribljega ručka na Dolcu prije dvije godine i ribljim ostacima kao motivom posjeta Zorana Milanovića Kovačevićevu „Klubu“. Ima nečega u toj ribi.

Nakon izbora Peđe Grbina za predsjednika SDP-a, kako gledate na stanje u SDP-u, a kako na jačanje ekstremnije ljevice okupljene oko Možemo!?

Ne dođe li do neslućenih preokreta, SDP je na polaganom putu u propast, jer se nalazi u rascjepu između ljevičara konzervativnih u vrijednosnom i moralnome smislu, sljedbenika jugoslavenske mitologije i onih koji po inerciji obiteljske tradicije i interesa glasuju za njih, uglavnom vremešnijih građana, i progresivne ljevice novoga vremena, koje se manje fokusira na radništvo i jugoslavenstvo – iako i toga ima – a više na promoviranje alternativnih životnih stilova u području seksualnosti te zaštitu flore i faune.

Prvu, za SDP ključnu skupinu glasača vrijednosti druge skupine češće mogu otuđiti negoli animirati. Potencijalni izlaz iz tog labirinta u postupnom je prigrljivanju vrijednosti „nove ljevice“ – ili, bolje rečeno, u množini, novih ljevica – uz deklarativno očuvanje ritualističkoga titoizma. Grbin je nešto slično i pokušao izvesti najavom implementacije „zelenih politika“ u SDP, ali pitanje je koliko je stranka u stanju preorijentirati se na lijeve mode novoga vremena, jer – riječ je o stranci koja, iako se samodeklarira progresivnom, nije uspjela kapitalizirati čak niti homoseksualnost jednog od svojih istaknutijih članova, nego je ona slučajno, kroz incident iz crne kronike, nedavno dospjela do javnosti.

U vakuum stvoren proširenjem raspona lijevih politika i SDP-ovom višegodišnjem inertnošću sada ulijeće platforma Možemo!, no i ona je opterećena unutarnjim proturječjima. Radnička fronta vjernije od SDP-a, koji to uglavnom čini tek na deklarativnoj razini, baštini vrijednosti marksističkoga materijalizma, pokušavajući ga i teorijski artikulirati. Ostale sastavnice platforme uglavnom njeguju skrb za „Druge“ i „ugrožene“, od nacionalnih do rasnih, spolnih i seksualnih manjina.Takav subideološki pluralitet kratkoročno može djelovati sinergijski, ali dugoročno prijeti postati autodestruktivnim.

Što se SDP-a tiče, on bi i inače dolazio na vlast samo kada bi HDZ previše ogrezao u zloporabu moći. Ona se i sada dogodila, što ne pokazuju samo korupcijske afere, nego i dubinski netransparentan, protudemokratski i potencijalno veleizdajnički tretman referendumskih inicijativa o reformi izbornoga sustava i poništavanju Istanbulske konvencije, ali SDP je unatoč tome krahirao na izborima. Ta činjenica najbolji je pokazatelj njegove slabosti.

Kako gledate na obračun Zorana Milanovića s lijevim političkim i medijskim udarnicima?

Kako pokazuje i pojava platforme Možemo! kao lijeve alternative SDP-u, hrvatska je ljevica konačno doživjela demonopolizaciju. Postupci predsjednika Milanovića u posvemašnjem su skladu s tim tendencijama, i to ne samo u posljednjih nekoliko tjedana, odnosno nakon izbijanja afere oko eventualnih koruptivnih nedjela Dragana Kovačevića – a s kojima je, prema mnogim tumačenjima njegova iznenadnog progovaranja o svemu i svačemu, na za nj potencijalno neugodan, ne nužno i nezakonit način i sam povezan – nego već mjesecima, koliko traje rušenje mnogobrojnih tabua hrvatske ljevice, odnosno barem od govora na kninskoj tvrđavi za obljetnicu Oluje. Milanović je tada, govoreći o Drugome svjetskom ratu u hrvatskome kontekstu, navedeni rat kategorizirao i kao – građanski. Iako je prošla gotovo bez ikakva odjeka, ta izjava od prilične je važnosti jer ukazuje na prauzroke neprolaznih sukoba između potomaka pobjedničke i poražene strane u Drugome svjetskomu ratu u današnjoj Hrvatskoj.

Dok je Domovinski rat – kojega se, paradoksalno, u reduktivnoj maniri nastoji svesti tek na „građanski rat“ – zapravo konsolidirao naciju, odnosno Hrvate i sve nacionalne manjine koje su se borile u Hrvatskoj vojsci, od srpske i bošnjačke do albanske, mađarske i češke, stavio na stranu borbe za slobodu od terora i ropstva, Drugi je svjetski rat prepolovio hrvatsku naciju kao što je američki Građanski rat učinio Amerikancima, a Španjolski Španjolcima. Rane od građanskih ratova, koji razjedinjuju narod, zacjeljuju znatno sporije negoli rane od ratova koji ga ujedinjuju, i zato se u Hrvatskoj još uvijek vuku repovi neriješenih pitanja iz Drugoga svjetskog rata – poput pravoga razmjera ustaškoga i komunističkoga terora i istinske naravi smijenjenoga i uspostavljenog režima – dok je Domovinski rat, barem za Hrvate, već prerastao u kanoniziranu točku nacionalne povijesti. Samo naizgled začudno, današnja politička scena u Hrvatskoj manje je rezultat Domovinskoga, a više Drugoga svjetskog rata i zato su svi pozivi na odbacivanje prošlosti i okretanje budućnosti suštinski isprazni.

Otvaranjem tih i sličnih tema, makar i ovlaš, Milanović pokazuje potencijal vlastite preobrazbe u suverenističkog ljevičara srednjoeuropskoga tipa, kakvi postoje u zemljama Višegradske skupine. S druge strane, obljubljenost koji je sada doživio na desnoj sceni pokazuje i naivnost simpatizera desnice koji su nakon dva tjedna Milanovićevih verbalnih kritika lijevih i liberalnih figura u predsjedniku spremni prepoznati političkoga Mesiju, iako je riječ o istoj osobi koja je u premijerskomu mandatu ukinula saborsko pokroviteljstvo nad obilježavanjem Bleiburške tragedije i štitila udbaški dvojac Perković-Mustač, a u samo nekoliko mjeseci predsjedničkoga mandata vulgarno progovorila o obilježjima HOS-a i eksplicitno odbacila mogućnost ikakve, pa tako i barem simboličke lustracije.

Nedavni nesretni događaj na Markovu trgu nametnuo je mnoga pitanja. Postajemo li previše frustrirano i posljedično radikalizirano društvo?

Hrvatsko društvo frustrirano je već godinama. Ne bih olako, poput premijera Plenkovića, posezao za pojmom „radikalizacija“. Nesretan čin Danijela Bezuka moralno je pogrešan i vrijedan osude, no čini mi se kako je Plenković sklon eksploatirati tu tragediju u priproste, dnevnopolitičke svrhe. Onkraj svih državničkih uzusa, prema kojima se paniku ne stvara bez potrebe a o motivima takvih napada ne govori prije zaključenja policijske istrage, Plenković već danima parazitira na tragediji kako bi oporbu od Domovinskoga pokreta do Mosta brendirao kao ekstremiste, a sebe kao borca protiv ekstremizma i njihovu potencijalnu žrtvu. Ni najmanje ne bi čudilo kada bi medijska mašinerija sada krenula u proces preobrazbe javne predodžbe o navedenim strankama, posebice Domovinskom pokretu s čijim je članovima Bezuk doista prijateljevao, kao o – Plenkovićevim riječima – „gnijezdima netolerancije i mržnje“.

Iz Bezukova čina kao takvoga ne mogu se izvući jednoznačni zaključci; na dan napada mediji su spekulirali o mogućim privatnim razlozima pucanja na policajca, a Milanović je nekoliko dana kasnije ustvrdio kako se napad nije nužno morao odviti na Markovu trgu, nego bilo gdje. Iako činjenica otvaranja vatre na zgradu Vlade, kao i daljnja policijska istraga, ukazuju na političku podlogu incidenta, velik je korak od napada na institucije hrvatske države do pokušaja atentata na premijera, kako ga je sȃm Plenković doživio.

Neodgovorno je kada premijer osobno izlazi u javnosti s takvim dokazima nepotkrijepljenim pretpostavkama te se čini kako se Plenkovićeva usporedba Milanovića s piromanom prerušenim u vatrogasca u smislu stvaranja društvene psihoze neodmjerenim izjavama u ovome kontekstu može primijeniti na njega sama. Čak i Milanović – koji nije poznat po suzdržavanju od verbalnih eskapada u javnosti – primjećuje kako je neprimjereno da premijer govori o atentatu na sebe čak i kada je pokušaj takvoga tipa napada bjelodan, a posebice kada ga se ni na koji način ne može dokazati. Još je licemjernije uzroke napada tražiti u neprimjerenim sintagmama na granici govora mržnje kojima politički neistomišljenici časte Plenkovića – potpuno ista retorička niskost prisutna je i u HDZ-u i u SDP-u i više-manje svim ostalim istaknutim parlamentarnim strankama, a nije strana ni samome Plenkoviću.

U govor mržnje uostalom, iako je po sebi neprimjeren, može biti utkana i konkretna kritika, pa i kakva istinita primjedba o naravi pojedine političke figure ili fenomena. Plenkovićev bespresedanski autoritaran istup sugerira kako je za nj gotovo svaka slikovita politička kritika ujedno i govor mržnje. Iz toga slijedi kako se premijera zapravo ne bi smjelo kritizirati.

U nekim državama uvodi se ponovni djelomični lockdown, a nije isključeno da to čeka i Hrvatsku. Kako gledate na čitavu covid situaciju, ima li elemenata medijske proizvodnje histerije?

Živimo u doba diktature medijskog senzacionalizma. Većina problema o kojima se u Hrvatskoj, ali i u svijetu raspravlja satkana je od medijski kreiranih ili potenciranih iluzija. Ni situacija s koronavirusom nije drukčija. Nije riječ, naravno, o bezopasnom virusu, ali – prema nedavnom istraživanju Johna Ioannidisa sa Stanforda – smrtnost od zaraze koronom nije 3 do 5 posto, kako su naslovnice mjesecima zastrašivale javnost, nego od 0.15 do 0.20 posto. Pa iako je razumljivo da se u kontekstu nepoznatih dosega virusa nedugo po njegovoj pojavi, nadovezujući se na jezive scene iz nepripremljene Italije, rješenje opće karantene činilo logičnim, sada kad su nam brojke jasnije otvara se pitanje ima li ikakvoga smisla reagirati jednako kao i na proljeće. Budući da je riječ o tekućim događajima o kojima se predodžba mijenja iz dana u dan, vrlo je teško davati jednoznačne i definitivne odgovore, ali prema mojem uvjerenju ponavljanje opće karantene, pa i uvođenje policijskoga sata ili neka treća odluka koja bi išla za ograničenjem slobode kretanja za hrvatsko bi društvo bile višestruko štetnije od inzistiranja na liberalnom pristupu rješavanju problema. Osim što bi gospodarstvo nastavilo kolabirati, ne treba zanemariti niti psihološke posljedice medijskog terora izvještavanjem o pandemiji i osuđenosti na samoizolaciju nepoznata roka trajanja, kao niti neliječenjem mnogih drugih bolesti raširenih u hrvatskome narodu, od kojih su mnoge znatno smrtonosnije od korone. Naravno, problematika pandemije demistificira i nefunkcionalnost hrvatskoga zdravstvenog sustava – ta nefunkcionalnost zapravo je jedini argument u prilog sveopćem zatvaranju čitave države, budući da je broj liječnika, respiratora i ine opreme potrebne za tretiranje koronavirusa ograničen pa bi u slučaju prevelikog širenja pandemije nekim posebno teškim slučajevima liječenje bilo onemogućeno.

Problemi poput ove pandemije općenito imaju tendenciju demistifikacije mnogočega lažnoga u društvu, od europske solidarnosti utemeljene na krilatici o slobodnom protoku ljudi, robe, usluga i kapitala – a koji u općoj karanteni jednostavno prestaju protjecati granicama zemalja Europske unije – pa do održivosti socijalističkih atavizama utkanih u hrvatsko zdravstvo, koji ga u praksi blokiraju, stvaraju beskonačne liste čekanja i rezultiraju nezadovoljnim, preopterećenim a potplaćenim liječnicima koji onda sreću traže u inozemstvu, dok porezni obveznici redovito dobivaju lošiju uslugu nego što bi za istu količinu novca koji mjesečno prisiljeni uplaćivati u javno zdravstvo dobili u privatnim klinikama. Iako se protivim stajalištima prema kojima mlade treba pustiti neka se ižive, a stare da umru jer im kraj ionako nije daleko – u takvom rezoniranju, pa kada za cilj ima i stvaranje famoznog mentaliteta krda, vidim refleks ritualne ljudske žrtve radi vlastite dobrobiti – uvjerenja sam da odgovornost manje treba biti na državnome aparatu, a više na pojedincu te bih, u skladu s time, društvo održavao, soroševski rečeno, što otvorenijim.

Nedavno ste u emisiji HRT- Diagnosis objavili osvrt o konzervativizmu danas. Osvrt smo objavili i na našemu portalu. Kako gledaštena razvoj konzervativizma danas u Hrvatskoj?

U Hrvatskoj nikada nije uspjela zaživjeti neka posebna tradicija konzervativizma; Hrvatska više njeguje tradiciju revolucija, uglavnom neuspjelih. Nacionalističke figure iz hrvatskog panteona nerijetko su, u kontekstu svojega vremena, zapravo bile progresivne. Revoluciji duha sklon Starčević ili oružanim revolucijama skloniji Eugen Kvaternik prethodili su ponešto konzervativnijem Radiću, koji se, međutim, i sȃm pozivao na zasade Francuske revolucije, koketirajući i s tekovinama Ruske revolucije. Revolucionarnu dimenziju njegovali su i Ante Pavelić i Josip Broz, a najkonzervativniji od hrvatskih nacionalnih vođa u posljednjih stoljeće i pol – još tamo od Jelačića-bana, koji 1848. godine nije stvarao, nego gušio revolucije – bio je Franjo Tuđman, unatoč povijesnoj ironiji po kojoj je i sȃm sudjelovao u revolucionarnim zbivanjima 1945. godine, ali i činjenici da su njegov dolazak na vlast i uspostava demokratske Hrvatske također svojevrsna revolucija, makar ih se ne nazivalo tim pojmom.

Dakako, načela konzervativizma ne iscrpljuju se samo u nesklonosti revolucionarnim mijenama, ali upravo je revolucijama ispresijecana hrvatska povijest onemogućila zdrav tijek neprekinute i autohtone konzervativne ideje. Ako je u međuratnom razdoblju među mnogobrojnim hrvatskim intelektualcima katoličke provenijencije i niknula misao nalik konzervativnoj, komunistička se vlast s njome 1945. godine tako temeljito obračunala da je danas u Hrvatskoj svaka aluzija na konzervativizam uglavnom aluzija na konzervativizam anglosaksonskog podrijetla. U konkretnom pak političkom trenutku, konzervativne vrijednosti artikulirano su zastupljene, u kontekstu demonopolizacije desnice nalik ranije spomenutoj demonopolizaciji ljevice, u Mostu i Domovinskom pokretu.

U spomenutom eseju, u jednoj rečenici, nastojim pokazati što sve konzervativizam nije, pomoću deset točaka Russella Kirka ocrtavam ono što konzervativizam otprilike jest te nastojim naznačiti budućnost konzervativne misli. Fluidnost toga pojma, na kojoj u eseju inzistiram – a koja, dakako, može biti i prednost – ujedno je i svojevrsna mana. Naime, riječ je o relativnoj, a ne apsolutnoj kategoriji – ono što je još prije desetak godina bilo poimano konzervativnim, danas je zbog pomicanja Overtonova prozora, uvjetno rečeno, ulijevo, u javnoj percepciji postalo fašistoidnim. Ono što je prije dvadesetak godina bilo progresivnim, sada je za suvremene progresiviste konzervativno. Ja sam stoga konzervativac tek uvjetno. Lakše mi se opisati demokršćaninom, ne u HDZ-ovskome, već u doslovnome etimološkom značenju te riječi, s naglaskom na drugoj sastavnici pojma.

Ostvaruje li se danas stara kineske kletva „dabogda živio u zanimljivim vremenima“'. Meni se čini da živimo ne samo u zanimljivim vremenima, nego i u vremenima iz kojih se može opravdano izvesti zaključak o velikome oprezu prema budućnosti…

Kažu znalci da je riječ o lažnoj poslovici, odnosno uzrečici koju je Zapad osmislio i, kako bi joj pridao notu egzotičnosti, pripisao Kinezima. Upravo u međuodnosu Zapada i Kine plutaju i druge neuralgične točke našega vremena. Primjerice, koronavirus – ili, kako ga zove Donald Trump, „kineski virus“ – za razliku od navedene poslovice, doista i jest došao iz Kine. Je li jedno od obilježja našega vremena što se za pozitivne fenomene, kao što je mudra misao, rado vezuje neko alternativno mjesto postanka, kao prilog idealu multikulturalnosti, a za one negativne – čak i kada je jasno odakle potječu – osmišljavaju nazivi kojima je primarna svrha nemogućnost njihova povezivanja s bilo kime i bilo čime, kao što je COVID-19? Nadalje, na kineski način nošenja s pandemijom mnogi na Zapadu gledaju s dozom zavisti. Ono što je kineskoj himeri od tehno-korporativnog komunizma s konzumerističkim obilježjima olakšalo suzbijanje bolesti nedvojbeno je takozvani sustav društvenog kreditiranja, koji podrazumijeva distopijsku kontrolu vlastita pučanstva svim sredstvima koje dopušta suvremena tehnologija – od nadzornih kamera do „pametnih“ mobitela – a koja se provodi nad gotovo svakim aspektom života svakog člana zajednice. Društveno kreditiranje ne staje na nadzoru, nego, kao laboratorijskim miševima, nudi nagrade i kazne, ovisno o usklađenosti pojedinčeva ponašanja s idealima koje je nametnuo državni aparat ili, Hobbesovim rječnikom, Levijatan.

Kada bi Zapad, primjerice, imao potrebu primijeniti neka načela kineskoga sustava nadzora na vlastito stanovništvo – a što se zapravo uvelike i dogodilo, ali s, plenkovićevski rečeno, „zaobljenim uglovima“ – tada bi prijelaz iz liberalne u postliberalnu demokraciju bio zapečaćen. Naime, dok u Kini sve kontrolira država, na Zapadu su ulogu najmoćnijeg čimbenika preuzele multinacionalne korporacije, s godišnjim prihodima koji nadilaze BDP-ove čitavih država, a pučanstvo se svojevoljno podvrgnulo posvemašnjoj kontroli. Ideologija se nalazi tamo gdje se nalazi moć – dok su zapadne političke elite sve dezideologiziranije, korporativni giganti prožeti su ideologijom. Bez potrebe za izjednačavanjem zapadnoga i kineskog sustava, onaj zapadni, svojoj superiornosti unatoč, svejedno ima potencijala doživjeti eroziju.

Kako ste se snašli u emisiji Peti dan i kako gledajte na taj angažman?

Angažman u Petom danu odlična je prilika za afirmaciju, eventualno i samodifamaciju, u javnosti. Kao ono što se u anglosaksonskom svijetu nekoć nazivalo man of letters, javno istupanje držim tek prigodom za manje artikuliranu inačicu svojih zapažanja, pri čemu ona može pripomoći upoznavanju zainteresirane publike s onom artikuliranijom, a koja se nalazi u pisanome obliku. Ono na čemu još moram poraditi u emisiji jest temeljito usklađivanje dva ključna elementa, a to su analitika i agitacija. Sve bitno sažeto je u toj antitezi, sve bitno je u toj ravnoteži. Kada bih tiskao posjetnice, nešto takvo bi mi pisalo ispod imena: Matija Štahan – analitika & agitacija.

Razgovarao: Davor Dijanović

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.