Razgovor s Marijanom Opačkom, novinarom, političkim analitičarom i glavnim urednikom portala Otvoreno.hr

Afera Janaf dominira medijskim i političkim prostorom ovih tjedana. Koliko je ta afera prezentna i ilustrativna za funkcioniranje klijentelističkog sustava u Hrvatskoj?

Rekao bih apsolutno savršena. Ova afera, kao i ona oko Josipe Rimac savršeno ocrtava stanje uma u javnim službama i državnim tvrtkama. Naravno ona i daje pečat ABC (anything but Croatia) moneti koju strani investitori imaju. Afera Janaf nam pokazuje kako šefovi državnih tvrtki, koji su uvijek imenovani od strane političara, upravljaju onime što se kolokvijalno zove javnim dobrom. S druge strane, slučaj Rimac nas podsjeća zbog čega strane tvrtke bježe. Godinama čekaju dozvole, kad ih ne dobiju onda poslove prodaju lokalnim poduzetnicima koji preko svojih političkih veza dobivaju sve potrebne dozvole. To je čista ostavština komunizma i komunističkog mentaliteta. I zbog toga, ako tvrtku ne možemo privatizirati ili u nju uvesti pravilno korporativno upravljanje, onda svakako možemo privatizirati njeno upravljanje. Ako su to mogle napraviti Austrija, Norveška, Poljska, Češka, ne vidim razlog zbog čega to ne bi mogla napraviti i Hrvatska.

Doduše, za to treba jako puno političke hrabrosti, jer se u tom slučaju gubi utjecaj na namještanje poslova i sinekura kojima velike stranke, a tu i tamo i neka manja, već tri desetljeća održavaju poslušnost svojih članova i preko kojih naravno omogućuju poslove svojim sponzorima. Sve mi to znamo, sve gledamo, ali narod nažalost ne djeluje. Svaki dan prolazim kraj grafita "a gdje je revolucija stoko'". Mislim da nama treba evolucija političkog odgoja i shvaćanja građanskog prava, obveze i moći, pa ćemo svake četiri godine raditi revoluciju na izborima. A onda nam se neće više događati ovakve stvari, bar ne više toliko često kao sad.

Predsjednik Republike Zoran Milanović smatra da je predsjednik Vlade Andrej Plenković trebao znati za istrage, dok on tvrdi da nije. Kako gledate na ta prepucavanja?

Prepucavanja su dobra i potrebna do jedne mjere. Mislim kako sa svojim nastupima Milanović pokušava nešto skriti jer nije ni sam siguran kad su mjere bile i što su uhvatile. Ne mislim da je to bilo nešto pretjerano ozbiljno, jer Milanović nema nikakve izvršne moći. Ali ako se sjetimo što je Milanović na sastanku s braniteljima pričao, teško je oteti se dojmu da uz dobru ribu ili kakav gulaš nije svom jeziku 'odrišia cimu'. Možda je izvrijeđao nekog ili mnoge, nešto što bi moglo pokazati njegov pravi karakter i posvađati ga s nekim s kim on želi biti u svađi. Također, smatram da ovi napadi na Puhovskog, Index i slično su u biti pokušaj diversifikacije tih njegovih napada. Tako ako i izađe nešto, može reći "evo ja sam napadao i lijeve i desne, govorio sam o svima što ih ide, ja uvijek govorim istinu". Žarko Puhovski, Dalija Orešković, Marijana Puljak, Rada Borić i Tomislav Tomašević su savršen izbor jer njih ne vole ni lijevi ni desni.

A Plenkoviću naravno to odgovara iz više razloga te Milanoviću kao pravi politički lisac samo tu i tamo dade municije kako bi je Milanović ispucao. Prvo, Milanović govori ono što svaki HDZ-ovac misli, pa se u narodu stvara dojam da HDZ drži sve poluge moći, a kako se njima dvojici briselskih momaka nije problem dogovoriti oko obrane, vanjskih poslova onda se taj dojam s ovim napadima na istaknute pripadnike ljevice samo pojačava i učvršćuje. S druge strane miče pozornost i fokus s afere Janaf i mogućeg sudjelovanja Tomislava Ćorića u svakakvim rabotama, ali i sa svakodnevnog brojanja zaraženih i preminulih tijekom ove epidemije.

Koliko ima istine u Milanovićevim riječima da je Plenković nešto znao nikad nećemo sa stopostotnom sigurnošću znati. Ali mislim kako si Plenković ne bi priuštio stavljanje Barišića i druge na listu da bi tek par mjeseci pred lokalne izbore imao jako veliku Aferu koja će puniti medijske stupce godinama. Mogu vjerovati da je čuo da se provodi istraga i da bi mogla biti potencijalni problem, ali poznavajući i želju Plenkovića da se prema EU uvijek pokaže čist, mislim da ima istine u njegovim riječima da je pustio da stvari idu svojim tokom.

Možemo samo zamisliti kako bi njegov prijatelj Charles Michel i Ursula von der Leyen reagirali da ispliva u javnost da je Plenković upravljao odvjetništvom ili sprječavao istrage i slično. To bi bio kraj njegove EU karijere. Upravo zato i drži Davora Božinovića koji tiho rješava takve stvari, tako da on može reći ja nisam znao ništa. Zanimljivo je kako Milanović tvrdi da je on uvijek znao sve, što ga stavlja u sukob sa zakonom i Ustavom, ali poznavajući lik i djelo njegovog ministra unutarnjih poslova Ranka Ostojića posve je razumljivo da su tijekom njegovog mandata svi sve znali o istragama. Da ne govorim o zataškavanju nekih afera poput novogodišnje krađe oružja iz Varaždinske policijske postaje za koje postoji sumnja da je završilo u rukama terorista. Za to nitko nije odgovarao, a on ju je uspješno zavio u veo državne tajne. Zato me ni ne čudi što ga je Milanović tako lagano gurnuo pred vlak.

Peđa Grbin je izabran za novoga predsjednika SDP-a. Ima li Partija budućnost s obzirom na jačanje ekstremne ljevice okupljene oko Možemo!?

Partija će imati budućnost kad počne u svoje vodstvo birati politički zdrave i odrasle ljude. SDP je bolestan još od Račanove smrti. Tada brojčano jak i agilan Forum mladih vođen upravo od ovog trenutnog vodstva stranke odlučio je napraviti ne smjenu, već sječu generacija. Iz stranke su nestali Mato Arlović, Željka Antunović, kao i mnogi drugi ugledni članovi na nacionalnoj i lokalnoj razini. Milanovićeva popularnost i agilnost, njegova spremnost na okršaj s Ivom Sanaderom u Saboru davali su tada polet SDP-u. No kadrovski stranka je bila uništena. Gordan Maras, Peđa Grbin, Davor Bernardić i slični zauzimali su rukovodeće pozicije, a da za to nisu bili politički i ljudski zreli i odrasli. Kad njima pridodamo redovne ulizice, uhljebe i crvenilo Zlatka Komadine i riječkog SDP-a onda se dobije odlična kombinacija u kojoj na vrh hranidbenog lanca dolaze osobe koje imaju nevjerojatne ambicije bez ikakvih pokrića. Oni su sposobni rovariti, sposobni su zabijati noževe u leđa, ulizivati se kako bi ostvarili osobne ciljeve i želje. Igrati se politike. Ali voditi zemlju, ponašati se državnički to ne bi uspjeli ni da budućnost svemira o tome ovisi.

Odlaskom Milanovića Partija je prešla na palijativnu skrb, a stanje joj je pogoršao Davor Bernardić koji ju je doveo na rub smrti. Peđa nema liderske sposobnosti da Partiju digne naprijed i jako mi je žao što članovi SDP-a nisu prepoznali lidera u Mireli Ahmetović, jer iako nema iskustva u nacionalnoj politici zbog drugih kvaliteta i kroz jedan kraći period prilagodbe mislim da bi bila nešto najbolje što se socijaldemokraciji u Hrvatskoj dogodilo. Sad nažalost možemo gledati uspon ne bi rekao radikalne ljevice nego udrugaške ljevice, potpunih nesposobnjakovića koji bi kroz tri mjeseca i planinu od zlata potrošili na najdebilnije moguće projekte ikad.

Osim Rade Borić koja ima bar kapaciteta za razumijevanje svijeta oko sebe ostali su moram reći veliki lezilebovići. No naglašavam kako njima nije ni cilj država, njima je cilj Zagreb. Imali su priliku Milana Bandića gledati kako 'dela' i sad oni namjeravaju 'delati'' za svoje pajdaše pod krinkom zelenih i progresivnih politika. Kad na to dodamo i nekoliko medija i medijskih djelatnika koje ionako Grad Zagreb plaća, a koji odjednom navijaju za Možemo a znamo da su potekli iz istog miljea onih propalih studenata koji su štrajkali da im se produži studiranje na još koje desetljeće onda se slika pomalo zaokružuje. Možemo je prevara, maskirana u sad popularne politike koja bi mogla završiti ogromnom katastrofom po građane Zagreba.

Kako gledate na stanje desnijem dijelu političkoga spektra? Hoće li se Domovinski pokret i Most nametnuti kao jaka oporba HDZ-u?

Most je imao prilika i nije se nametnuo ničim osim s bučnim napadima od kojih na kraju često nema ništa. Koliko sam upoznat sa stanjem ne osnivaju se lokalne organizacije, ne radi se lokalna mreža, a to bi moglo rezultirati političkom propašću kao i kod Živog zida. Akvizicijom salonskog desničara Nina Raspudića i njegove supruge Marije Selak Raspudić te riječkog vjeroučitelja kojemu je jedino umijeće pisati emotikone uspjeli su se malo dignuti. Međutim to je sve jako kratkog vijeka, pogotovo ako nastave s politikama koje su radili i ranije.

Što se tiče Domovinskog pokreta, oni su u nekoliko mjeseci postojanja uspjeli osnovati čini mi se 50-ak lokalnih organizacija i užurbano se grade kao politička stranka. Njihovi saborski javni istupi su odmjereni, politički na pravcu modernog konzervativizma s jednim narodnim štihom. Iznenadio me Davor Dretar jer sam pročitao i prenosio nekoliko njegovih saborskih izlaganja i moram reći kako su bili za Dretara neočekivano dobri s obzirom na ono što smo svi očekivali da će Drele biti neka nova verzija Pernara ili Rojsa.

Također, kako zbog prirode posla pratim sve stranke u RH moram primijetiti da i drugi saborski zastupnici Domovinskog pokreta rade na sebi, pripremaju se za izlaganja. Nisu im suhoparna, politički dosadna, uvijek su primjerena i kroz sva provlače taj narodni štih preko kojeg su razumljivi svima. Takva ozbiljnost u radu pokazuje nam da su tu da ostanu i da su spremni raditi svoj posao zastupnika. I to je dobro. Nama treba konzervativna, radišna, sposobna stranka koja se ne srami svoje političke opcije.

Unatoč aferama potpora HDZ-u je nikada veća. Što nam to govori?

To nam govori da je skoro 65 posto birača apatično. Da ih nijedna stranka nije uspjela dovesti k sebi, da kod nijedne nisu prepoznali program s kojim se mogu poistovjetiti. A onda imamo i ankete koje su kod nas krivo postavljene, uzorci su premali ne rade se po izbornim jedinicama i rade se tako da se u izbor uključuju samo parlamentarne stranke a ne uzimaju lokalne i regionalne izuzev IDS-a. To dvoje u kombinaciji daje sliku da su izbori determinirani, da je na izbore uzaludno izlaziti i da se nema za koga glasati. Kad se uzme u obzir i to da zastupnik u Saboru ne odgovara biračima iz svoje jedinice već su poslušnici šefa stranaka onda se dobije savršen miks za ubijanje svake volje za izlazak na bilo kakve izbore. U takvim uvjetima plivaju mediokriteti koji okupljaju oko sebe još slabije mediokritete, a zbog toga nam je država takva kakva jest. Žao mi je što je HSLS prestao s promocijom elektronskog glasovanja. Mislim kako bi to malo pokrenulo stvari, pogotovo na lokalnoj razini.

Ističe se da će EU novčane pomoći uvjetovati reformama u europskim državama, a posebno borbom protiv korupcije. Možemo li špekulirati da su i nove afere uvjetovane time?

Lako moguće. Ali, ako je to tako, zašto ne provodimo nikakve reforme. EU od nas traži jako puno toga, slično onome što je tražio i MMF: smanjivanje birokracije, administracije, prepreka investitorima, reforme pravosuđa, porezne reforme, veća ulaganja u znanost i vojsku itd. itd.. Koliko ja znam to se u Hrvatskoj neće raditi, a mislim kako ni Andrej Plenković nije toliko naivan da ide varati s dva tri uhićenja Europsku komisiju. Vidite, nizozemski premijer Mark Rutte ima labavu koaliciju, a nizozemski zastupnici nisu kao naši. Oni će postaviti pitanje zbog čega u Hrvatsku ide milijarda nečega, a Hrvatska ništa ne radi. Njihovi zastupnici shvaćaju svoj posao jako ozbiljno i ne bi nas trebalo začuditi da tamo padne vlada jer nizozemski porezni obveznici traže da im se svaki cent prikaže kako treba.

Podsjećam, Nizozemska je jedna od četiri zemlje koje traže jako velika ograničenja na davanje bespovratnih sredstava i kredita zemljama poput Hrvatske jer znaju da im to njihovi birači neće tako lako oprostiti kao hrvatski HDZ-u. I to je prava parlamentarna demokracija i pravi rad zastupnika. Madam se da ćemo i mi, barem za 20 godina imati priliku vidjeti nešto tako u Hrvatskom saboru. Ali što se tiče reformi i silnih milijardi, nećemo vidjeti ni jedno ni drugo. Bar ne u onom obimu u kojem s rekli. Malo će se to pravdati koronom, malo našim načinom života i slično. Ako bude potrebno HDZ će malo udariti i suverenističku politiku, ne bi bilo prvi put samo kako bi zakočili reforme.

U nekim europskim državama najavljuje se novi lockdown, a i kod nas se javljaju bizarne ideje o maskama u restoranima i kafićima i o zabrani točenja alkohola zimi. Može li gospodarstvo preživjeti novo zaključavanje?

Novo zaključavanje ne bi preživjela ni najmoćnija gospodarstva. Ako sad znamo da će na kraju godine svjetsko gospodarstvo pasti do 10 posto i da bi samo u avioprijevozu moglo nestati 4-5 milijuna radnih mjesta i 1000 milijardi dolara gubitaka onda mislim kako se to nitko ne bi usudio ponoviti. Nisam protivnik nošenja maski. Ja je uredno nosim na mjestima na kojima je preporučena. S obzirom na to da se često služim zagrebačkim javnim prijevozom žao mi je da ih nisam otkrio i ranije, pogotovo tijekom ljetnih mjeseci. Ali to sam ja, ne smetaju mi osim što mi frču brkove. I ne želim nametati svoje mišljenje nikome ili ne daj Bože da netko uvodi bilo kakve zabrane, moguće prohibicije ili što već.

Moje mišljenje je da svi trebamo biti možda mrvicu odgovorniji nego inače. Ja uvijek uzimam kineske susjede kao primjer. Njihova prva reakcija na kineski virus, s obzirom na to da su od SARS-a preko ostalih navikli na to da te stvari dolaze iz Kine, nije bila isključivo odmah lockdown već rukavice, higijena, maske. Tajvan, Vijetnam pa čak i Japan uspjele su samo time smanjiti štetu i gubitak ljudskih života. Neki će reći virus ubija samo stare i već bolesne. Da, ali nitko nema pravo odrediti kad će netko umrijeti jer nismo život ni dali. S druge strane to u vrijeme prvog lockdowna nismo ni znali. I gripa uzima one najslabije od nas i možemo samo zamisliti koliko bi neki poživjeli godina da vodimo brigu o higijeni i za vrijeme sezone gripe.

Najavljuju se različite reforme: od reforme pravosuđa do porezne reforme. Vjerujete li u vjerodostojnost svega toga?

Kratko i jasno ne. Nema političke volje, želje, ničeg osim lijepih strategija na papiru koje bi student prve godine ekonomskog ili pravnog fakulteta možda i bolje i s više ambicija napisali. Kod nas je već ustaljena pravosudna, financijska i gospodarska oligarhija koja održava ovaj sustav kako bi nekolicini bilo bolje. Naklonost javnosti kupuju otvaranjem radnih mjesta u javnoj upravi, agencijama i ministarstvima, tajkuni to rade bacanjem mrvica raznoraznim udrugama koje onda propagiraju agresivni zapadni progresivizam i slično. Nema nama spasa dok god SDP i HDZ dožive katarzu ili se pojavi neka opcija koja bi mogla samostalno ili s manjim partnerom formirati vladu i krenuti oštro na reforme.

Podsjećam, slično stanje kao sad u Hrvatskoj bilo je 70 ih u Velikoj Britaniji. Apatija, nacionalni moral i ponos na najnižim granama, korupcija, nesposobna politička oligarhija, a onda su Konzervativci odlučili imati katarzu, čišćenje iz kojeg je proizišla Margaret Thatcher. Ostalo je povijest. Danas, pogotovo nakon izlaska iz EU-a, Britanci opet imaju vlastiti put, vlastiti značaj, snagu i mogućnost pobjede. Ništa to oni ne bi mogli bez nje njenog uspjeha tada. Nama je potrebno nešto poput toga samo s hrvatskim licem, a onda možda i provedemo reforme.

Razgovarao: Davor Dijanović

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.