Razgovor s dr. sc. Branimirom Vidmarovićem

O posljedicama korona-krize na području međunarodnih odnosa razgovarali smo sa stručnjakom za međunarodne odnose dr. sc. Branimirom Vidmorovićem.

Kako ocjenjujete globalnu reakciju na pojavu koronavirusa, je li nedostajalo više međunarodne solidarnosti, suradnje i koordinacije, posebno na početku ili je reakcija zapravo prirodna?

Suvremeni svijet se nije nikada susreo s ovakvom pojavom. Bilo je u 21. stoljeću virusnih epidemija, ali nikada sa ovako visokim gospodarskim ulozima. SARS 2003. je bio većinom ograničen na Aziju i njegove društvene i gospodarske posljedice su neznatne u usporedbi s COVID-19. Svijet – posebno zapadni svijet – se poprilično uplašio kada je shvatio neizbježnost zaraze.

Vidjeli smo sve: paniku, nevjericu, preuveličavanje ili umanjivanje prijetnje, pretjerane, prekasne ili loše reakcije; stroge i lake mjere, upiranje prstom i prebacivanje krivnje te na kraju informativno-propagandni i diplomatski okršaj između Kine i SAD-a.

Međunarodna reakcija je bila poražavajuće neujednačena. Prvo, WHO je reagirao s određenim zakašnjenjem i osvrtom na Kinu. Drugo, ni jedna vojna, politička i ekonomska integracija na svijetu nije dala adekvatan odgovor ili rješenje. Saznali smo da UN, EU, NATO, Šangajska organizacija, G7 i druge integracije osim materijalne pomoći i koordinacije dostave medicinskih materijala u kasnijim fazama krize nisu u stanju munjevito predložiti krizne mjere i protokole. Jasno je da je to primarno zadaća WHO-a, ali trebamo se prisjetiti da WHO nema ovlasti nad suverenim državama i sve što govori isključivo je konzultativno. Od svih spomenutih integracija jedino Vijeće sigurnosti, EU i NATO u određenoj mjeri posjeduju nadnacionalnu i pravno obvezujuću moć.

Sada možemo samo fantazirati kako bi se situacija odvijala kada bi na primjer NATO aktivirao članak 5. To bi bila prva u povijesti mobilizacija Saveza u mirnodopsku svrhu. Osim očitih prednosti poput koordiniranog korištenja vojne infrastrukture i transportne logistike to je mogla biti odskočna daska reformiranja Saveza za novo doba, nove izazove. Tradicionalnim i novim protivnicima to bi poslalo snažan signal o fleksibilnosti Saveza, njegovoj sposobnosti da se nosi s netradicionalnim prijetnjama, ali i o jedinstvu. Vijeće sigurnosti također bi se predstavilo u novome svjetlu da su se kojim slučajem stalne članice brzo dogovorile o mjerama uzajamne pomoći. EU i njegov ogroman birokratski aparat isto tako je mogao reagirati sasvim drugačije. Takve stvari će se naravno morati uzeti u obzir za bolje sutra.

Što je ova kriza pokazala o kvalitetama različitih zdravstvenih sustava, koje su se države snašle najbolje, a koje najgore?

Kriza je pokazala da nema jedinstvenog recepta. Načelno su zemlje s javnim zdravstvom bolje prošle od privatnog i privatno-javnog sustava. No to je samo jedna razina.

Jer Italija i Španjolska su jako stradale usprkos javnom zdravstvu. To nam govori da je uza sve potrebna još i učinkovita vertikalna i horizontalna komunikacija te koordinacija zdravstvenih resursa i institucija. Potrebno je dobro krizno upravljanje te jasni protokoli.

U igri je još i društveno povjerenje u državu i institucije te poštovanje propisanih mjera i naputaka. Ovdje možemo opipati korelaciju. Naime, Španjolska i Italija prema Edelmanovom barometru povjerenja imaju vrlo nisko povjerenje u medije te građanske i državne institucije. U takvim uvjetima je teško postići učinkovitost vertikalne komunikacije. Potpuna su suprotnost Kina, (Hong Kong), Singapur, Indija i Malezija. Ondje je kumulativno povjerenje u institucije i medije visoko. Zato je unatoč veličini populacije i gustoći, pandemija bila pod kontrolom, a žrtava daleko manje od očekivanog.

Ne smijemo isključiti ni pitanje stupnja autoritarnosti. Društva Istočne Azije su, bez obzira na državno uređenje, sklonija pozitivno podnositi veći stupanj državne kontrole negoli zemlje Zapada. Zato u tom dijelu svijeta karantene, kontrole i privremena invazija privatnosti nisu bile predmet diskusija i sumnji. Na primjer, Južna Koreja je osim masovnog testiranja koristila aplikacije za praćenje osoba koje su ušle u zemlju. Vlasti su u arhitekturu „pametnih gradova“ dodale tehnološka rješenja za praćenje nositelja virusa — riječ je o integraciji osobnih podataka poput bankovnih kartica, brojeva telefona te AI softwarea raspoznavanja lica sa vanjskih kamera.

Ovdje treba spomenuti i podjelu između Zapadne i Istočne Europe. Potonja je u cjelini pokazala puno bolju koordinaciju i kontrolu pandemije. Vrlo brza reakcija, zatvaranje granica i stroge restriktivne mjere urodile su plodom.
Ne zaboravimo ni ekonomsko-društveni faktor. Stanovnici zemalja u razvoju i siromašnih zemalja si ne mogu priuštiti inozemna putovanja. Sigurnosna slika i manjak privlačnosti također ne pogoduju imigraciji. To znači da je rizik unošenja i prenošenja virusa bio manji.

Ima i nekoliko posebno zanimljivih slučajeva. Siromašna Sjeverna Koreja je, shvaćajući potencijalnu ekonomsku devastaciju, među prvima hermetički zatvorila granicu s Kinom i uvela stroge epidemiološke mjere. Iako ne znamo točno koliko je zaraženih i preminulih, sa sigurnošću možemo reći da vlasti tretiraju problem vrlo ozbiljno i društveno transparentno. Stanovnike se svaki dan „bombardiralo“ s higijenskim uputama, informacijama i edukativnim člancima o opasnostima koronavirusa.

Drugi primjer je Kuba. Siromašna otočna država ima manje oboljelih i umrlih od Hrvatske. No fascinira drugo: kubanski znanstvenici i liječnici u ovoj su krizi pokazali najvišu razinu znanja i dostignuća u biomedicini. Kubanska medicina već više od dvadeset godina potiho surađuje s Kinom, Singapurom i Tajlandom. Osim realnih dostignuća poput antiviralnog lijeka Interferon alfa 2-b i preparata za liječenje raka Nimotuzumab, kubanska farmaceutika je cjenovno konkurentna globalnim velikim proizvođačima. Tijekom krize, kubanski liječnici su putovali diljem Azije i asistirali u borbi s virusom.

Kako komentirate hrvatsku reakciju na pandemiju?

Hrvatska reakcija na pandemiju bila je doista za svaku pohvalu. Sada kada je vrhunac prijetnje, nadajmo se, iza nas, mediji, komentatori pa čak i saborski zastupnici kritiziraju pojedine aspekte poput ovlasti Kriznog stožera i restriktivne mjere. No smatram da to nije sasvim korektno jer je cjelokupna reakcija i politika tijekom krize bila dosljedna i primjerena prijetnji. Točno se znalo tko, što i kako radi. Nemojmo zaboraviti da čak ni snažan potres nije poremetio rad Stožera, vlade i ministra Beroša osobno. Dakle postojao je kontinuitet, protokoli i jasna vizija. Malo toga je bilo prepušteno slučaju unatoč tome što je prije pandemije kritika stanja u našem zdravstvu bila dio svakodnevnog bontona.

Nekoliko je mogućih razloga.

Prvo, Vlada je reagirala politički optimalno. Stišala je svoje političke ambicije, privremeno ugasila nesuglasice sa oporbom i ustupila podij struci - zdravstvu i nadležnim institucijama. Opći dojam je da Plenković nije htio profitirati od krize. Predsjednik države također se sklonio na drugi plan i upućivao javnost da sluša profesionalce.

Drugo, Hrvatska još nije izgubila osjećaj za izvanredna stanja koje je razvila tijekom Domovinskog rata. Ne mislim samo na relevantna tijela već i na čitavo društvo. Osjećaj za kriznu hijerarhiju koje zahtijeva poštivanje odredbi, propisa i preporuka, solidarnost prema sugrađanima i razumijevanje za postupanje izvršnih tijela.

Treće, Hrvati su društveni „kavanski“ hipohondri. Zdravlje, odnosno bolesti, omiljena je tema ćaskanja većine stanovnika srednje i starije životne dobi po kafićima i ulicama. Ljudi su se i prije koronavirusa većinom pazili te pokazivali zanimanje za nove pojave u medicini. U tom smislu, Hrvatska je odavno bila mentalno spremna za ovakvu pandemiju.

Četvrto, Hrvatska je druga po redu OECD zemlja s najvećim udjelom stambenog vlasništva. Sve zemlje Istočne i Jugoistočne Europe koje imaju mali broj zaraženih i umrlih imaju vrlo visoki udio privatnog stambenog vlasništva. To može značiti da su stanovnici tih zemalja lakše prihvatili državnu izolaciju i karantenu jer nisu bili opterećeni rentom, kao što je slučaj u razvijenijim zemljama.

Hrvatsko učinkovito i zrelo suzbijanje pandemije i borbe sa njenim negativnim posljedicama je posebno važno i u kontekstu predsjedanja Europskom Unijom – pokazali smo dobru učinkovitost u krizi. Staloženost i nikakvu paniku.

Dosta je kritika oko toga kako se EU snašla u krizi, posebno u prvim danima. Govori li nam to o prevelikoj birokratiziranosti Unije, ali i o nedostatku integrirajućih vrijednosti izvan sfere ekonomije?

To nam prije svega govori o totalnoj nespremnosti EU da se nosi s ovakvom prijetnjom i to na pan-europskoj razini. Smatram da je izolacija svake zemlje bila neophodna i ispravna mjera. To ne upućuje na manjak integrativnih vrijednosti i kohezije. Ali ukazuje na manjak brzog, kriznog mehanizma donošenja odluka. To je veliki minus. Birokracija koju spominjete je svakako dio tog problema.

Sada se u Bruxellesu govori o financijskim mjerama spašavanja – sanacije gospodarstva. To je ispravno. Ipak, manjak reakcije i zajedničke politike u prvim tjednima krize ostavlja gorak okus.

Prema jednoj Fukuyaminoj tezi krizne situacije poput ratova i revolucija su poticale reforme javne uprave i birokracije i to u smjeru većeg profesionalizma, smjene birokratskih elita, smanjenja nepotizma i sinekura. Vidjet ćemo hoće li se to dogoditi, ne samo u EU već i u Hrvatskoj. Tijekom krize smo okusili što znači imati profesionalnog čovjeka na svom mjestu de-facto na čelu zemlje. Nadam se da ćemo htjeti još.

Pri tome moramo biti svjesni da bi potencijalna integracija lanaca donošenja odluka, skraćivanje birokratskih kanala i revizija birokratskih mehanizama s ciljem optimizacije i povećanja učinkovitosti mogla dovesti ka većoj nadnacionalnoj ulozi i centralizaciji moći Bruxellesa. Mala, tehnološki unaprijeđena uprava može biti daleko moćnija i asertivnija od glomaznog aparata. Drugim riječima očekuje nas „više države“. To je već bio trend u svezi s klimatskim promjenama, a pandemija može ubrzati taj proces. Ne bi nas trebala začuditi kreacija nekog novog(ih) EU ili međunarodnog tijela čija će zadaća biti borba sa ovakvim prijetnjama.

Pojedinci govore kako je model autoritarnih država bolji u svladavanju krize, nego što je to slučaj u demokracijama. Koliko je to točno?

To je simplifikacija. Kao što sam rekao ranije, jedinstvenog recepta nema. Oprezno i cum grano salis možemo samo reći da su ona društva koja su povijesno sklonija čvrstom državnom upravljanju (neovisno o trenutnom uređenju i ideologiji), te društva koja su prošla kroz puno unutarnjih kriza koja su kalila solidarnost i odricanje — i azijska i europska — ostvarila bolju vertikalnu sinergiju. To doista nema veze sa modelom državnog uređenja, višestranačjem ili slobodom tržišta. To je svojevrsni kapacitet društva da se dragovoljno u kriznom trenutku podčini vlasti.

Osim toga, bit će zanimljivo pogledati i oporavak, jer postoji i nešto što možemo nazvati post-kriznim kapacitetom za oporavak. Tu su autoritarne zemlje učinkovitije od demokratskih jer jednostavno tehnički imaju na raspolaganju puno više mogućnosti brze alokacije različitih resursa. To ne vodi nužno ka većem prosperitetu i blagostanju, ali je kratkoročno dosta učinkovito za normalizaciju stanja u državi.

Je li aktualna kriza osnažila koncept suverene države?

Čini mi se da nije. Kriza je osnažila ulogu države kao takve. Ta tendencija je vidljiva posvuda, uključujući i tradicionalno de-centralizirana društva poput Amerike. Mislim da će elite koristiti taj trend za jačanje moći i kontrole unutar države, ne za distanciranje od drugih. U post-kriznom razdoblju i nakon njega suradnja će biti vrlo važna. Politička suverenost — onakva kakvu je zamišljaju poštovani čitatelji — biti će teško ostvariva. Pogotovo ako dođe do spomenutog jačanja odnosno centralizacije moći Bruxellesa.

Predložio bih da promatramo Mađarsku i Orbana jer se radi o jednoj iznimci koja će biti interesantna za daljnje proučavanje. Mađarska je naime jedna od rijetkih zemalja koja je svom lideru dodijelila nove krizne ovlasti, uvela strože zakonske mjere, privremeno suspendirala izbore i referendume te centralizirala proces upravljanja. Zanimljivo, Orban je tu usamljen. Drugi lideri, čak i oni iz autoritarnih sustava, nisu požurili da brže bolje prošire svoje ovlasti. Umjesto rasta personalne moći, raste tehnička moć državnog nadzora. Dakle, represivnih tijela.

Pogledajmo stoga kako će se ponašati Orban kada prođe pandemija i krene gospodarski oporavak, raspodjela financijskih sredstava. Poslušnost ili prkos Bruxellesu bit će indikator ima li mađarski, Orbanov suverenizam budućnost u Europskoj Uniji i hoće li taj model biti privlačan drugima.

Uza sve to, razmotrio bih moguću pojavu tehnološkog, odnosno digitalnog suverenizma. Zasad je Internet jedan, a sve aplikacije, platforme i rješenja slobodna transgranična, odnosno globalna. No sve polako ide ka cjepkanju, separaciji, i osamostaljivanju digitalnih prostora, rješenja, sadržaja i usluga. Već sada Kina ima gotovo potpuno neovisnu Internet mikroklimu koja može preživjeti bez Zapada. Rusija isto gradi suvereno virtualno i tehnološko okruženje. SAD također nastoji podići zidove oko svojeg tehnološkog i digitalnog potencijala.

Jesu li opravdane kritike o pretjeranoj sekuritizaciji društva?

Sekuritizacija je sama po sebi neutralna. Ona je prirodni proces u razvoju društva. Pandemija je tek nova stepenica u tom razvoju (prva je bila teroristički napad 9/11). Korpus istraživanja stavova mlađih generacija o vrijednostima i odnosu prema državi pokazuje da mladi većinom traže veći državni angažman u čitavom nizu pitanja te da rado podržavaju kontrolu Interneta i cenzuru ako se ista primjenjuje za borbu sa govorom mržnje itd. Mlađe generacije odrastaju pod budnim okom kamera, ali ne vide u tome ništa loše jer su konstantno i dragovoljno eksponirani svijetu preko Interneta i socijalnih mreža. Svijet konstantnog praćenja za njih će biti sasvim normalan.

Tu valja obratiti pažnju na nekoliko engleskih pojmova koji u hrvatskom jeziku nažalost nemaju svoje adekvatne kratke prijevode. To su freedom i liberty te safety i security. Prvi par su praktična sloboda (govora, kretanja, djelovanja) te apstraktnije građanske slobode i prava. Drugi par su praktična sigurnost (prometa, infrastrukture, zdravstva, javnog prostora) te opća, apstraktnija sigurnost društva, zajednice, države. U tom smislu, jačanje „security“ u demokratskom sustavu može ograničiti „freedom“, ali ne mora nužno dovesti do ograničenja ili smanjenja „liberty“. No isto tako, mahnito fokusiranje na „security“ neće učiniti našu svakodnevicu više „safe“ jer će se ubojstva, pljačke i nesreće i dalje događati.

Zato nas sve, sredovječne o starije ne treba brinuti taj fenomen. On neće previše utjecati naše živote a mi ćemo se prije ili kasnije naviknuti i adaptirati.

Kako komentirate prognozu da će ova kriza ubrzati neke procese, primjerice transfer moći prema azijsko-pacifičkoj regiji?

Oprezno se odnosim prema takvim ocjenama. Mislim da se ne radi, barem ne zasad, o transferu moći prema Istoku nego o trendu gubitka američkog utjecaja i dominacije. Jer američka moć – vojna i financijska – će i dalje još dugo biti neupitni. No kako se svijet mijenja tako će se doseg, odnosno učinkovitost te moći biti sve manji. Iz apsolutne, ta će moć potonuti na razinu komparativne. Taj proces se često brka sa rastom kineske, ruske ili neke treće moći, kao da su procesi vezani i jedno nužno uvjetuje drugo.

Ono što je istina jest da Istočna i Jugoistočna Azija već ima izrazito velik kompetitivni ekonomski i tehnološki potencijal. Nakon pandemije ta će razlika, predvođena kineskom lokomotivom biti još veća. Kina je već dvaput bila ključan faktor u gospodarskom oporavku regije: nakon krize 1994. i 2008. U prvom slučaju Kina si nije dozvolila kompetitivnu devalvaciju i time dala drugim ekonomijama prostora za oporavak. U drugom slučaju je kroz masivni paket financijske pomoći u stvari pomogla likvidnosti čitave regije. I sada susjedi znaju da će Kina i kineska, a ne američka potrošnja biti ključni bez obzira što kaže Washington.

Zemlje te regije dijele jednu vrlo bitnu karakternu osobinu: ekonomski pragmatizam i sposobnost odvajanja ideologije i povijesti od ekonomije. Zapad je u tom smislu trom i staromodan; naš imperativ suradnje koja se temelji na obveznom prihvaćanju zapadnih vrijednosti i moralnih načela je nešto iz Hladnoga rata i kratkog post-hladnoratovskog razdoblja. Azijsko-pacifička regija se bitno razlikuje; brojne zemlje uzimaju demokraciju i slobodno tržište vrlo utilitarno. Demokratska društva i slobodna tržišta tamo funkcioniraju bez zapadnog povijesnog i filozofskog okvira. Stanje sloboda u Kini brine nas, ali ne i kineske demokratske susjede, Južnu Koreju, Japan i Indiju. U komunizmu i socijalizmu oni ne vide nikakav problem. Ta Vijetnam je također komunistička zemlja. Sve njih brinu sasvim druge stvari.

Već dvadeset godina regionalne zemlje brine kineski rast u kojemu vide težnje ka hegemoniji. U SAD-u su vidjeli snagu koja će moći predložiti adekvatna strateška i ekonomska rješenja. No, to se nije dogodilo. Bush se bavio terorizmom. Administracija Obame, koja je službeno proglasila politiku zaokreta prema Aziji, unatoč glasnim izjavama nije bila u stanju misliti van rigidnih „zero-sum“ okvira. Trump je u nekom smislu samo nastavio politiku manjka adaptivnosti i fleksibilnosti u odnosu prema Aziji. K tome je dodao i novčana potraživanja, razgovor o nepoštenim sporazumima. Napustio je perjanicu ekonomske suradnje s Azijom i Pacifikom, Trans-pacifički sporazum.

Zato se danas zemlje same nose sa Kinom i drugim izazovima. ASEAN je jedina velika integracija koja je imala krizni sastanak tijekom, a ne nakon krize. Sada su se zemlje TPP-a i ostale zemlje regije dogovorile o smanjenju carina i uspostavi okvira za ponovno pokretanje pomorske i zračne trgovine.

SAD pokušava prozvati Kinu, no čitava Istočna i Jugoistočna Azija se protivi američkom trendu nacionalizacije trgovine. Ekonomski moralizatori u Washingtonu sada vode bitku sa vlastitim ekonomskim praktičarima. Velike kompanije su slijedile novac i tržište bez osvrtanja na politički sustav. Sada im se pak poručuje da nisu sva tržišta vrijednosno ista; da tržište nije tržište ako nije u demokratskom sustavu. Na kraju imamo paradoks. Azija i Pacifik postaju novo utočište čiste slobodne trgovine gdje država potiče svoje kompanije da idu van i osvajaju. SAD pak postaje zemlja nacionalizirane trgovine, identitetske ekonomije i protekcionističke ideologije.

Na početku gotovo svake snažnije međunarodne krize govorilo se da će imati velike posljedice i da nikada više ništa ne će biti isto. U perspektivi se pokazalo da su takva predviđanja obično bila samo dijelom točna. Hoće li se - kao što predviđa Henry Kissinger - potpuno promijeniti svjetski poredak ili su takva predviđanja ponovno pretjerana?

Svijet će se svakako mijenjati. Koronavirus će ubrzati određene društvene i državne procese. No sve to se neće dogoditi preko noći. Kada prođe kriza prvo što ćemo osjetiti su ekonomske posljedice. Što se tiče uređenja svijeta, ne vidim drastičnih promjena. Takozvani svjetski poredak se drži na nekoliko stupova: Vijeće sigurnosti UN-a i njeni stalni članovi sa snagom veta, režim kontrole nuklearnog naoružanja, Međunarodni sud, Helsinški Akt te drugi međunarodni mehanizmi poput WTO-a. Sve dok nema drastičnih promjena u ulozi i načinu rada tih mehanizama, nema razloga tvrditi da će se nešto radikalno promijeniti.

Infrastruktura svijeta i industrije ostala je netaknuta. Političke elite vide da uz malo truda mogu preživjeti. I da imaju povijesnu priliku postati još malo jače. Kissingerov najnoviji članak zapravo se više bavi unutarnjim izazovima demokracije i povjerenja nego velikim tektonskim poremećajima. Kina ili Azija ne grade nekakav drugačiji svjetski poredak i ne žele revidirati postojeći. Uostalom, stalno naglašavam – Azija nema kapaciteta za kreaciju velikog sigurnosnog saveza poput NATO-a.

Nitko u ime tih ciljeva ne bi riskirao svojim položajem u svijetu i međunarodnim tijelima. Štoviše, Istok ide prema prihvaćanju normi međunarodnog prava, samo ne iz vrijednosnog već iz legalističkog kuta. Ima u tome određeni inat i prkos Zapadu i SAD-u ali nije ništa maliciozno.

Ipak, moramo konstatirati da je privlačnost liberalne demokracije na zalazu. Zapad je svjestan toga i to je jedan od razloga frustracija njegovih elita. Tko zna, možda je gubitak moralne superiornosti bolniji od gubitka financijske prednosti. Liberalna demokracija trenutno gotovo da nema komparativnih prednosti pred drugim (hibridnim) sustavima, i ne može ponuditi ništa fundamentalno novo. Ako je slobodno tržište utilitarni koncept koji može donositi profit neovisno o ideologiji onda doista nije važno je li mačka crna ili bijela.

Davor Dijanović

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.