Razgovor s Damirom Markušom Kutinom: Hrvati, ugasite televizor, upalite pamet, samo jednu domovinu imamo

Poštovani Damire, Kutina, u knjizi si opisao kako si od specijalne policije, preko kampova za obuku pošao u boj za hrvatski Vukovar. Kada se u tebi rodila misao: Idem u rat, želim, hoću, mogu?

Za mene, ali i mnoge BBB-e, rat je počeo 13. svibnja 1990. na neodigranoj utakmici sa Zvezdom iz Srbije. Tada, ali i na utakmicama prije, vidjela se strahovita mržnja srpskih navijača, nošenje majica sa četničkim likovima te kokardi i sličnih sadržaja.

Tučnjave s njima, ali i tada omraženom milicijom, koja je velikom većinom bila sastavljena od Srba, bila je uvertira u srpsku agresiju na Hrvatsku.

tad smo već znali da će biti krvavo

Nakon demokratskih, prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj, pobjedom HDZ-a (tada je to za mene bio pokret) krenuli su i tzv. mitinzi Srba, s ogromnom podrškom Srpske pravoslavne crkve koja je huškala te kasnije ''posvećivala'' četnike i oružje kad su krenuli u realizaciju svog sna, u tzv. veliku Srbiju.

Vidjevši kako se nažalost ne ćemo mirno razdvojiti iz tada omražene komunističke tamnice Hrvata, Jugoslavije, jedini način da budem naoružan je bilo ući u Hrvatsku policiju, koja se osnivala. U ožujku 1991. ušao sam u Jedinicu za posebne namjene MUP-a (kasnije nazvanom Specijalna policija). Nakon toga, zbilo se ubojstvo prvog Hrvatskog redarstvenika Josipa Jovića, na Plitvicama. Slijedi pokolj u Pakracu, pa u Borovu selu. Tad smo već znali da će biti krvavo.

Put me vodio do postrojbe HOS-a, točnije preko moga kuma Zdravka Bezuka (kasnije u Vukovaru poginulog od posljedica teškog ranjavanja). Naime, na jednom od slobodnih dana, bio sam kod njega doma i tako vidio oznaku HOS. Zdravko mi objasnio sve o postrojbi. Prešao sam u jedinice HOS-a i kad je Ante Paradžik ubijen, nakon pogreba (koji je bio 25. rujna 1991.) nas 58 (sutradan i sljedećih dana) odlazi u nekoliko skupina u Vukovar.

Koliko si godina tada imao?

Dvadeset i tri godine.

Vukovar je bio ''mamac'' za mnoge dragovoljce

Jesi li bio zatečen, razočaran ili zbunjen kad si ušao sa prijateljima u postrojbe HOS-a u samome Vukovaru, vrlo malim brojem nazočnih hrvatskih bojovnika?

U početku ne, ali s vremenom kad smo shvatili da ne dolazi nitko u pomoć, pitali smo se. Vukovar je bio ''mamac'' za mnoge dragovoljce. Od Sinja, Imotskog, Katuna, Zadra, Rijeke, Zagreba, Kutine, Čakovca, Varaždina, Samobora, Zaprešića, Đakova, Donje Motičine, Vinkovaca, Splita, Našica i mnogih drugih gradova i mjesta.

...ili ćemo imati Hrvatsku ili će biti još stratišta Hrvata, još novih Bleiburga

Onda je bilo bitno obraniti Domovinu, a u tom trenutku je tamo bilo najteže. Cijela Hrvatska je na neki način branila i sudjelovala, bilo je to zajedništvo. Bilo nam je jasno, da je to pitanje: sada ili nikada. Ili ćemo imati Hrvatsku ili će biti još stratišta Hrvata, još novih Bleiburga. Hrvatsku je 1991. branilo ne više od 40.000 dragovoljaca. Mnogo više bilo je onih koji su napadali Vukovar. A nije gorio samo Vukovar. Gorio je Dubrovnik, Petrinja, Karlovac, Slavonski Brod, Gospić itd. itd. Božje čudo. S krunicom oko vrata i puškom u rukama, dali smo sve od sebe i uspjeli ostvariti višestoljetni san Hrvata. Ponosan sam na to i ne može mi nitko to oduzeti. Budući će naraštaji kao i cijelo hrvatsko društvo puno više vrednovati Domovinski rat i nastanak slobodne Domovine.

Kada si se susreo s glasovitim zapovjednikom obrane Grada Vukovara g. generalom, Milom Dedakovićem - Jastrebom a kada s njegovim nasljednikom g. Brankom Borkovićem - mladim Jastrebom?

Susret sa starim Jastrebom, Dedakovićem bio je i ostao za pamćenje. Kad nas je rasporedio na Sajmište, odmah po dolasku u grad (nitko od nas prije, koliko znam, nije bio u Vukovaru) rekao je otprilike ovako: „Idete na Sajmište. Fali ljudi, hrane, vode, ali ima četnika koliko želiš.“ Nažalost, danas je stari Jastreb teško bolestan.

Mladog Jastreba, Borkovića, upoznao sam pri jednom od dolazaka u Zapovjedništvo, mislim sa Pašom. To je bilo početkom studenog.

U postrojbama HOS-a, upoznao si i fajtera koji je mir i udoban civilni život zapadne Europe zamijenio pljuskom „užarena gvožđa“ u ranjenu Gradu... Sjećaš li se kada si upoznao tadašnjeg dječaka, današnjeg heroja Jean-Michela Nicoliera - Francuza?

kad je ranjen, ostao je u bolnici jer nije mogao hodati... jasno je govorio 20. studenog da mu nije žao i da je ovdje u dobru i u zlu... tu su ga noć ubili na Ovčari

Priča o Jeanu Michelu Nicolieru je priča za film. To je zaista nevjerojatna i dobra duša. Govorio je na engleskom, vidio je na televiziji u Francuskoj, da se jedna mala zemlja (Hrvatska) bori za svoju slobodu i da smo dosta slabiji po naoružanju ali i po svemu drugome. Govorio je da je tada osjetio kako mora doći na bojište i pomoći nam. Kasnije, mogao je prvim konvojem ranjenika izaći iz Vukovara, ali nije htio ni čuti. Kad je ranjen, ostao je u bolnici jer nije mogao hodati. Postoji na YouTube-u njegov intervju, jasno je govorio (20. studenog 1991.) da mu nije žao i da je ovdje u dobru i u zlu. Tu su ga noć ubili na Ovčari.

Kad sam to prvi put vidio, plakao sam, jer to je bio Jean. Osmijeh i nepokolebljivost unatoč svemu.

devedeset i četiri junaka dalo je svoj život a velik broj ih je bio s nama

Hvala mu što je branio naš dom, sad je vrijeme da mu se Domovina kao i mnogobrojnim stranim dragovoljcima na pravi način zahvali. Devedeset i četiri junaka dalo je svoj život a velik broj ih je bio s nama. Pisao sam jednom od hrvatskih predsjednika, ali ništa od toga. Jean Michel Nicolier je moj brat. Naš brat. Nikad ne će biti zaboravljen.

Što je „Samostalnoj satniji HOS-Vukovar“ značio veliki Siniša Glavašević i njegovi izvještaji, javljanja iz razrušena Grada?

Njegov nekako, smirujući glas, iako iz onog pakla, mnogo mi je značio. Kad smo mogli, slušali smo vijesti i kad sam čuo njega, znao sam da i Hrvatska sluša, da svi moraju znati što se ovdje događa. To je bilo u večernjim satima kad se često smirivalo, nije bilo žestokih napada, već tek povremeni pucanj ili minobacačka vatra. Tek toliko da nam ne daju spavati. Bio je tu i Branko Polovina, koji je isto ubijen na Ovčari, pa Vesna Vuković i Alenka Mirković, hvala Bogu žive su. Još je bilo sjajnih ljudi, eto, oni su mi ostali u sjećanju.

Od kraja rujna do kraja studenog 1991, u tvojih gotovo dva mjeseca stalnih borbi protiv brojčano višestruko nadmoćnijeg neprijatelja, naoružanog svim i svačim, koji su ti bili oni prijelomni nadnevci?

10. studenoga okupirani su Bogdanovci, sravnjeni su sa zemljom. Inače smo mogli čuti kad ih bombardiraju, no taj dan i ostale dane, bio je mir.

najteže je ranjen moj kum Zdravko Bezuk, koji je već sutradan preminuo od teških rana... Srušio se sav moj svijet

Bogdanovci su bili naša jedina baza do Vinkovaca i tada je i ona nestala. Ranjen sam 21. listopada pa 24. listopada i meni najtežeg 09. studenoga. Tada nas je bilo šest u grupi. Najteže je ranjen moj kum Zdravko Bezuk, koji je već sutradan preminuo od teških rana. Srušio se sav moj svijet. Bio je stariji od mene i uvijek mi je govorio da se čuvam, da ne stradam, jer, kako će kući bez mene? Na kraju, ja sam došao doma, bez njega. Ostao mi je velik dio srca... tamo. Na Sajmištu. Toliko je dobrih ljudi poginulo... i još jedan Kutinčanin - Ivan Krajinović Ićo. Ranjen je izveden iz bolnice i mučki ubijen na Ovčari. Bilo je mnogo teških dana. Ipak, najteže od svega bilo mi je, kad sam se vratio u Kutinu i trebao reći obitelji Bezuk i obitelji Krajnović za Zdravka i Ivana.

Ipak, pakleni ciklus obrane od agresorskih napada Hosovci su nastavljali, ginuli i bivali ranjavani, liječili se u bolnici, a zatim još u zavojima vraćali se sudrugovima na prvu crtu. Znali su koliko vas je bilo malo. Je li točno da je neprijatelj bacao i odavno zabranjene napalm bombe?

stradale su postrojbe iza nas... bolnica i okolica bile su im omiljena meta

Mi nismo trpjeli napade tim bombama jer smo bili preblizu četnicima (što se tiče avionskih napada), ali su stradale postrojbe iza nas. Bolnica i okolica bile su im omiljena meta. Od postrojbe, nas 58, dvadeset i pet je poginulo ili su kao ranjenici ubijeni na Ovčari, troje nestalih, petero umrlih nakon Domovinskog rata, i jedina žena u Hosu, Vijoleta Antolić poginula je u prometnoj nakon Domovinskog rata u Zagrebu.

I sam si, kao snajperist, tri puta bio ranjavan, dva puta gelerima u glavu. Kakva te sjećanja vežu uz ratnu Vukovarsku bolnicu, granatiranje ranjenika i liječnika i sestara te uz njihov ukupni rad u strašnim uvjetima?

Vukovarska bolnica je bilo, mislilo se, zadnje utočište, neki spas od pakla.

taj se čovjek toliko borio, uz ostale liječnike, da se to ne može opisati

Međutim, kad je grad okupiran, iz bolnice je šest autobusa odvezeno prema Ovčari. Neki su ubijeni u bolnici i oko bolnice. Kapa do poda svima koji su dočekivali ranjene i brinuli se za njih u nemogućim uvjetima. Gospodin Njavro je legenda, taj je čovjek toliko operacija napravio, a s tako malo medicinskih potrepština. Taj se čovjek toliko borio, uz ostale liječnike, da se to ne može opisati. Bilo je naravno i onih ''lečnika'' i ''sestara'', koji su zdušno dočekali tzv. JNA i četnike te prokazivali ranjene. Tako je odveden Marko Mandić Gipser, imao sam ga prilike upoznati. I ne samo on. I nikome ništa, do danas! Iako se sve zna.

U knjizi „58“ relativno si malo pisao o stradanjima hrvatskih branitelja po srbijanskim fašističkim logorima. Nisu li oni, u stvari, najstravičniji dio rata? Rata bez bojišnice, bez gruvanja granata, bez moguće obrane? Tada, na kraju, ležalo se na betonu, gotovo u miru.

Istina. Nisam bio u logoru, ali slažem se, trebao sam i taj dio jače obuhvatiti, sa svjedočenjem logoraša, koji je sve to prošao.

danas treba svjedočiti o tim vremenima... diljem Srbije bili su koncentracijski logori

Naime, nas nekoliko preostalih sa Sajmišta, Hosovci, svega nas osam, krenuli smo u proboj 16. na 17. studenoga. Noću... i uspjeli smo se probiti do slobode, do Vinkovaca. Od nas osmero samo dvojica nisu bila ranjena.

Eto, dragi Bog je tako htio, preživjeli smo, danas treba svjedočiti o tim vremenima. Diljem Srbije bili su koncentracijski logori. Hrvati su ubijani, mučeni, ponižavani. Ni za to ni dan danas nema odgovornih, ne priznaju taj grijeh, ne priznaju ništa. Kako oprostiti, ako nema pokajanja?

Nakon pakla Vukovara, što te potaklo da godine 2010. započneš pisati knjigu... svoju prvu u životu? Posvetio si ju svojoj braći - poginulim Hosovcima. Je li jedan od razloga bila i mučna anatema bačena na cijeli HOS, na Hosove postrojbe? Koja još i dan danas traje...

kako se pojačavaju napadi na HOS, imam još jaču volju za obranom istine

Pisao sam je pet godina, a zašto? Shvatio sam da naša priča, priča HOS-a neće nikad biti ispričana, ako se ne zapiše. Što se ne zapiše, nije se dogodilo. Nije mi bilo lako ukoričiti pedeset i osam sudbina mojih suboraca, ali, bilo je nužno. Jer, kad mi svi odemo, knjiga ostaje, trag ostaje. Mladi će znati što je to bilo i kako je nastala Hrvatska. A kako se pojačavaju napadi na HOS, imam još jaču volju za obranom istine. Istina je da smo dio Hrvatske pobjedničke vojske, časno smo branili Domovinu. I koliko se god neki trudili da to izbrišu, ne će uspjeti. Povijest se ne može gumicom izbrisati, ona je živa, mi smo je pisali kao i najhrabriji sinovi i kćeri.

nastali smo u Domovinskom ratu i ponosan sam na oznaku HOS-a, nikad je se ne ću odreći

Na sudu sam obranio pozdrav Za dom spremni u sastavu naše postrojbe, jer, koja su dva najljepša pozdrava? Hvaljen Isus i Marija i Za Dom spremni. Što ima ljepše, nego biti za Dom spreman, poginut, život dati? Nastali smo u Domovinskom ratu i ponosan sam na oznaku HOS-a. Nikad je se ne ću odreći. Time bi pljunuo na sve poginule i nestale suborce, koji su život časno dali. Za Hrvatsku. Pod tom oznakom.

Za što si, kao hrvatski branitelj, bio optužen? Tko je bio odvjetnik?

U Zagrebu nas je branio ugledni odvjetnik g. Zvonimir Hodak, u Kutini me branio prijatelj, inače izvrsni pravnik g. Davorin Karačić, strastveni navijač Dinama, kao i ja. Bio sam tužen zbog pozdrava HOS-a..., ali sudac je temeljem snimke na kojoj se vidi moj govor u trajanju od sedamnaest minuta, i gdje je taj, kako su navodili, ''sporan'' dio, ustvrdio, da je sve u kontekstu Domovinskog rata. Tvrdio je da je HOS sastavnica Hrvatske vojske... ukratko, sve ono što smo odvjetnik i ja, činjenicama potkrijepili.

Tko te je tužio? Jesi li to bile dvije tužbe ili jedna?

Bile su tri tužbe. Najstarija u Zagrebu mislim 1992. Zatim u Daruvaru približno 2016., pa u Kutini prije nekoliko godina. Tko bi se sjećao tih... Zanimljivo je međutim, da mi je svjedok na suđenju u Daruvaru bio i sam gradonačelnik, inače iz redova SDP-a.

policija je postupala po prijavi

A tužitelj u ovoj posljednjoj?

Tko je konkretno bio ne znam, službeno u tužbi nije naveden, policija je postupala po prijavi. Osnovano sumnjamo na neke pojedince, ali ne ćemo...

Uporno se zaboravlja srbijanska agresija i okupacija Hrvatske. Klima je u društvu još uvijek histerična, još se uvijek traži zabrana HOS-ova ratnog pozdrava „Za dom spremni“... vjerojatno zato da se ne bi postavilo pitanje okupatorske zastave ili četiri ćirilična „es“...

Nikad se neću odreći tog pozdrava, jer smo nastali uslijed srpsko četničke agresije, kao odgovor na te barbare, divljake, kao dragovoljci, koji su se stavili na raspolaganje Domovini, bez kompromisa. Zato smo krivi, što smo zajedno sa svima branili i obranili Domovinu. Oni je nikad nisu htjeli. A sad se trude da je pljuju. Da nas pljuju. Da je obezvrijede, ponize... Ne će ići.

Bio si na HTV-u i na Hrvatskome Radiju, u pokojem tiskanu mediju, ali ostaje gorak okus: ne i u udarnim terminima...

sad se snima... igrani, ratni film „Šesti autobus“

Žalosno je što se ne daje veći prostor hrvatskim braniteljima i Domovinskom ratu. A toliko toga ima, toliko neispričanih priča, toliko junaštva, toliko sadržaja iz kojih mladi mogu crpiti snagu i biti ponosni. Nemamo ni jedan ozbiljan film o Domovinskom ratu. Hvala Bogu, imamo Eduarda Galića. Sa svojim sinom Dominikom, napravio je glasoviti serijal „Heroji Vukovara“, a evo, sad se snima, ove godine, i igrani, ratni film „Šesti autobus“ na temu Vukovara te serijal od pet epizoda. Imam čast sudjelovati kao i još nekoliko Vukovarskih branitelja, čast, ali i obvezu.

Ne bi li bilo logično, prirodno i očekivano da se o takvom hit-naslovu s auktorom često razgovara? I to u svim elektroničkim medijima, po svim mainstream novinama u Hrvatskoj te da međumrežni portali nisu tek oaze, ispušni ventili a zapravo jedni jedini? Nije li tvoj mozaik istine, kojim si stvorio dragocjen dokument vremena, nije li tvoja ukupna priča, zavrijedila elementaran patriotski tretman? Nalik postojećem diljem svijeta?

Slažem se. Mislim da bi taj dokument vremena, koji smo mi hrvatski branitelji napravili, trebao imati daleko veći prostor u medijima. No, moram reći sljedeće... o čemu se vrlo malo zna: jedini koji je nas Hosovce primio na Pantovčaku bio je predsjednik Josipović. Jedini. I posmrtno je odlikovao Jean-Michel Nicoliera. To iznimno cijenimo.

Ali i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović...

Da, u novije vrijeme... predsjednica je odlikovala cijeli niz zapovjednika HOS-a. Prošlo je mnogo godina, mišljenja mojih suboraca o tome su podijeljena, ali odlikovanja su činjenica.

mi smo najveći antifašisti, kako zna reći moj zapovjednik Zvone, jer smo se borili protiv srbijanskog fašizma

Je li HOS bio stranačka vojska g. Dobroslava Parage? Jeste li vi fašisti, vojnici koji ste počinili grozna ratna zvjerstva?

Nisam se borio ni za Paragu, ni za HSP, ni za dr. Tuđmana, ni za Pavelića, niti za Tita ili ne znam koga, već za Hrvatsku. Član sam HSP-a od 1991. godine pa i dan danas. Mi smo najveći antifašisti, kako zna reći moj zapovjednik Zvone, jer smo se borili protiv srbijanskog fašizma. Protiv četničke kokarde i crvene, zločinačke, tzv. JNA, petokrake. Ista bratija je počinila stravične ratne zločine nakon Drugog svjetskog rata hrvatskome narodu a onda ponovljeno i u Domovinskom ratu. Devedesetih su „posijali“ preko stotinu i pedeset masovnih grobnica (koliki ljudi još nisu ni pronađeni!). Koliko je četnika za to u zatvoru? Kako se povijest ponavlja... Ni za one ratne zločine iz 2. svjetskog rata NITKO nije odgovarao, a za ove GOTOVO nitko.

Kako se i čime boriš danas? Tolike godine poslije herojskih bitaka na Sajmištu... putuješ cijelom Hrvatskom. S kojom idejom i porukom?

imamo okvir, ali sadržaj mora biti bolji... ovo nije Hrvatska za kakvu se ginulo

Danas se borim s nepravdom, koje ima na sve strane. Treba jasno reći, rat nije gotov, samo se drugačije vodi. Nismo se borili i ginuli za ovakav sadržaj naše Domovine. Imamo okvir, ali sadržaj mora biti bolji. Ovo nije Hrvatska za kakvu se ginulo, da bi nam mladi odlazili, da bi nam gospodarstvo bilo na koljenima, da nam ubijaju (pokušavaju ubiti) dostojanstvo, ponos!? Ali... Okupili smo se u ovim teškim vremenima za Domovinu ponovno. Nema predaje i ako bude pameti i prvenstveno sloge, stižu bolji dani za Domovinu.

U suvremenoj borbi protiv medijskih i umreženih kampanji laži, legendarna obrana Vukovara, junaštvo fajtera HOS-a prepoznato je možda i prije nego u domovini u hrvatskome iseljeništvu i inozemstvu. Gdje si do sada sa svojim prijateljima iz rata a na poziv, već gostovao?

„Bitka za Vukovar“, naša braniteljska, scenska predstava, koju je osmislio Damir Plavšić, putuje Hrvatskom.

u svijetu se osjeti, osjetili smo svi, veliko poštovanje prema žrtvi Hrvatskih branitelja

No, s njom smo bili na Novom Zelandu, u Australiji, u Kanadi, u SAD, u Njemačkoj, u Austriji, u Švicarskoj, u BiH te naravno uzduž i poprijeko Domovine. Do sada smo imali 168 izvedbi... i idemo dalje. U svijetu se osjeti, osjetili smo svi, veliko poštovanje prema žrtvi Hrvatskih branitelja. Prema borbi koju smo vodili za slobodu. Za razliku od naše Domovine, u kojoj se mnogi trude oblatiti sve. Od dijela vladajućih... od medija na dalje.

Međutim, nema predaje, što više, ne samo da smo dužni urediti Hrvatsku zbog onih koji su dali najviše, svoj život, već i zbog naše djece, zbog budućnosti. Može i mora biti bolja naša Hrvatska.

Nisi se obogatio na domoljublju, poput mnogih, ne kapitaliziraš ni politički svoj doprinos hrvatskoj slobodi... volontiraš u gradskoj vlasti svoje Kutine, predsjednik si nogometnog kluba, obiteljski si čovjek. Kakve želje imaš danas? Kakvi te planovi čekaju?

Želja je da Hrvatska bude ugodna življenju, da ne odlaze ljudi, da nemamo preko tisuću udruga iz Domovinskog rata, da bude jedna jedinstvena, koja će biti korektiv svakoj vlasti, u dijelu nacionalnih interesa, u dijelu očuvanja jedine nam Domovine, druge nemamo.

da srpsku nacionalnu manjinu vode oni, koji su s nama bili i branili svoj dom, Hrvatsku... a ne da ju vode ljudi, koji su bili dionici velikosrpske agresije na Hrvatsku

Da nađemo sve ubijene i nestale i moje suborce Hosovce Jadranka Anića Antića, Duška Smeka i Jeana Michela Nicoliera. Da u Hrvatskoj vladaju Hrvati i svi oni koji poštuju Hrvatsku kao svoju Domovinu. Da srpsku nacionalnu manjinu vode oni, koji su s nama bili i branili svoj dom, Hrvatsku a ne da ju vode ljudi, koji su bili dionici velikosrpske agresije na Hrvatsku. Štoviše, čak su i saborski zastupnici. Apsurdistan! Želja mi je da se snimi što više filmova o Domovinskom ratu, ne samo o Vukovaru. Planova imam puno, a život je jedan... Zato se svi moramo domoljubno boriti da što više napravimo u svom životu, koji brzo prođe.

Kamo su te sve zadnjih mjeseci odveli tvoji projekti širenja istine o Domovinskom ratu? Član si i Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta...

Na mnogim stranama sudjelujem u svim dobrim idejama i na svaki poziv na koji stignem doći, dođem. Tako i na poziv velikog čovjeka prof. emeritusa. dr. sc. Zvonimira Šeparovića, kojeg jako cijenim. Tako sam i u HNES pozvan i kad me pozovu, sudjelujem.

Nisi odlikovan! Čak ni desetljećima nakon završenog, a pobjedničkog Domovinskog rata...

Hrvatska iznad svega

Tri puta sam ranjen, ali odlikovanje su mi moji suborci. Kad vidim Igora Širokog, Tončija Antolića, Damira Radnića, kuma Viktorina Jurića Pašu, Nikicu Burića, Sinišu Mataiju, Zvonu Ćurkovića, Maria Cigrovskog, Petra Gelu i svu ostalu moju braću po oružju. Nekoliko Hosovaca je odlikovano, mali broj, ali nas to ne zamara previše, Hrvatska iznad svega.

Kutina, što bi želio dodati ovome razgovoru?

Hrvati, ugasite televizor, upalite pamet, samo jednu Domovinu imamo.

Na kraju, u ime HKV-a, želim ti zdravlje i svu sreću pred tvoj predstojeći rođendan: Sretan Ti rođendan Kutina! Neka ti se ostvari velika većina od svih tvojih duboko rodoljubnih želja!

Hvala lijepa.

Javor Novak
foto iz Vukovara: album Damira Markuša – Kutine
portreti D. M. - Kutine: foto JEN