Marija Slišković: Mi smo 'ružno pače' u Hrvatskoj, ne pripadamo nikome!

Marija Slišković, vrlo rano se zauzela kroz mirovne inicijative žena 1990. godine te tijekom obrambenog Domovinskog rata, a nakon rata na dokazivanju istine kroz izdanja knjiga o ženama u Domovinskom ratu i naposljetku u dokazivanju ratnog zločina nad silovanim ženama (i muškarcima). Ove godine dobila je vrijedno priznanje za svoj dugodgodišnji društveni rad, za okupljanje žena i razotkrivanje istine o izvršenim zločinima, poticanje stradalih žena da zajedničkim snagama dokažu i dobiju zasluženi društveni status... Razgovaramo s gospođom Slišković u njezinom uredu Žena iz Domovinskog rata, u Ilici 28 u Zagrebu.

Dugo se borite na dokazivanju istine, istine o ženama u Domovinskom ratu. Jeste li zadovoljni postignutim rezultatima i učinkom Vašeg rada i rada Vaših suradnica.

Nije za očekivati da se u ovakvom frustrirajućem stanju društva itko posebno oduševljava izdvajanjem pojedinca. Godinama smo suprotstavljeni jedni drugima, pa je nestalo radosti djelovanja, stvaranja, doprinosa. Mnogi koji su bili aktivni početkom devedesetih žive u tom vremenu, sve gledaju iz tog vremena. Često čujem i o nepotrebnosti govora o pozitivnom djelovanju žena u to vrijeme. S druge strane aktivni su oni koji ističu samo negativno.

Slažem se da ideja odnosa prema narodu i domovini treba ostati ista, ali djelovanje treba prilagoditi, a pozitivno uvijek isticati. Danas je sve usmjereno na djelovanje prema institucijama, argumentima, činjenicama, pravno, strpljivo, uporno. Traženje puta kako se to može bolje učiniti. Treba raditi za žrtvu, za pravdu, za istinu. Naučila sam da nema uspjeha ako se radi protiv, posebno kod predstavnika međunarodnih institucija.

Nema savršenog naroda, ali ima onih koji o sebi promiču uvijek samo dobro.

Nedavno ste primili zasluženu nagradu Zagrepčanka godine za 2013. Na samom događaju dodijele nagrade u Starogradskoj vijećnici bili su mnogobrojni medijski izvjestitelji. Jeste li u konačnici zadovoljni s medijskim reakcijama?

Sama nagrada Zagrepčanka godine uspostavljena je unatrag sedam godina kako bi se snažnije obilježavao Dan ŽrtvaDanas je sve usmjereno na djelovanje prema institucijama, argumentima, činjenicama, pravno, strpljivo, uporno. Traženje puta kako se to može bolje učiniti. Treba raditi za žrtvu, za pravdu, za istinu. Naučila sam da nema uspjeha ako se radi protiv, posebno kod predstavnika međunarodnih institucija.žena 8. ožujak, namijenjena je za doprinos radu na ženskim pravima. Ova nagrada je svakako čudo koje se dogodilo u odnosu na priznanje žrtava, a tek onda odraz moga rada. Nije bilo očekivano da se dogodi pojava traženja ove vrste ženskih prava. No, ipak se prihvatile činjenice da se radi o najsnažnijem pravu žena žrtava, da ih se ne smije prešutjeti i da im se dodijeli pravni status.

Mediji su povremeno prenosili o ženama žrtvama ali su kod nagrade iskazali suzdržanost. Bilo je za očekivati da ćemo svi podijeliti pobjedu nad prešućivanjem. Ipak neki mediji to ne mogu učiniti. Posebno se to odnosi na ženske časopise, strašno nepravedno, jer njih također čitaju i žene žrtve.

Ostale medije ne bih dijelila na naše, njihove, lijeve, katoličke, liberalne, u svim tim medijima je na primjer hapšenje tv-novinarke Dijane Čuljak bila vijest koja je medijskim prostorom natkrilila cijelu grupaciju izvanrednih žena, koje skromno žive s posljedicama nečega na što nisu mogle utjecati. Naravno takav je i odnos prema meni, moja nagrada odnosi se na nešto što nije baš društveno rado viđena tema.

Kako su nagradu prihvatile same žene stradalnice? Jesu li nagradu uočile na primjer predstavnice nekih ženskih ili nekih drugih institucija?

Unatoč svemu, i žene stradalnice i ja, doživljavamo ovu nagradu kao pobjedu nad onima koji zagovaraju budućnost s prešućivanjem žrtava. Žrtve su se dogodile, no to je za neke prošlost. Mi na to gledamo drugačije. Sve što se čovjeku dogodi nikada ne postaje prošlost, dok je osoba živa, to nosi to u sebi. Svjesno ili nesvjesno ugrađujemo to u društvo. Hrvatskoj bi trebalo biti dosta prijenosa trauma, posebno zbog prešućivanja ili preokretanja krivnje.

Najznačajnija činjenica koja se odnosi na žrtve je da sam dobila podršku institucija međunarodne zajednice kojima sam se obratila predočavajući im istinu o prešućenom ratnom zločinu.

Upravo sam dobila pismo gđe Helen Clark, koja mi čestita na upornosti oko razotkrivanja ovog zločina i činjenici koliko pojedinac može učiniti. S uredom UNDP smo u lijepoj suradnji, upravo zahvaljujući njihovoj potpori provodimo prvi terapeutski program za žene.

Veleposlanstvo Kraljevine Norveške u RH organiziralo nam je put u Norvešku i razgovore u Mnistarstvu pravosuđa i Vanjskih poslova, te udruga za zaštitu žena nad kojima se vrši nasilje. Ukazali smo im na propuste naših državnih institucija i zatražile uvide u naknade koje daje Norveška žrtvama seksualnog nasilja, iako nisu u ratnim događanjima. Zanima nas iskustvo primjerice takve zemlje s visokim standardom zaštite ljudskih prava.

Što čini naša Vlada? Je li problem konačno prihvaćen i od naše strane? Nedavno smo uočili da je najavljen Zakon o silovanim žrtvama u ratu?

To je sada najvažniji zadatak pratiti kakav će se predložiti zakon za žrtve. Obeštećenje je nešto kroz što se mora PobjedaUnatoč svemu, i žene stradalnice i ja, doživljavamo ovu nagradu kao pobjedu nad onima koji zagovaraju budućnost s prešućivanjem žrtava. Žrtve su se dogodile, no to je za neke prošlost. Mi na to gledamo drugačije. Sve što se čovjeku dogodi nikada ne postaje prošlost, dok je osoba živa, to nosi to u sebi. Svjesno ili nesvjesno ugrađujemo to u društvo. Hrvatskoj bi trebalo biti dosta prijenosa trauma, posebno zbog prešućivanja ili preokretanja krivnje.iskazati dimenzija proživljenog zločina i izostanak potpore kroz sve ove godine. Svakako je za Hrvatsku veliki napredak ukoliko svojim zakonom za žrtve seksualnog nasilja bude uzor drugim zemljama. U svakom pogledu to treba biti prvi zakon koji će donijeti pravni status ovim žrtvama. Od nastojanja da se ove žrtve prešute, zaborave, da im se uskrati skrb i novčana potpora, do danas kada je izgledno uspostavljanje njihovih prava, došli smo i do spoznaje da smo u mnogo čemu što se odnosi na Domovinski rat mogli više utjecati. Posebno se to odnosi na prikupljanje svjedočanstava bez kojih nije moguće tražiti pravdu.

Konačno, može se reči da ste uspjeli. S obzirom na naše hrvatske okolnosti pomalo je to ipak iznanenađujuće, posebice za pojedince ili malu udrugu... Nije li tako...?

Sve što se dogodilo oko razotkrivanja ovog ratnog zločina, javnog govora i podrške, okupljanja žena i organiziranja programa za njih, mogu reći da je vođeno Božjom rukom. Nije moguće jednoj osobi provesti sve što se u ove gotovo tri godine provelo bez prsta Božjega. Kada god se dogodila prepreka pojavio se i most prelaska.

Kakvi su vam planovi, na čemu se sada radi, što je u ovom trenutku najvažnije...?

Grozno je za izgovoriti da se 2013.g provodi prvi organizirani program psihološke terapije, no nikad nije kasno, radimo na „staroj traumi". Imamo prostor u Zagrebu i unajmljenu kuću u Vukovaru. Nikada nisam imala unaprijed pripremljena financijska sredstva za ovako zahtjevan projekt, ali nismo ni dužni, iako ne kucamo na sva vrata tražeći pomoć, za neophodno se oslanjamo na gradonačelnika Bandića. Radimo s najosnovnijim i stvaraju se čuda u psihološkoj promjeni i napretku žena. Teško je i pomisliti da su to one osobe koje nisu željele ni razgovarati o proživljenom. Danas su glavne zagovornice traženja pravde. Gospođa Eva Penavić je to u zahvali pri primanju nagrade i izgovorila, kazavši: „drago mi je da se progovorilo,..

Kako dalje...? Je li se nešto poslije nagrade promjenilo u odnosu na Vaš rad? Za sve su potrebna novčana sredstva, kako se snalazite?

Svakako da se ništa nije promijenilo u odnosu na naš rad. Nismo partneri ni jednoj državnoj instituciji. Nitko ne kaže dobro to radite, provodite stvari državnog interesa, osigurat ćemo vam sredstva. Predala sam program na natječaj, početak je četvrtog mjeseca, nema odgovora hoće li nas prihvatiti ili ne će. Provedba terapeutskog programa koje pokriva UNDP započela je u veljači, logistika nije uključena, a to uključuje putovanje žena, smještaj, prehranu, najam, telefone, režije. To je glavna razlika između našeg rada i drugih udruga civilnog društva koje se bave pitanjem žrtava. Oni koji su njih uspostavili osigurali su im sredstva rada čak i plaće svih uposlenih.

Skupna fotografija nakon dodjele nagrade (foto: O. Šarunić)

Nije li takav dvostruki kriterij o kojem govorite destimulativan? Koji vam je motiv, koji su vam planovi za budućnost?

Mi smo 'ružno pače' u Hrvatskoj, ne pripadamo nikome. Osim onima kojima je stalo do istine o strašnom vremenu obrane zemlje. To je sasvim dovoljno jak motiv, bar za nas. Motiv je važan, odnosi se na sve nas, ali i na jedinke, stradale žene. Planovi su se kroz ovo vrijeme širili, stvarali, pojavljivali. Započinje radionica osposobljavanja žena za rad na kompjuterima. Kuća u Vukovaru omogućuje mnoge aktivnosti, započet će kreativne radionice. Uskoro će se uspostaviti javna ustanova Memorijalni centar Vukovara, žene mogu izrađivati prikladne suvenire. Bit će to dobra terapija a pomoći će i financijski. Početkom ljeta predviđen je odlazak na more koje će se pokriti iz dodijeljene nagrade.

Zahvaljujem Vam na razgovoru za HKV-portal i želimo svako dobro i uspjeh u ime istine.

Snimio fotografije i razgovor vodio: Damir Borovčak

VIDEOPRILOG