Razgovor s Brankom Šeparović

Povod za razgovor s Brankom Šeparović obično ne treba puno tražiti. Zbog velike aktivnosti naše sugovornice na različitim područjima, kako profesionalnim tako i društvenim, uvijek je nešto aktualno. Za ovaj razgovor, povod je nedavno javno predstavljanje Udruge Pelješki most u Zagrebu. Stoga ćemo prvo pitanje postaviti upravo na tu temu. Kako je došlo do ove inicijative i koji su joj ciljevi?

Do inicijative Udruge koja je predložila način kako izgraditi Pelješki most došlo je nakon dugog razmišljanja i priprema, a opet čini se da je nekoliko događaja prošloga ljeta cijeli proces ubrzalo. Ljudi putujući preko sadašnje granice kod Neuma imaju toliko teškoća da se jednostavno nešto mora napraviti, A kada se sagradi Šengenska granica, bez mosta cijeli dio hrvatskoga juga bio bi odsječen od domovine. I na pitanju Pelješkoga mosta, koji je najvažniji strateški projekt hrvatske države nije nas mimoišla praksa da se jednostavna istina i jasne činjenice zakompliciraju, pa se rješenje čini nemogućim.

Tako smo godinama slušali o pet različitih mogućnosti kako povezati hrvatski jug prirodnom, normalnom vezom s ostatkom domovine. Potom se dugo razgovaralo o projektu rješenja kojeg su svi stručnjaci izabrali naposlijetku kao jedinog mogućeg: kakav će biti most. Dočekali smo građevinsku dozvolu, veselili se početku radova, a onda je promjena vlasti i promijenila odluku o izgradnji tako da je sve zaustavila i naprasno prekinula sve ugovore s domaćim izvođačima radova.

Naša je Udruga zapravo samo povezala potrebu i želju naroda za Mostom, saodlukom da ga stvarno izgradimo. Spremni smo uložiti veliki trud, podnijeti velika odricanja – i uspjeti! Neće nas pokolebati kriza i besparica, intrige i podmetanja, ignoriranje medija i omalovažavanje političara – pružit ćemo otpor i vladati sve prepreke kako bi povezali 2 i pol kilometra puknutu državnu granicu, što je jedinstveno među 193 države svijeta.

StanjeDanas u Hrvatskoj ljudi stenju. Olovna su vremena, tamna, teška. Guste otrovne magle ne daju gledati, ni disati, ni misliti. Crnilo strašne globalne sipe prekrilo je svijest i svijet. Svuda se čuje: Kriza, užas, katastrofa – a najgore tek dolazi... Likuje Sotona u svom brlogu. Uništio je osmijeh, nadu, polet, ideale. Zaustavio životnu snagu, zaledio životne sokove. El Dorado za pljačkaše u mutnom, za otimače koji ne samo da prisvajaju naša blaga nego to rade za male pare.Nakon 12. stoljeća naša generacija je izborila i dobila svoju slobodnu državu. Nemamo pravo izgubiti njenu cjelovitost i smisao. Pa da naša djeca prolaze sve ispočetka. Ako se pitamo: Gdje je danas Hrvatska, njezin narod i heroji? Tko nas je razrezao, raskomadao, rastrojio, raselio?, odgovor bi simbolički najtočnije glasio – to su napravili rušitelji mostova. Odlučni smo i znamo kako skupiti komade, sastaviti i povezati cjelinu države, koju smo na putu izgubiti, a da nismo stigli shvatiti veličanstvenost života u slobodi i uživati u blagodatima prebogate zemlje. Isus je govorio, a naš papa Ivan Pavao II. stalno nas je podsjećao na njegove riječi: Slobodni ste! Ne bojte se! Ne slijedite utabane staze, već tražite, krčite svoj put!

Naša Udruga misli da on ide preko novog Mosta. Genij Rusa Fjodora Mihajlovića Dostojevskog u „Braći Karamazovima" opominje čovječanstvo kako smo svi mi odgovorni za sve. Tako mislimo mi u Udruzi koja će svoju odgovornost dokazati prikupljanjem novca za izgradnju Mosta. Genij Židova Alberta Einsteina poručuje onima koji tragaju za boljim svijetom kako je najbolji način da predvidimo budućnost – da ju sami osmislimo.

Mi smo osmislili izgradnju Mosta koji će nas odvesti u bolju budućnost. Danas u Hrvatskoj ljudi stenju. Olovna su vremena, tamna, teška. Guste otrovne magle ne daju gledati, ni disati, ni misliti. Crnilo strašne globalne sipe prekrilo je svijest i svijet. Svuda se čuje: Kriza, užas, katastrofa – a najgore tek dolazi... Likuje Sotona u svom brlogu. Uništio je osmijeh, nadu, polet, ideale. Zaustavio životnu snagu, zaledio životne sokove. El Dorado za pljačkaše u mutnom, za otimače koji ne samo da prisvajaju naša blaga nego to rade za male pare. Mi smo u mnogim razgovorima i na našoj internetskoj stranici zapisali kako mi imamo državnu granicu, ali nažalost mi ne vladamo našim državnim teritorijem.

Susjedi nam okupiraju Piranski zaljev, Svetu Geru, Zrin, Ade na Dunavu, Prevlaku, rub Kleka, čak se i Šengenska granica kod Neuma gradi nauštrb hrvatskog teritorija. Dakle, između kopna i poluotoka Pelješca valja izgraditi Most vlastitim novcem, vlastitim tvrtkama po vlastitom projektu. Međutim, taj Most nije samo prometnica.

Vrijeme je da razmislimo kako premostiti apsurd naše prebogate zemlje u kojoj žive siromašni ljudi. Kako zaustaviti tragediju Domovine iz koje Hrvati stoljećima pa i danas iseljavaju, a stranci useljavaju. Od svih naroda na kugli zemaljskoj hrvatski narod ima najveću dijasporu, jedino je nas pola u Domovini, a pola rasuto po svijetu. Koliko god je bilo teško otići, toliko je bilo teško ostati. U tuđini nedostaje Domovina, a ovdje u našoj zemlji ljudi i ne znaju što znači normalno živjeti jer smo stalno na rubu preživljavanja, i to od duhovnog do materijalnog. Mi imamo načelno potporu državnog vrha, s kojim smo razgovarali, upoznali ih s našom akcijom.

Imamo osjećaje da ne vjeruju kako možemo uspjeti, ali neće nam ni odmoći. Hrvatska biskupska konferencija, a posebno zagrebački i zadarski nadbiskupi dali su nam blagoslov i obećali pomoć. Podršku pružaju u Hrvatskom svjetskom kongresu, hrvatski generali dragovoljačke udruge, a sve se više javljaju brojni istaknuti pojedinci iz skupine javnog života. Mi smo jedina Udruga koja ne skuplja novac za sebe nego smo uz veliku žrtvu ponudili scenarij, osmislili smo način da narod prikupi novac za ono što narodu treba a to je Most.

Bit će još akcija

Stvarno je spektakularno izgledalo spajanje Pelješca s kopnom krajem prošlog ljeta, kada su lađama, brodicama i brodovima spojene dvije obale. Hoće li biti još sličnih akcija?

Kada se čovjek jako i iskreno trudi, onda mu Bog priredi iznenađenje i nagradu. Naša mala grupa skupila se na kraju ljeta u hotelu „Narona" u Metkoviću i smišljala kako obavijestiti kapetane i vlasnike brodova i lađa, hoće li nas razumijeti, koliki će se odazvati da brodovima spojimo dvije obale. Mi smo došli u zoru, negdje na polovicu mora iznad kojega će, nadamo se, jednom doći prekrasni Most, bilo je mirno jutro, gore plavo nebo, mi na plavome moru, i nigdje nikoga na vidiku.

U strahu da ne ureknemo, nismo o svojim tjeskobama ništa govorili, samo smo uporno gledali u daljinu, svak na svoju stranu, ovisno gdje smo bili na brodu. Nekako u isto vrijeme učinilo nam se da vidimo u daljini neke male bijele točkice. Znali smo da ne mogu biti galebovi jer su premali da bi ih na toj udaljenosti vidjeli. A onda su točkice postajale sve veće, pretvarale se u brodove, vidjeli smo ljude, oni su vidjeli nas i u roku od nekoliko sati izgradili smo most u velikom zagrljaju i sreći kakvu odavno nismo osjetili.

Povukli smo konop dugačak dva i pol kilometra i spremili ga za uspomenu, pa ćemo ga jednoga dana povući po sredini mosta kada bude gotov. Jasno da će biti sličnih akcija. Treba nam veselja i zajedništva, a kud naći boljega povoda nego kad svi skupa maštamo i pokušavamo snove pretvoriti u stvarnost, želje u novac, a novac u Most.

Ovih smo dana imali jednu prelijepu akciju. Otišli smo u pavlinsku crkvu u Lepoglavi. Ona je jednostavno božanski lijepa. Na vrhu golemog, raskošnog, zlatnog oltara sjedi sam Bog, a sa svake strane po jedan anđeo. Ljepših nismo nikada vidjeli. Velečasni nam je dao odobrenje, prijatelji su našli posebnu dizalicu koja može ući u crkvu i sa kranom se popeti do anđela. Posebnim tehnikama izvršit će se njihovo skeniranje kako bi se mogle napraviti identične uvečane replike u bronci.

Postavit ćemo ih na obje obale budućeg Pelješkog mosta, da se vide sa mora i kopna. Anđeli u lepoglavskoj crkvi čuvali su sa druge strane crkvenoga zida, u starom samostanu pretvorenom u zatvor, uznika u jednoj ćeliji. Bio je to naš blaženik Alojzije Stepinac. Iza rešetaka poslao nam je poruku: Kada vam sve uzmu, ostaju vam dvije ruke, sklopite ih u molitvu i imat ćete cijeli svijet. Mi vjerujemo da će dva anđela na obali kod Komarne i Brijeste biti te dvije ruke, a Most između je naša molitva. Kad se budu postavljali anđeli i kada se sakupi prva znatnija količina novca, ponovit ćemo mi i „most od lađa".

U medijima se dosta opširno pisalo o ideji povezivanja hrvatskih otoka i kopna sustavima tunela. Tvrdnja predlagača ovoga projekta je kako bi ovakvo povezivanje bilo jeftinije od izgradnje mosta Pelješac-kopno. Kako u Udruzi gledate na ove prijedloge?

Nije problem što se u medijima pisalo o povezivanju hrvatskih otoka i kopna s tunelima. Nego je problem kada se piše i zašto se piše. Naime, Udruga kojoj sam na čelu, nije izabrala Most svojevoljno, nego je to napravila struka svih mogućih vrsta, dobivena građevinska dozvola i započeti radovi. Dakle, na završetku izbora koja je od pet mogućnosti najbolja izabran je Most i zato mi prikupljamo novce za Most.

TunelNa nekoliko sveučilišta u Hrvatskoj postoje Građevinski fakulteti i na njima katedre koje se bave i tunelima. Čitajući novinske članke koje ste vi spomenuli, razgovarala sam s uglednim profesorima i oni su mi rekli da se radi o takvoj nebulozi da ju čuvajući dignitet svoje struke ne mogu čak ni komentirati.Svaki put kada mi najavimo neku akciju u novinama se spominje tunel. Svaki puta je to neki novi tunel, a iza njega stoji neki drugi autor. Što se tiče posljednjih napisa moram cijenjenim čitateljima kojima je namijenjen ovaj razgovor poručiti ono što je obveza svakog novinara, odnosno reći podatke koje sam o toj temi prikupila. Na nekoliko sveučilišta u Hrvatskoj postoje Građevinski fakulteti i na njima katedre koje se bave i tunelima. Čitajući novinske članke koje ste vi spomenuli, razgovarala sam s uglednim profesorima i oni su mi rekli da se radi o takvoj nebulozi da ju čuvajući dignitet svoje struke ne mogu čak ni komentirati.

Meni se iz ovih posljednjih „inicijativa" posebno sviđa kako se ljude otvoreno smatra budalama. Naime, za jedan od tunela koji će ići nad morskim dnom, a bit će velike dužine, pretpostavlja se da bi ljudi mogli patiti od klaustrofobije. Zato se predviđa da će se na sredini te rute na površini mora izgraditi umjetni otok kako bi se na njemu putnici odmorili, nauživali morskoga zraka i nagledali sunca. Nije opisano kako će automobil na dnu mora izaći iz tunela i popeti se na otok. itd, itd.

Problem je u tome što se s manjkavim podatcima i potpuno proizvoljnim proizvodima tvrdi kako će tunel biti jeftiniji od Mosta. Sama usporedba je besmislena jer se u cijeni mogu uspoređivati i dva mosta ili dva tunela, ali nikako jedno s drugim. Osim toga, mi mislimo da postoje projekti i postoje objekti kod kojih nije presudan novac, već kvaliteta svih mogućih vrsti koju treba postići. U svakom slučaju ako netko hoće, može napraviti Udrugu pa skupljati novac za tunel i graditi ih ako je to moguće i ako država to prihvati.

Velika opasnost zove se Zakon o strateškim investicijama

Sam hrvatski jug se nekako zadnjih godina posebno našao na meti mnogih investitora željnih lake zarade, neovisno o cijeni koju bi platilo lokalno stanovništvo. Odlaskom Radimira Čačića s vlasti za nadati se kako stanovnici doline Neretve mogu barem malo odahnuti od projekta Gornji horizonti, kojim bi se izravno ugrožavala pitka voda i poljoprivredna proizvodnja, dakle opstanak stanovništva. U Dubrovniku je upravo uspješno završeno potpisivanje peticije kojom bi građani odlučili hoće li iznad sredozemnog dragulja, na Srđu, niknuti golf igrališta i stotine vila. Jeste li se i kako angažirali i oko ovoga problema?

Ne samo hrvatski jug i ne samo posljednjih godina, nego cijela Hrvatska i to odavno na meti je ljudi, stranaca koji posežu za našim teritorijem. Mi ih uporno zovemo investitorima, a radi se ReferendumOko nebuloze da se na brdu iznad Dubrovnika sagradi 627 objekata raspoređenih na površinu četiri puta veću od Grada, dogodilo se jedno pravo čudo. Godinama grad sv. Vlaha tone u ludilo bjesomučnog masovnog turizma koji sve uništava i ništa ne donosi. Pa se činilo da pametnog svijeta i zaljubljenika u svjetski dragulj arhitekture, umjetnosti građenja i umjetnosti življenja možda više i nema. A onda su se probudili, okupili, napravili plan, u njemu ustrajavaju, ne odustaju, uspijevaju i idu na Referendum s kojim će odbiti uništavanje Srđa odnosno toga kutka naše Domovineo kupcima. Da stvar bude gora, oni uglavnom dolaze bez novca i žele platiti što manje. Mnogi od njih uz pomoć korumpiranih državnih moćnika, koji mogu donijeti odluku da se njihovi planovi prihvate, zapravo samo čekaju dokumente koji potvrđuju da će moći kupiti neku prirodnu oazu ili izgraditi neki isplativi objekt, jer tada dobivaju kredite od banaka.

Nisam sigurna da se može odahnuti od projekta gornji horizonti, niti da je Neretva i naše ostale rijeke sigurna od uništavanja. Oko nebuloze da se na brdu iznad Dubrovnika sagradi 627 objekata raspoređenih na površinu četiri puta veću od Grada, dogodilo se jedno pravo čudo. Godinama grad sv. Vlaha tone u ludilo bjesomučnog masovnog turizma koji sve uništava i ništa ne donosi. Pa se činilo da pametnog svijeta i zaljubljenika u svjetski dragulj arhitekture, umjetnosti građenja i umjetnosti življenja možda više i nema.

A onda su se probudili, okupili, napravili plan, u njemu ustrajavaju, ne odustaju, uspijevaju i idu na Referendum s kojim će odbiti uništavanje Srđa odnosno toga kutka naše Domovine. No, i tu postoji velika opasnost a zove se Zakon o strateškim investicijama. Javnosti je predstavljen kao očajnički pokušaj Vlade da privuče investitore, pa ako se pojavi koji dubljega džepa onda mu valja dopustiti da kupi i ono što je zakonima božjim i ljudskim i Ustavom Republike Hrvatske zabranjeno.

Kao s onim umjetnim otokom usred mora kao odmorište za tunel, tako je i ovdje očito da se netko šali, odnosno ruga. Nema investicije, što znači novca koji ulaže u nešto što otvara radna mjesta i donosi zaradu. Koja bi bila u blizini nedirnute prirode. Jednostavno zato što se zbog radne snage bira blizina velikih gradova a zbog transporta svega što je za proizvodnju potrebno bira se blizina prometnica. Bistre rijeke, nedirnute šume, jezera, otoci itd. itd. nisu nešto što bi „netko možda poželio kupiti" ja tvrdim, po spoznajama dugogodišnjeg novinarskog iskustva, da je Zakon donesen kako bi se pred ulazak u EU omogućilo i legalizirano ono što je već izabrano i rezervirano. No, ako Dubrovčani kažu „Srđ je naš" onda je nama svima ostalima reći „Hrvatska je naša".

Pojedini političari na vlasti već su našli za shodno plašiti Dubrovčane u slučaju da referendum o Srđu uspije navodnim velikim sumama koje će kao naknadu štete trebati isplatiti investitorima. Kako je to moguće kad urbanistički plan po kojem bi se trebao graditi projekt Srđ još nije ni donesen?

Izvrsno ste formulirali pitanje i u njemu je nekoliko riječi i pojmova koji opisuju situaciju u kojoj se nalazimo. Od nas političari na vlasti imaju navadu određivati nešto po svome mišljenju, provoditi tko zna čije odluke i planove i kako rekoste, plašiti narod, u ovom slučaju Dubrovčane. Koju bi to naknadu štete mogao tražiti investitor (!?) na Srđu?

Najprije, točno je kako urbanistički plan uopće nije donesen pa treba kazniti one koji raspravljaju, koji insinuiraju i koji gnjave Dubrovčane i cijelu hrvatsku javnost. Ako mi nešto nećemo, onda nećemo, a ako je netko uložio novac, valjda je imao razloga, ili ludosti da riskira u neobavljivom poslu. Međutim, ovdje nije investirano ništa. Nešto zemljišta je kupljeno ispod svake cijene.

To se stavilo pod hipoteku za bankarski kredit s kojim se opet nešto kupilo a nešto stavilo u koncesiju. To je činjenica, sve ostalo je fantazija. Naime, to što „investitor" misli da će mu uspjeti njegov plan, ne znači da Hrvatska ima obavezu ispuniti mu njegov plan. Stvar je u tome da ono što je kupio ostane njegovo vlasništvo, samo što tamo raste samonikla kadulja a ne golf, vile, hoteli, ceste, smetlište itd. itd. U svakom slučaju, svaka čast Dubrovčanima, i ja sa ponosom nosim njihovu maicu na kojoj piše „Srđ je naš".

Vezano uz Srđ, možemo se dotaknuti i Vaše matične kuće koja je u konzultaciji sa samim ravnateljem odbila objaviti plaćeni oglas o prikupljanju potpisa za referendum, uz obrazloženje «da to ne bi bilo dobro». Govori li nam to nešto više o stanju demokracije u Hrvatskoj, a posebice na HRT-u?

Nisam znala da je Hrvatska televizija odbila objaviti plaćeni oglas o prikupljanju potpisa za Referendum, niti sam znala da je to moguće. Ono što znam to je da je 90 posto plaćenih oglasa i reklama koje objavljuje javna televizija ne bi smijelo proći jer je glupo, neukusno, lažljivo i štetno.

A to da li se po tome cijeni stanje demokracije u Hrvatskoj, i na Televiziji i na javnoj Televiziji, opet podsjeća na Dostojevskoga „Svi smo mi krivi za sve". Ne može se kriviti nekoga da je napravio nešto loše, ili nije, ali nama se čini da jest, ako se pritom nismo potrudili da se to ne dogodi. Veliki je raspon mogućnosti, od uvjeravanja razgovora do pritiska i protesta.

Kako je uništavan HRT

Kako biste općenito Vi prokomentirali stanje na Javnoj televiziji? Dojma smo kako je program sve lošiji, a domaće produkcije sve je manje. Gotovo nam nevjerojatnim zvuči činjenica da je HRT u stanju na ovo što prikazuje godišnje potrošiti više od milijardu kuna.

Javna Televizija je nešto u čije sam stvaranje sudjelovala cijelog svog života, pa mogu i mjerodavno, kako se ono kaže – iznutra reći da je stanje još lošije od programa za kojega svi HRTJavna Televizija je nešto u čije sam stvaranje sudjelovala cijelog svog života, pa mogu i mjerodavno, kako se ono kaže – iznutra reći da je stanje još lošije od programa za kojega svi kažu da je loš. Međutim, ja se čudim kako zgrada još uvijek stoji, kako ljudi još uvijek rade, kamere zuje, a urednici pokušavaju nemoguću misiju. Do nas je stiglo ono najgore, onaj talog HRTsa tamne strane globalizacijskog procesa koji melje cijeli svijet.
I po tome što javna Televizija još postoji može se mjeriti kako smo nekad bili snažni.kažu da je loš. Međutim, ja se čudim kako zgrada još uvijek stoji, kako ljudi još uvijek rade, kamere zuje, a urednici pokušavaju nemoguću misiju. Do nas je stiglo ono najgore, onaj talog sa tamne strane globalizacijskog procesa koji melje cijeli svijet.

I po tome što javna Televizija još postoji može se mjeriti kako smo nekad bili snažni. Počelo je, u mutnom, i korak po korak. Najprije su cenzure gluposti (a ta se jedino ne može pobijediti) otjerale najbolje ljude. Potom je počela agresivna pošast pod parolom pomlađivanja novinarstva, iako se novinarstvo uči i vježba do srednjih godina, baš kao što je to na primjer u kirurgiji ili drugim važnim djelatnostima gdje talent i obrazovanje traže provjeru iskustva.

Novinari u najboljim godinama i u punom naponu snage metlom su razbacani sa svojih zasluženih pozicija (to se dogodilo u svim redakcijama a ne samo HRT-u) na njihovo mjesto su doplutali Kolumnisti. Čudni svati apsolutnom slobodom da pišu što žele, ono što im je naručeno. Nama su oteti, ukradeni naši Odašiljači koje smo gradili zajedno sa našom Kućom, kao što se Dubrovnik gradio istovremeno sa svojim zidinama. Odricali smo se desetljećima, posebno poslije Domovinskog rata kada je trebalo obnoviti polovicu srušenih odašiljača a ostatak modernizirati.

Onda se pojavio famozni RTL i zauzeo prostor našeg Trećeg programa premda je bilo mogućnosti da se ta komercijalna televizija, poput npr. NoveTV, također komercijalne televizije, smjesti na slobodne nacionalne kanale. Onda je počela velika promidžba i favoriziranje komercijalnih televizija kao nešto novi i originalno, a rade ih po najjeftinijim obrascima naši disidenti koji su otišli sa HTV-a kao naša treća garnitura i nisu nam u ničemu nedostajali.

Onda se počelo govoriti i uspoređivati „tri nacionalne televizije", onda nam je famozna Jadranka Kosor velika prijateljica sa Slovencem Pahorom zadala strašan financijski udarac. Naime, u postojećem Zakonu HRT je bio oslobođen plaćanja HRT-a. Nismo ga plaćali jer po Zakonu ga nismo trebali plaćati. Kosorica je poslije tri godine promijenila Zakon koji kaže da moramo plaćati PDV. I tome nema zamjerke, osim što je traženo da platimo za prethodne tri godine i PDV i kaznu, što nema veze sa Zakonom i zdravom pameću, a ima veze sa planom uništavanja nacionalnih televizija u svim zemljama jer pravi novinari, a to znači vrhunski profesionalci i normalne ljudske osobe mogu pomutiti mnoge planove.

Ponavljam, ne znam da je Televizija odbila plaćeni oglas za Referendum o Srđu. Ali tvrdim da do Referenduma i do cijele te zavrzlame ne bi ni slučajno došlo da je naše novinarstvo odradilo svoj posao: u Dubrovniku se ništa ne dira, nego samo čuva. Urbanističkog plana nema pa se ne može razgovarati o prenamjeni prostora. Onaj tko je zemlju prodao i tko je zemlju kupio napravili su grešku, pa nek snašaju posljedice. Ako se tako dogodi onda i Hrvatska i moj HRT itekako imaju šanse.

Vi ste jedan od televizijskih autora koji ste zaista uspjeli odnjegovati svoj prepoznatljiv i izvorni stil, i tako nastaviti, usudili bismo se reći, najbolju tradiciju hrvatskoga dokumentarnog filma. Svaka Vaša Škrinjica priča je za sebe. Gdje nalazite ideje za njih i kako one nastaju?

Ja sam po vokaciji, po svom temperamentu i po snažnoj sklonosti kritičkog promatranja stvarnosti sklona borbenom, bespoštednom novinarstvu. Međutim, nikad ne smijemo zaboraviti da je riječ novinar, profesija novinar izvedenica iz riječi novo, odnosno novost. U trenutku kada se sve u hrvatskim medijima okrenulo prema crnilu, žutilu, crvenilu... ja sam se odlučila na nešto suprotno, dakle na nešto novo, na pokazivanje Hrvatima i svijetu bezbrojne boje Hrvatske koje su stvorile čudesnu zemlju i plemeniti narod. Treba samo putovati, gledati i slušati pa teme, ideje, naviru sa svih strana.

Možete li nam za kraj otkriti na čemu trenutno radite i hoće li uskoro biti novih televizijskih trenutaka koje potpisuje Branka Šeparović?

U ovom trenutku radim na temi koja je silno zahtjevna zato što je namijenjena najtežem terminu u godini, a to je Veliki petak. O otajstvu, o nedokučivim tajnama nije lako propovjedati svećeniku, a kamoli emisiju napraviti novinaru. Za sada vam mogu reći samo naslov: Križ u cvijeću.

Između Cvjetnice, kada su ljudi veseljem i cvijećem dočekali Spasitelja i Uskršnje nedjelje kada ljudi sa radošću i cvijećem slave Uskrs, postoji jedan most, most od duge na kojemu dominira križ. On je središnje mjesto, kako bi mostograditelji rekli „stup upornjak". To je Kristov križ, dokaz kako se iz patnje oslobađa ljubav a taj se osjećaj ne može opisati, a ako može onda je to sigurno pomoću cvijeća.

O. Barišić