Razgovor s Tomislavom Marijanom Bilosnićem, književnikom, slikarom, publicistom i fotografom

Gospodine Bilosniću, pred oko mjesec dana u sklopu programa obilježavanja dvadesete obljetnice vojno-redarstvene akcije „Maslenica" predstavljena je Vaša knjiga „Samostalni vod umjetnika Zadar". Riječ je o umjetničkome vodu čiji ste bili zapovjednik. Odakle je došla ideja za osnivanjem voda i kako u retrospektivi gledate na njegovu ulogu i općenito ratne događaje u Zadru ranih devedesetih?

Ponovit ću ponešto od onoga što sam kazao na predstavljanju knjige u sklopu programa obilježavanja dvadesete obljetnice vojno-redarstvene akcije „Maslenica", jer činjenice se ne mogu mijenjati, pa ni različito interpretirati. Parafrazirajući Krležu možemo kazati kako čovjek ne može ostati neutralan u ratu osim ako nije bešćutan licemjer. Kako je umjetnost, kojoj sam posvetio život, u uskom kontaktu s poviješću, onda nisam mogao ostati ravnodušan ni na činjenicu jugoslavenske, odnosno velikosrpske agresije na Hrvatsku, pa i na moj grad.

U toj se agresiji razaranje gradova događalo kao metafora svekolikoga hrvatskoga stradanja. Fijukanje smrtonosnih puščanih zrna, topovskih, tenkovskih i avionskih projektila, te minobacačkih granata pored ušiju brzo pokreću moždana središta na odluku, a odluka je samo jedna i uvijek ista – spasiti život(!). Ostaje samo pitanje na koji način, kojim sredstvima i kakvim postupcima. Kako provesti idealnu, gotovo idealističku, pa u konačnici i naivnu zamisao (ne)ratovanja protiv rata!? Pitanje je to koje se vjerojatno postavljalo u svim ratovima i tražilo s više ili manje uspjeha odgovor, premda se nijedno ranije rješenje ne može naknadno i bezbolno prenijeti na druge ratne prilike.

IdentitetUpravo urbani prostor bio je cilj zavojevača u ovom ratu, srušiti povijesno naslijeđe, razoriti identitet, najprije napadnutom satrti dušu, a onda ga konačno i fizički likvidirati. Rušenjem crkava, samostana, muzeja, biblioteka, bolnica, škola, institucija i spomenika kulture, gradskih zidina i urbanoga duha, napadima na sve povijesne graditeljske slojeve (liburnski, antički, ranokršćanski, srednjovjekovni, renesansni, barokni i suvremeni/moderni), apsolutno je u pitanje doveden nacionalni i osobni identitet.Ne bih danas točno znao reći što je bilo presudno za našu odluku. Možda činjenica da je svaka stvarnost, pa i ratna, podložna stvaralačkom ispitivanju, procesu koji u nastaloj situaciji nalazi duhovnu hranu, istinsku stvarnost ljudskoga života, ili spoznaja da u tragičnom trenutku ljudi skidaju svoju obrazinu, a s njima i umjetnici. I u jednom i u drugome slučaju, na sreću, zadarski umjetnici u ratu opredijelili su se za umjetnost koja se u konačnici i nalazi na crti najvećeg otpora.

Dakle, kao umjetnik opredijelio sam se za kulturu, za ono što se u civiliziranom društvu zove istinom, ljubavlju, ljepotom, umjetnošću jednom riječju, svjestan da se kroz krvave klance rata može proći neokaljan u svjetlosti zvijezda koje sjaje sjajem umjetnosti. Uostalom, treba moći pjevati uz orkestraciju topova opredijeljen za očuvanje nacionalno-povijesne memorije, etničko-kulturnoga civilizacijskoga supstrata, tim više što je bio napadnut Grad, u ovome slučaju Zadar, jedno od mediteranskih središta bogate povijesno-civilizacijske stratigrafije, a po unaprijed skovanom planu.

Upravo urbani prostor bio je cilj zavojevača u ovom ratu, srušiti povijesno naslijeđe, razoriti identitet, najprije napadnutom satrti dušu, a onda ga konačno i fizički likvidirati. Rušenjem crkava, samostana, muzeja, biblioteka, bolnica, škola, institucija i spomenika kulture, gradskih zidina i urbanoga duha, napadima na sve povijesne graditeljske slojeve (liburnski, antički, ranokršćanski, srednjovjekovni, renesansni, barokni i suvremeni/moderni), apsolutno je u pitanje doveden nacionalni i osobni identitet.

Svjestan povijesnog, nacionalnog i kulturološkoga značaja Zadra, činjenice da hrvatska uljudba počiva na vrelima povijesti čiji se izvori javljaju baš u ovdašnjim samostanskim inkunabulama i kartularima, svjestan činjenice kako je Zadar u državi Hrvata oduvijek igrao značajnu ulogu, bilo da je riječ o pologu riznice Zadra i Nina s jedinstvenim položajem u povijesti hrvatske kulture, koja svakog trenutka traži svoje opravdanje, odlučio sam da je izvorna uloga umjetnosti otpor ljepotom i istinom, otpor idejom humanizma i kulture.

Uza smrt i krv, u gradu bez struje, u mraku, bez vode i komunikacija, odsječenom od svijeta, satjeranom u podzemna vlažna skloništa i katakombe, u neprijateljskom okruženju, pod svakodnevnim granatiranjem i raketiranjem dok na najužu urbanu jezgru staru više od tri tisuće godina pada na tisuće ubojitih projektila, gdje je potpuno zamrla svaka djelatnost i život, zaboravljena kultura i zabava, a službene institucije zatvorile vrata, postavilo se sudbonosno životno pitanje, koje više nije bilo samo osobno - kako oživjeti grad, kako ljepotom duha zaustaviti bujicu zla koja izvire iz demonskih izvora mržnje i nasilja, i plavi ga.

Upravo se u takvom apokaliptičnom raspoloženju javila potreba i želja za očuvanjem duha, tim više što je Zadar bio i u potpunoj medijskoj blokadi, dakle, javila se potreba za esencijom iz koje nastaje umjetnost. Ako je čovjek mogao slikati u pećinama, ako se i diluvijalni čovjek bavio umjetnošću, kao što je to čovjek radio tijekom mnogih povijesnih razdoblja kada se nisu priznavali ljudski zakoni, onda je to moguće i kada se brani Domovina.

Sa skupinom umjetnika, prijatelja, kolega i istomišljenika, odlučio sam oduhoviti život onih koji su poput miševa stjerani u rupe i vratiti im ljudsko dostojanstvo; istodobno umnažajući prkos otvaranjem duše novoj svjetlosti i prodiranju novih ideja uz one koji su izlagali vlastito tijelo puščanome zrnu na prvim crtama bojišnice.

Danas se ponosim svojim postupkom, mada ni ja, a ni oni koji su bili zajedno sa mnom nismo dobili ni obične zahvale. Istina, nismo je ni tražili. Radili smo sve to dragovoljno, svojim sredstvima i bez plaće. Još u Domovinskom ratu, dok je mnogima život visio na koncu, mi smo u medijima proglašavani Čuvarima duše grada i Čuvarima ljepote. Nažalost, i takva su priznanja ubrzo prestala.

Samo se na istini može graditi uljudba jednog naroda

Nakon svršetka rata, a posebno nakon 2000. godine svjedoci smo jednog pristupa Domovinskome ratu koji pod svaku cijenu nastoji umanjiti njegovu legitimnost, pravednost i čistoću te ga kriminalizirati i pribiti na stup srama. U takvoj raboti kao protagonisti sudjeluju i određene osobe u Hrvatskoj i u inozemstvu, a i jednima i drugima u tome sekundiraju mediji. Kako Vi, kao hrvatski branitelj, gledate na sve te događaje?

I sama činjenica da se „pod svaku cijenu nastoji umanjiti legitimnost, pravednost i čistoća" Domovinskog rata razlogom je tiskanja monografije o kojoj se govorilo, odnosno knjige dokumenata Samostalni vod umjetnika Zadar. Nije slučajno to učinjeno tek za dvadesetu obljetnicu „Maslenice"; prvo, da se ne zaboravi kako smo domovinu branili i ljepotom; i drugo, da se pokaže gdje je tko bio i što je radio, s naglaskom kako ljudi i povijest, zdrava pamet i ljudsko srce, nikad ne mogu poistovjetiti agresora i žrtvu.

Ako rat i traži neprestano samopožrtvovanje, stalno «gašenje vlastite ličnosti» u svrhu ideala, kako bi rekao T. S. Eliot, mir se ne živi bez ideala koji su izrasli na temeljima svih oblika borbe za slobodom. Ako se to dogodi, a nama se dogodilo, onda živimo u prostoru u kojemu nema mjesta za ljudsku sreću. Pa zaboga, čovjek se raduje i jednoj običnoj nogometnoj pobjedi, a da to isto ne može slobodno, i bez zazora, izraziti za svoju životnu pobjedu.

Domovinski ratSvjedočimo vremenu i kulturi koja je sklona brisanju i manipuliranju poviješću, zato sam držao potrebitim objaviti dokumente o Samostalnom vodu, jer su ovakva djela i dalje rijetkost, a ona bi nam trebala biti primjer istinske vjere da je istina jedini temelj na kojem se može izgraditi uljudba jednoga naroda, a onda i ljudski suživot sa svima drugima. Nažalost, još je premalo, zanemarivo malo knjiga o Domovinskom ratu, a i ono što je napisano spominje se tek pri kakvim obljetnicama, usput, djelomično, a na žalost, i našom krivnjom, nekritično.Povijest svih civilizacija je povijest pobjednika, a mi ne samo da povijesnu istinu gradimo na kompromisu, nego smo u permanentnom povlačenju. Rekao bih da mi se danas s naših strana događa ono što mi se u ratu događalo s neprijateljske strane. Primjerice, stravične snimke masakra u Škabrnji, koji su počinile jugovojska i srpske paravojne jedinice, ondašnja srpska propagandna mašinerija uspjela je na australskoj televiziji prikazati kao «ustaški zločin» u navodnom srpskom selu Škabrnji, iako je riječ o mjestu sa stopostotnim pučanstvom hrvatske nacionalnosti.

Članovi Samostalnog voda umjetnika, u vremenu kraćem od dvadeset i četiri sata, svjetskim su sredstvima priopćavanja uspjeli poslati dokumentirano opovrgavanje ove gnusne neistine. Tih dana na razne je adrese poslano više od tisuću slajdova i mnoštvo filmskog, foto i video materijala koji je poslužio za probijanje informativne blokade u svijetu, a jedan «komplet našao se i na stolu obitelji Kennedy».

Danas, u hrvatskim medijima nailazim na tekstove koji neke događaje iz Domovinskog rata obrću na sličan način. Svjedočimo vremenu i kulturi koja je sklona brisanju i manipuliranju poviješću, zato sam držao potrebitim objaviti dokumente o Samostalnom vodu, jer su ovakva djela i dalje rijetkost, a ona bi nam trebala biti primjer istinske vjere da je istina jedini temelj na kojem se može izgraditi uljudba jednoga naroda, a onda i ljudski suživot sa svima drugima. Nažalost, još je premalo, zanemarivo malo knjiga o Domovinskom ratu, a i ono što je napisano spominje se tek pri kakvim obljetnicama, usput, djelomično, a na žalost, i našom krivnjom, nekritično.

Knjiga o samostalnome vodu umjetnika Zadar Vaša je stota objavljena knjiga. Podatak je to koji uistinu zvuči impresivno i svjedoči o Vašoj neiscrpnoj umjetničkoj energiji i kreativnosti, posebno ako uzmemo u obzir da su mnoga Vaša književna djela nagrađena. Odakle crpite snagu i nadahnuće za pisanje?

Kako ja godišnje objavim više knjiga, očito da je stotom mojom knjigom mogla biti proglašena i neka druga knjiga, recimo zbirka pjesama Afrika, koja je tiskana istih dana kad i monografija o Samostalnom vodu umjetnika. Dakle nije slučajno knjiga Samostalni vod umjetnika izabrana za moju jubilarnu, stotu tiskanu knjigu, i tome je više razloga i u tome se krije više značenja.

Vratit ću se zato još pitanju Domovinskog rata i osnivanja Samostalnog voda umjetnika, jer treba znati da pod svakodnevnom salvom tisuće granata nije nimalo bilo lako zazvati Muze, koje navodno u ratu šute, tako da ono što se držalo utopijom postane gradska stvarnost. Dok se rušila nacionalna, europska i svjetski zaštićena kulturna baština Zadra, umjetnici po svom habitusu nisu mogli ostati po strani kao nijemi promatrači užasne zbilje.

Polazeći od Lorcine misli kako «u ovom dramatičnom trenutku svijeta umjetnik treba plakati i smijati se sa svojim narodom», kulturi u ratu prišli smo točno onako kako se kultura očitava uopće, u miru, bez obzira i usuprot činjenici što je rat negacija svega kulturnoga. Dakle, organizirali smo kazališne predstave, književne recitale, plesne i pjevačke nastupe, predavanja, happeninge, predstave za djecu, izložbe knjiga, slika i fotografija s temom rata i razaranja Zadra, tiskali knjige, razglednice, ali i monografiju Zadar Destruction (koja je nagrađena prvom nagradom Promo), prvu i uopće jedinu ratnu monografiju o razaranju u Hrvatskoj, plakate, naljepnice, značke, osnovali cabaret «Sklonište», snimali video filmove o napadu na Zadar distribuirajući ih po svijetu, organizirali tiskovne konferencije i razbijali informativnu blokadu Zadra, prikupljali humanitarnu pomoć, te svoje programe organizirali u prognaničkim mjestima, na bojišnici, u više drugih hrvatskih, europskih i svjetskih gradova.

Zoranićevski kličući «I mi bismo odavud bili pobigli ali nas slatkost bašćine uzdrži», u nevjerici postavljajući pitanje je li riječ jača od Čuvari ljepoteSjećam se starca, prognanika devedesetogodišnjaka, koji u svome životu jedva da je čuo za poeziju, a koji je došao na pjesnički recital u Kazališnu kuću kao u hram na molitvu. Pitao sam se i sâm što je pokrenulo te ljude, što se okrenulo u njima, da im taj nepojmljivi pojam lirike, taj transcendentalni dio ljudske spoznaje, u trenutku dok im život gotovo ne vrijedi više od običnoga prognaničkog zavežljaja, razgoni teške sjene ljudskih briga.puščanoga zrna, tu javno izrečenu sumnju krenuli smo provjeriti i u praksi. Ovdje nije bilo riječi, barem ne u smislu kreativnog stvaranja i pisanja, u tim su se trenucima izvornim stvaralaštvom mogli baviti samo izabrani, izdvojeni pojedinci, udaljeni dovoljno daleko od topovske grmljavine.

Pa i sam sâm roman Listopad o razaranju Grada napisao tek petnaest godina kasnije. Udruženi u skupinu, zapravo u vojnu formaciju voda, različiti po umjetničkim izrazima, estetskim i političkim pogledima i pregnućima, na sebe smo prije svega preuzeli organizacijske zadatke, baveći se nekom vrstom igre normalnoga života u nenormalnim uvjetima, budeći živost u prostoru koji se prethodno počeo pretvarati u grobište.

Mi smo grad probudili, vratili životu, okupljajući oko sebe građane koji su punili kazališnu zgradu i u trenutcima dok su na nju doslovno padale granate. Sjećam se starca, prognanika devedesetogodišnjaka, koji u svome životu jedva da je čuo za poeziju, a koji je došao na pjesnički recital u Kazališnu kuću kao u hram na molitvu. Pitao sam se i sâm što je pokrenulo te ljude, što se okrenulo u njima, da im taj nepojmljivi pojam lirike, taj transcendentalni dio ljudske spoznaje, u trenutku dok im život gotovo ne vrijedi više od običnoga prognaničkog zavežljaja, razgoni teške sjene ljudskih briga.

Nisu li se u paklu rata ljudima mlade plesačice Zadarskog plesnog ansambla Sanje Petrovski činile kao anđeoska jata, nisu li ih se naše kabaretske priredbe, koje je na gostovanju u ondašnjem satiričkom kazalištu «Jazavac» u Zagrebu pohvalio osobno i Ranko Marinković, doimale kao kakve slike sna na obzoru. Što su uopće mogli misliti ljudi dok mi zoranićevski pojemo o bašćini u času raketiranja Znanstvene knjižnice.

Vjerujte, kada se doslovno ugase sve svjetiljke u gradu, a ostane vam u ruci tek dio krhke i već iscijeđene voštanice, kada se zatvore svi izvori, sve vodovodne pipe, svaka svježina i okrjepa, kada stvarnost postane pakao, kada ste u mišolovkama skloništa, a nesigurnost vam je svakodnevna pojava, kada je sve što vam se događa «nespojivo sa dostojanstvom pameti i morala», nije lako ljude zazvati da se bezbrižno zavale u kazališne fotelje kako bi pratili nekakav umjetnički program; jer što imaju cvrčci koji pjevaju i zrikavci koji svjetlucaju s požarom u kojemu su se našli nevini ljudi i njihove kuće.

Eto, iz ovoga iščitajte zašto sam se kao za stotu svoju knjigu odlučio za Samostalni vod umjetnika Zadar. Dušu i ljepotu smo branili tad, pa nam je to činiti i danas, svatko onako kako umije i može. A ja u duhu i ljepoti, u potrebi čovjeka da živi i neke veće sfere od svakodnevnih materijalnih zadovoljština, nalazim najveće uporište i najveći poticaj za stvaralaštvo, u čemu me nisu mogli zaustaviti ni ubojiti i razarajući projektili u ratu, kao ni učestalo pljuvanje raznih trabanata u miru.

Sam svoj majstor

U Vašem književnom opusu poezija zauzima značajno, rekao bih dominantno mjesto. Prvu zbirku pjesama „Senza Luna" objavili ste daleke 1968., a pjesme ste nastavili pisati sve do današnjih dana. Kroz koje ste sve poetičke mijene prolazili tijekom svog višedesetljetnog bavljenja poezijom?

Tek posljednjih godina je uočeno i kazano, kako ja u hrvatskoj suvremenoj književnosti ne plijenim samo pažnju brojem objavljenih knjiga i širinom umjetničke preokupacije, kao i svojom biografijom u užem smislu riječi, već i time što svakom svojom novom knjigom, ili izložbom, pokušavam riješiti uvijek novi i tematski i formalni problem. To uostalom govore i netom izišle tri knjige ogleda o mome stvaralaštvu, a koje su napisali dr. sc. Igor Šipić (Život na sudbini vulkana), mr. sc. Fabijan Lovrić (Vitez zlatnog runa) i Davor Šalat (U tigrovoj kući), koji će kazati kako sam autor „koji se umnožio unutar sebe, a ipak ostao jedinstven".

Ali da to malo pojasnimo. Moje „poetičke mijene", dakle, nisu mijene koje bi tražile bilo kakva odstupanja s mog jasno utrtog životnog i umjetničkog puta. Prije bi ih mogli usporediti s raznovrsnim i bogatim menijem, pa bi u tome smislu trebalo pročitati i moju knjigu Doručak. Moje umjetničko biće, kao i osjetila imaju potrebu za raznovrsnošću, ali tako da se sve orkestrira, da se dovede u simfonijski sklad. Kako sam po prirodi jarčevski tvrdoglav čovjek, ne mijenjam se tako lako kako s koje strane zapuše vjetar, ne dajem se ni pakleničkoj buri ni ugodnim maestralima sa zapada.

Polako ali uporno uzlaznom stazom slijedim svoj put, držeći da je bolje ići i svojom stranputicom nego kloniran trčati po tuđim tragovima. Pri tome se ne okrećem ukoliko s neke strane zalaje pas. Posebice mi je to važno kao čovjeku polivalentnog interesa za umjetnost, koji gajim od svojih prvih šezdesetosmaških umjetničkih početaka. Već svoju prvu zbirku pjesama Senza luna, sam sâm ilustrirao i opremio, što sam uglavnom nastavio raditi do danas.

MajstorKao sam svoj majstor, izabrao sam ulogu čas usamljenog padobranca na otvorenom nebu, čas usamljenog tigra u nepreglednoj šumi uvijek novih nasada. Nije to bilo ni ugodno, ni lako, ma koliko na prvi pogled izgledalo romantično. Ne govorim to samo zato što me dugo mimoilazila kritička i znanstvena kvalitativna recepcija mojih djela, već i zato što sam primao i gruba upozorenja, doživljavao negiranja, a za rubriku vjerovali ili ne, bilo je i otvorenih prijetnji.Naslovljavajući je jednim Lorcinim stihom, već sam na početku zakoračio u postmodernističku poetiku, jasno, o čemu onda nisam imao pojma. Za mene će Ive Šimat Banov reći kako ništa ne radim bez strasti, ali ništa i bez „ludosti" jer normalan ne stvara ništa, aludirajući pri tom i na onu slobodu koja se šezdeset i osme godine prošloga stoljeća izvikivala pod parolom – Budimo realni, tražimo nemoguće! Ne baštineći političke, već isključivo artističke, rekao bih više poticajne impulse tih godina, ja jednostavno nisam pristao na to da pripadam bilo kome, da se poistovjetim s bilo kim, priklonim pod zaštitu nekoj od poznatih i priznatih pjesničkih grupacija ili časopisnih poetika.

Kao sam svoj majstor, izabrao sam ulogu čas usamljenog padobranca na otvorenom nebu, čas usamljenog tigra u nepreglednoj šumi uvijek novih nasada. Nije to bilo ni ugodno, ni lako, ma koliko na prvi pogled izgledalo romantično. Ne govorim to samo zato što me dugo mimoilazila kritička i znanstvena kvalitativna recepcija mojih djela, već i zato što sam primao i gruba upozorenja, doživljavao negiranja, a za rubriku vjerovali ili ne, bilo je i otvorenih prijetnji.

Traženo je da se odlučim što želim biti, književnik ili slikar, a potom da se opredijelim kako želim pisati. Neki su mi i dobronamjerno savjetovali da ne mijenjam „stil", pokušavajući me navesti na štancanje tekstova („uradaka") po onoj matrici za koju su oni mislili da je prava. Zamislite, kako je sa mnom i danas onima koji volje ljude ušančiti, registrirati, zavesti pod broj i sortirati kao sušenu ribu, kada se s mojim djelom sretnu u pet pučkoškolskih čitanki, gdje sam naveden kao primjer autora koji piše minimalnim sredstvima, kao što je haiku, dok s druge strane trenutno u Hrvatskoj nema pjesnika koji je napisao više poema od mene.

Dakle, što se poezije tiče, pisao sam pjesničke minijature, haiku, ali i poeme, pisao sam na tragu domorodačke lirike i svjetskih mitologija, o ekološkim i globalnim krizama, ljubavi i domoljublju, buntu i ratovima. Pjesmama u čijem je središtu bio motiv žene i ljubavi, svjesno sam riskirao imidž koji me prije toga pratio kao pjesnika sklona ciničnom ruganju svemu što je malograđansko, sjaju urbanog civilizacijskoga smeća, čovjeka bunta i rocka.

Oko toga je bilo i polemičkih lomova, kako to jedan „blues čovjek", osoba s izrazitim osjećajem ekološke krize, odjednom se okreće „ljubavnom tepanju", a da mnogi nisu vidjeli kako moja poetika „slijedi poetiku psalama", kako sam krenuo Mediteranom od antičkoga svijeta, i ranije pa na ovamo, u elipsi, pokušavajući dokučiti prostornu i vremensku zbilju, po čemu će moj ljubavni brevijar postepeno prerastati u pjevanja o slobodi, rodoljubnim osjećajima, domovinskoj tematici „u sjaju baštine, u ljepoti mitologije i književnosti".

Svoj odnos prema tradiciji definirao sam već svojom zbirkom Približavanje ptica, kao što sam u Tigru pokušao na svoj način objediniti sve svoje ranije poetike. Za mene je podjednako važno moderno i tradicionalno, bez prošlosti i budućnosti nema sadašnjosti. Iskustvo prirode koje me prati od ranog djetinjstva pokušao sam, izgleda uspješno na svjetskoj razini, iznijeti kroz haiku.

I tako redom iz knjige u knjigu, s metafizičke na globalnu temu, uvijek drukčiji a stalno jedan, inzistirajući na arhetipskom poimanju poezije, rekao bih s često naglašenim širokim interesom za zavičaj, domovinu i Mediteran, iz čega nimalo nije isključena kozmopolitska sudbina čovječanstva, a što sam ocrtao u afričkoj kozmologiji u zbirci Afrika, ali i u drugim svojim knjigama, pa i onoj koja nosi naslov Vila Velebita.

Poezija ne postoji izvan života

Vašu bi poeziju bilo teško svrstati u okvire neke pjesničke struje ili škole, tako da se može reći da predstavljate originalnu pjesničku osobnost. Ipak nas zanima postoje li Vaši pjesnički uzori u domaćoj i svjetskoj poeziji i koji su to?

Već sam kazao kako ne pripadam školama, poetikama, programima, grupama, i slično, da me se ne može strpati ni u fascikle, ni u ladice, da kod mene nije bilo ni političke, pa ni umjetničke stege, da se nisam dao ponašati kao da sam proizvod bilo kojih struktura s isključivim svjetonazorima, koji umiju jedino funkcionirati kad im se ljudi kojima se bave ponašaju kao nijeme ribe koje će oni konzervirati, kao neupaljive šibice koje će uredno poslagati u kutijice s kojima će se moći igrati i djeca, i tako redom, sve na traci komunističkog i danas globalističkog uma.

Ja u svakome smislu pripadam poeziji i nju živim. Živim, a ne samo pišem. Može se reći da sam iz tih razloga i ostao na vjetrometini u Zadru, istina gradu tisućljetne kulture, ali izoliranome ne samo od svjetskih već i nacionalnih kretanja. Kada sam htio djelovati izvan škola i pravaca, dao sam svima do znanja da za mene poezija ne postoji izvan života, izvan stvarnoga svijeta, da ne priznajem poeziju koja se može „konstruirati", koja je samo „proizvod", „uradak", što je danas vidljivo iz mojega nemalog opusa, iako ne mislim da je poezija stvarna zbilja života.

To što se ne povodim za drugima, ne znači da nemam uzora. Pa ja sam u svojoj zbirci Odisejeve pjesme, svaku pjesmu započeo s nekim od uzora, stihom nekog od meni dragih i važnih pjesnika, i velikih i malih, i davnih i suvremenih, i domaćih i stranih, jer su mi uzori pjesnici koji su napisali dobru pjesmu, pa makar i jednu.

Ali, pođimo redom, iako ih ne mislim nabrajati, prvi i stalni uzor mi je Zoranić, ponekad kažem kako se osjećam kao njegova reinkarnacija. Zadnji, PicassoZadnji, u mijenama stalni uzor mi je Pablo Picasso, toliko da sam po njemu i sinu dao ime. Čini mi se da moja poezija podsjeća na njegove slike, one u kojima se kombiniraju odlike analitičkog i sintetičkog kubizma s čestim tradicionalnim motivima posloženim na svoj, novi način, pomalo nadrealistički, tako da su naočigled nepovezani motivi, ritmovi i boje, ujedinjeni zajedničkim izobličenjima i samom snagom poruke.i u mijenama stalni uzor mi je Pablo Picasso, toliko da sam po njemu i sinu dao ime. Čini mi se da moja poezija podsjeća na njegove slike, one u kojima se kombiniraju odlike analitičkog i sintetičkog kubizma s čestim tradicionalnim motivima posloženim na svoj, novi način, pomalo nadrealistički, tako da su naočigled nepovezani motivi, ritmovi i boje, ujedinjeni zajedničkim izobličenjima i samom snagom poruke.

Između Zoranića, kao pjesnika, prvog hrvatskog romanopisca i putopisca, etnologa, jezikoslovca, mitologa, osobe koja se kod nas među prvima bavila filozofijom, likovnom umjetnošću, graditeljstvom, glazbom i hortikulturom, i isto tako polivalentnog Picassa, kreću se mnogi moji uzori, na čelu s ne baš uobičajenim kvartetom našijenaca Ujević i Šop, Kranjčević i Krleža, pred kojima s dirigentskom palicom ide Janko Polić Kamov.

Tu su i druge nesvakidašnje kombinacije, Neruda i Majakovski, Blok i Whitman, svakako ne bez Tagorea i Bashôa. No, ne znam mogu li se oni prepoznati u mojim stihovima, možda. Meni je od svega najvažnije vjerovanje u samu poetsku riječ kao takvu, toliko da mislim kako danas nema ničeg toliko čistog i izvornog do poezije, te da kada sve na ovome svijetu nestane, a ostane samo jedno Božje stvorenje, da će biti poezije, bez obzira na trenutni odnos svijeta prema njoj.

Pjesnička zbirka „Tigar", objavljena 2004., do sada je prevedena na nekoliko stranih jezika, nagrađena s dvije međunarodne književne nagrade, a u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je prijevod objavljen 2012., književni ju je kritičar dr. John Talyor stavio u najuži izbor knjiga koje se trenutno preporučaju pročitati. Smatrate li tu zbirku vrhuncem Vašeg umjetničkog stvaralaštva?

Vrhunac je negdje između više vrhova u cijelom planinskom ili brdovitom, kako hoćete, lancu moje poezije, ali i između ubavih i arkadijskih doli punih suza i svekolikoga svjetskoga smeća, a obitava li u tom prostoru tigar teško je znati, jer takva je njegova ćud. Kada sam shvatio da se samo s tigrom može biti pjesnik, ja sam napisao takvu knjigu u kojoj sam se na novi, kubistički način poigrao s elementima astralnog, eteričkog i duhovnoga svijeta, ali i sa svojom osobnošću i egzistencijalnošću.

Osobno vjerujem u zbirku naslovljenu Tigar, kao što su joj izrazito povjerenje iskazali mnogi koji su o njoj pisali, uostalom donijela mi je najviše radosti, pa i određenih međunarodnih priznanja (Nagrade „Ilinden" i „Crvena ruža Elbasana"). Moj Tigar više ne govori samo hrvatski, već i makedonski, albanski, talijanski, njemački, pa i mađarski, ali i engleski i romski jezik kojim danas govori cijeli svijet.

Tigra jašem i dalje, jer jednom kada se tigra zajaše ne smije se s njega silaziti, ako ne želite biti pojedenim. Do kraja ću ga morati voditi kroz svoj život. S te strane on mi je i opterećenje, ako ni iz jednog drugog razloga, onda zato što danas poslije Tigra strepim nad svakom svojom novom zbirkom, brinem se što će s njom biti, što ranije nije bio slučaj. Iskreno govoreći moje bi se stvaralaštvo moglo podijeliti na ono prije i ono poslije Tigra.

Možda je istina, što kaže kritika, da zbirka Tigar ujedinjuje sve moje dosadašnje poetike, ali to nije ni moj problem, ni moja briga. Problem je da se tigar ovdje javlja kao alter ego, pa sam tako i započeo svoju prvu pjesmu u zbirci naslovljavajući je mojom kućnom adresom.

Iz ovog mog priznanja neka svatko za sebe izvuče poruku ili pouku o mojoj poeziji, samo neka vodi računa o tome da ja želim u svakome trenutku i svojim pjesničkim bićem i svojim pjesničkim djelom, subjektom u cjelini, zaokružiti sve ono što su moji snovi, ljubavi, čežnje, intima, doživljaji, pa i preobrazbe unutar toga, u jedan jedini i jedinstveni poetski svijet. Tigar mi za to daje priliku da pokušam stvoriti poetski svijet čistoga svjetla, bez obzira prilazio mu kršćanski, budistički, ili bilo kako drukčije, bitno je prilaziti s vjerom.

Možda je i to razlog što je Tigar preveden na toliko jezika, bez bilo čije pomoći i potpore, bez bilo čijega zagovora ili preporuke, što ga je konačno književni kritičar dr. John Talyor, jedan od vodećih američkih stručnjaka za europsku književnost, stavio u najuži izbor knjiga koje se trenutno preporučaju pročitati u Sjedinjenim Državama. To je kod nas, izgleda, toliko važno da vijesti o tome, izuzev na portalima, nigdje u Hrvatskoj nije bilo, ni u novinama, ni radiju, ni televiziji, dok s druge strane moj američki izdavač «Xenos Books» iz Las Crucesa u Novom Meksiku, drži da Tigar zavređuje još veću recepciju. No, Taylor je doslovno napisao kako „nad ovim sjajnim pjesničkim djelom doista bi trebalo i meditirati i raspravljati!"

Za zbirku pjesama „Molitve" Društvo hrvatskih književnika 2009. dodijelilo Vam je uglednu književnu nagradu „Tin Ujević", koja se svake godine dodjeljuje za najbolju pjesničku zbirku godine. Nakon Sudete, Vide, Šopa i Goluba možemo reći da je potrebna velika doza hrabrosti da bi se netko upustio u pisanje duhovne lirike. Što Vas je potaknulo na taj pothvat, koji je na kraju završio i više nego uspješno?

I prije spomenutih autora i poslije njih doista je teško i zahtjevno, rekao bih krajnje riskantno, pisati duhovnu liriku, mada ja mislim da i nema lirike koja nije duhovna, s nagnućima transcendentalnih iskustava. No ovdje mislimo na pjesme koje su istodobno i molitve, kao što je i naslovljena moja zbirka. Poslije Biblije i Psalama, poslije Očenaša, na svoj se način usuđuju moliti, rekao bih, samo oni koji su i pod cijenu grijeha spremni pokazati svoju ljudsku, krvavu drskost pred Bogom, koji su na neki način ohrabreni da poput Isusa na križu zavape „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio".

Naime, duboka vjera dolazi iz dubokog propitivanja. Dođete tako s vremenom na onaj dio puta kada nenadano zastanete i zapitate se kuda ja to idem, što nosim i komu je to namijenjeno, dokle sam stigao, i hoću li moći do kraja, do zadana cilja. Ako prepoznate taj trenutak, osjetili ste onu bitnu vibru koja vas povezuje s astralijama, s Ujevićevom kristalnom kockom vedrinom, Šopovom svijetlom samoćom, staklenim spiralama Viktora Vide, ili Sudetinim „idiličnim mirom snježnobijelih crkava".

Tako se i kod mene javila potreba za kazivanjem onoga što i kako molim, potreba da se pred samim sobom ispovjedim, da konačno obznanim i svoj križ. Zato mislim da je pjesma u Molitvama naslovljena Moj križ najprimjerenija onome što sam u cijeloj zbirci nastojao ostvariti na pjesničkome i duhovnome planu, a to je da moj križ govori mojim jezikom.

Drago mi je što sam za ovu zbirku dobio nagradu koja nosi Tinovo ime, ali i nagradu koju daje Društvo hrvatskih književnika, dakle kolege. VjeraDuboka vjera dolazi iz dubokog propitivanja. Dođete tako s vremenom na onaj dio puta kada nenadano zastanete i zapitate se kuda ja to idem, što nosim i komu je to namijenjeno, dokle sam stigao, i hoću li moći do kraja, do zadana cilja. Ako prepoznate taj trenutak, osjetili ste onu bitnu vibru koja vas povezuje s astralijama, s Ujevićevom kristalnom kockom vedrinom, Šopovom svijetlom samoćom, staklenim spiralama Viktora Vide, ili Sudetinim „idiličnim mirom snježnobijelih crkava".Nagradu sam dobio na godišnjoj skupštini DHK, u subotu 6. lipnja 2009. godine. Spominjem ovo zato što se takav datum pamti, a i zbog toga što mi je te godine uručeno više nagrada. Rečeno je tada da zbirka Molitve u mome opusu „predstavlja najviši domet", ali i zamijećeno da sam „pristaša one struje, koja suvremeno hrvatsko pjesništvo vidi kao prirodno komuniciranje na sređenu jeziku i uz njegove predajom posvećene tradicionalne prozodijske osobine."

Ovdje bih spomenuo i svoj Križni put za koji sam također dobio nagradu Pasionske baštine, ali s kojim imam bitno drukčije iskustvo od Molitava. Rekao bih da je riječ o iskustvu koje je jedinstveno i neponovljivo, i glede nastanka i interpretacije tog djela. Naime, Križni put sam napisao u hipu, onako kako se izvodi tzv. „mehaničko pisanje" u vrućici, u bolesničkoj postelji, a oslikao (17. veljače 2011.) godinu dana kasnije u samo jednoj večeri.

S druge strane, što se njegova izvođenja tiče, slučaj je htio da su se studenti iz cijele Hrvatske, kao i hrvatski studenti iz dijaspore, za svoje prvo studentsko hodočašće u Mariju Bistricu odlučili za molitvu mog Križnog puta. Bio sam nazočan tom događaju, a da nitko od blizu dvije tisuće studenata, niti bilo tko drugi, nije znao da se nalazim u Mariji Bistrici.

Hodao sam za tim mladim mladićima i djevojkama, za zastavama koje su nosili, i slušao kao daleke i tuđe stihove molitve koje sam sâm napisao, kako se razliježu po zagorskim bregima. Tada sam, po drugi puta shvatio što znači molitva i njezino predanje. I prvi sam put to spoznao u Mariji Bistrici prateći jednu staricu kako se u prepunoj crkvi vjernika moli pred Gospinim kipom.

Vidjela je samo jedno, Majku Božju, jedinu stvarnost koja je bila duboko sišla u njezinu dušu, kao što sam i ja sada čuo molitvu tisuće mladih vjernika koju sam ja, meni nejasnim slučajem, zapisao. Eto, to je ta „velika doza hrabrosti da bi se netko upustio u pisanje duhovne lirike", ako je niste osjetili kako vam se spustila iz viših sfera, malo će vam što pomoći.

Kultura mora računati s Bogom

Današnje društvo kao da Boga želi „ukloniti" iz politike, društva i kulture. Praktični vjernici koji životom i djelima svjedoče svoju vjeru gotovo da nemaju nikakav utjecaj na političke odluke koje se donose. Kako Vi gledate na položaj vjernika i laika u današnjem društvu, a kako na trend potiskivanja vjere iz javnoga života? Koje će posljedice takvi trendovi - koji na mjesto Boga žele ustoličiti čovjeka - prema Vašem mišljenju proizvesti? Veliki Dostojevski kazao je da ako nema Boga sve je dopušteno.

Doista, sve je dopušteno, ako Boga nema. Ali, Boga ima. On je tu među nama. Bio sam u kući Dostojevskog, i danas tamo gori svijeća u sobi u kojoj je dušu predao Bogu. Samo veliki BogKultura, kao i sve što ne računa na prolaznost, mora računati s Bogom, pa čak i onda kada mu se suprotstavlja. Uostalom, mudrosti bi se trebalo učiti i iz drugih kultura, religija, civilizacija, u ovome slučaju bilo bi nam najlakše obratiti se tibetanskom iskustvu - ako nešto ne možemo izmijeniti, čemu se nervirati, a ako možemo, to će se i onako dogoditi. Znam da nije lako trpjeti pošasti koje se danas nameću svijetu u obliku zlatnoga teleta, novca, gubljenja identiteta, globalizacije, kriminala i beznađa, ubijanja čovjeka i zaštite zmija, ali na ovome svijetu samo mijena trajna je, kako je u Zadru kazao Preradović.kao što je bio ovaj ruski pisac znaju da svijeta bez Boga nema, mali, beznačajni, snažni samo novcem, koji danas vladaju svijetom, toga i ne mogu biti svjesni, njihovo je da prođu, kao i sve pošasti što su prohujale ovim svijetom, dok će čovjek opstati u Božjoj svjetlosti.

Dostojevski je u ovome slučaju najbolji primjer. Mogu li njegova djela i u jednom ljudskom sistemu izgubiti na snazi. Kada sam uspio skupiti novac za kupnju njegovih sabranih djela ja sam od uzbuđenja dobio vrućicu. Vjerujem da svi koji žive s njegovim idejama žive u vrućici. Tako je i s velikim djelima drugih umjetnika, i to samo zato što su ona i dio božjega stvaranja. Ako pođemo od toga da na svijetu baš ništa ne postoji što je van Božje providnosti, onda ne treba biti previše ni zabrinut što, kako kažete, današnje društvo iz politike, društva i kulture želi „ukloniti" Boga.

Politika nije od Boga, zato ga tamo niti ima, niti može biti, na politici je da se Bogu obraća ako imalo želi biti pomirena s ljudskom savješću. Društvo, gledano u širem kontekstu od političke prakse, i kultura koja je zapravo proizišla iz same vjere, već su nešto drugo. Usuprot opredjeljenjima političkih vladajućih struktura i naše je društvo drukčije ustrojeno od politike, i bilo nekad i jest sad, a bit će i sutra. Kad bi za ozbiljno uzimali trenutnu medijsku eksponiranost i iskazani vjerski nazor političkoga sloja (i soja), mi bismo bili zemlja bezvjernika.

A zbilja je obrnuta, ne samo po statističkim istraživanjima. Uzmimo samo za primjer Susrete katoličke mladeži, tamo ćete svaki put sresti okupljeno više od stotinu tisuća mladih, bez obzira lila kiša, padao snijeg, peklo sunce, u najvećem duhovnom miru i molitvi. U medijima pak, možda dva retka o svemu, ako u svim novinama i to. Ja bih se i kao nevjernik, a demokrat, zapitao kako bi bilo da se to meni događa.

Dakle, kultura, kao i sve što ne računa na prolaznost, mora računati s Bogom, pa čak i onda kada mu se suprotstavlja. Uostalom, mudrosti bi se trebalo učiti i iz drugih kultura, religija, civilizacija, u ovome slučaju bilo bi nam najlakše obratiti se tibetanskom iskustvu - ako nešto ne možemo izmijeniti, čemu se nervirati, a ako možemo, to će se i onako dogoditi. Znam da nije lako trpjeti pošasti koje se danas nameću svijetu u obliku zlatnoga teleta, novca, gubljenja identiteta, globalizacije, kriminala i beznađa, ubijanja čovjeka i zaštite zmija, ali na ovome svijetu samo mijena trajna je, kako je u Zadru kazao Preradović.

Knjiga „Hrvatska ogrlica", koju ste objavili 2010., obuhvaća poeme Vila Velebita, Štit(i) slovo Hrvatsko, Krik i Ogrlica koje su nastale i zasebno objavljene tijekom Domovinskog rata. Ako mi dopustite da budem malo subjektivan, mislim da ste u toj zbirci poema ispisali neke od naljepših stranice suvremene hrvatske domoljubne poezije. U domoljubnoj su se poeziji vrlo uspješno iskušala i neka od najvećih pjesničkih imena hrvatske književnosti. Dovoljno se samo prisjetiti Preradovića, Kranjčevića, Matoša, Nazora i Ujevića. Dojma sam, međutim, da je danas među pjesnicima sve manje onih koji pišu domoljubne stihove; kao da se hoće stvoriti dojam kako domoljubni stihovi predstavljaju nešto „nemoderno", „anakrono", nekakav patetični relikt prošlih vremena koji je bez veće umjetničke vrijednosti. Koji je tome razlog? Kriju li se iza te pojave učinci današnjeg oblika „globalizacije" koja kao da želi ne samo politički i ekonomski, nego i kulturološki uniformirati svijet i uništiti nacionalne identitete i posebnosti?

Za mnoge se pjesničke teme već desetljećima, ako ne i daleko duže, govori kao o „nemodernim" i „anakronim", kao što su ljubavna lirika, duhovna poezija, domoljubno pjesništvo, obraćanje prirodi, i slično, pa ipak jedino to živi i jedino se od toga i za to živi, dok sve druge mode dolaze i prolaze, vrlo često i nezamijećene. Uostalom što to postoji van domovine, van prirode, van vjere, van ljubavi, van slobode, a da je uopće bitno.

Alfirević bi kazao da poezija baš i progovara, tamo gdje historija šuti. Nema poezije koja ničim nije inspirirana, koja nečem ili nekom nije upućena, posvećena, koja se na nešto konkretno ne odnosi, koja je van vremena i prostora. Tu može biti riječi o tzv. pjesničkim uradcima, o stihovima, o pjesmama, ali ne i o poeziji, onim riječima koje su na neki način religija bez nade. Sve što je stvarnosno upropaštava poeziju.

Pisala se i kod nas u Hrvatskoj takva lirika, da ne spominjemo tzv. antipoeziju, nažalost piše se i danas, ima je po antologijama, tumači se u studijama, predaje na katedrama, ali sve je uzalud. Ta poezija na izvire prirodno kao izvori vode, ne huji kao što huji vjetar, nema boju ni jednoga lista, niti pupa nit se mijenja, a kamo li da se ostvaruje na najvećem stupnju ljudskoga govora.

To što je umjetno ne znači da je umjetnost, takvi „uradci", kao i knjige u kojima su pohranjeni „vrijede", aktualne su samo u godini svoga izlaska, ako!? Naši rijetki i teško izlazeće časopisi, o novinama i revijama da ne govorim, navikli da se ne piše o knjigama koje nisu iz tekuće periodike, jer im navodno prolazi rok, kao da su knjige pokvarljivo goveđe meso iz argentinskih vojnih rezervi koje se prodaje po našim mesnicama.

Poeziji, ako je to ono, kako netko reče, što je vidio Milton dok je bio slijep, nema prolaznog roka. Poezija je svježa i za stotinu godina kao i u času kad je napisana, ili to poezija nikad nije ni bila. Što će nam pjesnici i poezija koje zaboravljamo u jednoj generaciji, iskustvo me uči da sam i osobno znao stotine takvih (i uglavnom svi su bili značajni), a danas ne bih znao spomenuti imena ni dvojici, trojici.

DomovinaDomovina je čovjek, a možemo kazati i obrnuto. Zato kad pjevam o domovini o čovjeku pjevam, o ljubavi, o radu, o slobodi, demokraciji, prostoru življenja i kretanja, rodnome domu, o suncu koje mene grije, o zvijezdama ispod kojih hodam, vlatima trave na mojoj livadi, pepelu svojih mrtvih, kruhu koi jedem, vinu koje pijem, voću, o krvi prolivenoj za domovinu, snovima, rođenju, ako hoćete i muci i kazni, a može i o vlasti i vojnama koje su po domovini gazile i prolazile. Sve, samo ne bi trebali brkati politiku i domovinu, i domovinu cijeniti po trenutnom političkome stanju. U takvim slučajevima lončići su pomiješani, pa kada treba soliti šećeri se, a kad treba šećeriti soli se.Sve to vrijedi i za domoljublje o kojemu su od Babilona i Egipta, preko stare Grčke i Rima, pa do naših dana, na svim jezicima svijeta, napisani najljepši stihovi, i stihovi koji ponajdulje ostaju u sjećanju. S takvim se stihovima rađalo i umiralo, nekad, a i sutra će. Tko se svoga doma stidi, zna se da ga u tuđi ne bi valjalo ni pripustiti. Uneredit će ga.

Krleža je govorio kako i kljuse za svojim zavičajem plače, a ne možemo reći da je Krleža to kazao iz uskih ognjištarskih računica, kako danas pogrdno krste sve koji govore o domu i domovini.

Domovina je čovjek, a možemo kazati i obrnuto. Zato kad pjevam o domovini o čovjeku pjevam, o ljubavi, o radu, o slobodi, demokraciji, prostoru življenja i kretanja, rodnome domu, o suncu koje mene grije, o zvijezdama ispod kojih hodam, vlatima trave na mojoj livadi, pepelu svojih mrtvih, kruhu koi jedem, vinu koje pijem, voću, o krvi prolivenoj za domovinu, snovima, rođenju, ako hoćete i muci i kazni, a može i o vlasti i vojnama koje su po domovini gazile i prolazile. Sve, samo ne bi trebali brkati politiku i domovinu, i domovinu cijeniti po trenutnom političkome stanju. U takvim slučajevima lončići su pomiješani, pa kada treba soliti šećeri se, a kad treba šećeriti soli se.

Počašćen sam kad kažete da sam napisao „najljepše stranice suvremene hrvatske domoljubne poezije", pa ću vam sad bez ikakve lažne skromnosti reći kako je o mojim poemama sabranim u Hrvatskoj ogrlici sa sličnim ocjenama pisalo više od trideset hrvatskih književnih kritičara, što se već može držati svojevrsnim fenomenom, posebice kada se zna koliko se kod nas o poeziji piše, i koliki joj se prostor nudi, o čemu je također bilo riječi.

Samo ću spomenuti neke, Zvonimir Mrkonjić je moju poemu Krik usporedio s poemom Urlik Allena Ginsberga, tumačeći moju ispovijed kao jednu od „najautentičnijih u suvremenom hrvatskom pjesništvu", nazivajući moju poemu „učenjem slobode"; Anđelko Novaković to zove „pojavom u suvremenoj hrvatskoj književnosti"; Božidar Petrač „rijetkim brevijarom u suvremenom hrvatskom pjesništvu"; Joja Ricov pjesmama „Kranjčevićeva i Matoševa duha", Sanja Knežević „knjigom zlatnih korica", Roko Dobra „bisernom kantilenom ljepoduha", itd.

A zašto sve to, zato što sam i o domovini pjevao otvoreno i jasno, iz dubine osjećaja, niti pljujući, niti uljepšavajući, ali se s pravom diveći nad onim za što sam imao duboka razloga. Kod mene je i žalosnih, i radosnih, i slavnih stihova i tema o domovini, s time što sam zauvijek zahvalan kolijevci u koju sam položen po rođenju.

Hrvatska je treća haiku sila na svijetu

Uz pred koju godinu preminulog Vladimira Devidéa, Dubravka Ivančana, Luku Paljetka i Tončija Petrasova Marovića spadate u najpoznatija hrvatska pjesnička imena koja su se okušala u pisanju haiku-poezije. Postoji li zanimanje za tu vrstu poezije među hrvatskim čitateljstvom?

Uz to što me svrstavate u najpoznatija hrvatska haiku imena, moram priznati, danas sam i među najstarijim haiku pjesnicima u Hrvatskoj, ne toliko po godinama koliko po pjesničkom haiku stažu. Haiku je danas zasigurno najčitanija pjesnička vrsta u Hrvatskoj. Haiku piše više stotina ljudi, na desetak je haiku festivala i susreta, u Hrvatskoj izlazi više zbornika i časopisa s haiku pjesmama, kao i deseci knjiga godišnje.

Spomenimo samo neke haiku susrete, one u Krapini, Ludbregu, Kloštar Ivaniću i Samoboru, gdje se okupi i po stotinjak autora. Za razliku od Hrvatske, o haiku knjigama naših autora piše se u Japanu i Sjedinjenim Američkim Državama. Hrvatska je iza Japana i SAD-a treća haiku sila na svijetu, s najviše haiku pjesnika, ali i s najviše osvojenih svjetskih haiku priznanja i nagrada.

Uvršteni smo u sve antologije svijeta, posebice u Japanu, gdje se dodjeljuje i nagrada nazvana po našem Vladimiru Devidéu, pa i u antologiju Europske unije, iako još nismo članica ove asocijacije. I osobno se mogu pohvaliti takvim priznanjima, uvrštenjem mojih haiku u sve spomenute antologije. Ali ovo bih pitanje iskoristio i da nešto više kažem o hrvatskom haiku, o kojemu se ipak manje zna.

Počeci hrvatskog haiku pjesništva nisu bili nimalo laki. Otpori su bili vrlo žestoki; ponekad čak i brutalni. Javnost i mediji, a još manje književni ceh, haiku nisu prihvaćali ni kao informaciju, a kamo li kao kulturnu i umjetničku činjenicu. Vladimir Devidé, najzaslužniji za promicanje haiku na ovim našim zapadnim stranama, bio je omalovažavan i ismijavan do razine dvorske lude.

Njegova kultna monografija «Japanska haiku poezija i njen kulturno povijesni okvir» imala je, međutim, gotovo prevratnički učinak sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Dvadeset godina kasnije Devidé je mogao sastaviti prvu «Antologiju hrvatskoga haiku pjesništva» koja je izišla u Nakladi Pavičić 1996. godine u Zagrebu.

Prvi hrvatski pjesnik koji je kod nas objavio haiku pjesme bio je Tonči Petrasov Marović (1934.-1991.), 1961. godine u splitskom književnom časopisu Mogućnosti. Slijedio ga je Dubravko Ivančan (1932.-1982.), najproduktivniji hrvatski haikan sa svojih dvije tisuće pjesama tiskanih u devet zasebnih zbiraka. Ivančana su haiku knjigama pratili: Zvonko Petrović, Moric Danon, Veselko Vidović, Franjo Krizmanić i Tomislav Marijan Bilosnić.

Ključna godina za haiku u Hrvatskoj je 1986. kada se u muzejskom prostoru Klovićevih dvora organizira velika izložba japanske umjetnosti pod nazivom «Kyôto – cvijet kulture Japana». U okviru popratnih priredaba ove izložbe, u Muzejskom je prostoru 13. studenog 1986. godine održana i velika večer haiku poezije na kojoj su sudjelovali Vladimir Devidé (Zagreb), Ljubomir Dragović (Šibenik), Franjo Krizmanić (Banja Luka), Tomislav Maretić (Zagreb), Tonči Petrasov Marović (Split), Zvonko Petrović (Varaždin), Slavko Sedlar (Vršac) i Tomislav Marijan Bilosnić (Zadar).

Pjesme Dubravka Ivančana čitala je njegova prevoditeljica prof. Helga Smodić. Bio je ovo uopće prvi haiku recital u Hrvatskoj, ali i prvi takve vrste u ondašnjoj Jugoslaviji. Odmah nakon prvog haiku recitala u Zagrebu, 29. travnja 1987. godine u Pazinu, u Istri, održana je druga veče haiku poezije pod nazivom «Grana u cvatu». Nastupili su Vladimir Devidé, Tomislav Marijan Bilosnić i Boris Palčić Caskin. Stihove na japanskome govorila je Jatsuo Hondo.

Izniman značaj za razvoj hrvatskog haiku svakako pripada pokretanju i izlaženju prvog haiku časopisa Haiku koji je izlazio od 1977. do HaikuHaiku je danas zasigurno najčitanija pjesnička vrsta u Hrvatskoj. Haiku piše više stotina ljudi, na desetak je haiku festivala i susreta, u Hrvatskoj izlazi više zbornika i devidečasopisa s haiku pjesmama, kao i deseci knjiga godišnje. Spomenimo samo neke haiku susrete, one u Krapini, Ludbregu, Kloštar Ivaniću i Samoboru, gdje se okupi i po stotinjak autora. Za razliku od Hrvatske, o haiku knjigama naših autora piše se u Japanu i Sjedinjenim Američkim Državama. Hrvatska je iza Japana i SAD-a treća haiku sila na svijetu, s najviše haiku pjesnika, ali i s najviše osvojenih svjetskih haiku priznanja i nagrada.1981. godine u Varaždinu. Časopis koji su između ostalih uređivali Vladimir Devidé, Zvonko Petrović, Željko Funda i Mihail Štebih, visoko je ocijenjen u svijetu, kao jedan od vrlo uglednih zapadnih haiku časopisa. Pjesme hrvatskih autora objavljene u varaždinskom Haiku, dobrim su dijelom prevedene i objavljene na engleskom jeziku u više vodećih haiku časopisa u Japanu, SAD-u i Kanadi.

Samoborska književna grupa «Katarza», kasnije će imati nemjerljivu ulogu u širenju i popularizaciji kao i visokoj kvaliteti hrvatskog haiku. U Samoboru se 1992. godine pokreću i već tradicionalni Samoborski haiku susreti popraćeni zbornicima, a samoborski haikani pokreću i osnivanje prvog Društva haiku pjesnika Hrvatske, kao i ponovno izlaženje časopisa Haiku..

Hrvatski autori imali su velikog udjela i u širenju haiku izvan nacionalnih granica, tako kada je 1986. godine pokrenuta haiku biblioteka «Matsuo Basho», glavnim urednikom postao je Tomislav Marijan Bilosnić. Uz moju malenkost u ovoj biblioteci objavili su i Vladimir Devidé, Luko Paljetak, Nada Matanović, Boris Palčić Caskin, Zvonko Petrović, Franjo Krizmanić, Suzana Klarin Žaper, René Matoušek, Rujana Matuka, Pajo Kanižaj i Tomislav Durbešić.

Kao što je glasovita japanska trešnja odavno našla mjesto u botaničkim i obiteljskim vrtovima u Hrvatskoj, tako je i haiku s vremenom postao tek jedna od priznatih književnih vrsta u hrvatskoj književnoj baštini. Ako se sedamdesetih godina teško mogla zamisliti recepcija haiku u hrvatskim medijima, novinama i časopisima, hrvatski je haiku kraj 20. stoljeća dočekao s punim priznanjem.

Haiku knjige u Hrvatskoj počele su doživljavati promocije i prikaze. Jedan od prvih književnih kritičara koji je protežirao haiku u Hrvata je Josip Pavičić, koji će kasnije postati i izdavač prve Antologije hrvatskoga haiku pjesništva. U kontekstu činjenica bitnih za razvoj hrvatskoga haiku valja spomenuti 100 hrvatskih haiku – Antologija za igru haiku karte, Višnje McMaster (2000.), ludbreški haiku zbornici i haiku kalendari s neospornom zaslugom Zdenka Oreča, haiku susrete u Krapini i Kloštru; antologiju hrvatske haiku poezije M. Čekolja i M. Španovića Otvoreni put – Free Road (1999.).

"Nepokošeno nebo - antologija hrvatskog haiku pjesništva 1996-2007. - An Unknown Sky - An Anthology of Croatian Haiku Poetry 1996-2007", dvojezično hrvatsko-englesko izdanje hrvatskih haiku pjesama, objavila je nakladna kuća Udruga "Tri rijeke" iz Ivanić Grada. Antologiju je priredila haiku pjesnikinja Đurđa Vukelić-Rožić, inače urednica haiku časopisa «Iris», jedna od danas najzaslužnijih pjesnikinja za promicanje hrvatskog haiku u svijetu.

Sve je to, konačno, dovelo do toga da je japanska državna televizija krajem 2003. godine snimila 73 minutni dokumentarni film «Stazama hrvatskog haiku», u kojemu je oko pola sata posvećeno i mom haiku. Film koji se snimao na Pagu, pod Velebitom, u Ravnim Kotarima, Zadru i otoku Ižu, na japanskoj je televiziji prikazan u tri navrata i vidjelo ga je oko šezdesetak milijuna gledatelja.

Koliki je u Japanu bio interes, neka posvjedoči činjenica da je poslije prikazivanja filma u Zadar iz Japana stigao gosp. Mitsonabu Aonashi, pokazujući moju fotografiju na recepciji hotela „Kolovare", moleći osoblje hotela da ga upoznaju sa mnom. Aonashi je, dakle, osobno došao iz Japana, o svom trošku i isključivo da mi zahvali, kako je uz naklon kazao, „kao svom učitelju" koji ga je kao stranac naučio vrijednosti haiku. Nešto slično, ove je godine to učinio jedan Amerikanac, gosp. Charles Trumbull, urednik glasovitog časopisa Modern Haiku, koji je pisao o mojoj haiku zbirci Velebit, došao je u Zadar kako bi me kao haiku pjesnika posjetio i upoznao.

Dok je čovjeka bit će i poezije

Kako općenito gledate na položaj poezije u današnjem vremenu i koja bi prema Vašem mišljenju trebala biti njezina svrha u suvremenome društvu? Sudeći po tiražama, čini se da se poezija u Hrvatskoj malo čita.

Čini mi se, ipak, da se mnogo toga događa po sistemu obrnuto proporcionalnoga računa. Istina je da se više i ne pamte rubrike pjesničkog prvotiska, da su ukinute rubrike recenzija pjesničkih knjiga, da se poezija zapravo i ne objavljuje, još manje se cijeni, da egzistira u svojevrsnom getu, te da su pjesnici zadobili ulogu ne baš racionalnih ljudi. Ali, nije sve baš tako crno, a da slično nije bilo i ranije.

Pa ne tako davno i u Americi su pjesnika zatvorili u kavez, poznata nam je sudbina Ezre Pounda. Komunističke su zemlje uglavnom na svojim svečanim akademijama slavile partijske stihoklepce, dok je većini istinskih pjesnika bila namijenjena tuđina ili kazamati. Možemo se samo sjetiti našijenaca Vlade Gotovca i Zlatka Tomičića, koji su da apsurd bude veći bili osuđeni za nacionalizam.

Kao i naši klasici danas, tako je i T. S Eliot tiskao svoje zbirke pjesama u tiražama od 200 primjeraka, baš kao i ruski disidenti u doba komunizma. Činjenica je da na velikom tržištu, kao što je američko, naklade pjesničkih zbiraka nisu nimalo veće nego na hrvatskom. Eliot će o ovom problemu reći kako „zbiljsko slušateljstvo sastoji se od kratkovidnih školnika, bubuljavičavih mladića, koji jedu u gostionicama".

Majakovskom je na pjesničku večer znalo doći svega 13 ljudi. Witman je kažu prodao kuću da bi mogao objaviti svoju poeziju. Pjesništvo u gotovo svakom dobu ima tek šačicu čitatelja. Ipak, stalnu, odanu i postojanu. Tin Ujević je još davnih godina pisao kako se ni u velikome svijetu ne može živjeti od poezije. U eseju „Lirika na tržištu: katedarske muze današnjce" kaže kako „na kraju PoezijaMeđutim, po svemu sudeći, iskustvo nas uči, poezija djeluje naknadno, sa zadrškom, ali s izrazitom snagom. Ono što je pjesničkim jezikom kazano, kao da je kazano vječnim jezikom, zato što je poezija dio božanskoga. Bjelosvjetski moćnici mogu sve učiniti da se poezija ne piše, ne objavljuje, ne čita, ali dok je čovjeka bit će poezije, u svakome biću, u svakome živom stvoru dom je poezije. To nije roba koja se prodaje i troši, koja se može krčmiti, to se živi, bilo svjesno, bilo nesvjesno.krajeva, o javnom ukusu odlučuje nekoliko stotina osoba i šačica urednika i njihovih savjetnika".

Zar nam tako nešto nije poznato i danas?! Koincidentan je Ujevićev citat iz istoimenog eseja gdje će reći da se na početku 20. stoljeća jedan talijanski pjesnik tužio – „Tko može sebi laskati, da će prodati dvjesta primjeraka knjige stihova u Italiji?". Dakle, situacija je vrlo slična današnjoj. Ipak u suvremenoj kulturi pjesništvo jest izgurano na rub egzistencije, ali ono do čitatelja ipak dolazi, istina, vrlo često naknadno, ali zato s višestrukim djelovanjem.

Da pjesnici danas sjede u europskim i svjetskim parlamentima, što u neka prošla vremena nije bila rijetkost (kao što je za vrijeme Stuarta i Tudora engleski parlament bio pun pjesnika), pa i mi smo Mažuranića imali za bana, čak i u komunizmu Nazora za predsjednika, pjesnička riječ bi u društvu bila svetija i cjenjenija. A ovako, od Ujevićevih vremena se govori kako je „vrijeme salona, kavana, škola i proglasa prošlo", pa je još „za pjesnika idealno slušateljstvo samo – njegova žena i njegovi drugovi pjesnici."

Međutim, po svemu sudeći, iskustvo nas uči, poezija djeluje naknadno, sa zadrškom, ali s izrazitom snagom. Ono što je pjesničkim jezikom kazano, kao da je kazano vječnim jezikom, zato što je poezija dio božanskoga. Bjelosvjetski moćnici mogu sve učiniti da se poezija ne piše, ne objavljuje, ne čita, ali dok je čovjeka bit će poezije, u svakome biću, u svakome živom stvoru dom je poezije. To nije roba koja se prodaje i troši, koja se može krčmiti, to se živi, bilo svjesno, bilo nesvjesno.

Onaj tko je rođen ne može joj izbjeći kao ni smrti, s tim što je poezija ono što zovemo život vječni. Onih kojih nema u poeziji, zauvijek su mrtvi. Sjetite se nekog tko je pljuvao Ujevića, nekoga činovnika koji je brojio prhut u njegovoj kosi, kako se zovu oni koji su omalovažavali Kamova, koji su mu se napudrani i namirisani, fudrani banknotama, rugali po srednjoeuropskim salonima, gdje je novac i njegov zveket, moć i sila onih koji su hrvatske umobolnice punili hrvatskim umjetnicima. Sav taj vrijed nestao je u kanalizaciji, poslije njih zvoni pjesma naših nesretnika.

Ali, da se razumijemo, nisu poeziju tu gdje danas je, doveli samo oni kojima jedino novac pjeva, nažalost,već i mnogi koji se s „poezijom bave" radi slave ili novca, koji je ne žive, niti za nju žive, koji su s pomoću katedri i drugih društvenih i institucionaliziranih moći prigrabili sebi pravo da tumače što je poezija, da stvaraju tzv. nove kanone, da gnječe i tiješte riječi ne bi li iz njih istjerali ulje poezije, nektar njezin, ne znajući da se to postiže samo kada se riječi ne trgaju, ne prerađuju, ne lome, kad iz zrelih plodova riječi sam se cijedi sok.

Zanima nas Vaša ocjena današnje pjesničke scene u Hrvatskoj. Postoje li imena, posebno među mlađim autorima, koja bi posebno istaknuli?

Ono što vrijedi općenito za svijet, toliko vrijedi i za Hrvatsku. Nema danas nikakvih oaza, pa ni pjesničkih. Razlika je samo u djelovanju. Mudri djeluju globalno, a misle lokalno, odnosno nacionalno. Živeći u dobu globalizma koje kao i svaka civilizacijska obrazina nosi masku s dva lica, čuvanje, istraživanje i prezentiranje hrvatske bogate kulture, baštine i identiteta, a čiji su stupovi književnost i jezik, učinit će nas suverenim građanima svijeta.

To, međutim, mnogi nisu shvatili, ili su zaboravili iz nekih osobnih, uglavnom prolaznih i malih interesa, pa im je važnije oponašanje, ugledanje, negoli vlastito stvaranje, osobni put. Nas je tzv. „veliki svijet" ošamutio da gledajući u njegov genetički VeličineMi jesmo mali narod, s jezikom koji u svjetskim razmjerima govori gotovo zanemariv broj ljudi, s tradicijom i kulturom kakvu znamo, ali, nemojmo se varati, kod nas je proporcionalno broju stanovnika nemjerljivo više istinskih veličina nego u mnogih drugih. Samo kad bismo se prepustili istinskim ocjenama, detaljnim usporedbama, čistom istraživanju, bez domaće himbe i zavisti, bez nekritične zadivljenosti u bjelosvjetske veličine.preparirani vrt, ne vidimo svoj prepun izvornoga sjemena i ploda.

Mi jesmo mali narod, s jezikom koji u svjetskim razmjerima govori gotovo zanemariv broj ljudi, s tradicijom i kulturom kakvu znamo, ali, nemojmo se varati, kod nas je proporcionalno broju stanovnika nemjerljivo više istinskih veličina nego u mnogih drugih. Samo kad bismo se prepustili istinskim ocjenama, detaljnim usporedbama, čistom istraživanju, bez domaće himbe i zavisti, bez nekritične zadivljenosti u bjelosvjetske veličine. Pa, molim vas lijepo, pokušajte čitati to što se kod nas prevodi, to sve pišu neke polupismene curice ili tipovi sumnjiva znanja i talenta.

S druge strane, na nacionalnoj razini doveli smo do stroge podjele na tzv. središnje mjesto događanja i ono što se zbiva u tzv. provinciji, pokrajinama, odnosno rubnim nacionalnim dijelovima. Zaboga, s jedne strane globalizam, s druge provincijalizam! U našem slučaju Zagreb, odnosno ljudi koji se u njemu sastaju po institucijama, uredima, uredništvima, udrugama i slično, postali su mjerilo svima, ono što oni rade i misle mjerilo je za sve.

Hrvatska je postala Markov trg, neusporedivo manja od onoga što su joj namijenili osvajači. Katedre su nam uništile pjesništvo kao što je davno primijetio Ujević, da se opet na njega pozovemo. To je očito, i trebat će mnogo vremena, znanja, volje i truda da se stvari vrate u normalu. Valja iskoristiti činjenicu da je danas pred svima nama otvorena nova riznica izučavanja, u jednakoj mjeri osječke, riječke, pulske, zadarske, dubrovačke ili splitske pisane baštine, kao i modernijih i suvremenijih književnih tijekova koji se odvijaju van grupa.

Želim naglasiti kako književnost i umjetnost nastala u bilo kojem drugom nacionalnome središtu, pa i u dijaspori, van stolnice, ne može biti etiketirana ni kao lokalna ni regionalna, nego kao ravnopravna sustvarateljica cjelovitoga hrvatskog nacionalnoga habitusa. Uostalom, u kulturama u koje se upravo ugledamo najveća književna imena ne žive u glavnim gradovima, uz skute kakve ministrice.

Univerzalna poruka slobode pojedinca

Uz poeziju pišete i prozu. Od proznih ostvarenja svakako valja izdvojiti romane „Ispovijed isuvišna čovjeka" (1985.), prvi hrvatski roman s ključem, „Tijesni prostor" (1990.), „Ljubavni slučaj pisca" (2001.), „Kolac u rijeci Zrmanji" (2007.) te „Listopad", koji tematizira razaranje Zadra u listopadu 1991. Položaj i sudbina izdvojenog pojedinca unutar okoštaloga društvenoga sustava koji guši njegovu slobodu možemo reći da je konstanta Vaše romaneskne proze. Izlaz iz takve situacije pronalazite u povratku pojedinca Bogu i u molitvi za dobivanje Božje milosti?

Kada bih sumirao temeljnu misao za sve svoje romane ona bi bila sadržana u samo jednoj riječi – sloboda. Roman Ispovijed isuvišna čovjeka pisan je u spletu autobiografskog pisma i političke fantastike s ključem. U središtu je pojedinac sukobljen s totalitarnim sustavom, zatvorenim i zatvoreničkim mentalnim sklopom. Riječ je o umjetniku koji se buni, proklinje i psuje no istodobno i moli. Stoga je već pri njegovom izlasku 1985. godine kritika u njemu odčitala tzv. „kamovljevski kompleks" pobune i krika.

S obzirom da je roman pisan po zbiljskim događajima u njemu su se na vrijeme prepoznali tadašnji partijski dužnosnici, roman nije javno (dekretom!) zabranjen, nego je Partija otkupila gotovo svu nakladu. Također, roman je bio pripravljen i za emitiranje na Radio Zagrebu kao radio-roman, no to su ipak uspjeli pravodobno sankcionirati. Iskreno rečeno, kada bih sada pogledao unutrag prema svome romanu i događajima koji su uvjetovali njegov tematski okvir, zapravo vidim da samo jedan detalj, jedna epizoda može biti istinsko zrcalo cijeloga života.

Premda je društvena povijest zabilježila pad totalitarizma, moja „isuvišnost" je postojana u svim novim demokratskim (ili „demokratskim") političko-društvenim sustavima. Iz iste niti vezilje nastali su i drugi moji romani. Primjerice u romanu Tajni život govori se o doslovnom zatvorskom iskustvu političkoga uznika. Samo desetljeće kasnije u isti prostor zatvora smjestit ću nove junake, sada poratne „ratne zločince", pokušavajući opet ključ za njihovu slobodu odčitati iz arhetipske priče o bratoizdajstvu, odnosno bratoubojstvu.

Riječ je dakako o romanu Kolac u rijeci Zrmanji u kojem su glavni likovi bratići Zvonimir i Milan, rođeni od majki blizanki, ali s potpuno drukčijim nacionalnim i Slobodakad pišem, bilo to poezija ili u ovome slučaju proza, romani koje navodite, ili kratke priče kao u knjizi Hodajući preko vode, bitno mi je u svemu prenijeti univerzalnu poruku slobode pojedinca kao jedinoga jamstva slobode univerzuma u okviru bilo kojeg vremena i sustava. Umjetnost i opstoji na iskonskoj ljudskoj potrebi da opravda svijest o gubitku pravde i dobra na ovome svijetu.političkim određenjem. Sudbinski se susreću u zatvoru, na mjestu gdje među simboličnih 12 zločinaca traže vlastiti put u slobodu, put prema spoznaji. Stoga njihovu sudbinu i zaključujem simbolom plamene buktinje u kojoj jedan drugoga želeći nagonski spasiti, zapravo gube živote, ali i pronalaze put.

Simbolika plamena i jest u pročišćenju. Na kraju, roman „Listopad" pisan je poput molitve. To je istodobno ratna proza u kojoj najmanje mjesta zauzima ratna destrukcija. Naime, on je cio protkan mitološko-lirskim pasusima, dok mu je kompozicija u cijelosti kršćansko-simbolička.

Konačno, kad pišem, bilo to poezija ili u ovome slučaju proza, romani koje navodite, ili kratke priče kao u knjizi Hodajući preko vode, bitno mi je u svemu prenijeti univerzalnu poruku slobode pojedinca kao jedinoga jamstva slobode univerzuma u okviru bilo kojeg vremena i sustava. Umjetnost i opstoji na iskonskoj ljudskoj potrebi da opravda svijest o gubitku pravde i dobra na ovome svijetu.

Naime, ako umjetnost nije bar nešto više od onoga što sama govori da jest, ako ne pređe onu barijeru u kojoj se javlja ono što zovemo ljubavlju prema drugima oko nas, ona je tek puka igra, nešto što radimo iz interesa, zabave ili nužde. Treba reći i to da nije toliko bitno koje vrijeme i koje događaje mi opisujemo, iako je istina da se nije dogodilo ono što nije zapisano.

Duh kojim je djelo napisano i sam će nas svojom porukom navesti na ono što je bitno za svakoga čovjeka, a time i zajednicu, za jedan cijeli nacionalni korpus, a preko toga i šire prema univerzumu. Konačno svatko mora ispričati svoju priču, svaki čovjek i svaki narod, to je njegova obveza i pravo, samo ta priča mora biti protkana nitima istine i pravde, ljubavi i razumijevanja, vođena širokim ljudskim duhom spremnim prihvatiti i drukčije mišljenje ali ne i ubilačko djelo. Oni koji su pročitali moj Listopad znaju da sam se toga držao.

Književna kritika je treće područje književnosti u kojem ste iskušali Vaše književničko pero. Kako gledate na položaj književne kritike u Hrvatskoj i koja je po Vama uopće njezina uloga? Koliko se kritika ravna prema estetskim kriterijima, a koliko je u službi određenih ideologija i pod kontrolom određenih – ako tako možemo reći – književnih klanova? Nemoguće je, naime, ne primijetiti kako se u Hrvatskoj, u tzv. mainstream medijima, uvijek veličaju ista imena dok se određena imena prešućuju i potiskuju na margine, iako su vrlo često književno relevantnija od onih prvih.

Sa svime čime se inače bavim, iskušavam se od početka, bilo da je riječ o književnosti, pa unutar nje različitim književnim vrstama, bilo da je riječ o slikarstvu i sukladno mojoj znatiželji o slikarskim tehnikama, ili fotografiji i novinarstvu. Onih dana kada sam objavio prve pjesme, objavio sam i prve kritike, kao i prozne zapise, ali i svoje prve crteže i novinske tekstove.

KritikaKao i u poeziji ni ovdje se nisam povodio za školama, i trenutnim kritičarskim pravcima, već sam poeziju i prozu tumačio onako kako sam je ja vidio i doživio, što nije nimalo lako naći se u situaciji ocjenjivati posao kojim se i sami bavite, koji vam je profesija. Nastojeći biti korektan, govoreći o književnim djelima nisam se ograničavao samo na njihov sadržaj i način kako su napisana, pokušao sam ih smjestiti u širi civilizacijski kontekst.Kako sam svaku pročitanu knjigu gledao i s kritičarske strane, dakle čitao je s olovkom u ruci, o nekima sam i objavio svoje bilješke, recenzije, kraće ili duže oglede, pa i tekstove koje mogu nazvati esejističkim. Skupilo se tako niz tekstova koje sam dosad objavio u knjigama Tajni život, Noćna služba, Vrijeme i riječi, a ponešto i u knjizi Od Homera do oglasa.

Kao i u poeziji ni ovdje se nisam povodio za školama, i trenutnim kritičarskim pravcima, već sam poeziju i prozu tumačio onako kako sam je ja vidio i doživio, što nije nimalo lako naći se u situaciji ocjenjivati posao kojim se i sami bavite, koji vam je profesija. Nastojeći biti korektan, govoreći o književnim djelima nisam se ograničavao samo na njihov sadržaj i način kako su napisana, pokušao sam ih smjestiti u širi civilizacijski kontekst.

Zapaženo je kako „najčešće polazim od općeg k pojedinačnom, od kulturološkog (i šireg) okružja u kome nastaje djelo, preko književnosti kao užeg kulturnog segmenta, do – konačno – književnog djela, viđenog ne samo u netom navedenom širem kontekstu, već i u specifičnim koordinatama opusa njegova autora."

Na 9. Pulskim danima eseja (2011.), moji eseji sabrani u knjizi Vrijeme i riječi ocijenjeni su kao „oglednim djelom esejistike", kao esejističko „štivo kakvoga danas u hrvatskoj književnosti gotovo da i nema." Ako je to istina, ja mogu biti vrlo zadovoljan i s iskušavanjem svojih sposobnosti i na ovom području književnosti.

Međutim, u kontekstu vašeg pitanja kako se uvijek veličaju ista imena, čega smo svjedoci, mogu samo zaključiti ma o kome se ovdje radi, da nikomu nikad nije niti će pomoći bilo čije veličanje, ono samo vodi konačnom još strmoglavitijem padu u ponor zaborava. Mene zadovoljava polagano, potiho, gotovo na prvu neprimjetno, oprezno kretanje između Scile i Haribde. Odisejevski ne želim ni brzu i jednostavnu pobjedu, ni brz i jednostavan povratak, u svemu što radim želim sve ispitati, iskusiti, doživjeti, vidjeti, spoznati, a potom i potvrditi i utvrditi. Kuća i prije nego se može nazrijeti kako će izgledati mora imati čvrst temelj, a krov će se već staviti na kraju ukoliko u njoj vrijedi živjeti.

Osim književnošću i novinarstvom bavite se i slikarstvom. Što Vas je potaknulo da se prihvatite i tog načina umjetničkog izražavanja i što za Vas predstavlja slikarstvo?

Već sam kazao da sam se u javnosti istodobno pojavio sa slikama i književnim tekstovima. Međutim, stvarno što je kod mene kokoš, a što jaje, kad je u pitanju književnost i slikarstvo, teško je i meni kazati. Kako sam prije šarao po pijesku, nego li sam naučio slagati riječi, a i s obzirom da sam osoba s izrazitim vizualnim CrtanjeNajprije sam dakle počeo crtati, a potom unositi i boju. I prije nego li sam se zauvijek oduševio Picassom znao sam tako slagati boje, da sam u skladu s onim što sam kasnije od slavnoga slikara čuo i naučio, ako mi se boje ne slažu, znao i sam kazati – to gore po njih. Ta moja potreba da radim uvijek drukčije od drugih i sebe, dovela me i u iskušenje da se okušam u različitim tehnikama, u pastelu, ulju, crtežu (tušu), monotipiji...sposobnostima, jer jednom viđenu sliku dugo pamtim, onda bi se moglo reći da sam sa slikarstvom počeo prvim.

Otud, vjerujem, i toliko slika u mojoj poeziji, kao što je isto toliko poezije u mome slikarstvu. I interes za haiku, svoj izvor nalazi u ovoj činjenici. Mogao bih kazati kako svaki moj stih (pa u nekome smislu i prozna rečenica) nosi određenu boju i po njoj točno oblikovanu sliku, kao što svaki slikarski potez pun je ritma, opkoračenja, gotovo metaforički posložen na platnu u odnosu na druge poteze.

Trag na bilo kojoj čistoj površini uvijek me zanimao, kao dijete uzbuđivao me trag na suhoj zemlji koji prave mravi skupljajući svoju ljetinu, zanosio sam se tragom vode koja curi, kapljom koja isparava, kao što me poslije uzbuđivao trag ugljena na kamenu, olovke na papiru, krede na školskoj ploči.

Najprije sam dakle počeo crtati, a potom unositi i boju. I prije nego li sam se zauvijek oduševio Picassom znao sam tako slagati boje, da sam u skladu s onim što sam kasnije od slavnoga slikara čuo i naučio, ako mi se boje ne slažu, znao i sam kazati – to gore po njih. Ta moja potreba da radim uvijek drukčije od drugih i sebe, dovela me i u iskušenje da se okušam u različitim tehnikama, u pastelu, ulju, crtežu (tušu), monotipiji...

Istini za volju, dali ste mi previše prostora, ali s obzirom što i kako, zapravo koliko radim, meni nedovoljno da kažem sve ono što za mene predstavlja slikarstvo, tim više što sam ja od onih slikara koji slikaju direktno, koji se s platnom i bojom sučeljavaju frontalno, prsa u prsa, licem u lice, pokušavajući osvojiti prostor i preko njegove zadane površine. Kako prostor slike doživljavam kao egzistencijalni prostor, mene slikanje uzbuđuje kao i samo življenje, kroz svoj krik, kroz svoju molitvu, svojom borbom i djelom iskazati potrebu svoje slobode i potrebu za samom slobodom, pa da s tim zaključimo.

Odnos prema kulturi

Među umjetnicima, novinarima i političarima često se raspravlja o položaju i važnosti kulture u suvremenome društvu, o tretmanu kulture u medijima, kao i o odnosu između kulture i politike. Kako ocjenjujte položaj kulture u hrvatskom društvu? Jesu li hrvatski političari dovoljno svjesni važnosti kulture za nacionalni identitet i opstanak? Koliko je i na području kulture prisutna ideologija i potenciranje (kroz honorare i poticaje) pripadnika pojedinih „klanova"? Dajemo li kulturi dovoljnu važnost i značenje?

Kultura, umjetnost, književnost, dakle umjetnici i književnici prije svega, gajili su kult o hrvatskoj slobodi, dugo se naše nacionalno biće grijalo na toj vatri, gledalo u svijet preko tog plamena, sve dok branitelji u Domovinskom ratu pjevajući pjesme hrvatskih domoljuba nisu rekli i učinili svoje, doveli nas do slobode i neovisnosti. Međutim, sloboda ni ovog puta nije zapjevala onako kako su sužnji pjevali o njoj, da KulturaKoliko je kultura važna danas u slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj govore sljedeće činjenice: u novinama su ukinute rubrike kulture, ili ako postoje one se odnose na rubnu, alternativnu, ili masovnu kulturu, tzv. scenu; u društvu u kojemu žive i čije stupove nose samoproglašene elitne strukture i garniture elitna je kultura brisana, o njoj zbora nema.parafraziram Branka Miljkovića.

Koliko je kultura važna danas u slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj govore sljedeće činjenice: u novinama su ukinute rubrike kulture, ili ako postoje one se odnose na rubnu, alternativnu, ili masovnu kulturu, tzv. scenu; u društvu u kojemu žive i čije stupove nose samoproglašene elitne strukture i garniture elitna je kultura brisana, o njoj zbora nema; ni jedna moderna hrvatska politička stranka, ni lijeva, ni desna (koje su i tako pomiješale lijevo i desno, pa im je sve multinacionalno), nema uza se istinski vezanog ni jednog bitnog kulturnog djelatnika, uglednika, umjetnika s kojim bi oni računali i isticali ga, ne misleći pritom na puku manipulaciju njime za šaku kuna; i konačno, neka posvjedoči moj primjer (a slično je i kod mnogih dugih hrvatskih umjetnika čija imena ovdje iz poštovanja ne bih spominjao) o tome kako i od čega živimo, koliko je vrednovan naš rad.

Odlazeći u mirovinu kao slobodni umjetnik, danas s više od stotinu objavljenih naslova i s oko šezdesetak izložbi, živjeti mi je s manje od 2000 kuna. I ne mogu se nikome obratiti, nikome nisam ni važan ni bitan, ni lokalnim ni nacionalnim čelnicima, jer se radi o političarima kojima je moja biografija daleko veća od onoga što su oni uopće pročitali. Mislim da je ovo dovoljno, i pametnima, i onima koji se grade blesavima.

Tek nekolicina njih u kulturi, kao i u politici i gospodarstvu, udružena u grupe, ili „klanove" kako kažete, a ja bih rekao u partijske ćelije, pojela je nacionalnu supstancu, ispraznila hrvatske hambare. Samo nekolicina podobnih u sjeni primaju apanaže i honorare, žive dobro i uokolo šire maglu kako su hrvatski kulturni i znanstveni djelatnici i umjetnici dobro stojeći ljudi, dok ostali plaćaju tiskanje svojih knjiga, kotizacije za svoje znanstvene radove i organiziranje izložbi.

Da budem do kraja jasan, tu vrijednosni kriteriji ne igraju nikakvu ulogu, kriterij koji je na snazi poznat je isključivo zatvorenim grupama i klanovima, a kako nas je ipak malo, i pojedinačno se zna tko su ti ljudi, mudro podijeljeni u dvije grupe. Jedni se drže dostojanstveno, hrvatski mudro šuteći i tako „braneći" hrvatske interese, a drugi kukuriječu iz sve snage pljujući po svemu što je nacionalno. Ostalo je za jedne nevrijedni puk, za druge raja.

U mreži velikoga ribara

U jednome od prethodnih pitanja već smo se dotaknuli pitanja globalizacije, koja se odvija na političkom, ekonomskom i kulturološkom planu. Pojedini protagonisti i pristaše globalizacijskih procesa kao da žele zanemariti postojanje različitih država, nacija i kultura, dok domoljublje za njih predstavlja „relikt prošlosti" ili u gorem slučaju – da doslovno citiramo jednog hrvatskog kolumnista – „najstrašniji oblik intelektualnog i moralnoga samoubojstva". Nije li, međutim, domoljublje najprirodniji osjećaj svakog čovjeka? Nisu li nacije „bogatstvo čovječanstva, njegova poopćena osobnost" (A. Solženjicin)? I kako općenito gledate na složenu problematiku globalizacije i položaja malih naroda, među koje se ubraja i hrvatski narod, u suvremenom globaliziranom svijetu? Mnogi hrvatski građani skeptični su prema ulasku Hrvatske u europske integracije, koje su sastavni dio globalizacijskih procesa.

Znate što bih vam najprije na to pitanje rekao. Nitko nije napravio čovjeka po istom kalupu. Ni jedna sila, ni jedna politika, ni jedna vojska. Sve je to završilo katastrofama, nažalost, najprije po jedinku i društvo, a potom i po takav naum i um. To je božansko pitanje. Svaki je čovjek stvoren na sliku i priliku Božju, ali ta je slika u svakome čovjeku zauvijek jedinstvena, i drukčija. Tako je i s narodima, nacijama, državama, društvima, civilizacijama. Tko zanemaruje postojanje različitosti država, nacija i kultura, taj zanemaruje čovjeka, o njegovoj različitosti i osjećajima ne razmišlja. Neoliberalna demokracija je autokracija, i u tome je problem.

Nije meni u Zadru, koji baštini europske civilizacijske trendove još od ranoga srednjeg vijeka, problem ulaska u Europsku uniju, problem je vrijeme u kojemu će na vlasti ostati spomenute neoliberalne političke garniture koje su spremne sve unovčiti, zemlju, vodu, zrak i vatru, a ljude pretvoriti u babilonsko i egipatsko roblje, u našem slučaju još i spremne u ime tuđih interesa – povinuti se, prodatiti, dati, nuditi se, prostituirati, služiti, ugledavati se na sebi neprimjerene, prihvati tuđe, baciti svoje kao nazadno i posljednje, i tako dalje, i tako bliže globalnim trendovima iskušanim u Africi.

Europa je divna stvar pod uvjetom da se i mi ponašamo u skladu proklamiranih europskih ciljeva, da cijenimo sebe i svoje, politika svoje građane, a građanin svoju domovinu, i sve to uz jasne, čiste i svima dostupne i prihvatljive kulturne, socijalne, političke, vjerske i ine trendove i putove.

Ali, sve više živeći na stratištu virtualnoga globalističkoga svijeta, mi sve češće zaboravljamo tko smo, što smo i odakle smo. VirtualnoNi sami nismo svjesni u što srljamo, prepušteni digitalnom i virtualnome svijetu gubimo sve ono po čemu smo jedino prepoznatljivi, sve to pravdajući nekim strašnim napretkom. Kakvim napretkom, molim vas, pa mi smo oslobađajući se komunističke hvidre postali dužničko roblje, živimo okruženi obiljem na rubu neimaštine, pred samim ponorom. To što brže i lakše, međusobno možemo komunicirati, u praktičnome životu i ne vidim da nam nešto pomaže.Satiremo svoj identitet, počesto mu se i rugajući. Mi se više ni sa čim našim ne ponosimo, divimo, ne zadovoljavamo i ne igramo, veliki svijet i veliki brat, igraju se s nama. Mobitelizacijom, internetizacijom, e-mail poštom odavno smo u klopci Orwellova svijeta.

Ni sami nismo svjesni u što srljamo, prepušteni digitalnom i virtualnome svijetu gubimo sve ono po čemu smo jedino prepoznatljivi, sve to pravdajući nekim strašnim napretkom. Kakvim napretkom, molim vas, pa mi smo oslobađajući se komunističke hvidre postali dužničko roblje, živimo okruženi obiljem na rubu neimaštine, pred samim ponorom. To što brže i lakše, međusobno možemo komunicirati, u praktičnome životu i ne vidim da nam nešto pomaže.

Cilj kojemu bi u socijalnom, političkom i moralnom planu trebali težiti na sve je načine zamagljen, a svijet postaje potpuno drukčiji od onoga kakvoga smo znali do jučer, i na zapadu i na istoku, sjeveru i jugu.

Događa se nešto novo za što tek trebamo vidjeti o čemu je riječ. Svi su u mreži velikoga ribara, koji bi htio da sve u njegovoj lovini bude iste boje i veličine, istoga izgleda, pogleda i jezika, iste kakvoće i vrijednosti, da se brzo i potpuno, bespogovorno otvara na klik njegova računalnog «miša».

S druge strane, gle čuda, na ovome našem hrvatskom prostoru, među običnim pukom, dakle među našim biračima, među onima koje se možda i iz ovog razloga naziva „reliktom prošlosti", bitnost sadašnjosti sve se češće i upornije iskazuje kroz suštinu tradicije koja na mnogim stranama doslovno doživljava svoju novu mladost.

Počelo je s riječima, onim što prvo i jest bilo, s poezijom, s domaćom riči, čakavskim i kajkavskim idiomima, nastavilo se obnavljanjem tradicionalnih običaja, isticanjem etnografske posebnosti, a sada (istina, poslije razaranja u Domovinskom ratu i nekritičke obnove) počinje se s oživljavanjem i tradicionalnoga graditeljstva, temeljnim bitkom nekog etničkoga tla.

Ljudi koji su se do jučer stidjeli i spomena svoga mjesta, danas se diče i ponose njime, ističu sve njegove povijesne, nacionalne, tradicionalne i druge značajke, obnavljaju pjesme, kola, običaje, baštinu i tradicionalnu kulturu, tako da preko živih ljudi već zaboravljena prošlost ponovno počinje živjeti.

Narod kao da je shvatio, ako ne bude njegovao svoje nasljeđe brzo će postati barbarskim, krenuo je odmah po oslobađanju domovine u osnivanje, oživljavanje, ili obnovu kulturno-umjetničkih društava, primjerice radi, o čemu neka posvjedoči i pedesetak Kulturno-umjetničkih društva Zadarske županije. Nikad valjda na ovom zadarskom prostoru nije bilo toliko kulturno-umjetničkih društava, posebice ako znamo da smo Domovinski rat dočekali s jednim, nadnacionalnim, ili bolje kazano jugoslavenskim folklornim ansamblom, dok danas gotovo da nema mjesta koje svoje običaje ne njeguje kroz klapsku pjesmu, folklorno društvo, ili kakvu literarnu ili sličnu sekciju.

Kad lokalna samouprava, a potom i nacionalna ministarstva i naše krovne kulturne institucije, uz potporu politike koja njima rukovodi, prepoznaju na hrvatskoj trenutačnoj pučini ovo svjetioničarsko svjetlo, mi ćemo lako reći svijetu koji bi nas htio progutati kako i naša krava daje mlijeko, a ne da nas ti bjelosvjetski hohštapleri usred Zagreba s čuđenjem pitaju, što i Hrvati imaju operu.

Ekonomska kriza, rapidan rast nezaposlenosti, nedostatak adekvatne socijalne sigurnosti i zaštite, vlast banaka i velikih korporacija, strah od budućnosti, besperspektivnost mladih, iseljavanje u inozemstvo trbuhom za kruhom, redovi u pučkim kuhinjama, opća apatija, razočarenje te izostanak povjerenja u institucije i političare, političke i upravljačke elite koje nemaju dodir sa stvarnošću i koje predstavljaju lutke na koncu međunarodne financijske oligarhije... sve su ovo pojave koje se mogu utvrditi u današnjoj Hrvatskoj. Kako Vi gledate na hrvatsku svakodnevnicu, a kako na hrvatsku budućnost? Postoje li, unatoč trenutnom stanju, razlozi za optimizam?

U pitanju je sažeto cjelokupno naše stanje. Dakle, ne treba ga ponavljati. Trebalo bi dakle samo ponuditi rješenja, a da stvar ne zamagljujem, reći ću ih kratko i jednostavno – to su rad i odgovornost, znanje i čisti računi, sankcioniranje korupcije, nepotizma, lihvarstva, samovolje, birokracije. Ono što je naslijeđeno, neka se čuva. Ono što je pokradeno, neka se vrati. Tamo gdje nema socijalne države, nema ni nacionalnog jedinstva. Gdje nema vjere i blagostanja, nema sreće ni ljubavi. Neka bude stotinu ljudi, stotinu ćudi, ali od toga se ne može praviti stotinu stranaka i stotinu programa za ovu doista Lijepu našu domovinu.

RješenjaTrebalo bi dakle samo ponuditi rješenja, a da stvar ne zamagljujem, reći ću ih kratko i jednostavno – to su rad i odgovornost, znanje i čisti računi, sankcioniranje korupcije, nepotizma, lihvarstva, samovolje, birokracije. Ono što je naslijeđeno, neka se čuva. Ono što je pokradeno, neka se vrati. Tamo gdje nema socijalne države, nema ni nacionalnog jedinstva. Gdje nema vjere i blagostanja, nema sreće ni ljubavi. Neka bude stotinu ljudi, stotinu ćudi, ali od toga se ne može praviti stotinu stranaka i stotinu programa za ovu doista Lijepu našu domovinu.Pa ipak, ja sam vam nepopravljivi optimist, koji uvijek sumnja. Nažalost, danas nemam više uporišta da svoj primjer ponudim kao valjan drugima, pa ni najbližima. Radio sam toliko da bi danas kompjutoriziranim meštrima u radnom vijeku to što sam napisao bilo teško i prepisati. Neka to pokušaju raznorazni tajnici po našim ministarstvima, u našim visokoobrazovnim ustanovama. Neka pokušaju samo prepisati. A ja sam sve to pisao rukom, dakle, krvlju.

I uz to sam radio kojekakve druge poslove, bio kombajnist, zidar, knjigovođa, vojnik, direktor, novinar, poljoprivrednik, da danas u svojoj domovini uza sve to ne mogu doslovno ni mizerno preživjeti. Kad mi je bilo najteže, kada sam bio bez posla, punih sedamnaest godina bez putovnice, gotovo bez identiteta, politički i društveno brisan sa scene, ja sam tvrdoglavo odlučio ostati na svome, živjeti u Zadru, i na istu odluku poticao druge.

Uza sve to se danas malo toga promijenilo u mome slučaju, i kako onda mogu mladima reći da ostanu ovdje. Vidite, kako globalizam dobiva pobornike i na strani gdje ih ne bi trebao imati, gdje se ne očekuju, i među onima koji ga ne zagovaraju. To je obrnuta pila naše politike, to su njene prljave bačene rukavice u lice hrvatskih građana. Ne govorim to zato što se ne bih slagao s deklarativnim istupima neke politike, već što upozoravam na porazne učinke hrvatske politike ukupno od slavne oslobodilačke akcije Oluja do danas.

Nije meni nikad bio problem sjediti s onima koji različito, pa i oprečno misle, čak ni s onima koji su spremni stvarnu bitku voditi da nametnu svoje stavove, meni je teže s onima koji navodno misle kao i ja i ništa ne čine, ništa ne poduzimaju, ne pomažu mi čak ni da ostanem na svojim nogama, upućujući mi podršku pljeskom dok bespovratno padam. Naša hrvatska šutnja, koja izgleda postaje pravilo poslije žestokih i kratkotrajnih oluja, nešto je čime su politički mozgovi davno obvladali, nešto što nam izmiče razloge za optimizam. Optimizma ne može biti ako nam mladost nije čila, zdrava i vesela, ako ne radi, živi i galami, bez živosti mladih jao ga je svakoj zajednici.

Ravni Kotari

S globalne i nacionalne razine selimo se na lokalnu razinu. Rođeni ste u Zemuniku Donjem, samome srcu Ravnih Kotara. Kakav je danas život u tom kraju Hrvatske? Jesu li se građani oporavili od ratnih strahota? Kakva je budućnost tog kraja Hrvatske?

Mislim da ste uspjeli zamijetiti kako kod mene nema lokalnih, nacionalnih i globalnih razina, već se ovim terminima služim uvjetno. Uostalom, kako to s jedne strane možemo biti virtualni i globalni, a odmah potom u istom lokalni, kako nas uče lovci na ljudske duše. Želim živjeti i živim istodobno i lokalno i nacionalno i globalno, jer se jedino tako može živjeti. Život umjetnika bez toga je i nezamisliv, izlišan rekli bi u Ravni KotariRavni Kotari su za mene središte svijeta na globalnoj razini, to je hrvatski Peloponez, poluotok okružen morem od Karinskog mora do Krke u Skradinu. Umočite prst u more bilo gdje na tome zoranićevskom putu i u kontaktu ste sa cijelim svijetom. Na nacionalnoj razini to su Hrvati, jer su se tako Kotari izvorno zvali sve do osmanlijskih nasrtaja na ovaj prostor. Ovdje je rođena prva priznata hrvatska država, ranosrednjovjekovna Branimirova Hrvatska. Zadar i Nin trebali bi se držati hrvatskim nacionalnim oltarima. Moj rodni Zemunik kroz cijelu je bogovjetnu povijest bio dijelom kopnenih vrata Zadra, ovuda se po dobru i zlu uvijek dolazilo i odlazilo iz Zadra. Protutnjali su ovuda svi ratovi koji su se vodili na ovom, ali i širem prostoru.Rusiji.

Ravni Kotari su za mene središte svijeta na globalnoj razini, to je hrvatski Peloponez, poluotok okružen morem od Karinskog mora do Krke u Skradinu. Umočite prst u more bilo gdje na tome zoranićevskom putu i u kontaktu ste sa cijelim svijetom. Na nacionalnoj razini to su Hrvati, jer su se tako Kotari izvorno zvali sve do osmanlijskih nasrtaja na ovaj prostor.

Ovdje je rođena prva priznata hrvatska država, ranosrednjovjekovna Branimirova Hrvatska. Zadar i Nin trebali bi se držati hrvatskim nacionalnim oltarima. Moj rodni Zemunik kroz cijelu je bogovjetnu povijest bio dijelom kopnenih vrata Zadra, ovuda se po dobru i zlu uvijek dolazilo i odlazilo iz Zadra. Protutnjali su ovuda svi ratovi koji su se vodili na ovom, ali i širem prostoru.

Prostor je to koji pamti keltsku, avarsku, tatarsku, normansku, mletačku, tursku, egipatsku, franačku, ugarsku, austrijsku, rusku, englesku, francusku, talijansku, jugoslavensku, i kojekakvu drugu vojsku. To je kraj ravan Misiru, najplodniji dio na cijelome Mediteranu. Jedan francuski časnik, promatrač tijekom Domovinskog rata, kazao je kako je nemoguće u ovako pitomom okrilju voditi bilo kakav rat, pa ipak vodio se nažalost užasno strašan rat.

To bi ukratko bilo što mislim o prostoru u kojemu živim i radim, a o kojemu sam dosad napisao preko trideset knjiga, ili više od 10 000 knjiških stranica teksta. Živim dakle u prostoru koji čuva ključ Otranta, ključ izlaska na sva mora i oceane. Zahvaljujući autoputu da je sreće i blagostanja mogao bih gotovo svakodnevno u Zagreb doći na kavu, a iz Zagreba bi u tijeku turističke sezone ljudi mogli skoknuti do mora okupati se i vratiti doma.

Sve je to danas, poslije razaranja u Domovinskom ratu, obnovljeno i uređeno, mnoga ravnokotarska mjesta sliče malim južnonjemačkim gradićima, u kojima ljudi svojim znanjem i voljom sade i obrađuju plantaže vinograda i maslinika. Međutim, društvena nadgradnja zaostaje, utihnula je, zamrla, ne ulaže se, ne kreće, ne radi, a politika ovome kraju (uostalom kao i drugima) okreće leđa kao i u doba tzv. socijalizma kad punih trideset godina u Saboru u Zagrebu nije spomenuto ime Ravnih Kotara.

Za kraj razgovora nas zanima imate li u pripremi neko novo književno djelo i što od Vas možemo očekivati u budućnosti?

Živeći i radeći pod maksimom 40 godina mukotrpnog rada, uspjeh preko noći, pa u tome smjeru svake godine objavljujući po više različitih djela, može se očekivati da uvijek u pripremi imam po koje djelo. Mislio sam ove godine objelodaniti knjigu o Hrvatskom proljeću na zadarskom području, ali moj je rad u Zadru naprasno prekinut, jednostavnom odlukom kako ne mogu više surađivati u Zadarskom listu u čijemu sam pokretanju i sam sudjelovao, kao njegov dugogodišnji direktor.

Dakle, kao i 1972. i iz istih razloga dogodilo mi se isto i 2012. godine, s razlikom što mi nije zabranjen već onemogućen rad. Pokušao sam tražiti odgovor na svim relevantnim stranama, da za sad poimenično ne spominjem ni jednu, ali ni na jednim vratima na koja sam kucao ne samo da nisam dobio odgovor, nego nisam došao ni u priliku postaviti pitanje. Ni to da na odgovornome mjestu saznam tko je spalio i uništio dio dokumenata koji se odnose na hrvatsko proljeće u Zadru, a gdje su i kod koga drugi dokumenti nestali.

Isto tako, godinama sam pisao serijal Kroz ravne Kotare i Bukovicu, napisao sam i objavio tako, kao što sam već rekao, tridesetak knjiga, uključujući i povjesnice Zadra, pri čemu sam došao u nekoliko slučajeva i do nekih novih otkrića. Međutim, i to se nekomu očito nije svidjelo, pa je i to prekinuto i to u dijelu lanca za koji sam mislio da je najčvršći. Knjige se ne objavljuju s obrazloženjem recesije, pismeno me je o tome izvijestio onaj koji bi ih trebao i obećao sufinancirati (ne svojim sredstvima, niti nepovratnim sredstvima), čija su mjesečna osobna primanja ravna mojim 10-godišnjim primanjima. Toliko!

Ne mogu naći ni minimalna sredstva da nastavim s drugim dijelom knjige, odnosno istraživanjima koje sam radio zajedno s dr. sc. MinistarstvoMinistarstvu kulture RH ponudio sam deset svojih novih izdanja tiskanih prošle godine, a da ni jedan primjerak ni jednog izdanja nije otkupljen, iako se među knjigama nalaze tri koje su već prevedene ili se prevode u svijetu. Spomenut ću samo poemu Vukovar, zbirku pjesama Afrika nagrađenu s dvije međunarodne nagrade, i knjigu Osamljeno drvo, čije su pjesme nagradili, a zašto i to ne reći, ugledni svjetski stručnjaci kao što su Toru Haga i Isamu Hashimoto.Igorom Šipićem, objavljenim u knjizi „Ahilej u virovima Vrtoloma". Iako na evidentnom i dokazanom tragu fenomenalnih otkrića, čija bi me samo nabrajanja ovdje odvukla daleko, i spoznaja koje duboko mijenjaju ustaljena mišljenja o povijesnoj marginalizaciji i zapuštenosti hrvatskog geografskog prostora u kontekstu drevnih i antičkih civilizacija i njihovih stečevina, nije se moglo naći razumijevanja za već priređenu knjigu Tajna Apolonova tronošca.

Dozvolite uz ovo i još dvije primjedbe; prva se odnosi na činjenicu kako se arheologija u našim medijima jedva i spominjala prije mojih novinskih „duplerica" o ovim problemima; i drugo, moja velika izložba fotografija Skrivenog kamenog blaga Ravnih Kotara i Bukovice (od libursnkih do današnjih dana), koju sam poklonio Narodnom muzeju u Zadru, držim da bi trebala bar na nivou informacije biti stalnim postavom nekog primjerenog prostora, a što bi bila i izravna turistička promocija prostora koji je čisti Eldorado hrvatske arhitekture.

I konačno, Ministarstvu kulture RH ponudio sam deset svojih novih izdanja tiskanih prošle godine, a da ni jedan primjerak ni jednog izdanja nije otkupljen, iako se među knjigama nalaze tri koje su već prevedene ili se prevode u svijetu. Spomenut ću samo poemu Vukovar, zbirku pjesama Afrika nagrađenu s dvije međunarodne nagrade, i knjigu Osamljeno drvo, čije su pjesme nagradili, a zašto i to ne reći, ugledni svjetski stručnjaci kao što su Toru Haga i Isamu Hashimoto.

Toru Haga međunarodni je autoritet za komparativnu književnost, bivši predsjednik Kyoto Sveučilšta za umjetnost i design, te direktor the Shizuoka Prefectural Museum of Art. Također, professor je emeritus komparativne književnosti pri University of Tokyo, gdje je doktorirao nakon studija na University of Paris, kao stipendist francuske vlade; a Isamu Hashimoto stručnjak je za poeziju engleskog govornog područja.

Eto, toliko, a što će biti vidjet ćemo.

Davor Dijanović