Razgovor s Egonom Kraljevićem

Gospodine Kraljeviću, zamolili bi Vas kao jednog od naših čestih autora da našim čitateljima kažete koju riječ više o sebi - čime se profesionalno bavite i što Vas potiče na pisanje za Portal?

Rođen sam 1966. godine u Mostaru, studij novinarstva završio sam u Sarajevu. Po struci sam, dakle, diplomirani novinar, sa znanjima s područja povijesti i filozofije koja sam stekao na zagrebačkom filozofskom fakultetu. Na toj su mi ustanovi do diplome ostala dva ispita iz filozofije, što je spletom životnih okolnosti ostalo trajno stanje mojih akademskih kvalifikacija na tom fakultetu. Po zanimanju sam arhivist, deset godina radio sam u Hrvatskom državnom arhivu (HDA), nakon čega sam prešao u Hrvatsku narodnu banku. Oženjen sam, otac dvoje djece. Za vrijeme rada u HDA surađivao sam na dvije knjige iz edicije "Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946."

Moj angažman na Portalu HKV-a započeo je kao odgovor na frustracije izazvane medijskim obmanjivanjem koje jednostavno nije moguće izbjeći. Bila je to spontana reakcija na tv dnevnike nakon kojih me je znala zaboljeti glava, na dijelove radijskih emisija koje sam, prije negoli promijenim postaju, čuo vozeći se u autu, na očito manipulativne novinske naslove koje bih nehotično primijetio prolazeći pored novinskih štandova...

Ozbiljno o lustraciji

U svojim tekstovima, između ostaloga, apostrofirali ste postojanje „haaške mreže" - neformalnog središta moći koje se može nazvati i različitim drugim imenima, a zajednička im je poveznica jugoslavenski sentiment i neprijateljski odnos prema Domovinskom ratu. Iako je riječ o manjinskoj skupini unutar hrvatskog društva, teško je ne primijetiti kako je njezin utjecaj u političkom, financijskom, kulturnom i medijskom establishmentu izrazito jak. Gdje se prema Vašem mišljenju kriju korijeni tolike njihove moći? U neprovođenju lustracije? U krivo provedenoj ideji nacionalne pomirbe? Ili drugdje?

Po mom sudu radi se o spletu unutarnje političkih uzroka, poput koncepta nacionalne pomirbe koji je uvjetovao izostanak lustracije, što ste spomenuli u Vašem pitanju i vanjskopolitičkih uzroka.

Pomirba kao uvjet uspostave nacionalnog jedinstva bila je nužan preduvjet za suprotstavljanje velikosrpskoj agresiji. Tko zna kako bi rat završio da su - zbog lustracije koja bi ih uklonila s položaja, kao i zbog mogućnosti da pojedinci PomirbaPomirba kao uvjet uspostave nacionalnog jedinstva bila je nužan preduvjet za suprotstavljanje velikosrpskoj agresiji. Tko zna kako bi rat završio da su - zbog lustracije koja bi ih uklonila s položaja, kao i zbog mogućnosti da pojedinci ratviše nego zasluženo budu kazneno progonjeni - razni Manolići, Boljkovci i ostali, nastavili braniti jugoslavensko jedinstvo, što im je ideološki zasigurno bilo bliže od hrvatstva?više nego zasluženo budu kazneno progonjeni - razni Manolići, Boljkovci i ostali, nastavili braniti jugoslavensko jedinstvo, što im je ideološki zasigurno bilo bliže od hrvatstva?

Kad spominjem ovu dvojicu "zaslužnika" ne mislim samo na njih, nego ih navodim kao personifikaciju sustava koji je uključivao znatan broj ljudi u Hrvatskoj. Iako su i u tom proširenom sastavu brojčano tvorili tek neznatan postotak stanovništva, njihova je obavještajna, intelektualna, medijska moć bila obrnuto proporcionalna njihovoj malobrojnosti. Posjedovali su tehnologiju vladanja i imali mnogobrojne, aktivne političke i druge veze uz pomoć kojih su mogli djelovati.

Da je većina takvih završila na drugoj strani, Hrvatska bi se suočila s neusporedivo intenzivnijim propagandnim ratom u kojem bi u znatno većoj mjeri negoli je to bio slučaj, bila demonizirana kao slijednica Nezavisne Države Hrvatske.

Da devedesetih godina prošlog stoljeća takve informacije nisu gotovo isključivo širili velikosrpski promidžbeni centri, nego utjecajni Hrvati koje bi mediji predstavili pristašama "napredne" i antifašističke Hrvatske, tada širenje ovih neistina ne bi bilo shvaćeno kao vid specijalnog rata, nego kao realan prikaz stanja u Hrvatskoj, a s takvim bi se teretom Hrvatska znatno teže nosila.

Da ne spominjem vojno-obavještajno djelovanje kroz koje bi ovakvi pojedinci stvarali kaos u vojsci, poticali ili izmišljali zločine hrvatskih snaga, ukratko stvarali brojne razdore. Sve navedeno dovelo bi do podjela u hrvatskom društvu, što bi u predratno i ratno vrijeme imalo katastrofalne posljedice. Imajući sve to u vidu, čini mi se da pomirba nije bila pitanje dobrog ili lošeg izbora, nego jedina mogućnost koja je Hrvatskoj ostavljala kakve takve šanse za opstanak.

Kao svaka "pogodba s vragom", tako je i pomirba ostavila teške posljedice u vidu očuvanja jugoslavenskih struktura. Nešto se na ovom planu vjerojatno moglo napraviti nakon što je, završetkom mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, okončan rat u Hrvatskoj. Ali u to vrijeme nije postojala šira svijest o nužnosti lustracije, jer sve do trećesiječanjskog prevrata, jugofili su bili jako oprezni u svojim istupima.

Tijekom devedesetih u javnosti nije bilo veličanja "antifašizma", slavljenja ustanka u Srbu, zazivanja duha NOB-e i sličnog, pa je moguće da se mislilo kako lustracija nije LustracijaKao svaka "pogodba s vragom", tako je i pomirba ostavila teške posljedice u vidu očuvanja jugoslavenskih struktura. Nešto se na ovom planu vjerojatno moglo napraviti nakon što je, završetkom mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, okončan rat u Hrvatskoj. Ali u to vrijeme nije postojala šira svijest o nužnosti lustracije, jer sve do trećesiječanjskog prevrata, jugofili su bili jako oprezni u svojim istupimaviše niti potrebna. Moram priznati da je u to vrijeme i meni - što pod dojmom prisilne suzdržanosti jugofila, što pod utjecajem rata u kojem su nas ubijali u ime Jugoslavije - izgledalo prilično nevjerojatno da bi se itko u Hrvatskoj, s čežnjom mogao sjećati Jugoslavije. Očito sam podcijenio učinke polustoljetnog jugoslavenskog "pranja mozga".

Nejasno je samo je li lustracija moguća danas, u vezi s čim treba istaknuti dvije stvari. Većina istaknutih figura bivšeg sustava više nije u aktivnoj službi, pa se postavlja pitanje bi li eventualna provedba takvih mjera uopće zahvatila značajniji broj ljudi? Drugi problem je u tomu da su, zahvaljujući neokrnjenoj moći koju su posjedovale i tijekom prisilne "hibernacije" devedesetih, stare strukture za svoje nasljednike postavile pojedince koji dijele njihove nazore i radikalizam. Nisam pravnik, ali čini mi se da nema osnove po kojoj bi se moglo lustrirati ove mlade ideološke klonove starih "antifašista", a oni danas predstavljaju puno veći problem od vremešnih, uglavnom umirovljenih starih kadrova.

Druga karika koja je omogućila nesrazmjernu moć struktura starog režima su međunarodni čimbenici kojima anacionalna, čak i protunacionalna vlast u Hrvatskoj odgovara, jer preko nje mogu ostvarivati svoje interese.

Bleiburška tragedija kao savršeni zločin

S obzirom na to da ste sudjelovali u pripremi dviju knjiga iz edicije „Partizanska i komunistička represija i zločini" zanima nas Vaša ocjena daljnje perspektive istraživanja komunističkih zločina. Koliko je komunistički obrazac funkcioniranja prema Vašem mišljenju prisutan u Hrvatskoj?

Dovoljno je podsjetiti da su početak obaju svojih mandata u demokratskoj Hrvatskoj, jugofilne stranke (koje se vole nazivati lijevima ili liberalnima) obilježile donošenjem dviju identičnih odluka. Kako 3. siječnja 2000., tako i nakon posljednje pobjede na izborima, prvo su ukinuli Vijeće za normu hrvatskog jezika, a potom i Komisiju za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, odnosno Ured za istraživanje komunističkih zločina. Time su, da ne obrazlažem što to govori o njihovu shvaćanju hrvatskog jezika, dali do znanja i da će sustavno ometati svaki pokušaj rasvjetljavanja poratnih pokolja.

Element koji dodatno otežava istraživanja na ovom polju jest rezerviranost stranih čimbenika prema tom poslu. Sile pobjednice Drugoga svjetskog rata ne vole da se u bilo kojem dijelu svijeta "kopka" po veličini njihove pobjede, jer one i danas izvlače konkretne političke koristi iz svog pobjedničkog položaja. Te zemlje strahuju da istraživanje zločina bilo kojeg od njihovih saveznika, ne dovede do drukčijeg vrjednovanja zločina poput britanskog bombardiranja nezaštićenih njemačkih gradova, ili američkog bacanja atomskih bombi, što bi naštetilo njihovu današnjem političkom položaju.

Unatoč tomu što problematiziranje ovih tamnih povijesnih stranica ne dovodi u pitanje pravednost i neizbježnost suprotstavljanja Silama Osovine, velike države ne vole da ih se u ostvarivanju vlastitih interesa ograničava prozivkama zbog bilo kada počinjenih nedjela.

Ako tomu dodamo da je britanska odluka o izručenju kolaboracionističkih snaga Titovom režimu neposredno omogućila pokolje 1945., dolazimo do još jednog razloga koji otežava proučavanje poratne hrvatske tragedije. Upravo zbog toga su početkom ovog stoljeća Britanci produžili moratorij na objavu dokumenata o Bleiburgu čak do 2025. godine, a možda će ga produžiti i nakon toga.

IstraživanjaElement koji dodatno otežava istraživanja komunističkih zločina jest rezerviranost stranih čimbenika prema tom poslu. Sile pobjednice Drugoga svjetskog rata ne vole da se u bilo kojem dijelu svijeta "kopka" po veličini njihove pobjede, jer one i danas izvlače konkretne političke koristi iz svog pobjedničkog položaja. Te zemlje strahuju da istraživanje zločina bilo kojeg od njihovih saveznika, ne dovede do drukčijeg vrjednovanja zločina poput britanskog bombardiranja nezaštićenih njemačkih gradova, ili američkog bacanja atomskih bombi, što bi naštetilo njihovu današnjem političkom položaju.Konačno, kako su se pri raspadu bivše države dogodili brojni novi, nacionalnom mržnjom motivirani pokolji, međunarodni su čimbenici vrlo suzdržani prema istraživanju nacionalnih tragedija na prostoru Jugoslavije. Oni se jednostavno boje radikaliziranja nacionalnih netrpeljivosti zbog čega daju potporu jugofilnim strukturama, ne bi li ove nekako relativizirale istine o počinjenim zločinima i tako smanjile razorni potencijal nesređenih međunacionalnih odnosa, na politički i dalje trusnom prostoru bivše Jugoslavije.

Ukratko, da bi nešto postalo općeprihvaćeno kao istina, moraju postojati konkretni i snažni politički interesi koji bi stali iza tih činjenica, a takvih zainteresiranih snaga u slučaju poratnih jugokomunističkih pokolja je malo i u Hrvatskoj, a izvan naših granica ih faktički nema.

Imajući sve to u vidu, čini mi se da bi Bleiburška tragedija mogla redefinirati značenje sintagme o savršenom zločinu, pod čim se do sada podrazumijevalo nedjelo počinitelj kojega je nepoznat. S obzirom da unatoč ogorčenom protivljenju istraživanjima pa i otvorenim prijetnjama pojedinim istraživačima, o bleiburškim žrtvma ipak znamo najbitnije činjenice od razmjera pokolja pa do počinitelja, nama za bavljenje tom temom nije više potrebna pronicavost Agathe Christie.

Trebalo bi dovršiti dijelom već obavljena istraživanja što bi nas dovelo do okvirne brojke i strukture stradalih (jer ubijani su ne samo "fašisti" nego i civili, čak i djeca), iz čega bi potom trebalo izvući uobičajene zaključke, odnosno barem na razini povijesti kao znanosti, osuditi ubojice i "suočiti" se s istinom o zlodjelima.

Mi se nažalost nalazimo u situaciji da to ne zanima gotovo nikoga, osim dijela Hrvata. To nas dovodi do nove paradoksalne definicije savršenog zločina, kao nedjela čije svima poznate počinitelje ne samo da se ne kažnjava, nego ih se populariziranjem antifašističke epopeje, slavi. Između ostalog i zbog toga što su u polustoljetnoj povijesti druge Jugoslavije, svojom diktaturom uspješno održavali mir na prostoru za koji glavne političke sile današnjice, već preko dvadeset godina ne uspijevaju pronaći rješenje.

Nadajmo se da će najavljeni angažman Katoličke crkve ipak dovesti do promjene trenda u istraživanjima ove tematike, kao i da će neka druga vlast imati razumijevanja za ovo pitanje, te da će ukloniti sustavne višedesetljetne opstrukcije u istraživanju ove bolne teme.

Dojma smo kako se danas nametanjem i produbljivanjem ideoloških podjela možda i svjesno nastoji sakriti posvemašnja nesposobnost upravljačkih struktura. Primjerice, dok se mjesecima već raspravlja o 4. modulu zdravstvenog odgoja baš ništa nije učinjeno za poboljšanje stanja u školstvu. Nadležno ministarstvo školama je u vidu zdravstvenog odgoja samo isporučilo vrući krumpir čime se dodatno iscrpljuju nastavnici, ravnatelji i roditelji. Istovremeno se, primjerice, gledanje ocjena za upis u srednju školu spušta sa 7. na 5. razred, dok se s druge strane ukida zaključivanje ocjena na polugodištu "kako bi se djeca poštedjela stresa". Kako komentirate ovako očigledno proturječne odluke?

Rekao bih da se radi o potpunoj nesposobnosti i nedostatku vizije udruženima s ideološkom isključivošću kao jedinom konstantom djelovanja ministra Jovanovića, ali i čitave aktualne vlasti. Slažem se s Vašom ocjenom da se ideološku rigidnost, koja je po mom sudu glavna značajka aktualne vlasti, dodatno i svjesno zaoštrava, ne bi li se izazivanjem društvenih podjela prikrilo vlastitu nesposobnost.

Područje vrijednosti se u demokraciji također treba osvojiti

Važnost medija, svi će se složiti, je neupitna. Međutim, koliko je prema Vašem mišljenju nacionalna opcija, ali i Katolička Crkva, ozbiljno prišla tom problemu? Kako to da u dvadeset i više godina samostalne hrvatske države nema velikog privatnog dioničarskog medija preko kojeg bi se osigurala istinitost informacije i onda otvorio prostor za relevantne stavove, programe i strategije? Je li razlog tomu samo financijske prirode ili je dijelom riječ i o nesposobnosti, komotnosti i egoizmu?

Mislim da se najvećim dijelom radi o nesposobnosti, odnosno nepoznavanju tehnologije vlasti. Stranke nacionalnog predznaka i njihovo članstvo nisu na vrijeme shvatili da se vlast ne osvaja samo na izborima, nego ju je potrebno potvrditi dubokim promjenama vrijednosti koje prožimaju određenu zajednicu. To je posebno bitno u državama kojima su na nedemokratski način vladale autohtone anacionalne političke elite, kao što je to bilo u Hrvatskoj. Područje vrijednosti se u demokraciji također treba osvojiti, a jedino sredstvo za to su javna glasila.

Nasuprot tomu, stranke proizišle iz bivšeg režima koje su ujedno baštinici vještina stečenih polustoljetnim upravljanjem Hrvatskom, vrlo brzo su ustrojile vlastite medije. Posljedica toga je da je u godinama poslije 3. siječnja 2000., nakon što su "u pogon" stavljeni posljednji dijelovi jugofilnog medijskog stroja, u sve većoj mjeri prevladavala, a sada gotovo u cijelosti i prevladala, neojugoslavenska ideologija. Došli smo dakle do stanja u kojem se stječe dojam da, neovisno o tomu tko je dobio izbore, stalno vlada ljevica.

Osim neobjektivnosti i strategije kriminaliziranja i diskreditiranja protivnika onih centara moći čije interese masovni mediji u Hrvatskoj zastupaju, vidljiv je i trend sve većeg medijskog žutila, neprofesionalizma, senzacionalizma. Primitivizacija dnevnih novina, u kojima se sve više prostora daje kojekakvim„zvijezdama", „starletama" i općenito tračevima, dovela je do toga u hrvatskim medijima praktički nema sustavne rasprave o bilo kojem važnijem pitanju koje se tiče hrvatskog društva i države. Kulturna rubrike odavno su ukinute, a komentari iz vanjske politike uglavnom se svode na prepisivanje izvješća stranih redakcija. Kako gledate na sve te trendove?

Radi se o uistinu žalosnoj pojavi.. S jedne je strane u čitavom svijetu počeo prevladavati senzacionalizam u vidu raznih reality sadržaja koje smo mi samo preuzeli. SvrhaMože se opravdano pretpostaviti da strani vlasnici koji samostalno ili u suradnji s našim medijskim tajkunima (među kojima se posebno ističe suvlasnik EPH-a) drže sve naše imalo važnije medije, ne vode slučajnu uređivačku politiku. Vjerujem da pokušaji zaglupljivanja masa i uporno relativiziranje i omalovažavanje svega što ima hrvatski nacionalni predznak, kao dvije osnovne značajke naših javnih glasila, imaju jasnu političku svrhu.Naša posebnost je u tomu što kod nas osim žutih medija gotovo da ne postoje ozbiljni časopisi, novine, programi, što nije slučaj sa zemljama iz kojih smo "uvezli" ovu pošast.

Može se opravdano pretpostaviti da strani vlasnici koji samostalno ili u suradnji s našim medijskim tajkunima (među kojima se posebno ističe suvlasnik EPH-a) drže sve naše imalo važnije medije, ne vode slučajnu uređivačku politiku. Vjerujem da pokušaji zaglupljivanja masa i uporno relativiziranje i omalovažavanje svega što ima hrvatski nacionalni predznak, kao dvije osnovne značajke naših javnih glasila, imaju jasnu političku svrhu.

Cilj svega je s jedne strane intelektualno osakatiti hrvatsku javnost, a s druge strane stvaranjem lažnog privida o nazadnosti nacionalnog identiteta o čemu stalno svjedoče istaknuti "znanstveni" i ini autoriteti, uništiti normalnu i za opstanak svake zemlje nužnu nacionalnu samosvijest. Ukratko treba nas priviknuti na podređen položaj u vlastitoj državi kao na normalnu stvar. Nakon toga, Hrvatsku će se moći oblikovati po svačijim, gospodarskim, vojnim, političkim i drugim interesima. U današnjem vremenu, kada se uz smanjenje udjela klasičnog vojnog djelovanja sve više povećava uloga meke, promidžbene sile, pitanje ustroja odmjerenih i profesionalnih hrvatskih medija stvar je od strateškog nacionalnog značaja.

Nakon rata Hrvati su prešli na svoj "mirnodopski" način funkcioniranja

Već dugo živite u Zagrebu. Kako gledate na glavni grad Republike Hrvatske, što volite, a što ne volite u njemu? Rodom ste iz kulturnog i obrazovnog središte Hrvata u Bosni i Hercegovini, Mostara, možete li usporediti život u ta dva grada?

Volim slobodu kao glavnu značajku svih velikih gradova pa i Zagreba. Otvorenost metropola prema svima, je ono što velike gradove čini velikima. Arhitektura Zagreba iz koje je vidljivo kako je Grad postupno prerastao skromne gabarite u kojima je bio zamišljen, je također lijepa, a Sljeme jednostavno neodoljivo. Od loših stvari najviše me frustrira divlja gradnja koja u Zagrebu, kao i u ostatku Hrvatske, upropaštava jedan od najvažnijih neobnovljivih potencijala koji imamo: ljepotu prostora.

Realnu usporedbu Mostara i Zagreba ne mogu dati, jer rodni sam grad napustio još davne 1985. godine. S obzirom da su se od tada pa do danas u najvećem hercegovačkom gradu dogodile sudbonosne političke i etničke promjene za koje su inače potrebna stoljeća, teško mi je komparirati današnji Mostar sa Zagrebom. Stoga ću reći nekoliko riječi o gradu kakav je meni ostao u sjećanju.

Kao i svaki manji grad i Mostar je bio, a vjerujem da je tako i danas, mjesto usporenog životnog ritma. Razdaljine od kuće do posla, škole ili prodavaonice prevaljuju se dobrim dijelom pješice, a ponekad, za lošijeg vremena, automobilom. Opet, naravno, u sporoj vožnji ulicama, većina kojih u vrijeme kad su građene nisu bile predviđene za veći broj vozila. Zagreb je nasuprot tomu užurbaniji.

U vrijeme mog djetinjstva i rane mladosti Mostar je tek postao sveučilišnim gradom, pa je i utjecaj te, ali i ostalih kulturnih ustanova bio razmjerno slab. U gradu se nasuprot tomu stalno govorilo o nogometu ("FK Velež", danas razdijeljen na dva nacionalna nogometna kluba) koji je bio najvažnija, ali ne kao drugdje, sporedna stvar na svijetu.

One koji su se vrzmali oko gradskog kazališta ili simfonijskog orkestra smatralo se u najboljem slučaju simpatičnim čudacima. Nasuprot tomu, kultura u Zagrebu, bez obzira na to što se oko nje i u hrvatskoj metropoli okuplja relativno uži krug ljudi i bez obzira na financijske probleme s kojima se ova djelatnost tradicionalno susreće, ipak ima bolji društveni status.

No da ne budem nepravedan prema rodnom gradu, iz moje mi se zagrebačke perspektive čini da je Mostar u zadnjih desetak godina počeo znatno aktivnije kulturno živjeti. Prošireno je sveučilište, a s obzirom da je riječ o jedinom većem bosanskohercegovačkom gradu u kojem Hrvati igraju zapaženiju ulogu u javnom životu, pokrenute su zanimljive kulturne manifestacije kakvih nije bilo prije. U skladu s tim čini mi se da je i nogomet, u gradu nekada uistinu velikih nogometaša, konačno postao najvažnija, ali ipak sporedna stvar na svijetu.

Među onima koji prate i komentiraju hrvatska zbivanja, pa i na našem Portalu, uglavnom prevladavaju negativni tonovi kojima se oslikava hrvatska politička zbilja. Iako su oni dobrim dijelom opravdani, mišljenja smo kako se ipak često pretjeruje. Jer, nemoguće je apstrahirati činjenicu da je Hrvatska već više od 20 godina činjenica na karti svijeta, da djeca u školama ipak uče hrvatsku povijest (ako zanemarimo manje dijelove gradiva koji su ideologizirani), da se iz Zagreba do Splita može stići za nešto više od tri sata itd. Kako Vi gledate na hrvatsku budućnost? Imamo li razloga za optimizam?

Ako imamo u vidu da smo se devedesetih godina, unatoč tomu što nam odnos snaga mjeren oružjem, političkim i diplomatskim utjecajem nije išao u prilog, izvukli iz istinske pogibelji, razloga za optimizam svakako ima. Mi smo u stanju nositi se s teškoćama, no problem je u tomu, što, nakon što neka očita opasnost mine, Kriva apatijaApatija kao povremena karakterna crta hrvatskog naroda je zasigurno rezultat tegobnog povijesnog razvoja. Činjenica je da smo u dugom vremenskom razdoblju bili pod pritiskom naroda koji su nas htjeli asimilirati, u svrhu čega je hrvatska nacionalna svijest proganjana, ismijavana, obezvrjeđivana. Zahvaljujući dugotrajnosti tog procesa, mi u pojedinim trenutcima kao da vjerujemo u najgore uvrjede koje su nam uputili naši povijesni neprijateljiHrvati prelaze na svoj "mirnodopski" način funkcioniranja.

To se očituje u povratku u stanje neorganiziranosti, gotovo poluanarhije, u egoizmu i nesposobnosti postizanja sporazuma o najjednostavnijim pitanjima i posljedičnim svađama, u neodgovornom ponašanju koje mnogi u Hrvatskoj brkaju sa slobodom... Problem je u tomu što mi iz kratkotrajnog stanja ponosne, ponekad i pretjerane nacionalne svijesti, upadamo u dugoročno stanje nevjerice u vlastite snage.

Ova apatija kao povremena karakterna crta hrvatskog naroda je zasigurno rezultat tegobnog povijesnog razvoja. Činjenica je da smo u dugom vremenskom razdoblju bili pod pritiskomBez malodušnostiAko smo dokazali da smo u stanju nositi se sa svakodnevnim smrtima i ratnom neizvjesnošću, nema razloga da u oslobođenoj domovini padamo u malodušnost naroda koji su nas htjeli asimilirati, u svrhu čega je hrvatska nacionalna svijest proganjana, ismijavana, obezvrjeđivana. Zahvaljujući dugotrajnosti tog procesa, mi u pojedinim trenutcima kao da vjerujemo u najgore uvrjede koje su nam uputili naši povijesni neprijatelji.

To je mentalitet koji moramo promijeniti jer se narod, kao i pojedinac bez samopoštovanja, nalazi na putu sigurne propasti. Stoga je uloga uravnotežene nacionalne povijesti od presudne važnosti za odgoj novih naraštaja i opstanak Hrvatske. Moramo postati narod koji je u stanju funkcionirati ne samo u trenutcima mobilizacije koju izazivaju velike teškoće, nego i u svakodnevnom životu.

Ako smo dokazali da smo u stanju nositi se sa svakodnevnim smrtima i ratnom neizvjesnošću, nema razloga da u oslobođenoj domovini padamo u malodušnost. Siguran sam da smo u stanju uljuđeno živjeti u zemlji koju smo sami obranili. To bi, po svemu, trebalo biti i puno lakše i ljepše, a ništa manje časno, nego ratovati za domovinu.

D. Dijanović, O. Barišić