Joško Čelan: Ništa se u Hrvatskoj ne razumije ako se ne uzme u obzir podzemna politička vlast, u zemlji i u svijetu

Gospodine Čelan, polovicom prošle godine u „Slobodnoj Dalmaciji", potjerani ste – ako možemo tako reći - u prijevremenu mirovinu. Koji se razlozi kriju iza toga? Vuku li oni svoje korijene još iz vremena „trećejanuarske Hrvatske", da se izrazimo naslovom jedne Vaše knjige iz 2002. godine?

U Slobodnoj Dalmaciji pisao sam od 9. siječnja 1972. godine i trebalo mi je još par godina do pune mirovine. Službeno, bio sam „tehnološki višak". Pravi razlog mi je sasvim jasno izrečen: nisam prošao „ispit" dugogodišnjeg glavnog urednika lista i moćnog splitskog rotarijanca Krunoslava Kljakovića (a time zacijelo i te njegove još moćnije udbomasonske družine).

Njegova riječ je, čini se, presudila u odlučivanju o tome tko u tekućem „preustroju" ostaje, a tko odlazi. Spomenuta je u tom sklopu i moja knjiga „Spomenik izdaji/ Prilozi za životopis Miljenka Smoje". Ona je neka vrsta gotovo polustoljetne „enciklopedije" splitskog i hrvatskog novinarstva i politike, s više od stotinu protagonista. U njoj je Kljaković jedan od pet glavnih „negativaca", a i ta njegova družina je prikladno opisana.

Presudila vam je, dakle, vlastita knjiga?!

Pa da, vjerojatno i ona, iako je Kljaković u oštroj polemici s ultraorjunašem Viktorom Ivančićem 1. ožujka prošle godine o njoj i o meni KljakovićDanas, kada znam nešto više o naravi hrvatske podzemne vlasti, koja traje od 1945. godine, više nisam siguran u njegove stvarne tadašnje motive. Otprilike u vrijeme nakon što je 1993. godine Manolić – Mesićeva Udba pokušala puč protiv Tuđmanove hrvatske „prve republike", Kljaković je ušao u to rotarijansko središte moći – dakle, vratio se svojoj staroj, sada „liberaliziranoj" partizaniji.kao njenom autoru govorio vrlo pozitivno (napisao je da je, „za razliku od Ivančića koji isključivo prezire i mrzi, Joško Čelan precizni kroničar koji se drži činjenica").

S Kljakovićem sam bio najbliži suradnik u drugoj polovini osamdesetih u „Nedjeljnoj Dalmaciji", kad smo se hrabro suprotstavljali nadirućem Miloševiću i rušili tadašnju „hrvatsku šutnju". Vjerovao sam dugo da je hrvatsko domoljublje tih dana i godina pobijedilo njegovu naslijeđenu obiteljsku partizanštinu.

Danas, kada znam nešto više o naravi hrvatske podzemne vlasti, koja traje od 1945. godine, više nisam siguran u njegove stvarne tadašnje motive. Otprilike u vrijeme nakon što je 1993. godine Manolić – Mesićeva Udba pokušala puč protiv Tuđmanove hrvatske „prve republike", Kljaković je ušao u to rotarijansko središte moći – dakle, vratio se svojoj staroj, sada „liberaliziranoj" partizaniji.

Znači li to onda da vaš sukob nije od 3. siječnja 2000., već od te 1993. godine?

Otprilike tako, iako toga u početku nisam ni bio sasvim svjestan. Manolićevci-mesićevci, koji danas vladaju svim ustanovama sustava, tada su prvi put pokazali zube.

S vremenom mi je postajalo jasno da su Kljaković i stotine i tisuće sličnih njemu odabrali služenje tim domaćim gazdama i, naravno, strancima, koji ih drže na uzici.

Ja sam pak stao na stranu prezrene i ponovno ugnjetene hrvatske katoličke većine. Kljaković svih ovih godina ima moć i novac, a ja imam slobodu i ponos da sam uz svoj narod i da ne pripadam nikakvoj „ovisnoj eliti", o kojoj je svojedobno tako makijavelistički govorio Zbigniew Brzezinski.

U jednom članku koji ste nedavno objavili u „Hrvatskom listu" postavili ste pitanje „zašto je u Hrvatskoj 90 posto Hrvata i katolika, a svi su mediji antihrvatski i antikatolički?". Tim ste pitanjem podsjetili na neveselu činjenicu da hrvatska opcija u Hrvatskoj nema pod svojom kontrolom niti jedan veći medij, a slijedom toga niti mogućnost da biračima jasno artikulira i iznese svoja politička stajališta, mišljenja i programe.

O tome pišem već gotovo dva desetljeća...

Koliko je prema Vašem mišljenju za takvo stanje odgovorna uspješna strategija i disciplina anacionalne ljevice i njezinih eksponenata, a koliko i nesposobnost, taština i politička glupost koja vlada na desnici? Koliko je desnica uopće svjesna važnosti medija i konkuriranja kvalitetnim idejama i ljudima na medijsko-kulturnome planu?

Odgovor je jednostavan, i u teoriji igara, i na svakoj najobičnijoj nogometnoj utakmici: vi ste jaki onoliko koliko je protivnik slab i obratno. Stvar se SanaderZloćudna Sanaderova vladavina zoran je dokaz da uopće nije po srijedi „glupost desnice", već prije pokvarenost njenih čelnika tijekom proteklog desetljeća. Sanaderova „HDZ-ova" vlast svjesno je odustajala od medija, katedra i kulture, jer joj je tako naređeno – iz zemlje, ali i iz, kako Radovan Pavić voli reći, Velikog svijeta.usložnjava kada shvatimo da spomenuta udbomasonerija – stvarna podzemna vlast i vladajući društveni sloj u Hrvatskoj, onih fatalnih „jedan posto" – nadzire i ovo što vi zovete „ljevicom" i „desnicom" (u slučaju ove druge, barem njenu nacionalnu vrhušku).

Zloćudna Sanaderova vladavina zoran je dokaz da uopće nije po srijedi „glupost desnice", već prije pokvarenost njenih čelnika tijekom proteklog desetljeća. Sanaderova „HDZ-ova" vlast svjesno je odustajala od medija, katedra i kulture, jer joj je tako naređeno – iz zemlje, ali i iz, kako Radovan Pavić voli reći, Velikog svijeta.

Uostalom, možda je ta stvar puno ozbiljnija, nego što se to čini nama, žalosnim promatračima našeg društveno-političkog „kazališta lutaka". Zar i na cijelom „demokratskom Zapadu" ne postoji tzv. „kulturna hegemonija ljevice" i zar je ona mogla poteći tek iz njene spretnosti, bezobzirnosti ili pak spisa jednog Antonija Gramscija? A što ako je ona učinak upravo spomenute zapadne i planetarne „podzemne vlasti"?

Ta priča o uvelike prividnom antagonizmu „ljevice" i „desnice" zvuči na prvi pogled neobično, ali o njoj se u hrvatskoj javnosti ipak dosta govorilo...

Evo vam svježeg splitskog primjera: gotovo cijelo jedno desetljeće poznati glumac Milan Štrljić, kao intendant splitskog HNK-a, važio je kao „čovjek HDZ-a" – saborskog zastupnika Petra Selema, ministra kulture Bože Biškupića i predsjednika vlade Ive Sanadera. Pred sadašnje lokalne izbore Štrljić se odjednom pojavljuje na mjestu splitskog predsjednika Hrvatskih laburista i površni politički promatrači, koji ne uzimaju u obzir tu podzemnu dimenziju vlasti, govore o njegovoj „prevrtljivosti".

Nema tu nikakve prevrtljivosti: Štrljić je i onda i sada bio rotarijanac, dakle, pripadnik te masonoidne nad- ili pod-stranke. Nju ne zanima toliko ni „desno" ni „lijevo", već vlast, a to znači novac! I don Ivan Grubišić je, uza svu svoju mimikriju, katapultiran iz istog jata, uzgojen je na stupcima Kljakovićeve Slobodne Dalmacije i drugih EPH-ovih izdanja.

Ne bi me iznenadilo da više od polovice svih kandidata i lista bude iz toga rotarijanskog gnijezda. Čudi me koliko čak i značajni hrvatski promatrači društvenih zbivanja tako malo i tako rijetko u svoje raščlambe uzimaju u obzir to podzemlje vlasti, domaće i strano.

Mislite da je ono toliko važno?

Mislim da se bez njega ne može razumjeti ništa u politici i javnom životu. Ili može, ali vrlo teško.

"Papine divizije"

Političko i ideološko nametanje zdravstvenog odgoja u škole – tj., budimo posve točni, tzv. četvrtog modula koji propagira načela nespojiva s kršćanskim svjetonazorom i načelima – pokazao je da ni Katolička crkva nije osigurala adekvatne mehanizme kojima bi mogla u javnost bez cenzure plasirati svoja stajališta. Nije li upravo spor oko uvođenja spolnog odgoja Crkvi dao jasni signal kako će se i na nju ići izravno i kako je potrebno da i ona sama pomogne mobilizaciji vjernika, koji su i pored svoje brojnosti u Republici Hrvatskoj zapravo potpuno gurnuti na margine političkog odlučivanja?

U vašem pitanju sadržan je bitan dio odgovora: kampanja nasilne kinseyevske hiperseksualizacije djece većinski katoličkih roditelja u hrvatskom društvu dokaz je da je ova marionetska vlast skinula sve krinke. Zaključila je da, nakon izborne pobjede, drži gotovo sve ustanove sustava u svojim rukama – iako je većinom drmala i u vrijeme dviju dugih HDZ-ovih vladavina.

Sada i najveći idioti – u grčkom izvornom značenju ove riječi, dakle, ljudi nesposobni za javne poslove – mogu vidjeti u čijim su rukama svi najvažniji mediji, kultura (vidi primjere: na filmu „Svećenikova djeca", u kazalištu „Fine mrtve djevojke") i katedre (zagrebački Filozofski fakultet, Fakultet političkih znanosti).

Mnogi to već odavno znaju.

Naravno, ali sada se sve to nekako zgusnulo, vremenski, pa i prostorno. I naravno da ni Crkva nije osigurala „adekvatne Mediji i kulturaSada i najveći idioti – u grčkom izvornom značenju ove riječi, dakle, ljudi nesposobni za javne poslove – mogu vidjeti u čijim su rukama svi najvažniji mediji, kultura (vidi primjere: na filmu „Svećenikova djeca", u kazalištu „Fine mrtve djevojke") i katedre (zagrebački Filozofski fakultet, Fakultet političkih znanosti).mehanizme" za otpor. Ali čak i takva kakva jest – bez pravih medija, katedra i kulturnih ustanova – pokazala je da se i te kako može nositi s ovim zloćudnim udarom na hrvatsko društvo.

A to je i prirodno, jer ipak ovih 1 ili 4 ili 5 posto vladajućih moraju pod svojom čizmom držati blizu 90 posto hrvatskog puka.

Ove današnje Staljinove nasljednike mogao bi uskoro još više iznenaditi hrvatski odgovor na njegovo slavno pitanje „Koliko taj papa ima divizija?" (ovo „divizija", dakako, u strogo figurativnom smislu).

Ali, ovo pitanje o „adekvatnim mehanizmima" suprotstavljanja puno je bolje postaviti vodećoj oporbenoj stranci, koja se i službeno svrstava među „narodnjačke" i „demokršćanske". Na što je ona potrošila protekla dva desetljeća ?!

Osim uplitanja u odgoj djece, što je i ustavom zajamčeno pravo roditelja, aktualna je vlast poduzela brojne druge poteze koji su naišli na negodovanje javnosti. Od vrlo znakovitog ukidanje pokroviteljstva na Bleiburgom, na što smo već pomalo zaboravili, pa pod zadnje do Zakona o strateškim investicijama koji na jedan perfidni način stvara zakonske pretpostavke za posljednji čin rasprodaje Hrvatske – njezinih šuma, voda i drugih javnih dobara. Vaš komentar svega toga?

Iskreno, već sam se pomalo umorio od komentiranja. Ne zato što valjanih povoda za to ne bi bilo ili što bih ja stvarno bacio pero u trnje. Mogli ste to pročitati i u mome tekstu, koji vam je poslužio kao šlagvort. Zapitao sam sebe i druge „vrtimo li se to mi u krug?", jer o svemu tome pišemo isto već deset ili čak dvadeset godina. Prostora za opisivanje bolesti ili ispisivanje recepata možda još ima samo u smislu sinteze ili pak sažimanja postojećih znanja i njihovog širenja u javnosti, kao i prodora u spomenutu „podzemnu politiku".

Sada je doista vrijeme, ne čak ni samo političkog, nego još šireg (gospodarskog, kulturnog i svakog drugog) organiziranja i povezivanja hrvatskih domoljuba: stvarnog protunapada ili pokreta otpora vladajućem partizansko-četničkom monolitu. Najvažnije je vratiti većinskom hrvatskom narodu njegove glavne ustanove za „proizvodnju ideja", koje su sada nerijetko i u neprijateljskim rukama.

A ako hrvatski narod to ne uradi?

Ako ne uradi, preostaje mu samo besplodno rasipanje emocija i žalopojno laprdanje o svome teškom usudu i sljedeća dva desetljeća – vjerojatno do potpunog nestanka s povijesne pozornice. To je, naravno, ispravno politički rečeno, „neprihvatljivo", pa makar se moralo prihvatiti i načine kakve je nedavno nagovijestio i velečasni Valentin Pozaić.

Hrvatska Demokratska Zajednica (HDZ) dojma smo da ni nakon izbora Karamarka za novog predsjednika stranke još uvijek ne predstavlja bilo kakvu prijetnju aktualnoj vlasti. Mogu se tako čuti i mišljenja da Milanović nije mogao poželjeti bolju oporbu od ovakvog nedjelotvornog HDZ-a. Kako Vi ocjenjujete prve Karamarkove poteze i općenito stanje u toj najvećoj oporbenoj stranci?

U hrvatskoj politici toliko je puno privida, prvenstveno zbog gotovo doslovne „strane okupacije" medijskog itd. prostora. Putem nje gotovo se svim upravlja i sve krivotvori, pa tako ni onima, koji KaramarkoMeni će ključna provjera biti pristup njegove stranke i njega samoga predstojećim lokalnim izborima, ali isto tako njegov odnos prema „kulturnoj hegemoniji ljevice", odnosno „maršu kroz institucije", koji bitno određuju duhovno ozračje u društvu. Tek ako se tu ništa bitno ne promijeni u korist hrvatske katoličke većine, bit će jasno da je riječ o „Sanaderu broj dva".poznaju način na koji se to radi, nije lako sačuvati bistru glavu. Zato i ne žurim s konačnom ocjenom o Karamarkovu učinku.

Naravno da čovjeku kakav sam ja nije lako preći preko njegovih dugih i mutnih mesićevskih epizoda, ali čak i političari ponekad se iskreno promijene.

Meni će ključna provjera biti pristup njegove stranke i njega samoga predstojećim lokalnim izborima, ali isto tako njegov odnos prema „kulturnoj hegemoniji ljevice", odnosno „maršu kroz institucije", koji bitno određuju duhovno ozračje u društvu.

Tek ako se tu ništa bitno ne promijeni u korist hrvatske katoličke većine, bit će jasno da je riječ o „Sanaderu broj dva".

Nastrana „splićanistika"

U proljeće ove godine očekuju nas lokalni izbori. Većina kandidata za važnije gradove već je uglavnom poznata. U Splitu je tako kandidat HDZ-a za gradonačelnika Vjekoslav Ivanišević, a kandidat SDP-a Ivo Baldasar. Od ostalih se kandidata spominju Ivan Grubišić i Hrvoje Tomasović. Koji od ovih kandidata prema Vašoj procjeni ima najviše izgleda za uspjeh na izborima?

Splitom se nisam puno bavio, jer sam se od sredine osamdesetih uglavnom bavio nacionalnom politikom i kulturom, a nakon Račanova državnog udara na hrvatsku Slobodnu Dalmaciju Josipa Jovića u svibnju 2001. godine silom prilika bavio sam se vanjskom politikom. U prvoj polovici prošlog desetljeća još važnijim činilo mi se pitanje položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini, kao što je važnije i danas...

Ipak, živite u svome gradu, niste mogli ne vidjeti što se zbiva.

Naravno, sudjelovao sam u javnom životu, posebno kulturnom, a događalo mi se još od devedesetih da žustro polemiziram s oligarhijskim medijskim terminatorima kao što su Jurica Pavičić, Zlatko Gall i slični.

Oni su razvili neku vrstu nastrane „splićanistike", u kojoj su cijeli jedan veliki i slavni hrvatski grad pokušavali svesti na mjeru svoje ništavnosti (Pavičić je, recimo, prošle srijede napisao još jedan bijesni crveno-fašistički napad na hrvatski i katolički Split).

Ali, proteklih sam nekoliko godina bio član vijeća splitskog HNK-a, pa sam izbliza mogao pratiti način na koji je rušena sadašnja neumrežena splitska vlast: neke epizode „rada" spomenute mjesne udbomasonerije imale su gotovo mafijaška obilježja!

Pri tome udarna pesnica bili su Kljaković, Slobodna Dalmacija i njihovi gazde, a potom tri „udruge građana", od kojih dvije vode Jurica Pavičić i don Ivan Grubišić, dok onoga koji jamačno vuče konce iz pozadine – najbogatijeg rotarijanca, brodovlasnika Juroslava Buljubašića – nitko nigdje nije spomenuo!

Tako se to radi i u svijetu: nisu vlast oni koje se svakodnevno razvlači po novinama, već oni o kojim se u vladajućim medijima ne smije ni zucnuti.

Je li moguće konkretno utvrditi tu vezu?

Nju sam opširno dokumentirao u svojoj knjizi „Spomenik izdaji", radi se o stranicama i stranicama teksta... Ali, što mislite: o čemu „najbogatiji Dalmatinac" i višedesetljetni glavni urednik monopolističkog dnevnika u Dalmaciji razgovaraju svakog ponedjeljka tijekom dvadesetak godina na svojim redovnim rotarijanskim sastancima u splitskom hotelu „Park", ako ne o vlasti, novcu i uklanjanju onih, koji ih u tome mogu omesti ?!

Kako će se, dakle, takve političke prilike odraziti na predstojeće izbore?

Oni će, kao i svi izbori u Hrvatskoj nakon 3. siječnja 2000. godine, biti krivotvoreni, jer ne postoji ni minimum medijske ravnopravnosti. Svi kandidati bit će „ravnopravni", ali samo mjesec dana Izbori Svi kandidati bit će „ravnopravni", ali samo mjesec dana pred izbore. Pokušajte samo „uguglati" ime don Ivana Grubišića, potražite tekstove ili, još bolje, njegove fotografije, vidite koliko ih je i gdje su objavljene i bit će vam sve jasno. Pa i to kako takav čovjek, koji u dvadeset godina nije izgovorio ni jednu sadržajnu misao – s izuzetkom njegovih uopćenih udbomasonskih fraza – može uvjerljivo voditi u lokalnim predizbornim anketama.pred izbore. Pokušajte samo „uguglati" ime don Ivana Grubišića, potražite tekstove ili, još bolje, njegove fotografije, vidite koliko ih je i gdje su objavljene i bit će vam sve jasno.

Pa i to kako takav čovjek, koji u dvadeset godina nije izgovorio ni jednu sadržajnu misao – s izuzetkom njegovih uopćenih udbomasonskih fraza – može uvjerljivo voditi u lokalnim predizbornim anketama.

Što je s ostalim kandidatima?

O namjerama vladajućeg Željka Keruma, kao i obično, malo se toga zna. Najnovija vijest je da će on i dalje ostati u politici, a da bi na izbore mogao izići njegov zamjenik Jure Šundov i to u savezu s HDZ-ovim čovjekom, arhitektom Vjekoslavom Ivaniševićem.

Sumnjičavost mi u pogledu Ivaniševića izaziva to što je i on umrežen kao „lionsovac". Ipak u tome me je pokolebalo pozitivno mišljenje, koje je o njemu nedavno na ovim stupcima izrekao dr. Branimir Lukšić, kojeg cijenim. O novopečenom laburistu Milanu Štrljiću kao mogućem kandidatu već sam rekao svoje.

„Tihi genocid"

Pred oko trinaest godina napisali ste knjigu „Oklevetani narod/Hrvati u BiH". Prema nekim medijskim špekulacijama i izjavama američkog veleposlanika u BiH priprema se preustroj Federacije BiH, no postoji strah da ni od novoga ustroja Hrvati ne mogu očekivati ništa previše dobroga K tome, za koji nas mjesec očekuju i presude tzv. šestorci, koje bi u bitnome mogle otežati i ovako katastrofičan položaj Hrvata u BiH u slučaju da budu osuđujuće. Vaš komentar trenutnog položaja Hrvata u BiH.

Hrvati u Bosni i Hercegovini Daytonskim sporazumom, a posebno njegovim kasnijim postupnim krivotvorenjem, gurnuti su u položaj možda najporobljenijeg naroda u Europi. Nad njim se zapravo provodi „tihi genocid". Ne pomaže više ni to što je riječ – ili je barem tako donedavno bilo – o najvitalnijem dijelu hrvatskog naroda.

Tko, po vama, provodi taj „tihi genocid"?

Oni koji su i nametnuli Daytonski sporazum, u vrijeme vladavine američkog predsjednika Clintona. Ministrica vanjskih poslova tada je bila Madeleine GenocidHrvati u Bosni i Hercegovini Daytonskim sporazumom, a posebno njegovim kasnijim postupnim krivotvorenjem, gurnuti su u položaj možda najporobljenijeg naroda u Europi. Nad njim se zapravo OKlevetaniprovodi „tihi genocid". Ne pomaže više ni to što je riječ – ili je barem tako donedavno bilo – o najvitalnijem dijelu hrvatskog naroda.Albright, ali je glavni „aranžer" toga „sporazuma" – koji ponetko, ne bez razloga, izjednačava s Rimskim sporazumima, koje je morao potpisati Ante Pavelić – bio sada već pokojni Richard Halbrooke.

Prema onome što sam istražio početkom prošlog desetljeća, glavni operativac bio je Daniel Serwer, u to vrijeme visoki dužnosnik u američkom veleposlanstvu u Rimu, a kasnije šef Soroseve Međunarodne krizne skupine (ICG). Uvijek nekako sve završi na tome Sorosu!

Jesu li za sve odgovorni samo stranci? Zar i hrvatska država nije imala, u stvarima zaštite svojih sunarodnjaka u susjednoj državi, čak i neka zapisana prava i obveze?

Naravno, da je imala i da nije bila sasvim bespomoćna.

Pa, tko je na našoj strani kriv što od svega nije bilo ništa?

Domaća potrkala, koja su, po naredbama stranih gazda, Hrvatima u BiH nanijeli najviše štete, broje se na stotine i tisuće, ali najveći štetočine su, bez konkurencije, Stipe Mesić i Ivo Sanader. Kriv je i hrvatski narod u cjelini, koji, nakon stoljeća ropstva i bezdržavlja, nema ni minimalne državotvorne svijesti, niti elementarnih geopolitičkih refleksa. Stoga o svemu što se događa Hrvatima u BiH ne želi znati ništa ili pak velikim dijelom pristaje i na sotonizaciju ovog najnapaćenijeg dijela nacionalnog korpusa.

Svojedobno su i hrvatski biskupi u BiH svjedočili da im visoki strani dužnosnici sugeriraju „asimilirajte se ili se iselite". Kakvi bi bili, geopolitički i svaki drugi, motivi moćnih stranaca da stvarno uspiju potjerati Hrvate iz zemlje u kojoj su oni najstariji narod ?

Iskreno da kažem, ne mogu dokučiti nikakav razuman razlog. Prvog rujna 2004. godine u Slobodnoj Dalmaciji objavio sam tekst povodom izjave spomenutog Daniela Serwera, pod naslovom „SAD 20 godina strahuju od islamske države BiH", koji je imao dosta odjeka u susjedstvu (sve postoji na Internetu). Ni onda ni sada nisam mogao dokučiti kako se do toga cilja dolazi tako da se protjera Hrvate.

Nedavno se pak u javnosti pojavio zemljovid ruske Ekspres Gazete, koja, navodno, prema izvorima američke i ruske tajne službe, prikazuje Europu 2035. godine. Na njoj je Hrvatska „progutala" Bosnu i Hercegovinu i dobila obrise propale NDH. Meni to izgleda ili kao nekakva provokacija ili pak kao znanstvena fantastika. Hrvati tu imaju preče i dohvatljivije zadatke: izboriti se za goli opstanak.

Depresivna kultura

Osim novinarstvom i publicistikom dugo ste se godina bavili i filmskom kritikom te izvješćivanjem s filmskih festivala u zemlji i inozemstvu. Kako, kao filmski kritičar, ocjenjujete trenutno stanje u hrvatskoj kinematografiji? Dojma sam da hrvatska kinematografija daleko zaostaje za onom u Europi i svijetu. Nemoguće je tako ne primijetiti da do sada nije snimljen niti jedan bolji film o Domovinskom ratu, dok nas HRT s druge strane konstantno bombardira ostvarenjima nekadašnje jugoslavensko-partizanske filmske produkcije.

Režimski novinari govore o nekakvom usponu, ali riječ je o tek nekoliko filmova, koji su razmjerno dobro prošli kod publike. Glavni problem filma, ali i kazališta, književnosti i još koječega opet je ona ista „kulturna hegemonija ljevice". U svojoj knjizi „Spomenik izdaji" naveo sam trenutak kada je tadašnji urednik dramskog programa HTV-a Ivo Štivičić, jugonacionalist i u komunizmu i tada u Tuđmanovo doba, u Slobodnoj Dalmaciji od 26. srpnja 1996. godine naveo koga vidi kao buduće stupove hrvatske manufakture „pokretnih slika": „Hribar, Nola, Vinko Brešan...".

Sličilo je to primopredaji poslova stare Partije novoj. Iako su sva trojica osrednji autori ili nešto još gore, Hribar je danas direktor Hrvatskog audiovizualnog centra, Brešan „Zagreb-filma"... Rajko Grlić je šef motovunskog festivala, Nenad Puhovski je dokumentaristički „bog i batina" i gotovo svi su žestoko nakostriješeni na hrvatstvo i katolicizam!

Puhovski je pak nedavno izjavio da se zalaže za „depresivni" hrvatski film – valjda zato što Hrvati boljeg i ne zaslužuju. Ne će ga ni imati, jer ovima je hrvatska publika zadnja rupa na svirali. Većina ih filmove pravi za rodbinu, prijatelje, znance, za svoje žene, ljubavnice i – mrvice sa stranih filmskih festivala.

Bitna njihova svrha je i ideološka i politička: premijera Brešanove „Svećenikove djece" kao da je tempirana za sadašnji opći nasrtaj na Crkvu u Hrvata...

Točno, oni kao da su svima htjeli pokazati da imaju sve pod čizmom. Postavljanje filmskog scenarija za „Fine mrtve djevojke" na „Gavellinu" scenu dokaz je da oni, ako požele, mogu ekranizirati ili inscenirati i telefonski imenik!

Imate li kakav zgodan primjer te vrste?

Imate ih koliko god hoćete! U vrijeme kazališne intendanture Mani Gotovac, koja se, kako je rekla i sama, „napijala", jer je rodni grad nije prihvatio, postavljen je protuhrvatski kazališni igrokaz „Krovna udruga", lošija vrsta onoga što je partizanija prikazivala po šumama, kao „agitprop".

Jedan od autora je bio Ante Tomić, samoproglašeni „faker" i pravi micićevski barbarogenij, čovjek koji je jamačno tada i prvi put nogom stupio u kazalište. Zapravo i nije u kazalište, jer je predstava išla za pedesetak stolica u ruševini nekadašnjeg Doma JNA.

Besmisao, koja je postala sustavom...

Upravo tako. Kad osjete da će ih publika bojkotirati, smještaju svoje sublimne predstave u nekakve rupe za pedeset ili sto gledatelja ili čak otputuju u slavnu njujoršku „La Mammu", koja je, koliko mi je poznato, također nekakva rupa za pedeset ili sto ljudi. Ostalo obave EPH-ovi i slični mediji: nakon što su okađeni dahom neupitne Metropole, vraćaju se ovdje kao umjetnici „svjetskog" glasa.

A što od toga ima publika ili hrvatsko glumište ?

Ništa, samo štetu, tvarnu i duhovnu. Ali, imaju oni: lampaju po zemlji i svijetu, neki honorari stalno se isplaćuju, neki PrevratOvo što predlažem obični je demokratski prevrat: umjesto da lijevo-liberalne klike u komisijama i vijećima odlučuju što je dobro, a što loše, neka to preuzme narod, gledatelji, „potrošači" kulturnih dobara... Po načelu: na svaku kunu koju sami zarade, država će dati drugu ili treću kunu, pa će se onda vidjeti koliko će biti ideologiziranih predstava za rastjerivanje normalne hrvatske publike!mediji stalno oko njih zuje i, što je još važnije, suzuje se prostor za stvarnu hrvatsku kulturu.

Tako je na filmu, tako je u kazalištu, tako je u književnosti. Takvima, uvijek istima, nekakva Alida Bremmer organizira prijevod knjiga na njemački, negdje netko Miljenku Jergoviću udijeli nekakvu nagradu ne bi li ga uvjerio da je velik k'o Andrić...

U Europi i svijetu postoji za ovakve umrežene umjetnike „kadrovski vrtuljak", vrlo sličan onome koji znamo iz privilegirane kadrove u jugokomunizmu... Ovako bismo mogli do sutra: stranci su nam oteli banke, telekomunikacije, medije, katedre, kulturu i još štošta i na čelo im stavili svoje marionete, koje rade za njih, a ne za vlastiti narod. A narod to plaća. Plaća svoje vlastito porobljavanje.

Kako vidite izlaz iz ovakvog stanja?

U cjelini društva – rušenjem sadašnje protunarodne vlasti, ali ne samo ovih političkih marioneta, već onih najdubljih struktura. U kulturi – oduzimanjem monopola. Kultura ne može živjeti bez novca poreznih obveznika. Stoga, srušimo sadašnji sustav u kome udbomasonerija sama sebe slavi i među sobom raspoređuje novac!

Ovo što predlažem obični je demokratski prevrat: umjesto da lijevo-liberalne klike u komisijama i vijećima odlučuju što je dobro, a što loše, neka to preuzme narod, gledatelji, „potrošači" kulturnih dobara... Po načelu: na svaku kunu koju sami zarade, država će dati drugu ili treću kunu, pa će se onda vidjeti koliko će biti ideologiziranih predstava za rastjerivanje normalne hrvatske publike!

Ona je, uvjeren sam, još uvijek većinska. Možda zato ovih dana i mjeseci i svjedočimo divljačkim pokušajima da se nametne njen preodgoj – od jaslica, pa do fakulteta.

Raspršena desnica

Privatno ste nam kazali kako ste redoviti čitatelj portala Hrvatskoga kulturnog vijeća. Portal je u prošle godine dobio modernije i učinkovitije sučelje, ali je pri tome sačuvao svoju prepoznatljiv pristup pri kojem se ističe tekst i poruka, a manje slike i općenito oprema. Imate li možda kakav prijedlog ili ideju kojom bi se naš Portal još dodatno mogao obogatiti i približiti čitateljima?

Meni je portal HKV-a doslovce svakodnevno štivo i to je, neskromno rečeno, dovoljna ocjena njegove kvalitete. Na načinu na koji se on danas uređuje malo što bi se moglo prigovoriti. Stvar je u nečemu mnogo širem: na Internetu ima još hrvatskih portala i na svakom ima jedan, dva ili više vrlo sposobnih novinara.

Dok vladajuća udbomasonerija ima najmoćnije medije s masovnom publikom, Hrvatima preostaju rijetki tjednici i portali, koji su raspršeni i gotovo nemoguće ih je sve pratiti. Mediji, među ostalim, stvaraju i zajednicu, pa je možda i tu jedan od uzroka – osim podrivačkog djelovanja današnje Udbe – nemogućnosti hrvatske desnice da se ujedini. Ja, recimo, sanjam o jednom „portalu svih portala"...

Biste li ga vi pokušali ostvariti?

Prije biste to mogli uraditi vi u Zagrebu. Imate daleko više snaga, a dijelom ste to već i ostvarili, prenošenjem tekstova iz Hrvatskoga lista i drugih izvora.

Jedan portalDok vladajuća udbomasonerija ima najmoćnije medije s masovnom publikom, Hrvatima preostaju rijetki tjednici i portali, koji su raspršeni i gotovo nemoguće ih je sve pratiti. Mediji, među ostalim, stvaraju i zajednicu, pa je možda i tu jedan od uzroka – osim podrivačkog djelovanja današnje Udbe – nemogućnosti hrvatske desnice da se ujedini. Ja, recimo, sanjam o jednom „portalu svih portala"...Problem je što i vi, kao neki drugi portali koji to rade, prenosite cijele tekstove, a stvar je u tome da se prenose samo najvažniji dijelovi tekstova.

Ljudi bi željeli znati najvažnije informacije o svemu, baš svemu, u zemlji i svijetu, dosta toga već postoji na Internetu, ali nitko nema dovoljno vremena da to prikupi i obradi.

I drugo i vrlo bitno: taj posao trebaju raditi iskusni novinari i to treba platiti, a Hrvati u „hrvatskoj" državi nemaju novca ni za to.

Ako smo dobro shvatili, to bi bila nekakva današnja mrežna inačica nekadašnjeg Vjesnikova Izbora?

Da, samo još sažetije. Nešto od toga već postoji, čak su mi nedavno bili od velike pomoći i odlomci iz inače vrlo nesavršene hrvatske Wikipedije. Čak i čitatelji s raznih foruma, osobito ovoga našega, kad se usredotoče, znaju obaviti izvanredno koristan posao.

Nedavno su, recimo, munjevito razotkrili rotarijansku pozadinu one varaždinske rokerske skojevke Andreje Piskač s Fakulteta političkih znanosti, koja troši pornografiju „on a daily basis", kao i lik i djelo Štulhoferova suradnika i navodnog pedofila Thea Sandforta.

Sve ovo za što se zalažete sliči nekakvom „think tanku"...

Naravno da sliči, naravno da bi bilo dobro i naravno da Hrvati za to nemaju novca – dok hrvatski neprijatelji imaju novaca za sve! Neki dan su mi prijatelji poslali popis iznosa koji država za podrivačke strane „nevladine udruge" – iznosi su od reda i po pet milijuna kuna godišnje. Bio sam šokiran, iako mene nije lako šokirati...

S druge strane, među ljudima, koji danas sudjeluju na našem portalu, ima cijeli niz ljudi koji znaju politički misliti, a nisu ni novinari niti politolozi. Možda bi se – umjesto što se sada danima, mjesecima i godinama – fizički i emotivno iscrpljuju na već znanim hrvatskim neprijateljima, mogli usredotočiti na prikupljanje i sažimanje bitnih činjenica o točno određenim pojavama i osobama.

Mislite na nekakav virtualni i decentralizirani „think tank" ?

Tako nekako... Ali, sve to je tek „opisivanje stanja", jer prijeko je potrebno hitno djelovati, što ne će biti nimalo lako. Sjećate li se kako je prije koju godinu sijevalo na budimpeštanskim ulicama kad su Mađari krenuli u „narodnooslobodilačku borbu" protiv svojih postkomunista ?! Ne će se oni tek tako odreći onoga što su u zadnja dva desetljeća ugrabili.

Prva prilika bili bi predstojeći lokalni izbori...

Bojim se da će „političke Hrvate" opet zahvatiti ona suluda kockarska groznica, u kojoj svi očekuju glavni zgoditak na lutriji, kao da će preko noći postati vlast. Političku vlast će dobiti samo oni koju imaju svu ostalu vlast. A možda se narod ipak opameti i učini nešto sebi u korist. Tada će mu, poznato je iz stare poslovice, i Bog pomoći.

Davor Dijanović