Razgovor s Josipom Jovićem

Gospodine Joviću, prošle ste godine objavili novu knjigu pod naslovom „Hrvatsku mi moju...". Sam naslov asocira na poznatu pjesmu „1909", kojom je Matoš poetskim diskursom progovorio o teškim političkim i društvenim okolnostima u kojima se je Hrvatska tada nalazila u okviru Austro-Ugarske Monarhije. Koliko je stanje danas u Hrvatskoj usporedivo s onime u vrijeme Matoša?

Iako je prošlo više od sto godina od Matoševe smrti, promijenilo se nekoliko državnih sustava, prohujalo nekoliko ratova i dogodile se silne civilizacijske promjene, duhovno-političke prilike u nas su ne samo usporedive nego nevjerojatno slične. Govoreći o svojim suvremenicima kao da govori o nama današnjima. Onome što on govori o srpskim pretenzijama na Hrvatsku, o dominaciji stranih utjecaja i nekritičkom prihvaćanju svega što dolazi izvana, o vječnim podjelama i svađama na desnici, o razlikama grada i sela, o pojedinim našim krajevima, o štreberskom i snobovskom eurofilstvu, o narodnjacima i lažnim naprednjacima, kojima je najveće naprednjaštvo blaćenje nacije i crkve, o politizaciji i ideološkim kriterijima u književnosti, itd. nema se puno toga dodati, osim novih imena i prezimena.

O referendumu

Nedavno je održan referendum o pristupu Hrvatske Europskoj uniji. Kako komentirate odnos službene politike prema ovoj asocijaciji i koliko je uopće Hrvatska danas sposobna odgovoriti na izazove koje nosi njezino međunarodno okruženje? Kako komentirate slab odaziv na referendumu?

Odavno je s vrha rečeno kako je priključenje Europskoj uniji bez alternative. Na tom smo putu bili podložni nizu ucjena, političkih i gospodarskih. Konačni je rezultat gubitak suvereniteta i nesagledive demografske i socijalno-kulturne promjene narednih desetljeća. EU je na ovoj razini, otvoreno, shvaćena kao rješenje svih problema i, prikriveno, kao supstitucija vlastite nesposobnosti. Vjerujem kako je svoju ulogu odigrao i tradicionalni duh podložnosti, kao i karijerističke, hohštaplerske ambicije pojedinaca. Pri svemu tome našu političku vrhušku kao da ne zanima što narod želi i kao da ona ne zna što se stvarno događa oko nas. Nasilničkom, jednostranom kampanjom ostavila je dojam izvršitelja zadataka, ignorirajući potrebu građana za boljom informiranošću i pravom da sami odlučuju. Na silu je ugurala zemlju u jedno društvo sumnjive perspektive, zbog Regionalno odnosiPočelo je kao normalizacija, nastavilo se kao intenzivna estradno-kulturna razmjena i zajedničke sportske lige, pa su uslijedili sve učestaliji i redovitiji politički susreti na vrhu, pa niz paktova i zajedničkih tijela poput Vijeća regije. Skovani su i novi pojmovi poput regije, regiona, naših prostora, jugoistočne Europe, ili jugosferečega je morala i Ustav mijenjati. Na referendumu se dvije vodeće, inače suparničke stranke nisu našle jedna protiv druge, nego jedna s drugom nasuprot biračima nad kojim su, eto, opet Matoš, kao «renegati narodne volje» trijumfirali. Manje od polovice birača izišlih na referendum rezultat je spomenute iritantne kampanje koja je vrijeđala pamet građana, osjećaja kako je već sve ionako odlučeno, ili pak neodlučnosti i nesigurnosti u pogledu stvarne koristi ili štete od ulaska u EU.

Posjet Vesne Pusić Srbiji, najava predsjednika Josipovića kako se intenzitet regionalne suradnje ne će smanjivati, kao i nedavni susret predsjednika Hrvatske i Srbije, te članova predsjedništva BiH, na planini Jahorini kraj Sarajeva, pokazuju nam kako zloduh balkanskih integracija i dalj lebdi u zraku. Vaše mišljenje?

Počelo je kao normalizacija, nastavilo se kao intenzivna estradno-kulturna razmjena i zajedničke sportske lige, pa su uslijedili sve učestaliji i redovitiji politički susreti na vrhu, pa niz paktova i zajedničkih tijela poput Vijeća regije. Skovani su i novi pojmovi poput regije, regiona, naših prostora, jugoistočne Europe, ili jugosfere. Sve malo po malo. Sve nešto kao mačak oko vruće kaše. Trn u oku postala je Ustavna odredba o zabrani obnove balkanskih asocijacija. Davno sam napisao kako euroatlantske integracije nisu proturječne balkanskim integracijama, s kojima su nas isključivo u promidžbene svrhe strašili čak i pobornici balkanskih integracija. Uostalom, to obnova «zapadnog Balkana» kao političkog projekta, o čemu već godinama slušamo od zapadnih političara također je jedan od zadataka kojega politički vrh svesrdno izvršava. Dio tog projekta je forsirani povratak pripadnika srpske manjine u državne stanove koje su napustili i zakonito izgubili, te pozicioniranje pojedinih pripadnika te manjine u političkom i javnom životu kakvo nisu imali ni u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, kao što je dio projekta i suđenja na međunarodnim i domaćim sudovima s ciljem izjednačavanja krivnje i odgovornosti za događaje iz prošlosti i stvaranja pretpostavki za novi početak. Sada već obnovu Jugoslavije otvoreno zagovaraju poneki maženi intelektualci u Hrvatskoj, a Tadić nakon susreta s Josipovićem poručuje: Bila je to fantastična zemlja, šteta što smo je srušili. Mislim kako treba graditi dobre odnose sa susjedima, ali ne sa svima na isti način. Ne možemo imati isti odnos s Makedonijom ili BiH, kao sa Srbijom odakle nas svako malo podsjećaju na svoje osvajačke, jučer vojne, danas duhovne, a sutra možda opet vojničke, namjere. No u svakom slučaju suradnja mora biti lišena bilo kakvih političko-integracijskih konotacija.

Rad nove Vlade

Nova vlada sada je već više od mjesec i pol dana u Banskim dvorima. Kako gledate na prve njezine poteze, kao i na glasove kritičara koji tvrde da je Kukuriku koalicija posve nespremno preuzela vlast?

Ono što se za sada može kazati, a zaista je prerano za neke zaokružene ocjene, jest nesigurnost, česte promjena stavova i razlike među pojedinim ministrima. Stječe se dojam kako glavnu riječ vode pojedini ministri i potpredsjednici Vlade, dok je sam promjer u drugom planu. Ukidanje instituta natječaja za nadzorne odbore i uprave javnih poduzeća jasno je otkrilo želju za političkom kontrolom i uhljebljivanjem svojih ljudi, u čemu glavnu riječ vodi Radimir Čačić, poznat po moralnoj neosjetljivost i beskrupuloznosti. Tako se dogodilo da na čelo JNAF-a postavi čovjeka osuđenog za kriminal. Evo, formirao je i nekakvu agenciju za vođenje investicija u energetskom sektoru, koja će odgovarati isključivo njemu. Ono što me najviše zabrinjava jest najava ubrzane rasprodaje onoga što se zove nacionalnim blagom.

Nekoliko dana prije Božića Programsko vijeće HRT-a, čiji ste i Vi član, suspendiralo je voditelja večernjeg dnevnika Zorana Šprajca radi neprofesionalnog obavljanja dužnosti. Vijeće se je nakon toga našlo pod rafalnom paljbom političara i kojekakvih udruga za ljudska prava, ali i samoga Hrvatskog novinarskog društva. Nekoliko tjedana nakon odluke o suspenziji, na youtube-u je objavljena cjelovita snimka razgovora između predsjednika Tuđmana i Mile Dedakovića Jastreba, iz koje je razvidno kao je prilog Zovka i Šprajca prvoklasna montaža dostojna radionica Jugoslavenske kontraobavještajne službe (www.hkv.hr). Kako komentirate činjenicu da niti jedan političar, kao niti Hrvatsko novinarstvo društvo – koje bi trebalo braniti kodeks novinarstva – nakon toga otkrića niti jednom riječju nije osudilo Šprajcov potez, nego je, štoviše, i dalje nastavilo skladati panegirike njegovu liku i djelu?

Mala ispravka. Nismo ga mi suspendirali, niti mi imamo na to pravo, nego smo samo kritizirali njegov neprofesionalno napravljeni i plasirani prilog o padu Vukovara kojega smo ocijenili tendencioznim, zlonamjernim i propagandističkim, a kojim je prilogom, na tragu izjednačavanja krivice i skidanja odgovornosti s agresora i zločinaca, htio pokazati kako je Tuđman u ono vrijeme namjerno izdao Grad i žrtvovao njegovu djecu i stanovnike. Zahvaljujući kasnije objavljenoj snimci koju navodite pokazalo se kako je Šprajcov postupak bio još gori nego što smo mislili. On je bio ne samo tendenciozan, nego je zajedno sa svojim suradnicima naprosto krivotvorio snimku razgovora, trgajući iz cjeline dijelove kako bi proizveo kod gledatelja željeni dojam. Suspenzija na mjestu urednika Dnevnika, a ništa mu se nije strašno dogodilo jer on i dalje radi i prima izvrsnu plaću, koju je izrekla Uprava HRT-a uslijedila je nakon što je on Dnevnik iskoristio za obračun s pojedinim članovima Vijeća i nakon što je ignorirao naloge glavnog urednika, što je ocjenjeno kao kršenje određenih pravila ponašanja. Ništa čudno ni neočekivano što su u njegovu obranu stali pojedini političari nove vlasti, pojedine tzv. nevladine udruge i Hrvatsko novinarsko društvo, poznati po svojoj ideološkoj ostrašćenosti, kojima je «revolucionarna» ideologija iznad svega, iznad istine, iznad poštenja i iznad profesije. Šprajcov, nazovimo, slučaj iskoristili su kao argument za napad na Programsko vijeće, koje im inače ne odgovara od trenutka kad smo izabrali Upravu i ideološki neutralnog glavnog urednika mimo političkih sugestija.

Kad smo se već dotakli Hrvatskoga novinarskog društva, zanima nas Vaše mišljenje o radu te udruge. Koliko ona brani dignitet novinarske struke, a koliko predstavlja jednu parapolitičku organizaciju, koja se u svome radu povodi prvenstveno političkim i ideološkim kriterijima?

O toj deplasiranoj organizaciji, točnije o njezinu predsjedništvu, koji onako s visoka dijeli lekcije i kvalifikacije ne treba trošiti riječi. Ono svojim stavovima pa čak i svojim stilom podsjeća na partijske komitete iz davnih vremena. Uvijek će stati u obranu sebi ideološki bliskih ljudi, a nikada onih koji imaju neka drugačija uvjerenja i svjetonazore. Osobno sam HND napustio 2000. godine kada je protiv mene kao glavnog urednika Slobodne Dalmacije, uredništva koje sam vodio i glavnih autora vođena žestoka sa samog vrha instrumentalizirana kampanja kojoj smo odolijevali godinu i pol dana. To je društvo tada stalo na stranu političke vlasti, političkog progona, a ne slobode profesije i svojih kolega.

O stanju u medijima

Kao iskusnoga novinara, zanimala bi nas i Vaša ocjena općeg stanju u hrvatskom novinarstvu, ponajviše u smislu novinarskih i uredničkih sloboda. Je li hrvatsko novinarstvo doista dosegnulo samo dno, kako se to sve više tvrdi?

Novinarske slobode ograničene su spletom vlasničkih, političkih, komercijalnih, nerijetko kriminalnih interesa i skupina, koje su često međusobno povezane. U takvoj situaciji ne traže se dobri, pismeni, školovani, samosvjesni, nego poslušni novinari spremni na sve. Pojedinci koji drže do sebe, do svog stava i do zanata postali su pravi izuzetak i doživljavaju se kao elementarna nepogoda. Novinari su uglavnom životno nesigurni i u toj egzistencijalnoj panici njihova se spremnost na sve još pojačava. Glavna je karakteristika našeg medijskog prostora monopol i to strani. Živimo u vremenu medijske kolonizacije i duh naših novina i televizija je odraz takvog stanja. Mediji su glavna poluga kad treba progurati neku ideju ili izabrati nekog političara, oni su općenito sredstvo preoblikovanja vrijednosnog sustava nacije prema potrebama i vrijednostima globalnog neoliberalizma. Cijelu stvar donekle popravlja tehnološki napredak, koji omogućuje pojavu brojnih lokalnih medija i portala. Informacija i misao se ipak ne daju do kraja kontrolirati.

Bili ste glavni urednik „Slobodne Dalmacije" u vremenu kad je taj dnevni list bilježio rekordnu čitanost s tendencijom da postane vrlo jak dnevnik na nacionalnoj razini. Potpuno protivno ekonomskoj logici novi je vlasnik radije promijenio uređivačku politiku lista i izgubio na nakladi, umjesto da je zadržao uređivačku politiku i nastavio s komercijalnim uspjehom. Koji su prema Vašim saznanjima bili glavni razlozi takve odluke i kasnije Vaše smjene?

Uređivačka politika je promijenjena i ja smijenjen prije pojave novog, sadašnjeg vlasnika, to jest u vrijeme Račanove vlade koja je poništila prethodnu privatizaciju i preuzela list u svoje ruke. Dolaskom Ive Sanadera na premijersko mjesto 2003. list je preuzeo EPH, a uređivačka politika čišćenja «natruha klero-nacionalizma» inaugurirana nakon našeg odlaska nastavljena je u još oštrijoj formi, što je karakteristično za ukupni smjer vladanja kriminaliziranog premijera. Pet godina u tom razdoblju nisam mogao ni retka objaviti. Naklada je lista pala iz više razloga, ali svakako i zbog te nove uređivačke politike suprotne afinitetima pretežnog broja čitatelja, a time i ekonomskoj logici. Ostaje nam zaključiti kako je vlasnicima važnija politička promidžbaPovratak TuđmanuDobra je već činjenica pojavljivanja više kandidata, to je dobar znak demokratizacije stranke. Stranku bi morao voditi čovjek koji je svojom biografijom i svojim stavom pruža uvjerljivo jamstvo povratka Tuđmanu i snažnog otklona od svega onoga što je radio i što je predstavljao Ivo Sanader od novca, ili još bolje novčani se dobitak računa u nekim širim okvirima, u nekim drugim dobicima, na nekim drugim razinama i u nekom dugoročnijem razdoblju.

Izbori u HDZ-u

U svibnju nas očekuje izborni sabor u najvećoj oporbenoj stranici u Hrvatskoj. U izborima će, kako stvari sada stoje, pored aktualne predsjednice Jadranke Kosor sudjelovati još pet kandidata: Darko Milinović, Domagoj Milošević, Tomislav Karamarko, Milan Kujundžić i Drago Prgomet. Postoji li prema Vašem mišljenju među ovim kandidatima onaj koji bi HDZ mogao vratiti na pobjedničke staze nekadašnjeg Tuđmanova HDZ-a te reformirati HDZ u modernu demokršćansku stranku koja će štititi nacionalne interese?

Dobra je već činjenica pojavljivanja više kandidata, to je dobar znak demokratizacije stranke. Stranku bi morao voditi čovjek koji je svojom biografijom i svojim stavom pruža uvjerljivo jamstvo povratka Tuđmanu i snažnog otklona od svega onoga što je radio i što je predstavljao Ivo Sanader. Iako svaki od kandidata ima stanovite prednosti i nedostatke, ipak među njima vidim jednoga koji bi toj zadaći najbolje odgovorio, ali nije moje govoriti o imenima i za bilo koga agitirati.

Pred oko trinaest godina objavili ste knjigu sabranih kolumni „Muke po Daytonu" u kojoj ste progovorili o katastrofičnom položaju Hrvata u susjednoj BiH. Stanje se je u međuvremenu pogoršalo do te mjere, da je ugrožen sam opstanak Hrvata u toj zemlji. Kako iz današnje perspektive gledate na tu problematiku, i slažete li se da je među Hrvatima sve spominjaniji treći entitet jedini okvir koji bi u sadašnjim okolnostima Hrvatima u BiH mogao osigurati stvarnu ravnopravnost?

Odmah nakon što je potpisan, sporazum sam ocijenio katastrofom za budućnost hrvatskog dijela naroda koji živi u BiH i to upravo zbog odustajanja od hrvatskog entiteta i ono sve što se događalo narednih godina samo me je učvršćivalo u tom uvjerenju. Nizom kasnijih dopuna, praktičnom politikom i intervencijama visokih međunarodnih predstavnika stvari su se pogoršavale i pogoršavaju i nadalje, pa smo dospjeli do toga da su županije izgubile svoje prvotne nadležnosti, da je Mostar jedini grad u kojemu većina ne smije imati vlast, ili do toga da predstavnike Hrvata u političkim tijelima bira drugi narod ili političari iz drugog naroda. Nastavlja se višestoljetni proces. Hrvati nestaju s ovih prostora, oni doslovce gube tlo pod nogama i zaista ne vidim drugog načina da se taj proces konačno zaustavi od formiranja federalne jedinice s hrvatskom većinom u dogovoru s druga dva naroda ili, ako to ne ide, samoopredjeljenjem. Trabunjanje o građanskoj, multietničkoj itd. BiH je propaganda moćnijih i brojnijih na koju, na žalost, sasvim neodgovorno, nepametno ili nezainteresirano pristaju i pojedini ljudi i stranke iz hrvatskog političkog korpusa u Hrvatskoj i u BiH.

Član ste Hrvatskoga kulturnog vijeća, pa pretpostavljamo da barem povremeno svratiti i na portal udruge. Portal je u posljednjih pola godine dobio jedan moderniji izgled te se općenito nastoji podići na višu profesionalnu razinu. Imate li možda kakav prijedlog ili ideju kojom bi se naš Portal još dodatno mogao obogatiti?

Vrlo sam zadovoljan izgledom i sadržajem Portala, koji je jedna od vrijednih kompenzacija stanja ograničenih medijskih sloboda i pristranog informiranja, a meni je osobno često dobar izvor informacija i nadahnuća za moje tekstove. Možda bi, eventualno, trebalo stanovitu neravnotežu vijesti i mišljenja popraviti u korist vijesti, i to svježijih i bržih.

Davor Dijanović