Josip Pavičić rođen je 3. ožujka 1944. u Bjelovaru, osnovnu školu i gimnaziju završio je u Bjelovaru a studij južnoslavenskih jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Završio je i dvogodišnju novinarsku školu u Zagrebu.

Kao novinar, kazališni i književni kritičar i jezični kroničar radio je u Studentskom listu (1964-68), Večernjem listu (68-75), Vjesniku u srijedu (75-78) i Vjesniku (78-91).

Od 1991. do 1994. i od 1997. do 2000. bio je lektor hrvatskog jezika na Institutu za prevoditelje i tumače Sveučilišta u Grazu (Austrija), a od 1994. do 1997. radio je kao lektor hrvatskog jezika na Sveučilištu Janusa Pannoniusa u Pečuhu (Mađarska).

Godine 1994. sa suprugom Elizabetom, ekonomisticom, i kćeri Anom Marijom, profesoricom hrvatskog jezika i književnosti, osnovao je Nakladu Pavičić.

Član je Hrvatskog novinarskog društva, Matice hrvatske, PEN kluba i Društva hrvatskih književnika (u kojem je od 1989. do 1993. bio potpredsjednik). Za svoje novinske tekstove dva je puta nagrađen nagradom Zlatno pero godine.

Stručne radove s područja književnosti i jezika objavljivao je u književnim i jezičnim časopisima u Hrvatskoj i Mađarskoj. Uredio je i pogovorima opremio knjige Veselka Tenžere, Ivana Aralice, Pavla Pavličića, Čede Price i drugih autora.

Napisao je šest knjiga: Na zagrebačkoj partizanskoj fronti (s V. Stoparom), Zagreb, 1976; Novogovor, sociolingvistički ogledi iz svakodnevnog života jezika, Zagreb, 1982; Hrvatska gibanica, polemike i pamfleti, Zagreb, 1986; Dobacivanje pod krinkom, anonimna pisma, Zagreb, 1990; Ispod jezika, komentari o jeziku i Hrvatima, Zagreb, 2001; Roman o romanu Fukara, Zagreb, 2003.

Radi u Nakladi Pavičić kao glavni urednik.