Monografija koja ruši pogled jugohistoriografije o Vlasima

Hrvatska sveučilišna naklada i Institut društvenih znanosti Ivo Pilar proteklih dana objavili su knjigu Andreja Čebotareva Vlasi i Vojna krajina u Hrvatskoj, koja kao disertacija nije bila prihvaćena od mjerodavnoga povjerenstva i stoga nije ni obranjena. To je u svakom slučaju kuriozitet u hrvatskom nakladništvu, kao i činjenica da je u takvim okolnostima tiskana uz financijsku potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske.

Tomu prije svega treba zahvaliti recenzentu knjige, znanstveniku emeritusu Mirku Valentiću koji je podastirući stručno mišljenje napisao, uz ino, kako je riječ o dragocjenoj knjizi autora Andreja Čebotareva, koji je, unatoč poznatim protivštinama, hrvatskoj povijesnoj znanosti ostavio dragocjeno djelo trajne vrijednosti, koje će se čitati s posebnom pozornošću.

O samoj disertaciji moglo bi se napisati svojevrstan „krimić“. Znanstvenik emeritus Mirko Valentić, na okruglom stolu Andreju Čebotarevu u čast, priređenom u Hrvatskom državnom arhivu 15. listopada 2019., rekao je kako se disertacija izgubila, ali ostaje očekivanje da će jednoga dana iz tame ipak izići na svjetlo dana.

S tom konstatacijom u digitalno vrijeme teško se bilo pomiriti, a ponajmanje je takvo što mogla prihvatiti gđa Ksenija, žena pokojnoga Andreja Čebotareva, koja je znala da je nekoliko primjeraka disertacije odnio na zagrebački Filozofski fakultet, unatoč tvrdnji mentora prof. dr. sc. Drage Roksandića, iznesenoj u e-poruci od 21. listopada 2019., kako mu „nije poznato da postoji bilo kakav artikuliran tekst disertacije“. „Bar meni nije bio dostavljen“, dodao je i predložio da se u Poslijediplomskoj referadi Filozofskoga fakulteta zatraži dokumentacija glede disertacije kolege Čebotareva.

Gđa Ksenija Čebotarev pismeno je 15. siječnja 2020. zamolila tadašnju dekanicu Filozofskoga fakulteta prof. dr. sc. Vesnu Vlahović-Štetić da joj učini dostupnim jedan primjerak disertacije Vlasi Vojne krajine u XVI. i XVII. stoljeću, koju je njezin suprug 2004. odnio na Filozofski fakultet.

U vrlo kratkom roku, 22. siječnja 2020., dekanica Filozofskoga fakulteta javila je da su tekst disertacije pronašli i mogu omogućiti presliku. Jedini uvjet bio je predočiti rješenje o nasljeđivanju.

Nakon toga disertacija je u više primjeraka preslikana i na više mjesta počelo je njezino kritičko čitanje. Hrvatska sveučilišna naklada i Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, nakon što je dobivena financijska potpora Ministarstva znanosti i obrazovanja, odlučili su disertaciju prirediti kao knjigu i tiskati. Objavljivanje se očekivalo još tijekom prošle godine, ali, kako tvrde nakladnici, bilo je mnogo poslova koje je trebalo obaviti – od lektoriranja, fusnota do provjere izvora, napose bogate bibliografije i drugih priloga koji su na kraju knjige.

Knjiga Andreja Čebotareva prva znanstvena sinteza o Vlasima

Knjiga Andreja Čebotareva Vlasi i Vojna krajina u Hrvatskoj, prva znanstvena sinteza o Vlasima, podijeljena je u 12 cjelina: Uvodna razmatranja; Pojam i definicija vlaškoga imena; Historiografski problemi i aspekti vlaškog imena; Pregled teorija o etnogenezi Vlaha; Vlaški jezik; Vlasi na Balkanu; Vlasi u srednjoj Europi; Etnoobilježja vlaškoga svijeta; Vlasi u Osmanskom Carstvu; Vlasi u Hrvatskoj prije turskih ratova; Proces naseljavanja Vlaha u Hrvatsku krajinu; Vlaška prava i dužnosti te Zaključak. Slijede: Izvori; Bibliografija; Prilozi - Prilog I. Kronologija, Prilog II. Pojmovnik, Prilog III. Tablični pregled naseljavanja Vlaha u sjeverozapadnu Hrvatsku i Bilješka o autoru.

Andrej Čebotarev

Recenzent knjige znanstvenik emeritus Mirko Valentić u Predgovoru je napisao da svi mi koji smo imali priliku poznavati kolegu A. Čebotareva „nosimo u sebi snažan osjećaj za njegovu sistematičnost. Znao je tjednima, katkad i mnogo više od toga, 'slagati' unutarnju kompoziciju svoga budućega rada. Možda je ova knjiga najbolji primjer te njegove istraživačke vrline. Nakon što je svog pažljivog čitatelja iscrpno obavijestio o temeljnim povijesnim problemima 'svojih' Vlaha, od uvodnog razmatranja i definicije vlaškog imena, 'proveo' ga je kroz gotovo sve vrlo složene historiografske probleme vlaškog pitanja, do pregleda brojnih teorija o etnogenezi Vlaha i pitanja o njihovu jeziku“, navodi Valentić, koji opetujući autorovu sustavnost, napominje da mu nakon prikaza „balkanskog rasporeda“ te u srednjoj Europi, nije promaknulo „nekoliko manjih vlaških oaza“, poput onih u Mađarskoj, Slovačkoj, Češkoj i Švicarskoj, kao i ona mala naseobina Vlaha trgovaca u Zagrebu s imenima njihovih većih zajednica poput one u Vlaškoj ulici ili Lašćine, na istočnom rubu Zagreba.

Pod utjecajem srpske historiografije pokušalo se negirati Vlahe kao etničku skupinu

Iz prave „košnice“ podataka i zanimljivosti koje nam je ostavio A. Čebotarev u pogledu Vlaha moglo bi se izdvojiti mnogo sličica koje bi čitatelju, svaka na svoj način, bila zanimljiva, kao primjerice svojstva vlaškoga mentaliteta, vlaška osobna imena i prezimena, utjecaj vlaške populacije na hrvatski jezik, kada nestaje vlaški jezik u Hrvatskoj i Bosni, vlaška toponomastika u Hrvatskoj, srpski dokazi da Vlasi nisu Srbi, Vlasi u tursko doba, Vlasi kao urotnici i hajduci itd.

Čebotarev za pojam Vlah kaže da o njemu u leksikografiji ne postoji jedinstvena definicija, u 16. i 17. stoljeću označuje narod koji se bavi nomadskim stočarstvom u visokim planinama Balkana, a dolaskom Turaka stupa u njihovu vojnu službu. Vlaške skupine imaju različita imena: Morlaci, Cincari, Aromuni, Ćići, Ćiribiri, Karavlasi, Kucovlasi itd. Etnogeneza Vlaha nije pouzdano utvrđena, pa im stari autori izvode podrijetlo od Kelta, Tračana, Mezijaca, Ilira, čak i afričkih Maura. Vlaški jezik pripada romanskoj skupini jezika i sličan je rumunjskom. U srednjem vijeku bili su rasprostranjeni na cijelom Balkanu. Dolaskom Slavena u vrijeme velike seobe povlače se u planine u unutrašnjosti ili na dobro zaštićene otoke. Budući da su bili skloni ratovanju, Turci su ih relativno rano uključili u sustav svoje vojske, ponajviše kao akindžije. Slabljenjem Osmanskoga Carstva prelaze na stranu Habsburške Monarhije, gdje također služe u vojsci.

Vlasi u Hrvatsku nisu došli iz Srbije nego iz Bosne

Čebotarev tvrdi kako su Vlasi došli u Hrvatsku prije seobe Arsenija Crnojevića (1690.) te da nisu došli iz Srbije nego iz Bosne u kojoj još tada nije bilo formirane srpske etničke zajednice. „Ne postoji nikakav razlog zašto se ne bi Vlahe, ako su stvarno bili Srbi, doista tako i nazivalo u tadašnjim dokumentima Hrvatskog sabora i austrijskih vojnih institucija. Njih se, ipak, bilježi isključivo kao Wallache, a primjeri u kojima su spomenuti 'Rasciani' izuzetno su rijetki“, tvrdi Čebotarev, koji smatra važnim problemom to što se posljednjih desetljeća pod utjecajem srpske historiografije čak i u Hrvatskoj pokušalo negirati Vlahe kao etničku skupinu, čime je nastao, kako tvrdi, znanstveni falsifikat. U tom pogledu, kako dodaje, iskorištena je „cijela paleta stavova“ pa se tvrdilo da su Vlasi samo socijalna kategorija. 

Recenzent knjige znanstvenik emeritus Mirko Valentić

Prema Čebotarevljevim riječima Vlasi se u Hrvatskoj naseljavaju s dolaskom Turaka u 16. i 17. stoljeću, ali nakon njihova odlaska Vlasi i dalje ostaju u Hrvatskoj. Budući da su bili pravoslavne vjeroispovijesti, poslije se, osobito u 19. st., pod utjecajem Srpske pravoslavne Crkve njihovi potomci pretapaju u Srbe.

U Predgovoru knjizi Valentić napominje kako je u zatiranju arhivskih dokaza prema kojima je bilo razvidno da doseljeni Vlasi u Hrvatskoj ne pripadaju srpskom korpusu najdalje otišao srpski povjesničar Aleksa Ivić u svojoj knjizi: Seoba Srba u Hrvatsku i Slavoniju, tiskanoj 1909. godine. Kako objašnjava, radeći na arhivskoj građi bečkih arhiva o velikim etničkim mijenama stanovništva u Hrvatskoj, u vrijeme ratova s Turcima i naseljavanju Vlaha u Hrvatsku, Ivić je obavio najveća krivotvorenja u našoj povijesti: u svakom arhivskom dokumentu u kojem je pisalo ime Vlah, spremajući se na objavljivanje tih dokumenata, precrtavao je vlaško ime i dopisivao srpsko ime! „Njegova zbirka dokumenata iz bečkih arhiva služila je velikosrpskim ciljevima kao 'arhivski dokazi' kako se u Hrvatsku, tijekom turskih ratova XVI. i XVII. stoljeća, ne doseljavaju Vlasi nego Srbi!“, navodi Valentić.

Zašto je jugoslavenska historiografija izbjegavala priznati Vlahe kao narod

Čebotarev odgovara komparativno na mnoga pitanja, ali i otvara više zanimljivih pitanja u svezi s Vlasima, kao primjerice: zašto Turci naseljavaju nomadske Vlahe u opustošenu Hrvatsku; kako je bilo moguće da srpska manjina promijeni nacionalni osjećaj vlaške većine; zbog čega je pravoslavnim Vlasima bila milija Srpska pravoslavna Crkva s njima nenarodnim slavenskim jezikom, a ne Rimokatolička s njima srodnim latinskim jezikom; zašto je službena historiografija bivše Jugoslavije izbjegavala priznati Vlahe kao narod, a istodobno ih službena državna statistika priznavala kao nacionalnu manjinu na općim popisima stanovništva itd.

Knjiga Andreja Čebotareva Vlasi i Vojna krajina u Hrvatskoj važan je prinos uspomeni na samozatajnoga znanstvenika, ali nadasve golem dobitak hrvatskoj historiografiji. To važno monografsko djelo konačno će slomiti pogled na Vlahe koji je desetljećima stvarala jugohistoriografija, ponajviše u službi velikosrpske i marksističke ideologije. Knjiga bi mogla biti vrlo poticajna i povijesnim, etnološkim, antropološkim, jezikoslovnim, sociološkim, vojnim i inim istraživanjima.

Prema riječima gđe Ksenije Čebotarev onoga dana kad se vratio s Filozofskoga fakulteta a disertacija mu nije bila prihvaćena, njezin je suprug kratko rekao: „Danas je umrla hrvatska znanost.“ Znao je poslije mnogo puta reći, prisjeća se, da bi bila srušena njegova koncepcija disertacije kad bi prihvatio opaske, što nije mogao dopustiti.

„Sve ga je to psihički slomilo. Zvali su ga poslije s Hrvatskih studija da kod njih doktorira, ali je pozive odbijao“, rekla je.

Andrej Čebotarev (1954. – 2018.) rođen je u Zagrebu, gdje je diplomirao arheologiju. Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu stekao je magisterij iz informacijskih znanosti (1993.). U Hrvatskom državnom arhivu radio je od 1985. do 1991., a zatim u Hrvatskom institutu za povijest do 2005. godine, u zvanju znanstvenoga asistenta. Autor je 60-ak znanstvenih, stručnih, popularnih radova, feljtona i bibliografskih osvrta s područja arhivistike, povijesti, teologije i kulture. Objavljivao je u znanstvenim časopisima „Arhivskom vjesniku“, „Povijesnim prilozima“, „Časopisu za suvremenu povijest“ i „Novoj prisutnosti“. Bio je početkom 1992. sudionik Domovinskog rata, na prvoj crti bojišnice, kod Vladislavaca, zbog čega je dobio dva odličja.

Marko Curać

Povezano: Razgovor s prof. em. Mirkom Valentićem - Kako su Vlasi u Hrvatskoj postali Srbi ili pretvoreni u Srbe?