Skica koja pokazuje način efikasnog prijenosa energija pomoću magnetskog polja koji je predložila grupa Marina Soljačića:
Marin Soljačić: Zvuk pražnjenja mobitela u noći doveo me do izuma
Otkad je u četvrtak navečer objavljeno da je mladi hrvatski
znanstvenik Marin Soljačić (33) na čelu skupine znanstvenika s
Massachusetts Institute of Technology (MIT) izveo eksperiment bežičnog
prijenosa energije, to je otkriće udarna tema praktički svih svjetskih
medija.
WiTricity, kako se zove koncept bežičnog prijenosa energije, mnogi su
analitičari proglasili revolucionarnim jer bismo se zahvaljujući tome
već za nekoliko godina mogli riješiti kabela i žica uz pomoć kojih
napajamo mobitele, laptope i slične uređaje. S Marinom Soljačićem danas poslijepodne razgovarali smo telefonski.
Kako ste došli na ideju koncepta bežičnog prijenosa energije?
Zahvaljuljući mome mobitelu, on me učestalo noću budio signalom koji
je upozoravao da je prazan jer sam ga zaboravio napuniti. Kad me jedne
noći probudio, počeo sam razmišljati kako bi bilo lijepo da se mobitel
puni sam od sebe i da se ne moram o tome brinuti. Onda smo razmišljali
koji bi se fizikalni fenomeni mogli iskoristiti za to pa smo se tako
dosjetili rezonancije. Riječ je o fizikalnom fenomenu kod kojega neki
predmet počinje titrati kada se pobudi frekvencija njegova vlastitog
titraja.
Svoj ste teorijski koncept predstavili u San Franciscu u studenome
prošle godine najavivši da bi se prvi rezultati mogli znati za godinu
ili dvije, no uspjeli ste već nakon nekoliko meseci?
Mislim da je bolje ne davati velika obećanja na početku. Mi smo
polako razmišljali i razvijali ideje o rezonanciji, a koncept je
izgledao obećavajuće. Tako smo i počeli eksperimente u kojima smo
uspjeli dokazati bežični prijenos energije na udaljenosti od dva metra
i sa žaruljom snage 60 W.
Svoj ste koncept nazvali WiTricity. Što to znači?
Wireless Electricity, dakle u prijevodu bežična struja. Taj je naziv smislio jedan od suradnika.
Gdje će bežični prijenos energije najprije naći primjenu i kada?
Naša je vizija da to bude kod mobitela, laptopa, MP3 playera, malih
kućnih robota i sličnih uređaja. No, teško je predvidjeti hoće li to
tako uistinu i biti. Nije teško predvidjeti koje će tehnologije biti
dostupne za pet godina, no vidjet ćemo hoće li se to ljudima svidjeti i
hoće li im biti praktično. Ipak, važno je da smo pokazali da je to
moguće, a na industriji i potrošačima je da odluče što žele.
Mnogi su ljudi već sada pitaju kako će WiTricity utjecati na zdravlje?
To je važno pitanje, jer ljudi stalno raspravljaju o tome zrače li
mobiteli i bežični telefoni ili ne. Mi ne radimo medicinska
istraživanja. To rade drugi, a na temelju tih istraživanja
agencije za zaštitu zdravlja određuju prihvatljive razine električnog i
magnetskog polja. Mi vjerujemo da se naš dizajn može usavršiti tako da
razina zračenja bude ispod općeprihvaćenih razina.
Hoćemo li se u budućnosti moći riješiti većine kabela?
Kada je moj sin Fran u stanu moga tate ugledao 20 godina star telefon, pitao je zašto je on žicom pričvršćen za zid. Tada sam se zamislio jer su nama žice i kabeli nešto normalno, što nije slučaj s generacijama koje dolaze. No, isto tako je bilo i s nama, odrasli smo s televizorima i kompjutorima pa nam je neshvatljivo da su ljudi nekad živjeli bez njih.
Može li se u budućnosti očekivati da ćemo bežičnim putem prenositi energiju i na velike udaljenosti?
Ne, naš koncept je planiran na udaljenosti na razini sobe i ne vidimo kako bi se to moglo pomaknuti na 100 metara ili veće udaljenosti. Možda će netko drugi u budućnosti razviti neki drugi koncept bežičnog prijenosa energije, no sigurno je da naš WiTricity nije predviđen za velike udaljenosti.
Što sada planirate?
Nastavljamo s eksperimentima, jer planiramo povećati učinkovitost u prijenosu energije sa sadašnjih 50 na 70 do 80 posto. Namjeravamo smanjiti i veličinu zavojnica te povećati udaljenost prijenosa s dva na četiri do pet metara.
Vlada li na MIT-u, gdje ste izvanredni profesor, uzbuđenje zbog vašeg otkrića o kojem pišu mediji iz cijelog svijeta?
Pa teško je biti ravnodušan, no novinari me praktički opsjedaju. Ujutro me probudio neki kanadski novinar, a telefon mi zvoni svake minute. Moram priznati da nismo očekivali ovakav medijski interes, a kako su četvorica mojih suradnika na putu, novinarima smo na raspolaganju samo jedan kolega i ja.
Tanja Rudež
Jutarnji list
{mxc}