Zaobiđeno je i stajalište Ustavnog suda

Objavljeno u "Hrvatskom slovu“ 13. travnja 2007. godine, Otvoreno pismo znanstvenika, doktora znanosti i 20 članova Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, upućeno predsjednicima Vlade i Hrvatskog sabora, ministru za znanost, obrazovanje i šport te Odboru za znanost, obrazovanje i kulturu Sabora, s nadnaslovom: "Krivotvorenje novije hrvatske povijesti", izaziva nevjerojatne konstrukcije i zaključke.

U uvjerenju da treba poduzeti sve i učiniti sve da se ne prepuste zaboravu povijesne borbe hrvatskog naroda za slobodu i samostalnost Hrvatske, poslije posjeta Memorijalnom Holokaust centru u Washingtonu koncem 1994. godine, zastupao sam i javno iznosio ideju o potrebi izgradnje hrvatskog Memorijalnog središta (centra) stradanja za slobodu i samostalnost s posebnim naglaskom na Domovinski rat 1990.-1996. (Apel hrvatskoj javnosti - "Fokus" 6. lipnja 2002., "Dom i svijet" 18. veljače 2002., "Vjesnik" - 8. srpnja 2002., Pismo svim Biskupima, državnim dužnosnicima: predsjedniku Vlade, Sabora, svim županima i gradonačelnicima).

Smatrao sam da Hrvatski sabor treba biti glavni pokrovitelj cijele akcije izgradnje Centra koji bi trebao biti, ne samo memorijalni, nego i edukativni centar, susretište raznih stručno znanstvenih skupova posvećenih problemima borbe za samostalnost Hrvatske, od Zrinsko Frankopanske borbe, preko Kvaternikove borbe za samostalnu Hrvatsku u drugoj polovici devetnaestog stoljeća, masovnih progona i pogubljenja Hrvata poslije Versajskih sporazuma i stvaranja neprirodne jugoslavenske zajednice 1918. godine, proglašenja Nezavisne države Hrvatske 10. travnja 1941. godine, tragičnih događaja i masovnih pokolja na bleiburškom polju i "Križnom putu" diljem Slovenije pa sve do Prištine i Skoplja, 1945. godine, sva stradanja u političkim progonima od 1945. - do 25. siječnja 1991. godine, kad je bio zadnji politički proces protiv Virovitičana kod Vojnog suda u Zagrebu.

U tom Centru bila bi istaknuta na posebni način, sva stradanja: ljudstva, kulturnih dobara, razrušenih vjerskih objekata, prikaz razrušenih hrvatskih gradova - od Vukovara, Dubrovnika, Karlovca, Šibenika, Zadra, Gospića, Siska, i drugih mjesta (oko 135 naselja) u vrijeme srpske agresije na Hrvatsku (1990.-1996.), kao i stradanja počinjena od strane dijela pobunjenih Srba, u nekim dijelovima Hrvatske, koju je pobunu potaknuo i pružao joj svu logistiku srpsko-crnogorski agresor i bivše JNA.. Sve su to značajne činjenice koje traže jedno zajedničko središnje mjesto njihove evidencije, znanstveno praćenje i izučavanje, jer bi upravo takav Memorijalni centar onemogućio ovakve nestručne, nepovijesne postupke u pisanju povijesti svih tih događanja.

U spomenutom Otvorenom pismu autori se pozivaju na stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske u Izvješću br. U-X-2271/2002., od 12. studenoga 2002. To najbolje pokazuje čime i kako su se pisci spornih udžbenika služili, jer stajalište Ustavnog suda, odredbama Ustavnog zakona o Ustavnom sudu, obvezuju sve institucije i pojedince u njihovoj obradi pitanja kojih se Ustavni sud dotaknuo u svom zauzetom stajalištu. Ustavni sud je u izradi navedenog izvješća, imao na raspolaganju i uvide u 117 dokumenata agresorskih i pobunjeničkih snaga koje je trebao razraditi i ocijeniti da bi zauzeo svoj pravorijek, stajalište, u navedenom Izvješću.

U tom kontekstu shvaćanja uloge Hrvatskog sabora, osobno sam se obratio Hrvatskom saboru s inicijativom da se pristupi izgradnji Memorijalnog centra. Od Predsjednika Hrvatskog sabora dobio sam pod brojem: Klasa-921-15/02-03/01, Urbroj: 611/1-02-1928, od 30. listopada 2002., odgovor u kojemu se kaže da: "Predsjedništvo Hrvatskog sabora načelno prihvaćalo (prihvaća) i podupire Inicijativu za izgradnju Memorijalnog centra stradanja hrvatskog naroda za slobodu i samostalnost, te smatra potrebnim da se o mogućem načinu provedbe Inicijative i koncepcije Memorijalnog centra očituje Vlada Republike Hrvatske".

Poslije te obavijesti nije bilo nikakvih novih izvješća, pa sam se, poslije smjene vlasti u ožujku 2004. godine obratio pismom predsjedniku Vlade i Sabora, te ministrici Jadranki Kosor - svima s identičnim sadržajem, s molbom da se pokrene ta akcija izgradnje Memorijalnog centra suglasno načelnom prihvaćanju inicijative na 48 sjednici Predsjedništva Sabora.

U međuvremenu Hrvatski svjetski kongres je, na zasjedanju u Zagrebu, održanom od 6. do 9. ožujka 2007., odlučio prihvatiti tu inicijativu i ući u akciju izgradnje Memorijalnog centra, ali nisam mogao dati točan odgovor o stanju akcije kod Hrvatskog sabora pa sam, prema uputi, 10. ožujka preporučenim putem, poslao Predsjedništvu sabora pismo s molbom da bi se dala informacija o stanju akcije za koju je Predsjedništvo sabora dalo svoju načelnu suglasnost. Međutim, ništa ne mogu kazati HSK-u, jer do danas nisam dobio niti riječi od Predsjedništva.

Sami sukobi oko sadržaja udžbenika novije hrvatske povijesti za 8. razred osnovne škole, uvjerljivo potvrđuju štetnost ovakvog odnosa prema problemu izgradnje Memorijalnog centra, jer da je on izgrađen i uređen, mnogi problemi se nikada ne bi postavljali u ovako osjetljivim pitanjima, osobito kad iskazujemo poštovanje žrtvama i njihovoj moralnoj veličini, kao baštini naše sadašnjosti.

Milan Vuković
Hrvatsko slovo

{mxc}