„Bitno o bitnome - Mala knjiga duhovnih eseja“
(DHK, Zagreb, 2023.)
U četvrtak 22. veljače 2024. u 12 sati u Društvu hrvatskih književnika održat će se predstavljanje nove knjige Sanje Nikčević „Bitno o bitnome - Mala knjiga duhovnih eseja“ (DHK, Zagreb, 2023.). O knjizi će govoriti Antun Pavešković, Đuro Vidmarović i autorica, uz sudjelovanje gosta iznenađenja!
Sanja Nikčević, teatrologinja, kazališna kritičarka, urednica, redovita profesorica u miru, u svojoj je struci napisala 11 autorskih knjiga i nekoliko stotina članaka o kazalištu i drami. Međutim, ova knjiga „Bitno o bitnome“ predstavlja ju u sasvim drugom svjetlu, kao autoricu eseja (crtica, priča, svjedočanstava, polemika) duhovnoga nadahnuća koje je od 2011. objavljivala u časopisima (Book, Rhema) i na portalima (Bitno.net).
Svi su tekstovi napisani jednostavnim i razumljivim jezikom kao topla i duhovita proza koja u sebi nosi temeljni životni optimizam i afirmaciju smisla života. To ju čini zanimljivim štivom za čitanje, ali, kako je riječ o osobnim stajalištima i iskustvima, može biti snažan poticaj čitatelju da u svoj život pusti radost, toplinu, dobrotu, zahvalnost i smisao.
Knjiga se sastoji od tri dijela. U prvom i najvećem dijelu knjige „Osobne spoznaje bitnog ili kako upaliti svjetlo“ priče su o osobnim trenutcima spoznaje onog bitnog, koje su potaknuli ili potvrdili događaji iz svakodnevnog života.
Drugi su dio „Odgovori na teška a bitna pitanja“. Iako se često govori da je kršćanstvo religija „koja zaglupljuje i ne dopušta raspravu“, to nije istina. U drugom dijelu su odgovori na teška pitanja o smislu života i vjeri što su ih postavljali ljudi oko nje ili ona sama i zbog kojih je analizirala i bolje upoznavala Krista, Crkvu ili kršćanstvo.
Iako ovo nije knjiga o kazalištu, u trećem dijelu autorica polemizira s porukama koje umjetnost šalje pa će tako knjiga „Moby Dick“, film „Svećenikova djeca“ ili „Amadeus“, te sv. Tereza Avilska ili Edita Majić biti poticaji za priču o važnim izborima u životu, a reagirat će i na provokacije o Crkvi i vjeri. No te reakcije nisu paskvile nego spoznaje onog što je njoj bitno i u vjeri i u životu.
Knjiga pokazuje da se do odgovora o bitnom u našem životu dolazi na razne načine: osjećajem, doživljajem, razmišljanjem ili učenjem te da je pozicija katoličkog intelektualca svjesna i promišljena odluka pri čemu vjera ne umanjuje ljudsku misao, dapače, produbljuje ju.
„Ne znam ni tko će to čitati, ali sam zahvalna na prilici da ih sama ponovno pročitam i da samu sebe osnažim. Naime tu ima puno spoznaja i dodira anđelovih krila koje s vremenom zaboravimo. Ti nas dodiri podsjećaju da vrijedi u svoj život pustiti dobrotu, ljepotu, radost, zahvalnost, smisao. Ako barem jednu osobu ova knjiga tako dotakne i osnaži, potakne i ojača - ima smisla“, napisala je autorica u uvodu knjige.
__________
Budući da je misija Sanje Nikčević borba za naše pravo na lijepo, dobro i sveto u umjetnosti (zbog čega na Portalu HKV-a bira drame koje objavljujemo), kao primjer tekstova u knjizi odabrali smo onaj koji ima veze s umjetnosti i talentima iz drugoga dijela knjige, gdje se daju odgovori na neka teška pitanja. (hkv)
__________
OHOLOST, MOZART I SALIERI
ILI
ŠTO ĆEŠ UČINITI S TALENTIMA KOJE TI JE BOG DAO?
(2013. – 2015.)
Uz film Amadeus, režija Miloš Forman, scenarist Peter Shaffer, Orion Pictures, SAD, 1984.
Film Miloša Formana Amadeus iz 1984. jedan je od onih filmova koje ću pamtiti cijeli život. Ako slučajno niste, pogledajte ga jer je izvrstan! U njemu ostarjeli Antonio Salieri (1750. – 1825.), očito pred smrt svećeniku u ispovijedi priča o svojoj mržnji prema Wolfgangu Amadeusu Mozartu (1756. – 1791.), mladom i genijalnom austrijskom glazbeniku, o Mozartovim zadnjim godinama života, njegovu nesretnom kraju, te o svome grijehu vezanome uz to.
Ugledan kompozitor bečkoga dvora, Salieri, jedini je bio u stanju vidjeti veličinu Mozartove glazbene genijalnosti kad je ovaj stigao onamo. Shvatio je da je Mozartu Bog dao pravi božanski talent, a njemu tek prosječnost. No, Mozart je bio neodgovorna i nezrela osoba. Po Salieriju nedostojna božanskog talenta.
Pamtim cijeli film, ali najviše pamtim jednu scenu. Nakon što Constanca, Mozartova žena, donese neke Mozartove note i traži Salijerijevu zaštitu, on pogleda te note i shvati koliko je Mozart uistinu genijalan. Okrene se bez riječi, ode u svoju sobu i kaže Kristu raspetom na križu:
„Od danas smo neprijatelji jer si ti kao svoj instrument izabrao hvalisavog, pohotnog, slinavog, neodgovornog mladca. A meni si dao samo talent da to prepoznam! Zbog toga te se odričem i jer si nepravedan i neljubazan ja ću ometati i uništiti tvoje stvorenje.“
Na to Salieri baci križ u vatru i odluči uništiti Mozarta. Kad je Salieri bacio križ u vatru ja sam se tako stresla da sam u kinu skoro pala sa stolca. I dan-danas, kad se samo sjetim te scene, prođu me trnci jer me svaki put pogodi strahota tog čina – svjesnog odricanja Boga, svjesnog gubitka vječnog raja! Salieri nije samo krenuo u rat protiv Mozarta, on je krenuo u rat protiv Boga, on je svjesno s tim križem u vatru bacio i vlastitu dušu! Svoju je vječnu dušu osudio na vječne muke! Salieri je bio religiozan i znao je da Bog postoji i da svaki čovjek ima vječnu dušu, znao je da postoji i raj i pakao! Znao je da, ako se tako jasno i glasno odrekne Boga, ide u pakao. I svejedno je to učinio. Zašto? Zbog talenta – koji nije dobio. Zbog toga što ga je Bog stvorio mediokritetom! Osrednjim!
Sve se znalo, ali to nije samo zavist mediokriteta prema genijalcu
Salierijeva zavist prema Mozartu bila je javna tajna i za vrijeme njihovih života pa su odmah nakon Mozartove rane smrti krenule glasine po Beču (a to znači i puno, puno šire jer je Austrougarska monarhija bila jako povezana pa su vijesti. ali i tračevi, brzo putovali) da ga je Salieri otrovao! Te su priče živjele sve do Saliereve smrti (tridesetak godina nakon Mozarta) koju je Aleksandar Puškin jedva dočekao i odmah napisao tragediju Mozart i Salieri (1830.). Tragedija je, pak, inspirirala skladatelja Nikolaja Rimski Korsakova na skladanje istoimene opere 1898., a britanskog pisca Petera Shaffera na dramu Amadeus (1979.). Shafferova drama je inspirirala češkog redatelja, friško izbjeglog u SAD, Miloša Formana, da 1984. snimi istoimeni film koji je dobio osam Oscara i u kojem je spomenuta scena s početka ovog teksta.
Kod nas je Gavella igrala dramu Petera Shaffera nedugo nakon britanske praizvedbe, 1981., u režiji Želimira Mesarića gdje je Mozarta igrao Božidar Boban a Salierija Pero Kvrgić. Bila mi je to odlična predstava, tek danas znam kako je bila velika. Igrali su ga i u riječkom kazalištu 2006. (režija Tomi Janežić, Salierija je igrao Žarko Radić, a Mozarta Edvin Liverić) i u Dramskom kazalištu Gavella 2014. Režirala ga je Dora Ruždjak Podolski, Salierija je glumio izvrsni Enes Vejzović, a Mozarta Filip Križan.
U umjetnosti ta se priča uvijek tumači kao zavist mediokriteta prema genijalcu: mediokritet koji zna prepoznati. ali ne može dosegnuti pa odluči uništiti genijalca. Međutim, ima tu puno više i puno važnijih stvari. To je priča o talentima koje nam je Bog dao i našoj odluci što ćemo s njima učiniti. Naime, i Mozart i Salieri su puno dobili, ali su obojica to na neki način odbacila, odnosno prokockala! Zbog – oholosti! Njih dvojica se uvijek prikazuju kao oprečni, ali imaju jednu zajedničku crtu zbog koje obojica stradavaju. Oholost.
Priča o Mozartu i Salieriju nije priča o zavidnom mediokritetu koji uništava genijalca, ovo je priča o gubljenju talenta i duše zbog oholosti.
Salierijeva oholost ili ja sam to zaslužio!!!
Antonio Salieri (1750. – 1825.) je Talijan rođen u Legnanu, sjeverno od Verone, ali je cijeli život živio na austrijskom dvoru. Dvadeset godina bio je glavni kompozitor i direktor talijanske opere na dvoru Josipa II. Budući da u suvremenom svijetu ne volimo Austrougarsku, sve predstave Amadeusa koje sam vidjela prikazivale su Josipa II. kao osobu zaostalu u intelektualnom razvoju, a ni film ga ne voli previše. To je krivo, jer je on je bio je jedan od najboljih austrougarskih i europskih careva, takozvani prosvijećeni apsolutist. Radio je na dobrobit svoje zemlje, a volio je i poticao umjetnost.
Josip II. je iznimno cijenio upravo Salierija, a u tome nije bio jedini. Salieri je bio popularan u cijeloj Europi. Njegove su opere postavljane po velikim opernim kućama, a utjecao je i na druge glazbenike tog doba. Uz to je bio i izvrstan pedagog, učenici su mu bili Ludwig van Beethoven, Franz Schubert, Franz Liszt, pa i sam Mozart! Bio je glavna ličnost razvoja talijanske opere druge polovine 18. stoljeća.
Dakle, za svog je života na zemlji očito dobio sve što se moglo dobiti. Imao je novac, ugled, čast i moć u svojoj struci do krajnjih granica. Živio je dugo, sedamdeset i pet godina, obasut počastima.
Bog je Salieriju očito dao mnogo talenata: osim glazbenog talenta i umijeća, dao mu je uljudnost, sposobnost komunikacije s ljudima, profesionalnost, odgovornost, preciznost, upornost. Znao je mnogo o glazbi i znao je to prenijeti drugima, što je također talent – poučavanja. Dakle, bio je vrstan glazbenik, skladatelj i pedagog.
Njegovo 'pucanje' uzrokovao je susret s Mozartom. Kad je vidio veličinu Mozartova genija prezreo je svoj talent jer je shvatio da je manji od Mozartovog! Salierijev je grijeh bio u tome što je mislio da je svojim životom zaslužio dobiti najveći talent na svijetu, jer je bio i pošten, i dobar, i pravedan, i postio je, i molio, i živio asketski. Nije varao ženu s mladim pjevačicama, odupirao se raznim napastima koje su mu se zbog položaja nudile na tanjuru. Mislio je da jako ljubi Boga, da mu je sve dao, i da zaslužuje od njega izvanredan talent. To je dokaz da je Salieri u svojoj glavi s Bogom sklopio pakt kakvi se sklapaju s poganskim bogovima koji su za ono što su davali tražili žrtvu u zlatu ili krvi. To je dokaz da uopće nije poznavao Boga u kojega je navodno vjerovao – Isusa Krista. Niti ga je želio upoznati. Salierija je zanimao samo vlastiti talent, njegov položaj u svijetu. Živio je u uvjerenju da je sve u redu, da pogodba funkcionira jer je do nije Mozartova dolaska bio na vrhu glazbenog svijeta. Kad je vidio Mozarta, shvatio je da je ovaj nadareniji, a da živi lakoumno i grešno, da taj talent nije od Boga zaslužio nego ga je dobio. Zato je prezreo je sve što je dotad imao i dobio te se naljutio na Boga. Ali se nije odrekao pozicije, moći i ostalih zasluga na zemlji! Samo se odrekao Boga i onog vječnog u sebi, duše.
Dakle, očito nije poznavao Krista, nije znao da nam On daje bez da smo zaslužili, da nam daje iz vlastite ljubavlji i da nam daje različite darove. Salieri očito nije bio zahvalan Kristu za obilje kojim ga je obdario. On nije Bogu davao ništa iz ljubavi, nego ga je svojim životom mislio potkupiti, a kad je shvatio da nije dobio sve što je želio, prešao je na drugu stranu! Postio je i molio, išao je u crkvu i živo kreposno, ali je u srcu nosio velike grijehe: zavist, ljubomoru i oholost. Njegovi su ga grijesi doveli do zločina i gubitka duše! U filmu se stari Salieri ispovijeda mladom svećeniku i priča svoju priču, ali se po završetku svoje ispovijedi ne kaje i ne traži oprost. On samo želi uprljati i svećenika i pomutiti mu vjeru. Tada se gledatelju otkriva da je Salieri zapravo u ludnici jer je poludio; sebe smatra svecem mediokritetâ i njihovim papom! Dakle, iako je izbjegao zemaljskoj pravdi, dobio je Božju. Osim što je izgubio razum, nakon njegove smrti opao je interes za njegovu glazbu.
Salieri je poput farizeja. Oni nikad nisu rekli da Krist ne čini čuda, da je lažni prorok ili lažni čudotvorac. Naprotiv, znali su da je on pravi i upravo to ih je naljutilo. Silno ih je ljutilo što je Bog dao jednom tesarevom sinu i tamo nekim ribarima da čine takva čuda, a još su radili subotom i družili se s nedostojnim ljudima (gubavcima, prostitutkama, lopovima i carinicima). Za razliku od farizeja koji su slijedili sve odredbe Božjih zakona, a nisu dobili tako veliki talent. Problem je u tšto su farizeji mislili: prvo, da su svoje talente zaslužili i drugo: da je Božja ljubav ograničena. Iako su farizeji iz priče o Starom zavjetu, Salieri je trebao znati da je Isus promijenio priču. Ali očito mu ta promijenjena priča nije bila jasna.
Sv. Toma je bio jako velik i debeo i jednom mu je jedan subrat rekao da je lako njemu kad je tako velik pa u nj stane puno pameti i Božjih darova. Toma je odgovorio:
„Bog nas je stvorio različite, možemo biti ili mala boca, ili litrena, ili demižon, ili bačva. Nije važno koliko si velika boca, važno je da si ispunjen Ljubavlju Božjom do vrha. A ako si ispunjen do vrha onda ti je svejedno je li ona druga veća ili manja od tebe!“
Salierijeva trolitrena boca je bila ispunjena do vrha, ali kad je vidio Mozartov demižon naljutio se na Boga, što je dokaz da ta njegova boca nije bila ispunjena samo Božjom ljubavi nego vlastitom taštinom i ohološću. Bio je ohol na svoju pravednost, tašt na svoj talent i zavidan na tuđem talentu. Koji, po njegovom mišljenju, ne zaslužuje.
Oholost Mozarta ili ništa mi nije dovoljno!!!
S druge strane, Wolfganga Amadeusa Mozarta (1756. – 1791.), austrijskog skladatelja i glazbenika, Bog je učinio glazbenim genijem. Bio je čudo od djeteta tako da je do desete godine već bio kompozitor i glazbenik priznat u čitavoj Europi. Cijela mu je obitelj bila glazbeno obrazovana: sestra pjevačica, a otac kompozitor i učitelj violine koji se posvetio promicanju svoje djece, naročito mladog Mozarta. Car je od njega naručivao opere za dvorsku operu; čak je, usprkos vladajućem talijanskom klanu na dvoru, od njega naručio operu na njemačkom! Na kraju je Mozart dobio i mjesto dvorskog kompozitora sa stalnom plaćom. U početku su mu dolazili i brojni učenici.
Međutim, njemu ništa nije bilo dovoljno. Precjenjivao je svoj genij, govorio kako su svi ostali glupi i loši, a on najveći. Bio je neuljudan, okrutan, rastrošan, prost. Osim glazbenog, on zapravo nije imao nikakvo obrazovanje, bio je fah idiot. A nije imao ni socijalnih vještina, čitav se život ponašao kao razmaženo derište. To je bilo slatko kad je imao pet godina i noge mu nisu dosezale pod kad bi sjeo na onaj stolček pred čembalom, ali s trideset je bilo malo nezgodno. Za tren bi potrošio sav zarađeni novac. Sve oko sebe prezirao je smatrajući ih ili netalentiranima ili nesposobnima da ga shvate. Smatrao je da zbog talenta zaslužuje apsolutno sve! I sav novac koji želi, i sve pozicije, i svu čast, i svu slavu. A sve što bi dobio bilo mu je nedostatno. Optuživao je Salierija i ostale Talijane u Beču da mu onemogućuju stvaranje, ogovarao ih je i vrijeđao.
Iako je od Boga dobio velik poklon, Boga nije ni upoznao jer je živio potpuno neodgovorno i bahato. Istina je da ga unatoč njegovoj velikoj popularnosti suvremenici nisu mogli u potpunosti shvatiti. Priča se da mu je car Josip II. jednom rekao: To što Vi radite je očito genijalno, ali to je za naše uši previše nota! No bilo je i dovoljno onih koji su ga voljeli i cijenili, i dovoljno novca, i dovoljno pozicija za njega... Bilo bi i dovoljno učenika da je htio normalno raditi, no učenike je vrijeđao, nije dolazio na satove, bio nedgovoran... Stalno se govori kako je umro u siromaštvu, ali nitko ne kaže koliko mu je novaca prošlo kroz ruke. Jako puno i jako olako.
Mozart je umro mlad, u 35. godini, skladajući Rekvijem, misu za mrtve, koji nije dovršio. Umro je od neke groznice koju tadašnja medicina nije mogla dijagnosticirati, a sumnjalo se da ga je Salieri otrovao. Možda i ja, ali lako je moguće da su Mozarta stajali glave njegovi poroci: pijančevanje, nespavanje, bludničenje. Govorilo se i da je umro od sifilisa. Lako moguće. Živio je intenzivno, krenuo rano i nije ni čudo da je 'izgorio'.
Bio je potpuno neodgovoran prema svom talentu. Odnosno, bio je svjestan svoje genijalnosti, ali bez odgovornosti i zahvalnosti onome tko mu je to dao. Mislio je da je njegov talent iznad svega, iznad ljudi pa i iznad Boga. Njegov je demižon bio pun, ali je stalno gledao one manje boce i podsmjehivao im se, što znači da ni on nije bio ispunjen Božjom ljubavi nego taštinom i oholosti. To je bio njegov grijeh: taština i oholost zbog onoga što ima, i neodgovornost prema tome! Svoj je talent protratio; da je živio drugačije, mogao je napraviti još mnogo genijalnih stvari. Ah, da, i kod njega je u demižonu bila i zavist na pozicije i novac drugih jer je smatrao da to ne zaslužuju.
Prispodoba o talentima ili a što ćeš ti učiniti sa svojima
Što su uopće talenti, i što činiti s njima? Je li nam to netko ikad rekao? Naravno da jest. U Bibliji je zapisana prispodoba koju je ispričao Isus:
Doista, kao kad ono čovjek, polazeći na put, dozva sluge i dade im svoj imetak. Jednomu dade pet talenata, drugomu dva, a trećemu jedan – svakomu po njegovoj sposobnosti. I otputova. Onaj koji je primio pet talenata odmah ode, upotrijebi ih i stekne drugih pet. Isto tako i onaj sa dva stekne druga dva. Onaj naprotiv koji je primio jedan ode, otkopa zemlju i sakri novac gospodarov. Nakon dugo vremena dođe gospodar tih slugu i zatraži od njih račun. Pristupi mu onaj što je primio pet talenata i donese drugih pet govoreći: 'Gospodaru! Pet si mi talenata predao. Evo, drugih sam pet talenata stekao!' Reče mu gospodar: 'Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!' Pristupi i onaj sa dva talenta te reče: 'Gospodaru! Dva si mi talenta predao. Evo, druga sam dva talenta stekao!' Reče mu gospodar: 'Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga.' A pristupi i onaj koji je primio jedan talenat te reče: 'Gospodaru! Znadoh te: čovjek si strog, žanješ gdje nisi sijao i kupiš gdje nisi vijao. Pobojah se stoga, odoh i sakrih talenat tvoj u zemlju. Evo ti tvoje!' A gospodar mu reče: 'Slugo zli i lijeni! Znao si da žanjem gdje nisam sijao i kupim gdje nisam vijao! Trebalo je dakle da uložiš moj novac kod novčara i ja bih po povratku izvadio svoje s dobitkom. Uzmite stoga od njega talenat i podajte onomu koji ih ima deset. Doista, onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima. A beskorisnoga slugu izbacite van u tamu. Ondje će biti plač i škrgut zubi.' („Evanđelje po Mateju“ 25,14-30)
Talent o kojemu se govori u ovoj biblijskoj prispodobi u našem jeziku znači starogrčku novčanu jedinicu i mjeru za težinu, ali i iznimnu stvaralačku i intelektualnu sposobnost na nekom području, dar (npr. pjesnički talent). Ta dva značenja odlično idu uz ovu prispodobu jer ona ne govori samo o novcu koji je Gospodar povjerio slugama, a onda od njih tražio račun, nego o svim darovima koje nam je Bog dao na raspolaganje na zemlji. Dakle, o svim talentima. Prispodoba nam kaže da su svi ti talenti koje smo dobili – poklon, svakome po njegovoj sposobnosti! Ali prema Božjoj, a ne našoj procjeni vlastitih sposobnosti! Talenti koje dobijemo su, dakle, potpuno nezasluženi i nikako ih ne možemo zaslužiti. Ali naša je odgovornost kako ćemo ih upotrijebiti. I što više dobijemo, veća nam je odgovornost. Kao što se vidi iz prispodobe. Nelogično je da se Gospodar tako jako naljuti na onog slugu koji ništa nije učinio sa svojim novčićem. Pa radi se o jednom novčiću! Nelogično je ako se radi o novcu, ali ne i ako se radi o našem životu koji nam je darovan i koji je važan jer određuje vječni život naše duše.
Kako u biblijsko vrijeme, kako u Mozartovo vrijeme tako i danas. Svakome od nas Bog daje neke talente. Različite. Neke dobijemo, a neke ne. Svatko mora odlučiti tko je. Mora najprije postati svjestan darova koje je dobio, a onda mora odlučiti što će s njima napraviti – hoće li ih razvijati ili zanemariti. Hoće li biti zahvalan na onima koje je dobio i radovati im se ili će biti ljut zbog onih koje nije dobio. Hoće li zbog ljubomore i nezadovoljstva, zbog onoga što nije dobio zanemariti ono što je dobio ili će nadvladati ljubomoru zahvalnošću Bogu. Hoće li biti kreativan i upotrijebiti sve svoje talente ili će biti destruktivan i raditi protiv tuđih. Hoće li uživati u punoći svoje boce ili nastojati razbiti tuđe jer su mu premale ili prevelike. I to svatko mora odlučiti za sebe, uvijek ispočetka, mora odlučiti je li Mozart ili Salieri, koji su se uništavali svatko na svoj način ili ide pravim putem dobrog Sluge. Naime, svi talenti služe isključivo da nam pomognu u ovom životu zaslužiti vječni život, spasiti dušu! Sve je drugo manje važno.
Predavala sam dugo godina Povijest drame i kazališta na umjetničkoj akademiji u Osijeku studentima glume i lutkarstva. Njihovi se životi temelje na talentu i njegovu odjeku među ljudima. I zato sam svakoj generaciji pričala o Salieriju i Mozartu, o njihovu odnosu prema talentima, životu i Bogu, kao primjeru onoga što se i danas odvija u svima nama. U nadi da će im ova priča pomoći da donesu ispravne odluke. A i da podsjetim samu sebe što je važno u životu.
P. S. iz 2024.
Tekst je pod nazivom „Mozart i Salieri“ objavljen u časopisu Rhema 59/prosinac 2013., str. 77-82., što je dostupno i na http://www.kristofori.hr/clanci/385-prica-o-talentima-mozart-i-salieri.
Nakon Gavelline premijere teksta Amadeus Petera Shaffera dorađen je i objavljen 12. kolovoza 2015. kao kolumna na Bitno.net pod nazivom „Priča o talentima ili Tko si ti: Mozart, Salieri ili dobri sluga koji je znao iskoristiti Božji dar?“ https://www.bitno.net/kolumne/zivot-pod-reflektorima-vjere/prica-o-talentima-ili-tko-si-ti-mozart-salieri-ili-dobri-sluga-koji-je-znao-iskoristiti-bozji-dar/.