Predgovor za knjigu Zdenka Ćosića "Rat je počeo prije"

Ovo je knjiga o sukobu hrvatskog naroda i Jugoslavenske narodne armije u Pologu, na granici Mostara i Širokog Brijega, u zapadnom dijelu Hercegovine. U tom sukobu nije ispaljen ni jedan metak, nije stradao ni jedan vojnik, niti je bilo civilnih žrtava. Ipak, poražena je čitava jedna vojska zajedno sa svim što je simbolizirala: jugoslavenskim unitarizmom, komunističkim dogmatizmom i mitom o nepobjedivosti. Za jugoslavenske komuniste zapadni dio Hercegovine imao je status svojevrsne Vendee, reakcionarne i kontrarevolucionarne pokrajine koju se moralo pasivizirati, ne birajući sredstva. Više od 20.000 stradalih Hrvata Hercegovine u Drugim svjetskom ratu i poraću, komunisti su poubijali po završetku rata. Uništili su gotovo svu društvenu elitu, zajedno s fratrima profesorima čuvene gimnazije na Širokom Brijegu. U dugom poslijeratnom razdoblju terora komunisti su se ponašali tipično okupatorski.

Organizirali su hajke i ubijali preživjele hrvatske vojnike, strijeljali taoce, tukli i zatvarali nepoćudne, preseljavali stanovništvo, tjerali ga na prisilan rad, plijenili mu imovinu. Vrhunac komunističkog „trijumfa“ bilo je paljenje širokobriješke samostanske knjižnice i arhiva 1947. godine. Na zidu su napisali „Kultura i prosvjeta to je naša osveta“. Namjeravali su uništiti kolektivno pamćenje i identitet Hrvata u Hercegovini, koje su desetljećima označavali pečatom zločina. Unatoč gotovo polustoljetnoj vladavini nisu uspjeli. Na prvim slobodnim izborima održanim tijekom 1990. godine u zapadnim jugoslavenskim republikama poražene su jugoslavenska i komunistička ideja.

Apsolutnom većinom glasova razvlašteni su „reformirani“ sljedbenici Komunističke partije Jugoslavije. Najjača uporišta jugoslavenstva i dogmatskog komunizma zapadno od Drine i Dunava ostale su kasarne Jugoslavenske narodne armije, partijske vojske koja je nastojala izgraditi državu po svojoj mjeri. Kako se raspadala partija, a zatim i država, većinski oficirski kadar tražio je uporište i legitimitet unutar nacionalnog, a ne više ideološkog okvira. U savezu sa srpski nacionalistima nastojali su očuvati što veću Jugoslaviju ili stvoriti što veću Srbiju. Za ostvarenje ciljeva na raspolaganju im je bila strahovita vojna sila.

Ali povijest se ne odvija uvijek prema zamislima moćnih. Gotovo sve kulture i narodi, a posebno ugnjetavani, imaju herojske mitove o borbi dobra i zla, o pobjedi nad jačim neprijateljima. Takvi mitovi održavaju nadu u pobjedu i slobodu. U njima je sadržan i odnos prema nadnaravnom, prema Bogu koji je uvijek „na našoj strani“ i koji je „nama“ dao posebnu moć i misiju. Svi oni mogli bi se svesti na biblijsku priču o mladom Davidu koji praćkom ubija moćnog Golijata. Mnogima su mitske priče samo utjeha, a rijetki dožive njihovo ostvarenje. Još rjeđe netko učini nešto što nadilazi mit, što prelazi granice mašte. Nešto što nakon samo šesnaest godina već izgleda nestvarno i zvuči nemoguće. Upravo to su učinili Hrvati iz Širokog Brijega i Hercegovine kada su stali pred motoriziranu brigadu jugoslavenske vojske i rekli: „Nema prolaza!“.

Biološki potomci žrtava komunističkih zločina zaustavili su ideološke potomke komunističkih „osvetnika“ koji su tih dana započinjali novi ciklus zla. To se dogodilo u vremenu kada su u istočnom dijelu Hercegovine srpski ekstremisti traži oružje i postavljali barikade na ceste. Muslimanski politički čelnici organizirali su prosvjedne skupove pod parolom „Ne damo Bosnu“. U Hrvatskoj je vojska tobože razdvajala sukobljene strane, a zapravo je pomagala pobunjenim Srbima u borbi protiv hrvatskih policajaca koji su sve češće ginuli od Plitvica do Borova Sela. Jugoslavenski vojni vrh sve češće je prijetio demokratski izabranim republički vlastima. JNA je blokirala Kijevo i susjedna hrvatska sela u Dalmaciji, dok su četnici pod njihovo zaštitom terorizirali hrvatsko stanovništvo.

Takva licemjerna politika inicirala je demonstracije Hrvata u Splitu u kojima je ubijen jedan vojnik JNA. Armijski vrh je izdao zapovijed Desetoj motoriziranoj brigadi stacioniranoj u Mostaru da 7. svibnja 1991. krene prema Splitu. Kolona od 103 vozila zaustavljena je u Pologu na granici Mostara i Širokog Brijega. Stotine kamiona, automobila i tisuće ljudi blokiralo je cestu riskirajući neravnopravni sraz s gusjenicama i oružjem tenkova i teških oklopnih vozila. Vojska i narod stajali su jedni naspram drugih tri dana. U ta tri dana odvijala se drama u kojoj su oslikani svi segmenti društva i ogoljeni svi akteri tadašnje društvene i političke scene. Generali iz Beograda tražili su krv. Oficiri i vojnici u koloni strahovali su od sukoba. Ljudi pred kolonom odlučno su im branili prolaz skandirajući: „Oslobodite Kijevo!“.

Političari birani od naroda i fratri izabrani iz naroda bili su uz narod. „Postavljeni“ političari i državni službenici strahovali su za svoje živote i službe. Oni koji su imali autoritet među ljudima s njima su razgovarali. Oni bez autoriteta bezuspješno su zapovijedali. Barikada u Pologu nije bila nikakav hir „nacionalista“. Ponosan narod dočekao je slobodu i nije je htio ispustiti iz ruku. Treći dan blokade u Polog je došao predsjednik Predsjedništva SR BiH Alija Izetbegović. Uvjerljivim govorom, karizmom disidenta pridobio je okupljene i utjecao da se ljudi ipak sklone i propuste vojsku i tako izbjegnu neminovno krvoproliće. Izetbegović je rekao nekoliko vrlo dojmljivih rečenica: „Vi ste moj narod, ja sam vaš“; „Ja nisam došao ovdje kao predsjednik Bosne i Hercegovine, ja sam došao kao Alija Izetbegović“; „Ova armija više nije ono što je bila“; „Ja izdati ne znam“.

Tih dana u Pologu su pale sve maske. Netko od sudionika je napisao: „Kome tada nije počeo rat, nije mu nikad ni počeo“. Oni koji su slušali Izetbegovićeve riječi uvjereni su da je govorio od srca. Na barikadi je bilo i dosta Muslimana iz Hercegovine, predvođenih čelnicima regionalnog odbora SDA. Ne znamo zašto je Izetbegović kasnije, kada je vojska otvoreno napala Hrvatsku i Hrvate u BiH, rekao da to „nije naš rat“. Da se držao rečenog u Pologu povijest Bosne i Hercegovine bi izgledala potpuno drugačije. Kao što bi bez barikada i hrabrosti naroda u Pologu drugačije izgledala ukupna povijest bivše Jugoslavije.

O svemu tome u ovoj knjizi piše Zdenko Ćosić, koji je kao vrsni publicist temeljito istražio i proučio događaje te ih stavio u pravi kontekst. Dodatna vrijednost ove knjige je u činjenici da je Ćosić izravni sudionik zbivanja u pologu. Ipak, on nije dopustio da emocije umanje objektivnost opisa i prosudbe događaja. Naprotiv, iskoristio je svoje osjećaje i sjećanja u povezivanju dijelova priče koja se čita u dahu. Baš onako kao što su u dahu postavljene barikade pred tenkovsku kolonu vojske bez države u svibnju 1991. godine.

Doc. dr. sc. Ivica Lučić

{mxc}