Uz rođendan i imendan

„Matoš je rođen u petak, trinaestoga (lipnja 1873), a datum njegove smrti je nepoznat“, napisao je Antun Gustav Matoš u posljednjoj rečenici autobiografije uz Pečalbu (DHK, 1913.), knjigu kaprisa i feljtona. Datum smrti, međutim, oko kojega se našalio neobično zaključujući svoj životopis, nije zadugo ostao nepoznat. Bila je to posljednja knjiga koja je objavljena za njegova života. Novinar i  književnik – pjesnik, pripovjedač, novelist, esejist, feljtonist, kritičar, polemičar i putopisac, „Bunjevac porijeklom, Srijemac rodom, a Zagrepčanin odgojem“, kako je za sebe volio govoriti, preminuo je 17. ožujka 1914. Ostalo je njegovo iznimno djelo, vrstan stil, jak izraz, napose snažna, nevremenita misao u kojoj je i danas živ, 110 godina poslije smrti. Uz rođendan i imendan, prepustimo slavljeniku riječ.

Idealizam

„[…] Mi smo za idealizam u umjetnosti, jer smo za nj u moralu i u politici. […] Politika nam je – ili bi trebala da bude – borba idealistična, borba žrtvovanja i prijegora, borba borbe radi – 'l'art pour l'art'. – Mi smo idealisti, jer ne branimo samo kesu od kulturnih kesaroša i lupeža, jer se ne borimo samo za ekonomske probitke, nego i za ugroženi nam jezik i očuvanje mučeničke duše hrvatske. […]“ („Dojmovi s pariške izložbe“, Pariz, 1900., citirano prema: Dojmovi i ogledi. A. G. Matoš / Izabrana djela, sv. 2., str. 171., Tiskara Rijeka, Rijeka, 1990.)

Gdje smo

„[…] Mi upravo ničega nemamo i ako se prilike ne promijene, mi ćemo izgubiti i ono malo što smo nekad imali. Mi rapidno padamo u svakom pogledu, političkom, materijalnom i kulturnom, pa bi se gotovo matematičkom točnošću dalo dokazati, da smo intelektualno i literarno prije 20 godina mnogo bolje stajali no danas. Naš narod je na ivici propasti i mi možemo još doživjeti, kako će ga vlastiti sinovi gurnuti u nedođiju. I to sve samo zato, jer je Hrvat najveća hulja, najveći poltron i najveći rob u Europi, stideći se svog imena i nemajući narodnog obraza i narodnog ponosa. […]“ (Pismo Franu Galoviću, Beograd, 1907., citirano prema: Pečalba / Feljtoni i pisma. A. G. Matoš / Izabrana djela, sv. 6., str. 313., Tiskara Rijeka, Rijeka, 1990.)

Glupost vlada

„[…] Zavirite u život i vidjet ćete da su glupani neodoljiva sila jer su u ogromnoj većini, proglašujući svakog odviše umnog čovjeka bijelom vranom, ludom, nesretnikom. Kumim vas dakle dušom, ne budite tako glupi da imate pameti! Sakrijete je, oglupite. Glupani su, kako rekoh, u eklatantnoj većini, većina je normalna i sve što nije glupo proglašuje se abnormalnim, ludim! […] Poznajem mnogo glupana, velikih, izvanrednih, idealnih glupana, cvijet, uzor ljudske gluposti, koji ne samo da ne pišu već i ne besjede, pa su ipak članovi parlamenta, sabora, skupština i živu od govorništva. Kako su u silnoj većini, usrećuju glupu domovinu glupim, to jest sretnim zakonima […]“ („Silom-budala“, Hrvatsko pravo, 1909.)

O stjenicama – u slobodnom stilu

„Zima je, hvala Bogu već davno definitivno svršena. Eto nam sezone hrvatskog cvijeća i hrvatskih stjenica. Pošto sam veći zoolog no botaničar, zagudit ću vam jednu o stjenicama – u nevezanom, slobodnom stilu.

Stjenica – to vam je jedna vrlo zanimljiva životinja. Zanimljiva je, jer pije krv, moju, tvoju, našu, vašu krv, dakle hrvatsku krv. […] Ako ste usnuli i sanjate o idealnim stvarima, o sreći, o ljubavi, o slobodi, ako sanjate i zijevate, stjenica će vam pasti u usta. To je vrlo neugodno, jer stjenica živi na tuđi račun, ona je aristokrat, pa je vazda parfumirana, dok mi težaci i radnici mrzimo aristokratske mirise, pa još u našim ustima. Stjenica nije parlamentarna životinja, premda bez sumnje voli svoj narod – stjenice. Ako nije velik govornik, stjenica je velik diplomata i velik mudrac, sofist. […] Superiornost, nadmoćnost stjenice je u njenom neopisivom apetitu, u njezinoj neopisivoj bezobraznosti, dakle u njenim moralnim svojstvima. Kakav je taj moral?! Snaga stjenice je više pasivna. Stjenica je pristaša ovog nevjerojatnog morala, da gluplje i slabije izaziva, draži, grize, eksploatira i loče jačega, osobito onda kad taj jači i inteligentniji spava hrvatskim apatijskim snom, zijeva i sanja o slavi, o slobodi, o sreći. […]“ („Radosti našeg ljeta 1903.“, Trst, 1903., citirano prema: Pečalba / Feljtoni i pisma. Izabrana djela A. G. Matoš, sv. 6., str. 163. – 164., Tiskara Rijeka, Rijeka, 1990.)

Zagreb

„[…] Naše plemstvo skiće se po tuđini, a naše građanstvo nema dosta ugleda, svijesti i novaca za osnivanje viših oblika društvenog života. Zato je obilježje zagrebačkog društva birokratizam, dakle pustinja, čičikovština, Sahara. Životni ideal: penzija, puna penzija! Birokrat je pametan bez knjiga i zato u Zagrebu nema knjiga, barem knjiga za čitanje. Birokrat nije osobit rodoljub i zato u Zagrebu ima tako malo patriotizma. Birokrat voli sjedjeti, počivati se što jeftinije i zato je Zagreb pun kafana. […] Naš glavni sport je alkohol i politika. […] Skupoća pak zagrebačka će doskora postati poslovična […] U Zagrebu živu jeftino samo bogataši i stanovnici Mirogoja, s tom razlikom što ovi posljednji ne plaćaju hrane. […]“ („Zagreb po danu“, Hrvatsko pravo, Zagreb, 1909., citirano prema: Putopisi / Kritike i eseji. A. G. Matoš / Izabrana djela, sv. 5., str. 35. – 36., Tiskara Rijeka, Rijeka, 1990.)

O književnosti i književnicima

„[…] Gdje svatko čita, tamo i svatko piše, a gdje svatko piše, tamo se ne piše, pa tako vidimo začudni pojav da se uglavnome nikada nije slabije pisalo nego danas. Dok prije, kad književnost bijaše neodoljiv nagon, pisahu samo odabranici, danas, kada je zanat, često je vrlo dekorativan, pišu legije mediokriteta. Nikada se nije toliko plagiralo, prepisivalo, kralo; nikada se glupost nije kočoperila u toliko svezaka kao u doba kad ima slobodu govora i štampe svak, pa i glupan. Ako je književništvo od zanata garancija za pisca, ne jamči za valjanost literature. Ako sam književnik, ne moram biti dobar književnik. Ako živim od pera, ne moram živjeti od dobra pera. Zato je sasvim razumljivo zašto su proti književnomu zanatu ljudi kao Rousseau i Tolstoj. Književnik od zanata mora računati s čitaocem, pa mu mora laskati. On je trgovac i industrijalac, služeći se neliterarnim sredstvima, publicitetom i reklamom. On ne služi idealu. Robuje novcu. Često piše da ne mora misliti. Da bi što više zaradio, upućen je na što veću produkciju, a poznato je da je kvalitet literarne produkcije u obratnom razmjeru s kvantitetom. […] Progres je u literaturu uvukao više mediokriteta no što je našao genija. Nekad mogaše biti samo književnik književnikom, a danas svak tko zna napisati članak za novine (i tko se upiše članom DHK). […]  Cucullus non facit monachum, a pisanje i izdavanje knjiga ne čini književnika. Tko je dakle književnik, pravi književnik? Onaj tko sebe ostavlja u svom djelu. Književnik, preživljujući svoje produkte, nije književnik. Ali nije svaki literat, ostavljajući potomstvu knjige. Trajna djela ostavljaju i naučnjaci, dok je književnost sve ono intelektualno stvaranje koje ne apeluje samo na razum nego i na srce, ne samo na logiku nego i na fantaziju, koja se bavi čitavim čovjekom i djeluje na čitavog čovjeka. Dok je nauci glavno sadržaj, književnosti nema bez forme. Književnost je dakle umjetnost, i svako naučno djelo, odlikujući se kompozicijom i lijepim stilom i imajući osim poučne svrhe i cilj estetički, literarno je, beletrističko. […] Književnim djelom se uglavnome smatra ono koje zanima bez obzira na sadržaj, tj. koje čitamo više radi estetičkoga no radi didaktičkoga karaktera. Literarno djelo je dakle prije svega umjetnina. Prije svega mora biti lijepo.

Da se ne natežem sa suvišnim apstrakcijama o ljepoti, mislim da je nesumnjivo da je književnik ne samo čovjek superiornog estetičkog osjećanja – jer to su i mnogi laici, nego i superiornog estetičkog izraza. Književnik nije samo osjećanje, književnik je stil. […]“ („Književnost i književnici“, Glas Matice hrvatske, Zagreb, 1907., citirano prema: Kritike Antuna Gustava Matoša / Hrvatska književna kritika, sv. 4., str. 29., 33., 34., MH, Zagreb, 1962.)

(iš, hkv)