Izlaganje Ivana Bekavca s predstavljanja knjige Anđelka Mijatovića o Bruni Bušiću

Onaj tko makar i površno prati javno djelovanje, a posebno pisanje dr. Anđelka Mijatovića zna za njegovu marljivost i ustrajnost u istraživačkom radu. Napisao je mnoge studije, recenzije, prikaze i vrijedne knjige, od kojih ćemo sad spomenuti samo njih nekoliko: Obrana Sigeta, Ban Jelačić, Zrinsko-frankopanska urota, Iz riznice hrvatske povijesti i kulture, Bitka na Krbavskom polju i najnovija – Bruno Bušić – prilog istraživanju života i djelovanja, 1939. – 1978. Vjerujem da dr. Mijatović nema iluzija kako bi mogao saznati sve što bi htio saznati o predmetu koji proučava, taman da nema činjenice o tomu koja mu nije poznata. Međutim, često upravo oskudni izvori pokazuju kako sve činjenice iz prošlosti baš i ne moraju postati povijesne činjenice, jer povjesničar suočen s takvom situacijom odabire one koje smatra važnim, prema nekim svojim kriterijima, pa tako i sam sudjeluje u stvaranju povijesnih činjenica. Ako postoji autorov otisak na činjenicama koje nazivamo povijesnim, što bi onda tek trebalo reći o njegovoj interpretaciji tih činjenica. Pred nama je knjiga sa svim značajkama Mijatovićeva stila.

Dr. Mijatović se uživljuje u svijet glavnog lika svoje knjige, a mi se opet pokušavamo udubiti i u njegovo djelo, proširujući na taj način dijalog između prošlosti i sadašnjosti. Ne možemo se ni mi ni naš autor osloboditi svojih iskustava, svojih spoznaja i svoga svjetonazora. Ali istražujući, živeći i pišući i sami se mijenjamo. Ta misao upućuje na zaključak da je i dr. Mijatoviću „stalna mijena" bliža solucija od „konačne povijesti", koju su marksisti znali zvati i konačnom znanstvenom istinom. Ostajemo, naravno, pri stavu da čovjek u svojoj biti ostaje nepromjenljiv, njegova istina i konačni cilj, eshatološki gledano, se ne mijenjaju, ostaje ista ljudska drama - mijenjaju se kulise.

Pretpostavljam da je ovu knjigu, o svom suvremeniku, dr. Mijatoviću bilo teže napisati, nego onu, primjerice, o banu Jelačiću. I sam nas upućuje na glavne teškoće s kojima se suočio izdvajajući „nedostatak velikog dijela dokumentacije" i „složenost i zamršenost prilika" u kojima Bruno Bušić djeluje. Važna je i autorova tvrdnja da se o Bušićevu „boravku u inozemstvu zna /se/ relativno slabo".

Povijesne su okolnosti svrstale Brunu Bušića među istaknute protagoniste hrvatske povijesti, sredinom druge polovice prošloga stoljeća. Danas je na istraživačima zadaća odgovoriti na hegelijansko pitanje je li bio i koliko je Bušić stvarno bio u stanju izraziti volju svoga vremena, je li znao i uspio „priopćiti suvremenicima koja je to volja i ostvariti je". Volja vremena u njegovu djelu je žudnja za slobodom hrvatskog naroda. Na žalost, nije doživio njezino ostvarenje bar u uspostavi hrvatske države.

Mijatović je pisao, uglavnom, „na osnovi osobnih dokumenata i svjedočenja". Obrazložio je i kriterije koje je primijenio:"Svakako, pri odabiru tih i drugih podataka imao sam na umu njihovu istinitost i svrsishodnost u prikazivanju ukupnog problema i u skladu s tim odnosio se prema njima, uglavnom ne upuštajući se u polemike."

Ta svrsishodnost najprije znači – upoznati život i djelo Bruna Bušića, iako se čini kao da se odabir, analiza i interpretacija ravnaju prema kriteriju koji se eksplicitno ne iznosi a mogli bismo ga nazvati kriterijem „hrvatskog narodnog interesa". Tako nenamjerno prikriveni kriterij omeđuje kontekst autorovih propitkivanja. Mijatoviću je zbilja više do formuliranja pitanja jer on se nikad ne stavlja u ulogu sudca koji bi presuđivao ili tvrdio da je njegova riječ zadnja, a njegovi zaključci nepromjenjivi. U procesu selekcije njemu nije do poze onoga koji je tobože oživio prošlo vrijeme stvarnoga svijeta, kao da je u ruci držao filmsku kameru. Upućuje na istraživački model koji mu pomaže shvatiti što je i kao je bilo, tragajući za događajima, za njihovom pozadinom i skrivenim uzrocima.

U svom osnovnom stavu prema Bušiću iskazuje dozu naklonosti, ali to mu ne onemogućuje ponekad suzdržano sugerirati da bi se neki događaji mogli motriti i s drukčijeg motrišta. Ovdje ćemo napraviti malu digresiju pa spomenuti kako ima prigovora kako je Mijatović u nekoj stvari, u ovoj knjizi, iznio stav koji se ne poklapa s onim što o tomu piše Bušić. Taj je prigovor očito posljedicom slabijeg obrazovanja i nerazumijevanja da cilj istraživanja, posebno jednoga povjesničara, nije nikakva apologija nego otkrivanje istine. Po kojoj bi logici, primjerice Mijatović morao misliti o australskoj grupi iz 1972. isto kao Bušić? On nije ni odvjetnik ni skrbnik nego slobodni istraživač.

S radošću razmišljam o vremenu u kome nas ni „nacionalna stvar", kako se obično kaže, neće ograničavati u iskazivanju istine, bez prešućivanja i bez pokušaja da se ljudi i događaji prikazuju u okvirima mitskih slika.

Ako prihvaćamo da će nas istina osloboditi, ili kad već prihvaćamo da će nas istina osloboditi, onda bismo se trebali i ponašati u skladu s tim stavom i s tim moralnim postulatom kao pojedinci i kao narod, pa dragovoljno odbaciti svaku mitizaciju povijesti i bilo kakvu pristranost zbog nekog političkog ili, ne daj Bože, ideologijskog razloga.

Kao što autor ove knjige tvrdi da su predaja, tradicija i iskustvo ljudi Bušićeva kraja, posebno nakon Drugog svjetskog rata znatno utjecali na oblikovanje samoga Bušića to bismo mogli reći i za autora ove knjige. On pripovijeda u slikama, njegova je mašta dozrijevala na epskom stihu i biblijskoj priči. Njemu je i do priče i do poruke koju bi ta priča mogla prenijeti. Ponekad se priča nesputano raspliće (primjerice na četrdeset stranica ove knjige imamo priču o tzv. grupi TIHO, Tajnoj organizaciji hrvatske inteligencije (iako se kratica i puni naziv baš i ne poklapaju) a o cijelom studiju Bruna Bušića imamo dvije stranice teksta). Autor je sigurno imao razloga za to, ponajprije zbog oskudnosti izvora i nedostupnosti mnoge građe. Iako, kako već rekosmo, zauzima blagonaklon stav prema Bušiću, ostaju otvorenim neke nejasnoće, kao što je primjerice, tvrdnja na str. 84 da je Bušić 1965. odlučio pobjeći u inozemstvo jer su ga u Tuđmanovu Institutu, u kome je tada radio, nazivali „pogrdnim imenima" i da neki u toj instituciji „nisu dobro gledali na njega" u vrijeme uhićenja, suđenja i presude (10 mjeseci zatvora) 1965/65, a nakon nekoliko stranica (na str. 90) čitamo da se ubrzo „za njega zauzeo gotovo cijeli Tuđmanov Institut" kad su 1966. pisali Vrhovnom sudu da se Bušićev slučaj preispita. Ni glavni argument koji je u tom pismu naveo Institut nije neke posebne kakvoće. Pišu, naime, da Bušićeva krivnja „ako i postoji ... proizlazi iz toga što je osjećao i gledao nesređene prilike rodnog kraja" (str. 85). Pokušavam, dakle, ilustrirati kako autor upućuje na složenost okolnosti koje okružuju njegov glavni lik.

Uvjeren sam da Mijatovićev veliki trud uložen u ovu knjigu, koju je je nazvao tek prilogom istraživanju Bušićeva života i djelovanja, ni u kom slučaju nije uzaludan. Usput kažimo da stvarna involviranost dr. Mijatovića u neke političke sudske procese u kojima je i B. Bušić, donekle opterećuje nužnu distanciranost od predmeta istraživanja.

Iako u ovakvim situacijama nije primjereno svečanost knjige opterećivati osobnim iskustvima, a misleći na istinu i na prethodnu rečenicu, ipak bih, zbog knjige, iznio malu osobnu intervenciju. Na str. 12 piše da sam bio „suradnik" Bruni Bušiću. U nekom širokom razumijevanju riječi suradnja, možda bi se moglo i tako reći, ali bolje je kazati da se u političkom sudskom procesu protiv mene 1972. Bruno Bušić doista spominje, ali iz toga ne treba izvući zaključak da sam mu bio suradnik, niti da je on bio moj suradnik. O svemu tomu, možda, nekom drugom prilikom.

Na kraju htio bih čestitati Školskoj knjizi, našem velikom nakladniku koji svojim vrijednim knjigama znatno pridonosi proučavanju novije hrvatske povijesti.

Upućujem riječi zahvalnosti dr. Anđelku Mijatoviću na svemu dobrom što je učinio, a naročito na njegovim prinosima boljem poznavanju naše prošlosti.

Mr. sc. Ivan Bekavac