Bruno Bušić kao simbol kontinuiteta i ustrajnosti hrvatske borbe za slobodu i državnost

Postoji, čini se, u javnosti, pa i onoj stručnoj, koja se time bavi profesionalno, nejasna, ali ipak čvrsta predodžba o tome da je hrvatski otpor Jugoslaviji, onoj komunističkoj, priličan broj godina, pa i desetljeća, bio ugušen i zatrt, i da ga je iznenada, skoro neočekivano probudio jedan povijesno važni događaj kao što je neprijeporno bila Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika što je objavljena u ožujku 1967., i da mu je drugi važan poticaj, pa čak i oblik, dala u svakom slučaju znamenita Deseta sjednica Centralnoga komiteta Saveza komunista Hrvatske iz siječnja 1970. godine.

Nema sumnje da takva ocjena ne bi svjetlala obraz hrvatskomu narodu, i da mlade naraštaje – koji stasaju u dobu kad smo «spremni podnijeti svaku žrtvu za ulazak u Europsku uniju» – ne bi poticala na poštivanje predaka. Jer, upravo su «strah Božji» i ono što je Šufflay nazvao «snagom prošlosti», dakle osjećaj za vlastitu povijest i divljenje predcima i pretečama, one sile koje potiču na otpor i obranu dostojanstva i slobode, puno snažnije i jasnije nego ikakve fantazije o svijetloj budućnosti.

Zato je i večeras, dok predstavljamo monografiju u Brunu Bušiću – kažem Brunu, jer tako se u njegovu zavičaju deklinira njegovo ime – i večeras i uvijek potrebno podsjećati da su i Bušićev lik i njegovo političko djelovanje neoboriv dokaz u prilog shvaćanju o kontinuitetu i upornosti hrvatske borbe protiv Jugoslavije – ma kako ona bila uređena i ma koji režim njome vladao, jer je Jugoslavija moguća samo kao nasilje! – protiv Jugoslavije i protiv totalitarne komunističke ideologije.

Nikad taj otpor nije prestao, nikad nije utrnuo!

Jugoslavenskim komunističkim vlastima pošlo je za rukom negdje do 1952. ognjem i mačem istrijebiti organizirane križarske skupine (koje se uglavnom naziva ostatcima ustaško-domobranskih postrojbi, što je dosta neprecizna oznaka, iako je neprijeporno da su dojučerašnji pripadnici ustaškoga pokreta i u tim skupinama tvorili politički najizgrađeniji i borbeno najodlučniji dio). Pojedini pripadnici tih skupina koji su se još godinama skrivali, više nisu bili oružana prijetnja Jugoslaviji, a politička su joj prestali biti najkasnije 1948., kad je ta nakaza od države, unatoč boljševičkom režimu, iznova postala miljenicom Zapada.

Uspjele su jugoslavenske vlasti svladati, razoružati i uglavnom poubijati križare, no nikad im nije pošlo za rukom umrtviti, paralizirati hrvatsku političku emigraciju.

Bolovala je, dakako, ta emigracija od istih onih bolesti od kojih je bolovala politička emigracija svakog naroda i svakoga doba, ali je ona već svojim postojanjem, a onda i svojim djelovanjem – intelektualnim, propagandnim, a u nizu slučajeva i oružanim – porobljenom narodu u Domovini bila svojevrsni prozor u svijet slobode.

Ta emigracija, u kojoj su na pozicije bezuvjetnog zalaganja za hrvatsku državnu neovisnost evoluirali i oni koji su svojedobno bili skloniji reformiranju Jugoslavije (kao što je bio uski krug oko dr. Vladka Mačeka), i koja je na potpunoj margini ostavila dva-tri pojedinca što su i dalje maštala o Dimitriju Ljotiću (poput Roka Kaleba i njegove Hrvatske zore) ili su trabunjali o trećoj Jugoslaviji (kao bivši Mačekov tajnik dr. Branko Pešelj), u procesu svoga sazrijevanja i prilagodbe novim odnosima u svijetu, raspravljala je (a dobrim dijelom i raspravila!) sva ona pitanja koja se nama danas čine vrlo novima i vrlo aktualnima, od posvemašnjeg prihvaćanja demokratskih načela, preko upravne organizacije hrvatske države do njezina stupanja u tzv. euroatlantske integracije.

Taj prešućivani i zasad uspješno prešućeni nacionalni, intelektualni i kulturnopolitički pothvat hrvatske političke emigracije – najgore od svih emigracija, kako se izrazio drug Vladimir Bakarić – bio je moguć zato što je ona ne samo napajala potlačenu Domovinu, nego i zato što se i sama napajala iz Domovine, osluškujući njezine potrebe i misli, osjećaje i težnje, i primajući iz Domovine brojne istaknute pojedince.

Jedan od njih bio je, naravno, i Bruno Bušić.

A njegov nacionalni osjećaj i njegova borbenost nisu – vratimo se na problem istaknut na početku ovog izlaganja – plod ni Deklaracije ni Desete sjednice CK SKH.

Bušić potječe iz redova onih koji su hrvatsku narodnu borbu održavali neprekidno, bez predaha i sustajanja.

Dok još nije niknula trava na grobištima žrtava Bleiburga i Križnoga puta hrvatska mladež ustaje protiv Jugoslavije: zoran primjer je i slučaj jednoga od večerašnjih predstavljača, akademika Jelčića, koji je zbog protudržavne demonstracije iz srpnja 1945. suđen kao 14-godišnjak. I prve omladinske borbene, upravo revolucionarne skupine hrvatskih nacionalista, koje je režim uspio otkriti i drakonski kazniti (što znači da je nesumnjivo bilo i onih s kojima nije mogao izići na kraj!) nastaju toga istog ljeta 1945.

Naravno, to naša djeca u školama ne uče niti će učiti sve dotle dok nije Hrvatska, nego EU onaj «cilj za koji smo spremni podnijeti svaku žrtvu».

Bio je tih skupina i priličan broj.

Prije tri i pol desetljeća, o «30-godišnjici osnivanja Službe sigurnosti i 30-godišnjici oslobođenja Zagreba», u nakladi Sekretarijata za unutrašnje poslove grada Zagreba objavljena je jedna monografija – uređena na neobičan način i u neskladu s bibliotekarskim propisima i običajima – o djelovanju jednog segmenta jugoslavenskoga represivno-obavještajnog sustava.

U onome njezinu poglavlju koje se bavi Službom državne sigurnosti i, s tim u svezi, «kontrarevolucionarnom» i protudržavnom djelatnošću, nevoljko se priznaje: «Nije mogla proći nijedna godina a da se ne pojavi barem jedna ilegalna organizacija. Osnivane su na ustaškim načelima, a u svojim su programima imale terorizam, atentate, diverzije i, kao najblaži oblik neprijateljske djelatnosti, usmenu i pismenu propagandu.»[1]

U jednoj od takvih skupina, nastalih s obje strane «najneprirodnije granice na svijetu», intelektualno se i politički formirao i Bruno Bušić.

Njegov nam je kasniji životni put poznat u grubim crtama, a monografija dr. Anđelka Mijatovića – koja ni ne teži tomu da dade zadnju riječ, nego u nizu važnih pojedinosti postavlja tek pitanja ili poziva na raspravu – pomoći će nam da taj životni put sagledamo cjelovitije i reljefnije.

Vodio je on od imotske gimnazije do Zagreba, od Tuđmanova Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske do Tomičićeva Hrvatskoga književnog lista, od pokreta sveučilištaraca do suradnje u Hrvatskome tjedniku, od progona, osuda i premlaćivanja u Domovini do političke emigracije.

U njoj, u emigraciji je on – djelujući upravo kao trubač sa Seine, kako glase oni Cesarićevi stihovi u čast Matošu, što su bili uklesani i na njegovu pariškom grobu – za hljeb hrvatske slobode priložio svoj klas, doista zlatan, bogat i jedar.

Svojom borbom i životom od imotske gimnazije do pariškoga pločnika, Bruno Bušić je postao u pravome smislu riječi simbol sinteze Hrvatske i Europe.

A kad o njegovoj smrti govorimo kao o «nerazjašnjenoj», onda smo svjesni da sporno može biti samo ime onoga koji je ispalio smrtonosne hitce; ubojicu znademo – Bruna Bušića ubila je Jugoslavija, jugoslavenska ideja i režim koji ju je u to doba utjelovljivao i bezobzirno branio.

I tko je od nas u ime Bruna Bušića, i u ime desetaka, možda stotina tisuća hrvatskih žrtava, vlastan oprostiti Jugoslaviji i jugoslavenskoj misli?

Jer, Sveto nam pismo daje pravo, i potiče nas, pružiti drugi obraz.

Ali – svoj drugi obraz, a ne tuđi, ne obraz svoga bližnjega, ne obraz onih koji su pali za Hrvatsku, niti obraz onih koji se tek imaju roditi s pravom da žive u slobodnoj, neovisnoj i demokratskoj hrvatskoj državi!

Tomislav Jonjić

[1] 30 godina – unutrašnji poslovi Zagreb, Izd. Sekretarijat za unutrašnje poslove grada Zagreba, s. l. & s. a. [Zagreb, 1975.], 35.