Izlaganje Hrvoja Hitreca s predstavljanja knjige „U viteza krunica“

Dopustite mi da prvo kažem nekoliko riječi o trenutku u kojemu se događa predstavljanje ovoga opsegom i važnošću ogromnoga projekta Gordane Turić. Živimo, naime, u vremenu u kojemu se pokušava, pa i uspijeva, krivotvoriti bliža hrvatska povijest. Čini se to u samoj Hrvatskoj, ali i izvan njezinih granica. U Hrvatskoj je za taj posao zadužen dobar dio visokotiražnih tiskovina i nekoliko povjesničara sumnjivih namjera, kojima mediji daju velik prostor. Poglavito se povijest krivotvori, i to na posebno ružan način, u mnogim književnim, filmskim i dramskim djelima u kojima se hrvatski branitelji gotovo u pravilu opisuju kao razbojnici, kriminalci i uopće osobe sumnjiva morala. Izvan Hrvatske postoje središta u kojima se danomice proizvode protuhrvatski falsifikati, ne samo u Beogradu gdje stoluje takozvana vlada davno nestale terorističke tvorevine koja je u ratu egzistirala na tlu Hrvatske, a tu vladu u sjeni podržava službena srbijanska politika koja eto, nedavno, na usta predsjednika Tadića traži od Hrvatske da ne slavi svoj službeni blagdan, Dan pobjede i domovinske zahvalnosti.

I politika SDSS-a, znači srpske stranke u Hrvatskoj, koja je, nota bene, u koaliciji s HDZ-om, nije daleko od sličnih zahtjeva. Istu vatru raspiruje se iz Londona i njegove podružnice u Haagu, gdje djeluje Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju i gdje se sudi ne samo hrvatskim generalima Gotovini, Markaču i Čermaku, nego je istom optužnicom obuhvaćeno cijelo vojno i političko vodstvo sredinom devedesetih, štoviše svi znani i neznani – kako se izrijekom kaže – dakle sav je hrvatski narod i hrvatska država na optuženičkoj klupi, a hrvatska državna vlast sramotno sudjeluje u tom činu i srdačno surađuje. U Haagu se radi o takozvanoj simetričnoj pravdi, istom odnosu prema krvniku i žrtvi, prema agresoru i onom tko se branio, s tim da se agresija i agresor ne imenuju, što je i izvan toga suda postalo praksom.

Velika knjiga protiv zaborava, «U viteza krunica» Gordane Turić vraća nas u krvava vremena srpske i crnogorske agresije na Hrvatsku, agresije unutarnje i vanjske, koja je zaprijetila ne samo opstanku novostvorene hrvatske države nego i opstanku hrvatskoga naroda. No ta velikosrpska najezda, barbarska, brutalna i prljava bila je doista račun bez krčmara jer su Hrvati ubrzo pokazali da ih se ne smatra bez razloga odvažnim ratnicima. Čitam nedavno da je jedan pametniji Srbin savjetovao Miloševiću neka ratuje sa svima, samo ne s Hrvatima, jer će izgubiti.

Digli su se Hrvati na noge kao u starim vremenima kada je krvavi mač nošen selima, pokazali jedinstvenost i volju za otporom kakva ih ne krasi u mirnim vremenima. Prema napadnutim i ugroženim područjima krenuli su i iz Zagreba muškarci i tek stasali mladići, među njima i žene i djevojke, a našlo se i oružja uvezenog tajanstvenim putovima jer je Hrvatskoj uskraćeno legalno naoružavanje i to podlom rezolucijom za koju je zahtjev potpisao tadašnji jugoslavenski ministar vanjskih poslova Budimir Lončar, kojega ćemo poslije vidjeti kao savjetnika Stjepana Mesića.

O tim, zagrebačkim braniteljima, govore knjige Gordane Turić, o onima od njih koji su izgubili život u zaustavljanju srpske agresije ili u osloboditeljskim akcijama širom Hrvatske.

Namjera je, plemenita namjera projekta, da im se ne izgubi ime u tami zaborava.

Sjećam se kako netko reče u samom početku tek tinjajućega rata godine 1990. «Eto, sada još znamo imena i prezimena poginulih. Strašno će biti kada bude toliko mrtvih da ćemo registrirati samo broj.»

Tako se na žalost i dogodilo: kada se rat rasplamsao, vijesti su govorile o broju poginulih,a ni brojke iz shvatljivih razloga nisu bile pouzdane. Imena smo mogli pročitati tek u novinskim obavijestima što su ih davale obitelji ili postrojbe, a samo su neka zabilježena u napisima, uglavnom onih ljudi koji su otprije bili poznati hrvatskoj javnosti. Lavlji dio branitelja činili su, međutim, takozvani mali, obični ljudi i njima je prvenstveno posvećena ova tužna ali i te kako potrebna antologija, jer su rat, žrtva i smrt možda jedino zapamtljivo razdoblje u njihovim životopisima, jer je njihov životopis tragičnom igrom sudbine sveden na smrtopis. Čitam eto u jednom portretu mladoga čovjeka, da je bio miran i volio voziti bicikl.

Čitam pozorno i bilježim: očevi su im bili radnici, vozači, ratari, pekari, postolari, kondukteri, konobari, majke prodavačice, krojačice, domaćice, a oni sami, mladi branitelji tek početnici elektrotehničari, monteri, zidari, grafičari, naftaši…Naravno da je bilo ljudi iz svih slojeva hrvatskoga društva, ali i ove tisuće stranica dokazom su da je Hrvatsku branio i obranio hrvatski puk, da su radnička i seljačka djeca bila na prvim crtama, a mnogi od njih nisu se vratili kući ili su poslije podlegli ratnim traumama.

Mladi Zagrepčani koji su otišli u rat nisu se uopće razlikovali od današnjih mladića i djevojaka koje viđamo na terasama kavana. Nisu to bili ni neškolovani ni neobaviješteni dečki. Bili su moderni, mladi Zagrepčani, išli su na rock koncerte, u disco-klubove, družili se u kafićima i na plažama, vozili automobile, imali su djevojke, imali su planove i snove. Koju godinu prije, pa možda i koji mjesec prije, nisu ni u najgorim noćnim morama pomišljali da bi i njihov naraštaj mogao biti zahvaćen ratom.

Sjedili su, velim u kavanama, pijuckali pivo,  navijali za svoje klubove i zadirkivali se, pa nastavili tako i kada su stvari postale ozbiljne. A dežurni mudraci, vjerojatno i plaćeni da šire malodušnost, govorili su i meni : «Gledaj ih, pa valjda ne misliš da će oni braniti Hrvatsku ?» A onda su jednoga dana terase bile praznije. Mladi su se javili u Zbor narodne garde, u Zenge, a oni mudraci koji u njih nisu vjerovali pobjegli su u Beč , neki i u Beograd.

Mi koji smo od prvih dana pratili rađanje Hrvatske vojske, pa i sudjelovali u njezinu stvaranju, sjećamo se vedrih zagrebačkih fakina koji su se jedva bili odvojili od plišanih igračaka - štoviše, neki su ih i nosili u rat – koji su pod dojmom stripova i akcijskih filmova izgledom oponašali Ramba ili kojeg drugog filmskog junaka, oko podulje kose nosili su vrpcu s trobojnicom, a oko vrata krunicu. No da, nosili su i one zlosutne pločice za identifikaciju.

I njihove postrojbe, ponekad kvartovski, ponegdje strukovno skrojene, imale su isto tako u nazivima mješavinu vedrine, ironije i prkosa – i ti su nazivi navedeni u knjigama Gordane Turić, da se ne zaborave, naime – Fantomi, Gremlini, Kojoti, Lukavi štakori, Tuljani, Vidre, Štraseri, a oni stariji nazvali su se tipično zagrebački, Stari plesnivci.

To je bio pravi Zagreb, to su bili pravi ljudi, Zagreb i radnički i službenički i liječnički i umjetnički, to je bio Zagreb koji nije ostao u Zagrebu ni u podrumu, a nije ni nestao u pravcu inozemnih utočišta. I zato je nas Hrvate nemoguće pokoriti.

U ovim knjigama nisu zaboravljeni ni mladi ljudi iz Svetošimunske koji su tek završavali policijsku školu ili su bili akademci, još djeca svakako, koja su izdržala najveće kušnje u prvim agresorskim naletima, a mnogi su od njih poginuli i mnogi ranjeni.

Što je rat dalje odmicao, hrvatski su vojnici bili manje šareno odjeveni, manje pustolovni i sve bolje naoružani ratnici koji su bili sposobni izvoditi najteže operacije, a znali su već i kako s malo sreće i puno vještine sačuvati glavu.

U Gordaninim su knjigama oni hrvatski vitezovi s krunicom kojima sreća nije bila sklona – oni iz prvoga, strahovito važnog i odsudnog razdoblja i oni iz doba kada je već stvorena respektabilna i trijumfalna Hrvatska vojska. Njihovi su likovi oživjeli u brižno naslikanim portretima, brojke su opet pretvorene u ljude, u imena i prezimena, na način koji izaziva poštovanje i divljenje, pa Gordani Turić i njezinim suradnicama i suradnicima treba doista od srca zahvaliti na ovom epskom poslu koji je uspio u namjeri da poginule Zagrepčane zadržimo u kolektivnom narodnom sjećanju.

Hrvoje Hitrec