Ružan i neugledan spomenik slavnom ratniku - Jesmo li dostojni baštinici Zrinskih?

Veličina jednog naroda mjerljiva je njegovim velikanima. Počesto, međutim, velikani toliko natkrile vlastiti narod da proteknu čitava stoljeća dok ih običan puk ne prepozna kao svoje dične sinove. Znakovita je u tom smislu sudbina hrvatske aristokratske porodice Zrinski. Na europskim dvorovima isprva slavljeni, potom prezreni i pogubljeni, pa od vlastita naroda gotovo zaboravljeni, te napokon iznova otkriveni i slavljeni, Zrinski su otrpjeli višestruko povijesno preispitivanje i vrednovanje te se u konačnici dokazali kao objektivna, ponajprije etička, vrijednost.

Time, međutim, završava tek dio priče o Zrinskima - njezinu nastavku upravo svjedočimo. Ovaj put tražimo odgovor na naizgled jednostavno pitanje: Kako u ozračju nepostojanja bilo kakvih ograničenja i zabrana slaviti Zrinske? U komunizmu je bilo lako - to se naprosto nije smjelo. Danas, pak, ne samo da je dopušteno, nego se od nas očekuje da u tome budemo uzor, jer - mi smo županija Zrinskih. Lijepo zvuči, ali mahati naokolo imenom Zrinskih znači prije svega preuzeti na sebe tešku odgovornost.

Dakle, nije dovoljno na prilazima gradu napisati „Grad Zrinskih“ - taj natpis je potrebno s mnogočim opravdati. Prepoznatljivost Međimurja s imenom Zrinskih nećemo postići, koliko god se trudili, turističkim, marketinškim i graditeljskim zahvatima, pa čak ni onim najpotrebnijim i najnužnijim - temeljitom obnovom Staroga grada. Istina, to jesu preduvjeti ostvarenja zadanog cilja, ali sasvim izvjesno nisu dovoljni za njegovo postignuće. Osim te, nazovimo je - hardverske dimenzije, brend Zrinskih ima i puno zahtjevniju i profinjeniju softversku stranu. Proglasiti se gradom i županijom Zrinskih samo zato što su Zrinski jednom davno ovdje živjeli gotovo je bezobrazno licemjerno i podjednako nepošteno prema Zrinskima. Kao grad i županija Zrinskih opravdano ćemo se moći nazivati tek kada Zrinski postanu sastavnim dijelom estetskog, etičkog i moralnog standarda naše zajednice. Tek tada ćemo moći kazati da smo dostojni baštinici velikih Zrinskih. Nažalost, neki naši postupci upućuju na to da danas još uvijek to nismo.

Prošle godine podigli smo spomenik slavnom Nikoli Zrinskom Sigetskom. Lijepa gesta prema jednom velikanu, ali, kako se pokazalo, ona nije bila rezultat naše duhovne bliskosti sa Zrinskima nego plod nečije taštine i umišljenosti. Izgradnji spomenika pristupili smo sramotno neozbiljno, kao da ga podižemo seoskom komedijašu ili beličkom krumpiru, a ne genijalnom vojskovođi, glavnom sudioniku jednog od najpoznatijih hrvatskih martirija, čije zasluge i besprimjerno junaštvo nadilaze i lokalne i nacionalne okvire. Javni natječaj nismo raspisali, tobože zbog «cajtnota», što nam je bilo zgodno opravdanje da naprasno prihvatimo nametnuto, jedino predloženo rješenje domaćeg kipara.

Naivnim i u pogledu oblikovanja brenda Zrinskih žalosno neupućenim lokalnim političarima podmetnuta je priča da se u prigodi 500-te obljetnice rođenja tog velikana mora učiniti nešto „veliko“, pa su prihvatili i novcem poreznih obveznika platili taj projekt, uvidjevši u svemu tome i dobru prigodu za predizbornu samoreklamu. U stvari, obljetnica rođenja nije bila povod, nego najobičnija izlika za podizanje potpuno neprimjerenog spomenika. Na prigovore i protivljenje mjerodavnih institucija i udruga, političari se izgovaraju „pritiscima“ koji se tobože na njih vrše, a rijetkim pojedincima koji dižu svoj glas protiv neviđene samovolje i bahatosti, prijeti se gubitkom posla i otkazom. Zahvaljujući djelomice i novinarima, javnost je do danas ostala prikraćena: Tko je vršio pritisak? Da su novinari slijedili taj trag zacijelo bi došli do nečega što nam je poznato pod imenom korupcija, posebice ako je definiramo kao duhovnu i moralnu pokvarenost zajednice.

Rezultat cijelog tog cirkusa je da u grmlju čakovečkog gradskog perivoja danas imamo čudnovatu skulpturu koja, ovisno o mašti promatrača, izaziva različite asocijacije, uglavnom podrugljive i podsmješljive. Zar je Nikola Zrinski Sigetski to zaslužio? Što smo to, zaboga, učinili? Ne samo da smo dokazali da nismo sazreli kao baštinici Zrinskih, nego smo budućim naraštajima onemogućili da tom velikanu podignu doista dostojan spomenik.

Ako, dakle, nismo spremni na primjeren način slaviti Zrinske, onda se barem privremeno suzdržimo od kapitalnih javnih projekata i pokušajmo se oduprijeti sada već razvidno postojećoj i vrlo agresivnoj interesnoj skupini uglavnom nekompetentnih, ali različitim vezama dobro umreženih pojedinaca, koja pritiscima i prijetnjama pokušava krojiti jedan iznimno važan segment kulturne politike naše županije, a istodobno čine i veliku štetu otežavajući slobodan protok ideja među intelektualcima. Sve ostalo prepustimo budućim naraštajima čija će percepcija Zrinskih, neopterećena ideološkom refleksijom propalog poretka, zacijelo biti drugačija od naše. Učinimo to dok ne bude kasno, jer je ovdašnju kulturnu javnost zatekla vijest da isti kipar već mijesi sličan spomenik za mađarski grad Sigetvar. Provincijalizacija Zrinskih time dobiva novi zamah i prelazi (sve) granice, u čemu prednjače upravo gradovi koji se kite njihovim imenom.

No, Čakovec ima tek jedan čudnovati spomenik Nikoli Zrinskom Sigetskom, a Sigetvar će ih, kako sada stvari stoje, uskoro imati dva. Prvi već duže vrijeme stoji u samoj sigetskoj utvrdi i doista - treba ga vidjeti! Prigodom jednog posjeta, tu je suhonjavu, ispijenu spodobu na nečemu što jedva sliči konju, otprve zapazio naš poznati kazališni djelatnik Vinko Lisjak, s podsmjehom je nazvavši „Sancho Panza na umornoj ragi“. Prema kazivanju samih domaćina spomenik je čisti promašaj i sramota za Sigetvar. Nije teško pogoditi zašto: izgrađen je i podignut sredinom prošloga stoljeća bez raspisanog javnog natječaja. Danas ga se, premda bi to htjeli, ne mogu riješiti. Ne podsjeća li nas to na našeg čakovečkog Viteza Tužnog Lika?

Na kraju, da ne ispadne baš sve tako crno, dodajmo i jednu utješnost: postoji spomenik Nikoli Zrinskom Sigetskom koji je doista impresivan u svojoj veličini i ljepoti, ali - pazite sad! - nisu ga podigli ni Hrvati ni Mađari, narodi koje je taj čovjek svojim junaštvom zadužio, nego njegovi smrtni neprijatelji i krvnici - Turci. Doista, spomenik se nalazi nadomak Sigetvara, na mjestu gdje je tijekom opsade 1566. godine stajao šator turskog sultana. Uz ogromno poprsje Nikole Zrinskog Sigetskog, turska je država na tome mjestu podigla i brončano poprsje svog opjevanog i proslavljenog sultana Sulejmana II. Veličanstvenog. Za razliku od čakovečkog vrtnog patuljka sa čokljavom rukom, dvorskim cipelicama na koje su - ne mogu vjerovati! - nataknute ostruge i s potpuno ravnodušnim izrazom lica (kao da pase ovce), turska poprsja promatrača ispunjavaju strahopoštovanjem, plijene njegovu pozornost i doista istinski dočaravaju veličinu Nikole Zrinskog Sigetskog, ali - sviđalo se to nama ili ne - i sultana Sulejmana. Treba li ovome ikakva daljnjeg komentara? O tempora, o mores!

mr. sc. Zlatko Bacinger, predsjednik Bratovštine Petra Zrinskog
(objavljeno u lokalnim novinama 1. rujna 2009.)