And the Oscar goes to....
Sve otkako je legendarna američka filmska glumica Bette Davis nadjenula pozlaćenom kipiću Akademije filmskih umjetnosti i znanosti ime Oscar, jer ju je izgledom neobično podsjetio na njenog ujaka Oscara, svake godine iznova svjedočimo groznici koja trese Hollywood i cijeli filmski svijet.
Zanemarimo na trenutak sve popratne pojave, od agresivnih kampanja nominiranih filmova, do dragulja i toaleta visoke mode koje su nepresušan izvor radosti i komentara nježnijeg (i ne samo njega) spola, i pogledajmo kako ustvari izgleda film koji konkurira za „Best picture“ (najbolji film) nagradu 2010. godine.
Vizualno i zvučno savršen, film današnjice bombardira gledatelja svim mogućim podražajima, tako da u konačnici možda ipak pomalo pati - priča.
Uzmimo za primjer blockbuster Jamesa Camerona - Avatar, najskuplji film svih vremena, film novih tehnologija i revolucionarnih CGI efekata, koji upravo obara sve rekorde na kino blagajnama (zanemarimo li neizbježnu inflaciju), i na široka vrata 3D tehnologijom impresionira široke mase apsolutnom vizualnom fantazijom.
Avatar se spominje kao najveći favorit ovogodišnje dodjele, uz povremeno spominjanje vrlo solidnog niskobudžetnog uratka Katrin Bigelow The Hurt Locker (znaimljivo, redateljica je bivša supruga Jamesa Camerona) i Tarantinovih Inglorious Basterds (još se u filmskim krugovima spominje nepravda kad je dotičnog redatelja zaobišao kipić za kultni Pulp Fiction).
Nemoguće se ustvari oteti dojmu da je sve u službi jedino i isključivo - njegovog visočanstva - dolara.
Nije toliko važna priča, važna je vizualna bajka, nije toliko važna gluma, jer glume animacijski likovi...i svi smo pod dojmom, jer eto stasa nova generacija virtualnih filmofila 21. stoljeća koji se manje sjećaju Indiane Jonesa, a bliža im je Lara Croft, koji od filma traže apsolutno tehničko savršenstvo i podražaje koje prosječan gledatelj uopće perceptivno može podnijeti - moto je brže, više, jače.
Kako u sportu, tako i u glazbi, tako je i na filmu.
Sve je naizgled superiornije, tek će neki filmofili starijih generacija primijetiti da pomalo šteka - sama izvedba.
Postaje li utrka za zaradom velikih filmskih studija alfa i omega umjetničkog filmskog stvaralaštva?
Da, postaje, ali nas još uvijek koliko toliko uspješno varaju iluzijom da ipak nije tako, pokušavajući dijelovima celuloidne filmske čarolije i dalje djelovati na emocije gledatelja, usput parafrazirajući legendarnu repliku Jacka Nicholsona iz filma A few good men: "You can´t handle the truth!" (Ne možeš podnijeti istinu!)
Možda bismo ipak mogli podnijeti istinu, odgledati još jednom sebi za dušu klasik star barem 40 godina, bez da ijednom pomislimo kako je beznadno spor, a gluma ponešto prenaglašena, i jednostavno uživati u čaroliji priče.
I dok čekamo neki novi legendarni filmski citat, za sve ljubitelje filmske čarolije poslužiti će, u nedostatku boljeg, i onaj stari Bogartov:
"Here´s looking at you, kid"…
N. N.