Nepotkupljivi politički karikaturist Nikola Listeš

Razdoblje između dvaju fašnika, onoga koji je završio desetoga siječnja drugim krugom izbora za predsjednika RH i fašnika koji redovito slijedi u veljači, pravo je vrijeme za otvorenje izložbe političkoga karikaturista Nikole Listeša, koji je u ovoj grani satire obilježio prvo desetljeće 21. stoljeća. Listešov stalni protagonist Stjepan Mesić dolazi, a Ivo Josipović će vjerojatno postati novi Listešov ljubimac jer je tridesetpostotni izabranik dao naslutiti da će biti dostojan Mesićev nasljednik. Nastavit će se isto tako opća mučna hrvatska politička priča, što je za narodni život pogubno, ali rasnom karikaturistu predstavlja dragocjenu građu, koju će satirik iz Kaštela majstorski pretočiti u crtež i duhovitu dosjetku.

Na prijelazu stoljeća Listeš se doista ukazao kao najbolji i najoštroumniji naš politički karikaturist i postao predvodnikom te podosta rijetke grane, rijetke i zato što uz darovitost zahtijeva i karakternost, čvrstinu političkih stajališta, svijest o povijesti i izravnu vezu s narodom, njegovim osjećajem i samosvojnošću.

Moderan u izričaju, liniji i kadriranju, ovaj umjetnik karikature i stripa ujedno je nastavljač dojmljive hrvatske tradicije, kojoj korijene možemo pratiti sve do Papalićeve ulice u Splitu gdje je konzola zvana «U cara Trajana kozje uši», pa preko sljedećih stoljeća i Vincenta iz Kastva do novijega doba, kada karikatura, kao prvenstveno novinska forma, ulazi u svakodnevni život. Prvi je u nas riječ «karikatura» spomenuo Maksimilijan Vrhovac, bilježeći u svom dnevniku da je vidio karikaturu mađarskoga zastupnika Vaya na kojoj vrli korumpirani muž umjesto hostije drži dukat, s tekstom « U ovom je znaku spas». Ta je karikatura i danas vrlo suvremena, što će reći da se ništa bitno ne mijenja, s tim što je grabežljivost dobila globalne, to jest globalističke dimenzije. (Usput rečeno, i sam će zagrebački biskup Vrhovac postati protagonistom jedne od najstarijih, ako ne i najstarije sačuvane karikature u Hrvata.).

U drugoj polovici 19. stoljeća i političari shvaćaju moć političke karikature, pa i Ante Starčević promiče karikaturu u «Zvekanu» - Starčević ne crta, ali daje upute Marku Manasteriottiju. Početkom dvadesetoga stoljeća umjetnost osobno ulazi u svijet karikature, Matoš joj daje propusnicu i blagoslov («Karikaturist je uvijek u pravu»), u «Koprivama « i splitskom «Duji Balavcu» objavljuju karikaturu najveći hrvatski slikari toga doba, a uz njih poslije majstori specijalisti poput Mironovića, Pjera Križanića (do odlaska u Beograd) i Režeka. U drugoj polovici 20. stoljeća kao najvažnije figure u političkoj karikaturi iskaču Reisinger i Puntarić, a njima se na svršetku stoljeća pridružuje Nikola Listeš.

U početku sklon Disneyu, Listeš devedesetih godina pronalazi svoj originalan stil, crta ratne i političke stripove, osvaja publiku «Humanoidima» i «Dioklecijančićima», pučki domišljat i oplemenjen intelektualnom ironijom, u maniri najbolje europske tradicije. Zovu ga na sjever Europe, zovu ga u Australiju, a kada se vraća ulazi opet u hrvatsku arenu.

Puna zrelost umjetnika Nikole Listeša poklopila se s novom hrvatskom političkom tragikomedijom početkom 2l. stoljeća, opakom i opasnom farsom koja je jednostavno morala naći svoga satiričnog komentatora u likovnom novinskom prostoru. Listešove serije « Cakum-pakum» i «Sedmo čulo» doživljavaju apoteozu u knjizi karikatura «Zatvoreno društvo» 2oo3. Bila bi to zatvorena stranica jednoga kratkotrajnog povijesnog incidenta da se navodni desničari koji su potom došli na vlast nisu pobrinuli da Listeš nastavi istim žarom, jer su uspjeli iznevjeriti sve – doslovno sve – i nastaviti putem zabluda.

Lucidan i britak, sjajan crtač i nadasve nadaren portretitist, Listeš je nastavio raditi po savjesti časnoga političkog komentatora, u tada već potpuno domišljenom vlastitom svijetu, nastanjenu likovima koji izazivaju smiješak ili smijeh čak i izvan konteksta dosjetke, koji dakle vizualno osvajaju gledatelja dok još nije postao čitateljem teksta u oblačićima, a to je najveći dokaz individualnosti u svijetu šaljivoga crteža. Likovi su to predimenzioniranih noseva i sitnih očiju kojima autor udahnjuje život i živost minimalnim intervencijama, stvarajući ljudsku komediju, ali ne lišavajući se ni životinjske farme, ne zato da bi mu životinje poslužile u ezopovskoj metafori, nego da bi obogatile orvelijansku atmosferu paradoksalne (naše) političke realnosti. Isto tako, Listeš sebi dopušta slobodu plovidbe u vremenu i prostoru, pa nas ponekad vodi u brončano ili kameno doba, tek da i on na svoj način kaže kako se sa čovjekom u međuvremenu ništa bitno nije dogodilo. Visoko (navodno visoko), kod Listeša postaje namjerno nisko, da bi se pokazala smiješnost krupnih riječi, obećanja i potom nedjela, što je svojstvo svakoga rasnog komediografa, a Listeš to i jest, s tim što je davne Marulićeve scenografije – likove kojima je otac hrvatske književnosti plašio sugrađane – spojio s berekinovskom varijantom renesansnoga teatra i našao vezu s modernijim teatrom apsurda.

Tako opisani Listeš, građanski hrabar, samosvjestan i samosvojan, u ovom je vremenu nepoćudan i zato su mu zatvorena vrata visokotiražnih medija koji žive na laži, političkoj manipulaciji i vrlo se često i rado nalaze na protuhrvatskim stajalištima. Nikola Listeš našao je utočište u «Hrvatskom slovu» i svojim sedmim osjetilom za devetu umjetnost i za političku karikaturu posebno, uspio na taj način ipak i nadalje sustavno djelovati. Oni koji ga danas ignoriraju i progone, sutra će biti zaboravljeni, a Listeš će ostati zlatnim slovima upisan u album političke karikature.

Hrvoje Hitrec