Izlaganje Tomislava Majića s predstavljanja knjige "Bespuća hrvatske politike" u Tomislavgradu

Knjiga zabranjenih tema

(Mate Kovačević: Bespuća hrvatske politike)

Uvaženi posjetitelji, drage Duvanjke i Duvnjaci, pripala nam je ugodna zadaća da večeras u Tomislavgradu predstavimo knjigu Bespuća hrvatske politike duvanjskoga Zagrepčanina ili zagrebačkoga Duvnjaka profesora Mate Kovačevića. Ova je knjiga zapravo zbirka Kovačevićevih kolumna objavljenih u tjedniku Fokus od sredine 2004. do konca 2006. god.

Već iz doslovno prve riječi ove knjige, odnosno iz prve riječi naslova jasna je orijentacija i politička platforma s koje Kovačević nastupa. Naime, neizbježna je asocijacija na jednu drugu knjigu, s istom početnom rječju i također trorječnoga naslova, kojom je prvi hrvatski predsjednik nagovijestio novu političku epohu u povijesti našega naroda, knjigu koja je razbistrila međunacionalne odnose u bivšoj državi, razotkrila nastojanja srpske hegemonističke politike i označila put ka hrvatskoj neovisnosti.

Danas je ta znakovita riječ, riječ «bespuća», protjerana iz hrvatskoga javno-političkog života s očitom nakanom da bude protjerana i iz jezika uopće i ta situacija neodoljivo podsjeća na orvelijanski fenomen «novogovora», fenomen u kojemu svevideća i svebdijuća vlast ukida stare i uvodi nove, do tada nepostojeće riječi s ciljem da tim «novogovorom» po vlastitom nahođenju formira svijest pojedinca i naroda. U našemu je vremenu ovomu fenomenu u Hrvatskoj najbliži proces tzv. detuđmanizacije, odnosno otkidanja Hrvatske od njenih korijena i oduzimanja joj svake posebnosti i identiteta. Ideologe, metode i aktere, kao i samu srž ideje i procesa «detuđmanizacije» Mate Kovačević u ovoj knjizi uspješno razotkriva, stilski dotjerano (zagrebački uljudno), ali i oštro i britko, gađanjem «u sridu» (duvanjski beskompromisno). Ipak, po samomu opstanku riječi, odnosa pojma «bespuća» u hrvatskomu javnom životu vidimo da proces «detuđmanizacije» u Hrvatskoj nije uspio, odnosno da još ima autora, javnih djelatnika, pa i političara, koji nisu pristali da im novogovor globalnih vlasti izbriše pamćenje i čije pero nisu otupile ili zakupile soroševske škude.

Jedan od tih autora je i profesor Kovačević koji se ovomu novogovoru suprostavlja na prvoj crti obrane, tj. upravo na pojmovnoj razini, prije nego što pojmovi iz novogovora postanu neupitne istine i ideali življenja. Transparentnost, seksualno opredjeljenje, integracije, govor mržnje, «region», medijske slobode, prava manjina..., neke su od bezličnih parola suvremenoga života. Premda ovi pojmovi nisu loši sami po sebi (kao uostalom ni bilo koji drugi) njihova medijska inflacija i zloporaba u političke svrhe koja ih nastoji ustoličiti na oltar vrijednosti 21. stoljeća, dajući im pri tomu skoro kultni status, dovela ih je do samoga apsurda. Uočavajući medijsko glorificiranje ovih pojmova do apsurdnosti, Kovačević piše: «Zato i jest osvajanje javnih glasila, poglavito državnih televizijskih kanala svojevrsno zauzeće hramova, iz kojih se nakon osvajanja i inicijacije klerika nove religije, masovno razglašavaju uvjerenja...» (Fokus, 30.12.2005.).

Nasuprot ovih izlizanih termina koji su od pretjerane medijske uporabe lišeni svakoga smisla, Kovačević revitalizira i afirmira trajne vrijednosti hrvatskoga i zapadnoga civilizacijskog kruga, pojmove kao što su identitet, kultura, stav, sloboda, promišljanje, dostojanstvo... Danas su ove riječi potisnute iz medijsko-političkoga života u Hrvata, sve rjeđe ih čujemo na HTV-u ili u sabornici (donekle se stanje popravilo zadnjih mjeseci otkako se na HTV-u osjeti Hloverkina korektnost i Togonalova objektivnost), a u tiskanim glasilima, posebno onima u vlasništvu Europe Press holdinga, precrtane su reklamama multinacionalnih kompanija. O ovomu novom, suvremenom sukobu u ovoj je istoj dvorani govorio i dr. Miroslav Tuđman na predstavljanju njegove knjige Informacijsko ratište i informacijska znanost. U tomu kontekstu, možemo reći da je na djelu nova vrsta političke podobnosti koja ne propisuje ono što biste trebali biti, ali propisuje ono što ne smijete biti. A po njoj ne smijete biti sve ono šte jeste.

Međutim, Mate Kovačević nego ostaje samo u sferi pojmovnoga, nego hrabro, pa i drsko, ulazi u aktualnu političku borbu uramljenu ideološkim okvirom; nekomu za ljubav, nekomu za mržnju. Pitanja koja prof. Kovačević obrađuje u svojim kolumnama, odnosno u ovoj knjizi, od životnoga su značenja za Rep. Hrvatsku i Hrvate u BiH. Teme kao što su:

- potkopavanje temelja hrvatske državnosti

- pretvaranje hrvatske pobjede u ratu u poraz u miru

- euroatlantske i balkanske integracije

- interesi velikih sila na našemu području (prvenstveno Velike Britanije) i položaj Hrvatske u globalnim odnosima

- povijesni i suvremeni odnosi naroda na prostoru bivše Austro-Ugarske i Jugoslavije

- dignitet institucija hrvatske države, političara i samoga bavljenja politikom

mnogim su hrvatskim medijima i javnim osobama danas nepoželjne i zabranjene, a Kovačević ih je u Fokusu stavio u fokus osobnoga i javnoga promišljanja i djelovanja. Stoga bismo ovu knjigu mogli nazvati i knjigom zabranjenih tema, knjigom koja se opire novoj hrvatskoj šutnji. Pri obradi ovih najbitnijih tema za suvremenu Hrvatsku, Kovačević je prepoznatljiv autor, kritičan i analitičan, kolumnist koji ne poginje glavu pred svećenicima Novoga poretka, a još manje pred njihovim imitatorima u Lijepoj našoj. Uz iznimno obrazovanje i poznavanje činjenica, autor je ove stranice oplemenio iskričavim komentarima, brzim proplamsajima duha i jezgrovitim terminima, uz sveprisutni miris ironije, odnosno Mate je ove stranice i ove ozbiljne teme začinio najboljom vrstom humora na svijetu, duvanjskim humorom.

Na koncu, izdvojio bih još jednu temu koju Kovačević obrađuje u nekoliko svojih kolumna, a to je ustavno-pravni i stvarni položaj i proces dekonstituiranja hercegbosanskih Hrvata. Ovo pitanje, koje bi danas trebalo biti pitanje br. 1 integralne hrvatske politike, Kovačević promatra od mračne dubine Srednjega vijeka i Osmanlijskih osvajanja, preko odnosa u Habsburškoj monarhiji i dvjema Jugoslavijama, do Domovinskoga rata, Washingtonskoga i Daytonskoga sporazuma, bonskih ovlasti visokoga predstavnika, tenkovske pljačke Hercegovačke banke..., odnosno do otvaranja procesa dekonstituiranja nas kao naroda u BiH. Uz činjenicu da angažman Rep. Hrvatske treba biti jamstvo za očuvanje ravnopravnosti Hrvata u BiH, Kovačević ističe i da je opstanak Hrvata u BiH jamstvo teritorijalnoga integriteta Rep. Hrvatske i u konačnici osigurač njezinoga opstanka kao države. Sami unutarnji ustroj BiH lucidno i sažeto objašnjava: «Kako zbog straha od islamizma Zapad djelomice stoji iza Republike Srpske, a prešutno odobrava muslimanskoj strani da gubitke nadoknadi od Hrvata, potpisivanje novoga ustrojstva BiH, bez hrvatske teritorijalne jedinice, značilo bi potpisivanje smrtne presude. Dakle, Hrvati moraju odbaciti taj ustroj po cijenu okupacije, a na međunarodnoj razini potražiti adekvatne zaštitnike, kako i dalje ne bi bili prepušteni na milost i nemilost nesklonih im politika» (Fokus, 03.3.2006.).

S nadom da će i naši pregovarači na razgovorima o ustavnim promjenama i mogućem unutarnjem ustroju BiH, koji su ovih dana u tijeku, zadržati nešto od ove poruke i pouke, ja bih završio predstavljanje ove zanimljive i aktualne knjige.

Tomislav Majić

{mxc}