O knjizi Miroslava Tuđmana «Informacijsko ratište i informacijska znanost»

Ponekad čovjeka zavede naslov knjige, pa ju odlaže za neka druga vremena, što je u pravilu nepravedno prema autoru. Nesklon teorijskim znanstvenim publikacijama koje obično imaju zamoran ritam i suhoparan iskaz, tek sam nedavno uzeo u ruke knjigu dr. Miroslava Tuđmana «Informacijsko ratište i informacijska znanost». Bio sam ugodno iznenađen, jer je teoretiziranje samo manji (premda vrlo važan ) dio te knjige koja obiluje zanimljivostima iz starije i novije povijesti – primjerima koji služe kao ilustracije uporaba i zlouporaba informacija, poglavito u zadnjih nekoliko desetljeća.

Dr. Miroslav Tuđman, kandidat za dužnost predsjednika Republike Hrvatske na skorim izborima, autor je desetak knjiga i dvije stotine znanstvenih članaka. Profesor je informacijskih znanosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dragovoljac u Domovinskom ratu, od prosinca l99l.vodio je Upravu za IPD MORH-a, sudionik svih većih vojnih operacija od l992. do l995., a u dva navrata bio je ravnatelj Hrvatske izvještajne službe (HIS) - od l993. do l998. te l999. do 2000. Spominjem te podatke zato da podsjetim kako se M. Tuđman i u praksi bavio informacijama, stvarajući bitne poluge hrvatskoga sigurnosno-obavještajnog sustava, koji je potom dolaskom trećejanuarske diktature gotovo posve razoren, a Sanaderova Vlada nije učinila ništa da popravi tu štetu.

Dakle, autor uz znanstvenu akribiju posjeduje i bogato životno, profesionalno iskustvo, koje mu pomaže da objasni prirodu fenomena globalnog informacijskog prostora i tamnih strana virtualnoga cyberspacea. Internet, točno zaključuje M. Tuđman, ne oblikuje korpus objektivnoga i istinitoga znanja, nego proizvodi dominaciju određenih informacija. Slikovito rečeno, obavijest (informacija) na putu od izvora do korisnika prolazi najčešće mutnim i nadziranim kanalima (kanalizacijama) u kojima se istina i laž tako pomiješaju da ih je teško razlikovati. Nastaje tako «nova priroda istine» koja uspostavlja i novi sustav vrijednosti, te se univerzalne vrjednote (sloboda, kultura, demokracija, ljudska prava), zamjenjuju novima – tehnologijom, tržištem, turizmom, informacijom, te «novim ljudskim pravima» koja prava određenih manjina podižu na pijedestal nervozne nedodirljivosti.

Virtualni svijet nadziru države i korporacije, u stalnom sukobu i traženju slabih strana protivnika i partnera, te smo svjedoci nevinom pretraživatelju Interneta nevidljivoga mrežnog rata. M.Tuđman kao profesor informacijskih znanosti naravno ne pledira ni za kakav animozitet prema tehnologiji, ali kao humanistički intelektualac objašnjava povijest, dosege, prednosti ali i opasnosti četvrte dimenzije u kojoj se uspostavlja odnos gospodar-sluga, jer korisnici mnoštva informacija nemaju uvid u strategiju njihove distribucije.

Kontrolirana znanja

Nastojeći prikazati kako je žudnja za uplivom na području informacijske tehnologije samo nastavak one težnje koju su moćnici iskazivali kada se pojavila Gutenbergova revolucija, autor istražuje naglo prošireni prostor javnoga znanja što su ga omogućile tiskovine, dobre strane uključujući i ubrzani prodor narodnih jezika, ali i vrlo brzi odgovor onih koji su htjeli spriječiti prodor svjetovnoga znanja, u čemu tadanje prevladavajuće stajalište Crkve nije bilo bez grijeha. Pozivajući se na pisanje Aleksandra Stipčevića, autor u hodu kroz povijest dolazi i do vremena komunizma, te govori o sudbini onih brda knjiga što su ih tiskali komunistički moćnici i njihovi (prisilni) nakladnici. Knjige tih autora koji se zovu Tito, Mao Zednog , Ceausescu i slično, nakon propasti komunističkih režima, uništene su ne prisilom novih vlasti, nego zato jer su bili nepotrebno smeće koje je zauzimalo skladišta. Isto se naravno dogodilo i s knjigama iz drugog oblika totalitarizma, naime fašističkim.

Priča o Hrvatskom biografskom leksikonu

I za mene koji sam bio suvremenikom, a čitao sam prije desetak godina i sjećanja pouzdanoga Stipčevića, priča koju posreduje M. Tuđman bila je nanovo dramatično zanimljiva. Naime, l984. pojavio se bio prvi svezak Hrvatskoga biografskog leksikona u nakladi Leksikografskog zavoda i izazvao buru u ortodoksnim komunističkim krugovima, a rat protiv leksikona poveo je nominalno književnik Goran Babić, koji je u to doba obavljao onu dužnost koju sada ima Mladen Jergović. Elem, prigovorilo se Leksikonu da «uvrštava negativne osobe» i da cijeli taj pothvat znači zapravo prodor nacionalizma u Hrvatsku. Usput je Leksikonu zamjereno i na jeziku (hrvatskom), te su razjureni i lektori. Nasilna kroatizacija!

( «Drugovi, kako može ondje pisati da je M. Baltić bio uhićen prije rata ? Drug Baltić je mogao biti samo uhapšen», reče jedan diskutant iz kruga Kangrge i sličnih.)

Tako su prošle informacije objavljene u HBL- u, koji je ipak nakon dugoga zastoja dobio i drugi svezak.

Spomenici ili ubijanje informacije

U jednome dijelu knjige M. Tuđman piše i o memorijalnim spomenicima, koji su isto tako izvori povijesnih podataka i poruka, dakle izvori informacija. Da to ne bi i ostali, pobrinule su se komunističke vlasti (vojnička groblja ), a zatim i neokuminističke ( Zid boli, Oltar domovine ). Nasuprot tome, najljepši trg u Zagrebu i dalje nosi ime maršala Tita, a S. Mesić sve one koji žele ukloniti taj naziv naziva – spodobama. Krug oko Mesića kojemu je taj čovjek samo glasnogovornik, svladao je abecedu propagande: optužiti suprotnu stranu za zločine, napuhati važnost zbivanja, demonizirati protivnika, polarizirati (tko nije s nama, taj je protiv nas), diskreditirati. Te su metode naslijeđene iz zreloga komunističkog sustava, koji je, osjećajući da mu se bliži svršetak, ubacivao u medije svježe snage ( i danas snažno nazočne ),

a kada je pobijedila demokratska opcija, KOS pokušava destabilizirati novu vlast (diverzija na židovskom groblju) te zatim i fizički likvidirati istaknute osobe. Na medijskom planu, KOS pokreće YUTEL, ovaj put u službi SKJ- pokreta za Jugoslaviju. Odjel za informativno-političku djelatnost rađa operativne skupine « Opera» (kontakti sa stranim novinarima) i «Labrador». Tijekom l99l. Odjel proizvodi niz dezinformacija , koje trebaju prokazati hrvatsku vlast ne samo kao «ustašku»nego i izdajničku.

S početkom rata u BIH jača proizvodnja dezinformacija, posebno u vrijeme kratkotrajnog hrvatsko-muslimanskoga sukoba. Podvala o izmišljenoj agresiji Hrvatske na BiH toliko je puta ponavljana da je čak i u glavama nekih naših suvremenika ostala kao činjenica, kao i krivotvorina o podjeli Bosne u kojoj je navodno sudjelovao dr. Franjo Tuđman. O djelovanju prvoga hrvatskog predsjednika u tome razdoblju, vrlo meritorno i dokumentirano piše M. Tuđman i daje točnu informaciju o zbivanjima i ljudima. Isto tako ruši u prah treću veliku tezu iz laboratorija falsifikata – naime, da je F. Tuđman kriv za izolaciju Hrvatske u drugoj polovici devedesetih.

Zapadni Balkan ili priča o batini

Vrlo mirno i pouzdano, rekli bismo znanstvenom hladnoćom, M. Tuđman još jednom objašnjava otkud dolazi priča o izolaciji: dr. Franjo Tuđman se drznuo suprotstaviti zamislima o trećoj Jugoslaviji, o nekoj konfederaciji u kojoj će se s vremenom reducirati suvereniteti država članica. Hrvatski odgovor bio je promjena Ustava, odnosno izričita ustavna zabrana bilo kakvih južnoslavenskih integracija, na što su uslijedili pritisci, prijetnje i arogantno zahtijevanje da se ispune želje poznatih velikih sila. Poslije smrti F. Tuđmana, vlade Račana i Sanadera te su želje promptno ispunjavale, odnosno poduzimale korake da se zamišljena (kon) federacija «postavi na zdrave temelje» i da Hrvatska u skoroj budućnosti opet učini istu kobnu pogrešku koja ju je stajala toliko patnja i žrtava.

Zaključak

Autor knjige, dr. Miroslav Tuđman, čvrsto stoji na stajalištu samostalne i suverene Republike Hrvatske. Ne prihvaća ideju o novim južnoslavenskim (jugoslavenskim ) integracijama, a u svezi s europskim integracijama zastupa stajalište o uniji ravnopravnih i suverenih država. O hrvatskom pitanju u BiH drži da je daytonska podjela i loša i preživjela, uz to opasna i po opstanak hrvatskoga naroda BiH, te da buduće uređenje Bosne i Hercegovine mora omogućiti Hrvatima terititorijalnu, nacionalnu i kulturnu suverenost. Svoja politička razmišljanja koja u ovoj knjizi naoko nisu u prvom planu, nego samo prateći korpus govorenja u svijetu informacija, sukladno temi sažima u misao o informacijskoj strategiji koja ne smije banalizirati nacionalne i osobne slobode.

U svemu, i ovom knjigom koja je tiskana uoči godine u kojoj se odlučuje o novom predsjedniku države, dr. Miroslav Tuđman dokazuje da je jedini kandidat koji progovara iz srca i duše naroda, prepoznajući stanje nacije i njezine težnje, nade i strahove. U svakom slučaju jedini kandidat koji se ne ulaguje ni stranim moćnicima ni domaćim krivotvoriteljima povijesti koji djeluju kroz medije, a u službi su tuđinaca i hrvatskom narodu tuđih ideja kako na političkom tako i na općeljudskom planu. Hrvatski birači na predstojećim izborima za predsjednika države moraju pokazati zrelost i mudrost, jer izbor pogrešne osobe može biti koban po budućnost naše domovine.

Hrvoje Hitrec

{mxc}