Nevenka Nekić, Ivan bez zemlje

(Đakovački kulturni krug, Đakovo, 2024.)

UDruštvu hrvatskih književnika u utorak, 3. prosinca 2024. predstavljen je novi roman Nevenke Nekić. U nastavku donosimo govore predsjednice DHK-a Hrvojke Mihanović Salopek, književnika Nikole Đuretića i autorice knjige. Prikaz koji je napisao književnik Đuro Vidmarović, također jedan od predstavljača knjige, objavljen je u njegovoj rubrici (v. ovdje).

Hrvojka Mihanović Salopek: Nevenka Nekić jedna je od najsnažnijih autorica hrvatskog povijesnog romana

Nevenka Nekić autorica je više od 30 knjiga romana, novela, pripovijesti, zbirki pjesama, eseja, književnih kritika i radova iz područja povijesti umjetnosti te povijesti književnosti. Usporedno sa književnošću vrlo se intenzivno bavi povijesnim tekstovima te je do sada objavila dulje rasprave o banu Jelačiću, Eugenu Kvaterniku, Ruđeru Boškoviću, slovačkim piscima povezanim uz Hrvatsku: leksikografu Ivanu Branislavu Zochu, Janu Janku Tomboru, Janu Vojtašaku, Andreju Hlinki, kao i sv. Marku Križevčaninu. Upravo zbog svoje trajne usmjerenosti prema detaljnom proučavanju povijesnih zbivanja, Nevenka Nekić je danas jedna od najsnažnijih autorica hrvatskog povijesnog romana, a posebice je dala nenadmašan doprinos u romanima i novelama posvećenim Domovinskom ratu, gdje je na temelju brižljivo istraženih povijesnih podataka i biografskih sjećanja očevidaca pružila svjedočanstva potresnih i zadivljujućih zbivanja iz života ljudi koji su branili Hrvatsku, ali i onih koji su pritom izgubili život. Sjetimo se samo njenih knjiga o svećeniku Buriku, Vukovarskih elegija, Jean ili miris smrti, Jaka, a potom i maestralni roman o kardinalu svetcu – Alojziju Stepincu –Kardinalovo srce koji je doživio više ponovljenih izdanja. Nevenka Nekić ima iznimnu moć uživljavanja i posebnu sućut za sudbinu pojedinca i malog običnog čovjeka koji se zatječe u žrvnju nemilosrdnih povijesnih zbivanja, a to su u njenim prozama najčešće tjeskobni povijesni momenti 2. svjetskog rata ili komunističkih progona. Na temelju tih jedinstveno opisanih ljudskih sudbina autorica se uvijek zalaže za ideale slobode mišljenja i slobode temeljnih ljudskih prava, a kritizira sile represije te porive razaranja i zla u čovjeku koji potpada pod sile ideološkog fanatizma. Dokumentarne, povijesne podatke Nevenka Nekić uvijek dojmljivo nadopunjuje emotivnim subjektivnim refleksijama, a ponekad i postmodernističkim nadrealnim scenama predskazujućih snova ili vizija kojima nadograđuje realističku radnju, kao da hoće u čitateljima posvijestiti činjenicu da iznad naših svakodnevnih života uvijek lebdi nevidljiva energija borbe dobra i zla koja naše jednostavne miroljubive sudbine začas može preokrenuti u neočekivane i nepojmljive tokove zbivanja. A izazov ljudske savjesti uvijek je ona presudna točka koja u kolopletu zbivanja mora pokazati svoje pravo lice. Čestitam autorici na novoj knjizi!

Nikola Đuretić: Dixi et salvavi animam meam ili još jedna knjiga za „C popis“

Slojeviti roman naslovljen Ivan bez zemlje, autorice Nevenke Nekić, koji ovdje danas predstavljamo, svojevrstan je 'tableau' životnog puta jedne paradigmatske obitelji, ali obitelji koja je istodobno metafora cijeloga naroda – ovoga hrvatskog. Moglo bi se reći da je i preslika svojevrsnog Križnog puta toga, kako je svojedobno zapisao velikan hrvatske književne riječi, Slobodan Novak, „nesretnog naroda“. Roman počinje sarajevskim ubojstvom prijestolonasljednika Franje Ferdinanda, a završava Hrvatskim proljećem. Obitelj glavnoga junaka na njezinu putu ka Golgoti, Usud vodi od Kotora, preko Đakova, Varaždina i Zagreba, do Karlovca, gdje glavni junak skončava u sirotinjskom, kako će zapisati autorica: „tuđem“ grobu. Naime, riječ je o grobu u koji su svojedobno bile premještene kosti junakove majke, nakon što su im komunističke vlasti jednostavno oduzele njihov grob na Mirogoju.

Romanom Ivan bez zemlje Nevenka Nekić, iznimno plodna književnica, ispisuje jednu od svojih neosporno najboljih proznih dionica. Autorica se još jednom dokazuje kao inteligentna, beskompromisna, lucidna, a istodobno i provokativna, iskrena i ponajprije direktna spisateljica, koja se ne usteže otvoreno progovoriti o najtežim 'postajama' toga Križnoga puta svojega naroda. Nerijetko, spisateljica izravno i bez uvijanja progovara o gotovo perverznom nemoralu komunističkih vlastodržaca, oslikavajući mračnu i pesimističnu sliku vremena kojim se bavi. Jedno od obilježja Nevenkina autorskog rukopisa jamačno je izostanak iluzija o ljudskoj prirodi. Autorica je zaokupljena odnosom čovjeka, pojedinca, sanjara, na jednoj strani, i represivnog političkog sustava, na drugoj, u kojem je sustavu ljudski život maksimalno obezvrijeđen.

O ovom slojevitom romanu moglo bi se govoriti s više različitih očišta. S onog lingvističkog posebice me se dojmila uporaba lokalnih idioma, ovisno o lokalitetu na kojem se zbiva radnja. Iz posve osobnih razloga bio sam oduševljen nekim, danas već gotovo zaboravljenim, lokalizmima Đakovštine. Uopće, rečenica Nevenke Nekić profinjena je i nepretenciozno ležerna. Mnogi bi od nje mogli podosta naučiti, posebice neke nazovi „perjanice“ hrvatske suvremene književnosti, po čijim se djelcima danas snimaju filmovi i čije se literarne splačine nekritički nagrađuju, čak i u inozemstvu, a koji se, usuprot svojoj polupismenosti i neznanju, ne će ustezati čak ni od toga da pokreću škole pisanja!

Početkom godine načinio sam kardinalnu pogrešku kada sam odlučio donijeti takozvanu Novogodišnju rezoluciju. To je ono kada odlučite do ljeta smršavjeti nekoliko kilograma, ili u roku dva-tri mjeseca prestati pušiti. Ja sam, međutim, odlučio svakih nekoliko tjedana pročitati po jedno ili dva djelca tih „perjanica“ hrvatske suvremene književnosti. Kakva greška! Osim vrlo malog broja časnih iznimaka, najveći dio pročitanih uradaka bio je apsolutno neprobavljiv. Mogao bih ovdje navoditi brojne gluposti na koje sam nailazio, primjere verbalnih dijareja, nikome potrebnih besmislenih žvrljotina, ali bit će dostatno spomenuti jednoga „slavnoga autora“, koji je svojedobno u jednom svojem djelcu smjestio „kunu“ kao platežno sredstvo u razdoblje kada kuna još nije bila ni uvedena, a koji se proslavio time što je velikog hrvatskog književnika Slobodana Novaka nazvao „kretenom“ samo zato što se Novakovo domoljublje nije uklapalo u ideološki obrazac toga Liliputanca hrvatske pisane riječi. Vjerovali ili ne, u rečenoga trećerazrednoga novinara koji si je umislio da je književnik, naišao sam na sintagmu „krdo golubova“! Ništa manje otužan primjer je slučaj spisateljice koja se „proslavila“ posve nevažnom „slikovnicom“ o Barbikama i vlastitom djetinjstvu provedenom u kontekstu Domovinskog rata. O vremenima u kojima živimo rječito govori i činjenica da je rečena dama, unatoč činjenici da je potpisnica svojedobne Deklaracije o zajedničkom jeziku Srba, Crnogoraca, Bosanaca i Hrvata, dakle o otvorenom negiranju postojanja hrvatskog književnog jezika, danas članica suradnica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Moglo bi se ovdje, kako rekoh, navoditi još niz sličnih primjera kvaziliterarnog smeća koje se danas promiče kao nekakvu „hibridnu književnost“, i autori kojih žvrljotina, kao i njihovi nakladnici, dobivaju neograničenu potporu Velikog Mecene pa i danas zastupaju hrvatsku književnost na raznim književnim sajmovima, a sve u organizacijskoj režiji već spomenutog vrlog Mecene. No, čemu kada danas ionako nitko ne čita!? Stoga, s obzirom na kvalitetu onoga što se promiče kao ponajbolje od hrvatske pisane riječi, nikoga ne bi trebala začuditi činjenica da nam, prema svim anketama, čitanost iz godine u godinu strmoglavice pada.

Prije nekoliko godina, predstavljajući ovdje moju zbirku vrlo kritički intoniranih ogleda naslovljenu Nerazumni zapisi, kolega književnik Tito Bilopavlović je među inim rekao kako je sve to divno i krasno, ali čemu kada danas nitko ništa ne čita i ne kupuje knjige. Moj je odgovor tada bio otprilike to da sam se cijeli život spremao za to što danas i jesam – književnik. Nisam krojač, zidar ni kovinotokar! A neki ljudi jedino pišući mogu preživjeti i sanjati. Osim toga, ne budemo li mi današnji zapisivali naše grješke, kako će oni koji će doći poslije nas išta znati o vremenima koja su im prethodila. A bez poznavanja prošlosti ne može se živjeti sadašnjost ni graditi budućnost. Nevenka je u svojemu novome romanu učinila baš to – zapisala je povijest jedne obitelji, jednoga naroda, jedne zemlje, ma koliko ta povijest u nekim razdobljima bila mračna i mučna. Ima tema koje bi neki i danas željeli izbjegavati. Gore spomenutu moju knjigu Nerazumnih zapisa naš Veliki Mecena tri puta je odbijao otkupiti za knjižnice diljem zemlje. Odnedavna je taj isti Mecena, dakle Ministarstvo kulture i medija, u kontekstu otkupljivanja knjiga smislio tri popisa objavljenih djela: popis A, popis B i popis C. Knjižnice su obvezne otkupiti djela s popisa A, mogu, ali i ne moraju otkupiti ona koja se nalaze na popisu B, a knjižnicama se preporučuje da su djela s popisa C bezvrijedna pa ih se, sukladno tome, ne treba kupovati. Na tom C popisu prigodom posljednjeg otkupa našla se i moja poema Za križem. Ne bi me začudilo da na isti popis dospije i ovo djelo Nevenke Nekić.

Nedavno sam, na ovom istom mjestu prilikom predstavljanja vlastite zbirke priča citirao engleskoga političara i filozofa Edmunda Burkea koji je, kaže legenda, među inim rekao i sljedeće: „Da bi zlo trijumfiralo, potrebno je jedino da dobri ljudi ne čine ništa.“ Nešto slično, samo malo drukčije zapisat će i hrvatski pjesnik Slavko Mihalić koji kaže: „Takav je tvoj zanat: ništa ne smiješ prešutjeti…“ U nedavnoj prijepisci s autoricom ovoga romana koji predstavljamo, objašnjavajući svoje motive, na jednome mjestu Nevenka citira Ezekijela i kaže: „Dixi et salvavi animam meam“ (Rekoh i spasih dušu svoju).

Mi književnici (ljudi od riječi), svjedoci svojeg vremena, pripovijedamo, pišemo i govorimo… katkada i o sveopćem zlu i mračnoj strani naše povijesti, kako je to učinila i Nevenka Nekić u svojem najnovijem romanu, na čemu sam joj iskreno zahvalan.

Osobno vjerujem da to nije samo naša povlastica, nego i obveza!

N. Nekić: Laž je da književnik piše za ladicu

Na početku bijahu njih dvoje, sa svojim samoćama i jedinstvom kao što to uvijek u životu biva. Glavni je junak dio moga početka, dio onoga čime sam završila kraj. Dug prema njima dvojima morao je biti kad-tad isplaćen i ova knjiga to čini punim srcem, iako samo u fragmentima. Odabrane stranice ostvaruju prostor i vrijeme u odabranim trenutcima, jer svega je bilo mnogo više, dana užasa i dvojbi, dana mladenačke sreće i nadanja, a snova najviše. Čudesni su gradovi u kojima se odvija radnja u dugim vremenskim razmacima: Kotor, Zagreb, Varaždin, Đakovo, Split i Karlovac.

Postavlja se pitanje tko će čitati ovu knjigu? Ona nije napisana da bi se sakrila, laž je da književnik piše za ladicu. Namjere su uvijek da se dopre do čitatelja koji mora bar djelomice shvatiti ambijentalne i vremenske odrednice da bi slijedio kazivanje realnih društvenih zbivanja kao i psihologijske elemente priče. Ali i najmlađi mogu ući u životnu priču jer svaka je nova, intrigantna, jer sadrži i nešto mitsko koje uvijek povezuje sva zbivanja.

Vrijeme ove priče ima protegu od 108 godina (1865. – 1971.) nepovezanih u kontinuitetu, jer se odvija koracima potrage za smislom tih života što se može dovoditi u dodir s misterijem. Iako se radi o jednostavnim ljudima, bez sablažnjivih ili  izvanrednih ekscesa u životu, postoji u suštini njihova bitka neka tajna koja resi život uopće. O toj tajni razmišlja glavni junak uspoređujući život gledan vjerskim očima, usporedo sa znanstvenim razglabanjima, i ostaje zatečen nemogućnostima spoznaje.

Današnji naprednjak kao lik suvremene literature, ili pak kao komentator iste, izjašnjava se kao neprijatelj egzistencijalnome određenju, izjašnjava se protiv povijesnih i političkih stvarnosti oblikovanih tradicijski u okviru dvostrukih spona kojima je vezan glavni junak ove priče. Kao da živi u tajnosti i progonstvu uokviren religijsko-moralnom razinom, koja je istovremeno temelj i vrh Ljudskoga grada, glavni lik opsjednut je potragom za mjestom klice njegova života, a istovremeno i vlastitoga locusa djetinjstva. Gubitak toga mjesta, kojega ni jedno drugo nije moglo nadomjestiti, dugo se ustrajno ali vrlo pasivno odupiralo onome što se zove fatum ili mojra. Bolna je spoznaja glavnoga junaka da se nepovratno srušila tisućljetna armatura društvene konstrukcije, a s njome i propast staleža koji je u svom racionalizmu bio bitno prožet deizmom i sakralnim etičkim vrijednostima. On se ne miri s bezumnim racionalizmom, ateizmom kao ideološkom podlošku bezumlja, nihilizmom kao nadomjestkom metafizike. On ima unutarnje dijaloge koji se odupiru lažnim pripitomljavanjima tuđim progresima. Njega još uvijek vodi dodir s oltarnom palom u djetinjstvu i personalni odnos s Bogom.

Dominantne silnice vođene su u romanu nesigurnošću i strahom kao bitnim obilježjem njegove izgubljene generacije. Dovoljna su bila dva rata kao i razvaline materijalnih dobara, a još više duha.

On dobro zna da ma koliko bio dezorijentiran i raspušten život nekoga čovjeka ili naroda, sve dok su svjesni tih činjenica, postojat će za njih nada. Ako se ta svijest izgubi na individualnoj i kolektivnoj razini, rasut će se polog istine, nastupit će ideološki lingvistički vatromet tzv. avangarde epohe koja će podilaziti strastima, a Ljudski grad će nestati kao i duše u njegovu okrilju.

Naš junak ne želi biti puka karika bez vlastite svrhe u lancu evolucije ili napretka čiji mu smisao i odredište uzmiče.

Sve ostalo je ono lijepo i ljubavlju ostvareno u životu jednoga čovjeka. Roman ima autonomiju misli glavnoga junaka koliko i književnice koja ga je napisala.

Napisala sam veliki ciklus romana o našim ratovima, Drugom svjetskom i Domovinskom: Kardinalovo srce, Burik, Jean ili miris smrti, Demon i sveta krv, Omerta. Slijedio je ljubavni roman Jaka, s tematikom iz Bosne, o ženi koja čeka muža da se vrati iz zeničke tamnice. Ni korupcija i političko podzemlje nije zaboravljeno u romanu Hobotnica, a onda je osvanuo roman Radnoti Mikloš i dvije posljednje večere. Radnja se događa na prostoru Baranje, Mađarske te Srbije. U njemu pratim sudbinu junaka koji pripadaju hrvatskoj, mađarskoj, njemačkoj i židovskoj naciji. Konačno je stigao Ivan bez zemlje kao deveti roman. Mislim da deseti nije potreban, jer ni jedan kompozitor nije skladao deset simfonija.