Ante Brčić, Računaj s Bogom

S obzirom na to koliko se knjiga objavljuje u svijetu moglo bi se očekivati da njihovi čitatelji postaju pismeniji, ako već ne više istinski ljudi. A to uopće nije tako, za potkrepu te tvrdnje nije potrebno pročitati nikakvo istraživanje. Pročitana knjiga, ako je vrijedna čitanja, znači da rezonira s najdubljim slojevima naše ličnosti, izazov je čitatelju da piše svoju knjižicu. Ili ako već neće pisati, da ostaje s njom kao uz prijatelja, onakva o kojem piše u Iv 15,13: Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. U potpunosti gotovo da je životno neostvariva Ivanova rečenica. Ona može biti svjetlo kojem treba težiti, a vjerujem da je svatko u nekom trenutku svojega života mogao reći da je dio ili dijelak života živio za prijatelja.

Ako nam u ruke dođu knjige takvih svojstava, njihove će nam se rečenice otvarati, zbog svoje životvornosti i lako ulaziti, poput vode koja se razlijeva, u naše srce i našu dušu. Čitamo li ih predano, čut ćemo i svoje riječi (inače su samo samo sjen i mrtvo slovo), a otkrivat ćemo i dublja značenja koja se otvaraju onima koji su posvećeni onomu što čitaju. Riječi takvih knjiga nisu napisane za jednokratnu uporabu, napisane su za rast našeg bića, i pojedinačnoga i zajedničkoga. Da bi biće moglo rasti, nije ih dovoljno jednom pročitati: kao što se biljka, da bi rasla, zalijeva neprekidno vodom, tako se i duša čovječja mora natapati čitanjem takvih tekstova i odgonetavanjem onoga što meni oni govore.

Biblijski tekstovi takvih su svojstava, čovjek se njima treba prožimati da bi shvatio njihovu snagu, sklad, neprolaznost, vječnost… ali i nježnost, treperavost, otvorenost i zagrljaj. Iz njih izviru nepresušni nutarnji razlozi njihove opravdanosti.

Negdje sam pročitao misli, a lako se s njima složiti: biblijske su istine apsolutne i izvan vremena. Biblija se ponovno izdaje, ali se ne mijenja. U modernoj znanosti istina se stalno mijenja. Ne mora se otići u predkopernikansko doba, dovoljno je čitati tzv. znanstvena otkrića o svemiru u posljednjih dvadesetak godina. Ne zna se što se brže mijenja: nova otkrića ili revizije prethodnih znanja.

Jednu je takvu knjigu, Računaj s Bogom, zapisao Ante Brčić, u kojoj je odabrao, obradio i pripremio govore poznatih propovjednika. Tekstovi, 31 zapis, pedesetak kartica, Računaj s Bogom, posjeduju snagu da nas nose i da im vjerujemo zbog vlastitih nutarnjih razloga koji nas ohrabruju, strukturirajući naše vrijeme i nas u vremenu. Riječi navedene knjige poput su sjemena koje bi moglo niknuti u našem srcu ili u našoj duši i roditi plodovima na našu radost i onih oko nas. Zapis Računaj s Bogom naslanja se na Jakovljevu poslanicu 4,13-15 u kojoj je ljudski život dašak  što se načas pojavi i zatim nestane. Jedna od dviju ključnih rečenica teksta glasi: Prijatelji, kako je onda suludo da dašak planira bilo što.

U zapisu Vremena je malo napisano je na kraju: nije bitno hoćemo li biti uspješni u životu, nego hoćemo li ispuniti svrhu života. Živjeti u skladu s Isusovim učenjem, a to je naša svrha, znači odustati od mnogih svojih želja, katkad dobrih i plemenitih. To je teško, ali samo to čini čovjeka izgrađenim na stijeni i jakim. Kao što je u jednoj svojoj propovijedi napisao sv. Antun Padovanski, govoreći o nadi, de spe: svoj život trebamo pogledati sub specie aeternitatis, iz perspektive vječnosti: naš život zadobiva novo značenje i svrhu čiji smisao proizlazi iz međuodnosa sa životima drugih u sadašnjem trenutka gledano iz rakursa vječnosti i odjeka u njoj. To značenje samo za sebe malo znači, značenje počinje kad počinje milost prema onima oko nas. Samo je s Bogom to moguće, s vječnim Svjetlom čiji sjaj ne slijedimo uvijek. Nada nam omogućuje da ne zaboravimo veličinu vlastite duše i svoju svrhu na zemlji. Taj pogled iz vječnosti suočava nas s pitanjem: Što sam, s radošću, napravio za druge? Odgovor na to pitanje i djelovanje u skladu s njim čini nas više ili manje ljudima. Samo je s Bogom to moguće, s vječnim Svjetlom čiji sjaj ne slijedimo uvijek.

Svjetlost se povezuje sa stvarnošću Boga koji u Knjizi Postanka kaže: 'Neka bude svjetlost!' I bi svjetlost. Svjetlost se povezuje s dobrom i sa spasenjem onih koji su u tami. A što mi uopće znamo o svjetlosti? (Krhko je znanje!) Danijel Dragojević piše da nas neznanje o svjetlosti raduje. Kod ostalih nas stvari neznanje o njima vrijeđa. Neznanje o svjetlosti nije ograničenje nego proširenje: svjetlosno neznanje – izuzetan paradoks!

Kako neznanje o svjetlosti može biti proširenje? Unutar naše opsega znanja postoje znanja koja smo usvojili. Postoje znanja i izvan našega ograničena kruga znanja koja nismo u potpunosti usvojili, ili čak o kojima nemamo pojma. Proširuju li ili ograničuju ta znanja, koja nisu dio našega opsega znanja, naše znanje.

O svjetlosti govore mnoge riječi, ali je one ne dodiruju, kao da je ništa ne može taknuti. Svjetlost je uvijek nešto više i nešto drugo od onoga što kažemo, vidimo i pomislimo. (Danijel Dragojević, Cvjetni trg, Svjetlost A. B. Šimića).

Poput svjetlosti iz Dragojevićevih rečenica i Šimićevih stihova u nastavku takva je Božja pomoć nama, i neodgonetnuta, kao što je i sam Bog: uvijek drugo od onoga što kažemo, vidimo i pomislimo.

Svjetlost
Što je tako ko svjetlost?
Tako lako, blago, tiho, bistro
Tako svijetlo
Voda je teška, tamna i šumori
Svjetlost je pokraj nje laka, tiha, blaga, nijema
uklanjajući se ispred pokreta, dopuštajući
da kroz nju trčiš bez najlakšeg otpora
To svijetlo ništa
Ta radost oku

Ono iza zadnje riječi pjesme (oku) Šimićev je doprinos onomu da je neiskazano veće od iskazanoga i proširenju našeg neznanja o svjetlosti. 

Ante Brčić izborom, obradom i pripremom govorā poznatih propovjednika predstavio se kao vrstan supoznavatelj onoga što je potrebno najdubljim slojevima ljudskoga bića, gdje boravi slika Božja: ništa u našem životu nije zasluženo našim vlastitim dobrim djelima (Nema pravedna ni jednoga; nema razumna, nema ga tko bi Boga tražio. Svi skrenuše, svi se zajedno pokvariše, nitko da čini dobro - nijednoga nema. (Rimljanima 3,10-12)), odnosno dobrotom i revnošću koje su zapravo u suprotnosti s Božjom pravednošću. Zato, uvijek računaj s Bogom.

Naravno, pri tom je izbjegao učenost, redundanciju (zalihost), moraliziranje, samopravednost… i sve ono što prati, bilo u većoj ili u manjoj mjeri, slične tekstove u kojima se autori najčešće natječu u učenosti, moraliziranju, religioznosti… i posljedično – nužno u licemjerju. Tako, zapravo, odvraćaju čitatelje svojih tekstova od Boga. Kazano je: Jao vama pismoznanci i farizeji! Licemjeri! [Podebljao R. Ć.] Zaključavate kraljevstvo nebesko pred ljudima; sami ne ulazite, a ne date ući ni onima koji bi htjeli. (Mt 23,13).

Rudolf Ćurković