Danijel Špelić, Jedne noći u prosincu

Zbirku priča Danijela Špelića Jedne noći u prosincu objavila je u travnju Naklada Bošković. Ukupno je pet priča u zbirci: Oglas (u što se pretvori obično javljanje na jedan oglas za Volvo), Jedne noći u prosincu (smrt mlade djevojke prouzročit će zbivanja koja postoje samo u davnim pričama), Aurora Crescente (naoko bezazleni dodir na moru jedrilice i jahte režirat će se u jezovitu avanturu), Veronikin prijevoj (u potrazi za građom novoga romana pisac pokušava razriješiti zataškani slučaj osmero mrtvih) i Poslije ponoći (kasnonoćni odlazak sa zabave pretvara se u susret s entitetom, bez kauzaliteta, s kojim, tko?, spašava život nepoznatoj djevojci).

Zašto baš pet priča? I o čemu piše Danijel Špelić?

S kraja priče Poslije ponoći:

Ne zato što bi netko mogao pomisliti kako sam izgubio razum, već zato što je to bio jedan od onih čudesnih i neobjašnjivih događaja [podebljao R. Ć.] o kojima čitate da se ponekad dogode nekim ljudima.

Špelić piše baš o takvim događajima, prostoru i vremenu između stvarnoga i nestvarnoga gdje svojom kognitivnom moći, pronicavošću i dovitljivošću rješenja za prikazivanjem stanja i osjećaja, čini se, ostvaruje s više uvjerljivosti što su stanja i osjećaji bliži nadnaravnom. Iako, prethodna je rečenica paradoksalna: kako se može išta znati o nadnaravnom. U takvim situacijama Špelićevi likovi ili entiteti, koji nisu naravni, ostvaruju najsnažnija iskustva duboko ukorijenjenih humanih osobnosti, ne na moralnoj nego na fiziološkoj razini (nepoznati su im priznanja i zahvale), nalik na djelovanje hiperempata. Čitateljima djêlā iz ove i slične tematike koji su podojeni piščevim efektom aspartam-akcije pod svaku cijenu i koji zajedno s takvim autorima jurcaju kroz ogoljelo djelo (koje je slično suhim granama od kojih vatra lako i jako gori, ali kratko traje!) možda je teško ovo prihvatiti, a još teže razumjeti. Ljudsko djelovanje na fiziološkoj razini!? (Dobročinstvo je čin davanja koji daje radost i prima je istodobno s činom davanja… ono se nalazi u duši onoga koji dobročinstvo daje. L. A. Seneka.)

Kako piše Danijel Špelić?

Špelićevo je vladanje jezikom na zavidnoj razini što mu omogućuje da i sporedno i usputno, oslikano s nizom naoko neistaknutih, ali pomno odabranih pojedinosti, djeluje u pričama uvjerljivo. Njegovi likovi postupaju i govore načinom koji je vjeran njihovoj prirodi. Ni jedan glas, ni autorov nije povlašten, iako im se svjetonazori razlikuju. Takva polifonijska igra diskursa u kojoj se ne dopušta prevlast jednog stajališta nad ostalim omogućuje čitatelju da s navedenim glasovima i situacijama stupi u izravan, ali nedovršen dijalog. Ove su priče lišene autorova podojluka kojim moderni čitatelj smjera prema novome, nesvakidašnjem i neobičnom rado preskačući snagu malih sűnācā (kojih i nema u djelima koje potiču čitanje u slobodnom padu: juriiiiiš!) – sporednih i usputnih pojedinosti koje čine aromu djela, bez koje se djelo ubrzo gasi u čitateljevoj svijesti.

Špelićevo je kazivanje lako, čini se kao tijek rijeke u poljima. Za takvo kazivanje, pokraj talenta, potrebno je puno promišljena rada. Njegovi su dijalozi neliterarni, s intonacijom govora u svagdašnjici. Osobito je to vidljivo u dijalozima reduciranima na riječ-dvije. Koje? Špelić intuitivno nudi rješenje. I tekstura je birana (neupućenu se sve to čini tako jednostavno kako bi i sâm moga tako nešto napisati; obilježje je neupućenih da su im jednostavne stvari, ma koliko znanja i rada iza njih stajalo, lako dohvatljive):

Tada je sve prestalo.

Gabrijela je pogledala oko sebe.

I ja sam pogledao oko sebe.

Magla je naglo postajala svjetlija. Bio je to neobično vidjeti, kao da je netko naglo pojačao osvjetljenje oko nas, pa ga malo prigušio.

Potom, magla se razišla.

Samo tako.

Oko likova su nečujne i nevidljive vibracije – panični ubod zabrinutosti pa se ovi proredi lako mogu zamisliti ispunjeni maglom.

Posebno su domišljeni i završetci priča, s aforističnim, katarzičnim i duboko smislenim instrumentarijem.

Primjerice, završetak Poslije ponoći, zadnja u Sadržaju:

Život ide dalje, kako se to kaže, rane zacjeljuju, sjećanja na drage ljude sve nas drže u nadi da možda netko od njih ipak gleda na nas i da nas na neki način čuva. I možda, ako zatreba, naprave sve što treba da nam pomognu. To je misao koja mi, sada već dvije godine od one olujne snježne noći, pruža neobjašnjivi osjećaj utjehe.

E, da: Zašto pet priča?

Tajanstvena moć neparnih brojeva (the mysterious power of odd numbers)? Svaki broj ima psihološko značenje koje nadilazi njegovu vrijednost (Every number has a psychological significance that goes beyond its value.)? Katkad se neki brojevi čine nepokretni brojevi (Sometimes some numbers appear more immovable than others), u smislu da se oko njih ne može pregovarati, oni su kao konačnissimo. Engleske fraze, s jednom sitnom (?) iznimkom navedene su iz knjige Christophera Vossa, Never Split The Difference. Christopher Voss poznati je svjetsku pregovarač i profesor emeritus koji je navedene izraze iskustveno (sic!) potvrdio.

Ako bilo kakav razgovor o takvim i sličnim izrazima apodiktički odbacujete, možete svoje odbacivanje smjestiti u prostor i vrijeme Špelićevih priča. Možda će se vaša apodiktičnost malo smekšati, a moguće da otkrijete i dublji smisao sentencije W. Shakespearea: Ono što se čini slučajem pukim / Uzrokovano je razlogom dubokim. (Doduše, stariji prijevod, neprilagođen aspartam-prijevodima, podojlucima, jurcanju… svemu da se što prije zaboravi prijašnje i posegne za novim.)

Rudolf Ćurković