Uz knjigu „Ljubavi i snovi“ Ivana Marijanovića
O čovječe, budi samo čovjek!
Sve što više budeš ti od toga
nalikovat samo ćeš na Boga!
Zahvalan o pedesetoj godišnjici pjesnikovanja „za sve ljubavi i snove Onome koji me je pozvao da mu služeći pjevam“, svećenik Hrvatske salezijanske provincije Ivan Marijanović (Doljani, BiH, 1951.) objavio je krajem prošle godine zbirku od 212 izabranih pjesama „Ljubavi i snovi“, u nakladi Alfe d.d. i Hrvatske salezijanske provincije. Pjesme sažimaju don Ivanov život, sve to u koronskom vremenu, opterećenom i smrću subraće, među ostalim i don Nede Nedića, kojemu je Marijanović priredio zbirku „Oaza riječi“.
Knjiga je izbor iz prethodnih Marijanovićevih zbirki „Oče, razbij ploče“ (1993.), „Gorući grm“ (1998.), „Sedmi pečat“ (2004.), „Nemir svemira“ (2013.) te „Riječ i jeka“ (2017.), a uvršteno je u nju i nekoliko novih pjesama. Ponosan je autor zbog 4 tisuće rasprodanih primjeraka, što je izniman broj u vremenu koje je poeziju, kao i svako, nekako stavilo na marginu.
Kako navodi i sam pjesnik, „Tijesto svijesti“ bistri mu misao, a „Spomen koji traje“ i „Proroštvo koje se ozbiljuje“ objedinjuju prošlost, sadašnjost i budućnost u zajedničkom ishodištu – Kristu Spasitelju. „Ljubav je temeljni stav i odnos, pupčana vrpca transcendentnog u imanentnom, vezivno tkivo Boga i čovjeka, najviša vrijednost iz koje izrasta cjelokupni vrijednosni sustav, duhovnost kao postojanje višeg stupnja“, zapisao je i autor u predgovoru.
Poetska je to teologija, s čistim srcem kao opredjeljenjem čovjekova vjerničkoga promišljanja. Može li uopće pjesnikov ciklus biti zaokružen? Jesu li velepošasne godine poticajne ili destimulirajuće za pjesnika-svećenika u svim proturječnostima vremena? Ako je i bilo sumnje, i radom na pripremi izabranih pjesama Marijanović je pokazao da nema preprjeka kada svećenik i pjesnik u istoj osobi promišlja vječnost, darivajući čitatelju poštovanje prema Riječi kao trajnu popudbinu na ovozemaljskom putovanju: „Ponuđene su pjesme dar, meditacija i dijalog u istini i ljubavi. Mudro čine koji se ne odriču ničega ljudskoga i ničega božanskoga u čovjeku, već teže za cjelinom i skladom 'svega vidljivoga i nevidljivoga'. Onima koji su stekli to iskustvo mogu biti nada da nastave tim putom do punine u koju vjeruju.“
Zbirka je i posveta pojedinim pjesnicima kao naklonjenost predcima i poštovanje prema njihovoj baštini, poput Nikole Šopa, Antuna Branka Šimića, Josipa Pupačića, Maka Dizdara, svih onih velikana pjesničke riječi koji su kao i Marijanović odavno uvršteni u antologije (i) suvremene duhovne poezije. „One tematikom i sadržajem, katkad i izričajem, prizivaju misao i poruku onoga kome su posvećene i tako nastavljaju refleksiju i dijalog, istodobno odajući poštovanje tim autorima“, naveo je pjesnik Marijanović.
Zbirka je podijeljena na zavičajne, refleksivne, domoljubne i duhovne pjesme. U njima se Marijanović prisjeća i djetinjstva u Doljanima, roditelja, mirisa rodnoga ognjišta, vraća se korijenima kao u prethodnoj zbirci priča „Baja, orlovi i druge priče“. Pročišćena leksika, poetska je to posveta i otoku Prviću i Plitvicama, svakomu mjesecu nad zavičajem, doljanskim Uskrsima, stećcima, kao da je baš svako svitanje htio utkati iz biografskoga uvoda kako je rođen „u onom divnom kraju iz kojeg se samo nebo vidi, gdje u zimske dane sunce na dan triput izlazi i zalazi“.
„Refleksivne pjesme opominju i satirično uočavaju (ne)prilike, propituju čovjekove prisutnosti i smisao djelovanja u svijetu. Polazno zahvaćaju osobne poglede, kakve su 'Moje misli', 'Rasap iluzija' ili 'Osluškivanje', ali i odnose u zajednici, što pokazuju 'Društvena raspodjela', 'Federacije' i 'Bijeg u identitet'“, zapisao je u pogovoru Antun Lučić, primjećujući da „privlači isticanje veze tvarnoga i duhovnoga uz rimarij etnološke i antropološke pjesme 'Plast ili traganje za smislom'“. Kod domoljubnih pjesama čitatelj će uroniti u lirsko pripovijedanje zapisa popa Martinca, prisjećajući se hrvatskih kneževa i kraljeva, blagoslova i stijega Lijepe zemlje. Napose, duhovne pjesme Ivana Marijanovića ono su što i danas svakodnevno služi Gospodinu na mjestu župnoga vikara u župi sv. Ane u zagrebačkom naselju Rudešu. „Prihvaćajući u svekolikoj izmjenjivosti iskustvo Marijanović priznaje kako i koliko gaji povjerenje u život, usto nikad ne tajeći da je vjeran poeziji stavljenoj na sudačku stolicu autentičnosti. Zahvalno pjesništvo bdije od jučer, iz danas za sutra, otvara se za pozvane i nepozvane“, zaključio je Lučić u pogovoru.
Marijanovićeve pjesme svakomu će ljubitelju poezije pružiti utočište u ovom zlokobnom vremenu (svako je) i ugrijati dušu u hladnijim večerima. Bremenita svevremenost njegovih pjesama, potvrđena i tri desetljeća nakon zbirke „Oče, razbij ploče“, osvaja svježinom ispisanih stihova, predstavljenih i 11. prosinca u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Beču, gdje je don Ivan hrvatskim vjernicima posvjedočio svoju „Odu poeziji“. Stavljajući pred sebe od ranih dana visoke estetske kriterije, svjestan da je poezija uzvišena svečanost riječi, ovaj „svećenik Riječi“, kako ga je davno nazvao Ante Stamać, nastavlja ispisivati pozornosti vrijedne stihove, naslonjene i na prethodnu zbirku „Baja, orlovi i druge priče“ u kojima je kroz basne opisao vlastito djetinjstvo. „Moja mama iglama crnu zimu gonila“ naslov je jedne od Marijanovićevih pjesama, a i sam autor uspio je pjesničkim nitima rastjerati europski i svjetski mrak oko nas.
Hrvatska ostani doma Upiremo se svim silama I dok miriše nekakva aroma Hrvatska ostani doma! Hrvatska ostani doma |
Tomislav Šovagović