Samosvojna armenska Crkva ili obred unutar jedincate Crkve

U povodu izlaska iz tiska knjige „Armenska Katolička Crkva“ autora Artura Bagdsarova i nakladnika Fakulteta hrvatskih studija, objavljujemo njezin uvodnik.

Jedna od najstarijih ispovijesti kršćanske vjere potječe iz Armenije, iz IV. stoljeća, i glasi: „Ispovijedamo i vjerujemo u presveto Trojstvo, u Otca i Sina i Duha Svetoga, u Gabrijelovo navještenje, u Kristovo rođenje, u krštenje, u dragovoljnu muku, u raspeće, u trodnevnu ukopanost, u uskrsnuće, u bogoliko uzašašće, u sjedenje zdesna Otcu, u strašni i slavni dolazak.“[1] Jezgrovito i svježe kao ta krsna vjeroispovijest, ova knjiga ocrtava prošlost i sadanje stanje armenokatolika u svijetu.

Armenokatolici se tako nazivaju jer kao Kristovi vjernici pripadaju armenskomu obredu Katoličke Crkve ili Armenskoj Katoličkoj Crkvi.

Armenska crkva1

Obred je „duhovna, bogoslužna, stegovna i bogoslovna baština“,[2] kultura i povijesne okolnosti posebnoga naroda, po kojima se u svakoj samosvojnoj Crkvi očituje njezin vlastiti način življenja vjere. Riječ obred odnosi se na ukupnost bogoštovnih čina, bogoštovno naslijeđe određene Crkve, a ponekad se rabi i za samu Crkvu. Obredi u Katoličkoj Crkvi potječu od apostolâ, iz jedne od šest predaja: aleksandrijske, antiohijske, armenske, carigradske, kaldejske i latinske.

Drugi vatikanski sabor godine 1964. proglasio je: „Katolička Crkva uvelike cijeni ustanove, bogoslužne obrede, crkvene predaje i stegu kršćanskoga života Istočnih Crkava. Iz njih odsijeva predaja koja dolazi od apostola preko otaca i koja čini dio božanski objavljene i nepodijeljene baštine sveopće Crkve. Sveta i katolička Crkva, koja je otajstveno tijelo Kristovo, sastoji se od vjernika koje u Duhu Svetome organski sjedinjuju ista vjera, ista svetootajstva i isto vodstvo, i koji, uraštajući u razne hijerarhijom povezane skupine, tvore partikularne Crkve ili obrede. Katolička Crkva ide za tim da predaje svake pojedine partikularne Crkve ili obreda ostanu uščuvane i neokrnjene“ (Orientalium Ecclesiarum, 1 i 2).[3]

Istočne Katoličke Crkve, zvane i Orijentalne Katoličke Crkve, Katoličke Crkve istočnoga obreda, katoličanstvo istočnoga obreda ili u unutarkatoličkom govoru jednostavno Istočne Crkve, a u povijesnim slučajevima Sjedinjene Crkve, Crkve u jedinstvu s Apostolskom Stolicom ili unijati, samosvojne su (autonomne) Crkve ili Crkve vlastitoga prava, u pravnom smislu sui iuris. To su Crkve koje pripadaju različitim istočnim obredima, a u punom su zajedništvu s rimskim prvosvećenikom (papom). Izvorno su bile rasprostranjene u istočnoj Europi, na Bliskom istoku, u sjevernoj Africi i Indiji, a danas ih ima i u ostalim dijelovima svijeta.

Postoje dvadeset tri Istočne Katoličke Crkve koje pripadaju jednoj od pet bogoslužnih predaja: aleksandrijskoj, antiohijskoj, armenskoj, carigradskoj i kaldejskoj, i u jedinstvu su sa Zapadnom ili Latinskom Crkvom (koja ima latinsku bogoslužnu predaju). Iako se razlikuju od Latinske Crkve, sve su u punom zajedništvu s njom i međusobno. Smatraju se u potpunosti Katoličkom Crkvom, na isti način kao i Latinska Crkva latinskih obreda.[4] Dijele istu vjeru (sadržaj vjere i ćudoređe) s Latinskom Crkvom, a zadržavaju različite bogoslužne obrede, zakone i običaje, pučke pobožnosti i posebnosti svojih teoloških naglasaka. Katoličku Crkvu kao moralnu osobu čine Latinska Crkva i dvadeset tri Istočne Crkve.

Armenokatolička Crkva pripada skupini Katoličkih Crkava istočnoga obreda i u bogoslužju se služi armenskim obredom i klasičnim armenskim jezikom (grabar). Od Armenske Apostolske Crkve, većinske kršćanske zajednice u Armeniji i Gorskom Karabahu, razlikuje se po tom što je u jedinstvu s Apostolskom Stolicom. Crkve armenskoga obreda, za razliku od pravoslavnih, obično su lišene ikona i imaju zastor koji odjeljuje svećenika i žrtvenik od vjernika tijekom dijelova bogoslužja. Za razliku od kršćana bizantske predaje (grkokatolika i pravoslavaca), armenokatolici kao i rimokatolici rabe mitru i beskvasni kruh, a jedini od svih kršćana u pripremi euharistijskih darova ne dodaju vodu u vino. Darove pripremaju na samom početku božanske liturgije (kao što se na Zapadu čini u dominikanskom i izumrlom zagrebačkom obredu). Euharistiju slave prema Božanskoj liturgiji našega svetoga naučitelja i blaženoga otca Grgura Prosvjetitelja, koja traje dva i pol sata. Euharistijski kanon im je anafora Atanazija Velikoga (Aleksandrijskoga). Pričest se daje pod obje prilike, na usta.

Popis predaja, obreda i Crkava kršćanskoga Istoka vidi na poveznici.

Armenska crkva2

Bogatstvo armenokatoličke predaje najbolje se očituje u vrhuncu njezinih obreda, misnomu kanonu sv. Atanazija Velikoga[6] za prinos, posvetu i pretvorbu:

[Predslovlje] Uistinu je dostojno i pravedno štovati Te bez prestanka i marljivo slaviti Tebe, o Bože, Otče svemogući. Ti si uklonio zaprjeku prokletstva djelovanjem Svoje nedokučive i sustvarateljske Riječi koja je oblikujući Tvoj narod, Crkvu, pribavila Sebi one koji vjeruju u Tebe i, po ljudskoj naravi uzetoj u utrobi Blažene Djevice, udostojala se prebivati među nama; te je, ponizno ispunjavajući božanski potpuno novo djelo, vratila nebo na zemlju. Stoga se pred Njezinim očima slavne družine neumornih nebeskih čuvara ne usuđuju stajati, nego padaju na koljena pred zasljepljujuće nedostupnom svjetlošću Boštva. On se učinio pravim čovjekom radi našega spasenja i dopušta da se ujedinimo u duhovnom skladu s nebeskim zborovima, da u jedan glas sa serafinima i kerubinima pjevamo pjesmu svetoslovlja te da s njima glasno i puni pouzdanja kličemo:

[Svet] Svet, svet, svet, Gospodin Bog nad vojskama. Puna su nebesa i zemlja veličanstva Tvoje slave. Blagoslov u visini. Blagoslovljen Ti koji dolaziš i što dolaziš u ime Gospodinovo. Hosana u visini.

[Zaziv nakon Svet] Svet, svet, svet, Ti uistinu jesi i punina si svetosti. Mogu li riječi izraziti Tvoje neizmjerno milosrđe? Tebe koji si se od najranije dobi brinuo o grješnom čovjeku i pomagao mu na različite načine, po prorocima, davanjem Zakona, po svećenstvu, prinosnicama i drugim žrtvama? Na kraju utvrđenoga vremena, poništavajući kaznu naših dugova, dao si nam Svojega jedinoga Sina, dug i dužnika, žrtvovana i posvećena, Janje i nebeski kruh, vrhovnoga svećenika i Pomirnicu; jer On je djelitelj i neprestano se dijeli među nas, a da se nikada ne potroši. Budući da je postao čovjekom zbilja, a ne prividno, i utjelovio se u krilu Djevice Marije, Majke Božje, nadišao je sve požude ljudskoga življenja, čist od grijeha, i svojom je slobodnom voljom otišao na križ, spasenje svijeta i naše otkupljenje.

[Riječi ustanove] Tada uze kruh u Svoje svete, božanske, najneoskvrnjenije i časne ruke govoreći: Uzmite, blagujte. Ovo je Moje Tijelo koje se predaje za vas i za mnoge, radi okajanja i otpuštanja grijeha. Isto tako, uzevši čašu, blagoslovi je, zahvali, popije i dade Svojim svetim i izabranim učenicima, s Njim posjednutima oko stola, govoreći: Pijte iz nje svi. Ovo je moja Krv, Krv novoga Zavjeta, koja se prolijeva za vas i za mnoge radi okajanja i otpuštanja grijeha.

[Anamneza] O nebeski Otče, koji si za nas u smrt predao Svoga Sina, prignuta pod teretom naših grijeha, po Njegovoj Krvi prolivenoj za nas, preklinjemo Te da se smiluješ Svojemu stadu. I da to učiniš u spomen na Njega, takva je bila zapovijed Tvoga dobročiniteljnoga i jedinorođenoga Sina, koji je, silazeći u najdublje ponore smrti, u pȗti, i pobjednički oborivši vrata pakla, očitovao Tebe kao jedinoga pravoga Boga, Boga živih i mrtvih.

[Zaziv nad prinosima] Prinosimo Ti Tvoje darove u svemu i za sve. U svemu budi blagoslovljen, Gospodine; blagoslivljamo Te, slavimo Te, zahvaljujemo Ti, molimo Ti se, Gospodine Bože naš. Gospodine, Bože naš, s pravom Te veličamo i neizmjerno Ti zahvaljujemo što si nas, bez obzira na našu nedostojnost, učinio službenicima svetootajstva tako strahovita i neizreciva; ne po našim zaslugama, kojih priznajemo da nemamo, nego, pouzdajući se samo u Tvoje beskrajno milosrđe, usuđujemo se pristupiti službi Tijela i Krvi Tvojega jedinoga Sina, našega Gospodina i Otkupitelja, Isusa Krista, kojemu pripada slava, moć i čast, sada i u sve vijeke.

Sine Božji, koji si se prinio Otcu kao žrtva za naše pomirenje i dao nam Sebe kao kruh života, preklinjemo Te prolijevanjem Tvoje božanske Krvi da se smiluješ stadu koje si otkupilo po tako visokoj cijeni.

Klanjamo Ti se i smjerno Te molimo, milostivi Bože, izlij na nas i na darove koje Ti prinosimo, Svoj suvječni i istobitni Duh Sveti. Po Njemu si učinio da posvećeni kruh uistinu postane Tijelo Gospodina našega Isusa Krista. Po Njemu si učinio da posvećena čaša uistinu postane Krv našega Gospodina našega Isusa Krista. Ti si učinio da posvećeni kruh i vino uistinu postanu Tijelo i Krv našega Gospodina Isusa Krista pretvorivši ih po Svojem Svetom Duhu.

[Zaziv nad pričesnicima] Svima nama ovdje okupljenima neka pristup ovomu svetootajstvu ne bude na osudu, nego na okajanje i oproštenje naših grijeha.

[Zagovori] Duše Božji, koji sišavši s Neba po našim rukama činiš svetootajstvo Isusa Krista čije si slave dionik; po prolijevanju Njegove Krvi molimo Te da daš pokoj dušama pokojnika.

Snagom ove Žrtve daruj ljubav, postojanost i mir diljem svemira Svojoj svetoj Crkvi, svim pravovjernim biskupima, svećenicima i đakonima; kraljevima, knezovima i pucima; putnicima, pomorcima i sužnjima; onima koji su izloženi pogibelji, umornima i svima koji su u ratu s divljacima.

Po ovoj Žrtvi podari zemlji zdravu vremensku plodnost, a svim bolesnicima brzo ozdravljenje. Po ovoj Žrtvi daj pokoj onima koji počivaju u Gospodinovu miru: biskupima, svećenicima, đakonima; svemu svećenstvu Tvoje svete Crkve, svim muškarcima i ženama koji su u vjeri napustili ovaj život.

Molimo Te da se u ovoj svetoj Žrtvi spomeneš svete Djevice Marije, Majke Božje, svetoga Ivana Krstitelja, svetoga Stjepana Prvomučenika i svih svetih. Molimo Te da se spomeneš svetih apostola, proroka, naučitelja, mučenika i svih svetih svećenika, apostolskih biskupa, prezbitera, pravovjernih đakona i svih svetih. […]

Sjeti se, Gospodine, i smiluj se, i blagoslovi Svoju svetu katoličku i apostolsku Crkvu, koju si Ti otkupio predragocjenom krvlju Svojega jedinoga Sina i izbavio snagom svetoga Križa; udijeli joj čvrst i stalan mir. Spomeni se, Gospodine, i smiluj se, i blagoslovi sve pravovjerne biskupe koji po istinitoj nauci propovijedaju među nama riječ istine. Iznad svega, očuvajte nam u pravoj nauci našega svetoga papu Ime i našega časnoga patrijarha/nadbiskupa/biskupa Ime.

[Slavoslovlje] Zahvaljujemo Ti i slavimo Te, Gospodine Bože naš, za ovu svetu i besmrtnu Žrtvu, prinesenu na ovom svetom žrtveniku, usrdno Te moleći da daš da ona okrene naše živote da postanemo sveti. Po milosti ove Žrtve, udijeli ljubav, čvrstoću i toliko željeni dar mira cijelomu svemiru, svetoj Crkvi, svim pravovjernim biskupima […]. Molimo Ti se za izbavljenje naše braće koja su postala robovi, za milosrđe prema ovdje nazočnim ljudima, za pokoj onima koji su u vjeri i svetosti završili svoju smrtni tijek u Kristu. […]. Spomeni se, Gospodine, i svih onih koji su se, živi ili mrtvi, preporučili u naše molitve; usmjeri njihove i naše želje na najbolju i najkorisniju svrhu, dajući nam svima neprolaznu sreću. Očisti naše misli i učini nas hramovima dostojnima da primimo Tijelo i Krv Tvoga jedinoga Sina, našega Gospodina i Otkupitelja Isusa Krista, kojemu kao i Tebi, Svemogući Otče, i Duhu života i svetosti, našemu osloboditelju, pripada slava, moć i čast, sada i u sve vijeke vjekova.[7]

Armenska crkva3

Literatura o Istočnim Crkvama na hrvatskom jeziku dosta je oskudna.[8] Stoga će ovo djelo svjetski najuglednijega kroatista, ruskoga slavista, sociolingvista i armenologa Artura Rafaeloviča Bagdasarova uvelike pridonijeti razumijevanju bogatstva katolištva, katoličanstva i katolicizma.

Petar Marija Radelj
Vjera i djela

Bilješke

[1] Aršak Ter-Mikelian, Die armenische Kirche in ihren Beziehungen zur byzantinischen vom 4. bis zum 13. Jahrhundert, Leipzig, 1892., str. 27.

[2] „Patrimonium spirituale ac liturgicum, disciplinare ac theologicum“ – Drugi vatikanski sabor, Dekret Unitatis redintegratio o ekumenizmu (21.11.1964.), 17.

[3] U kanonskom pravu rabe se izrazi „obredna Crkva”, „samosvojna obredna Crkva“ (kanoni 111. i 112. Zakonika kanonskoga prava iz 1983.), „podložnik istočnoga obreda“ (kanon 1015. § 2.), „ordinarij drugoga obreda (kanon 450. § 1.) i „vjernici određenoga obreda“ (kanon 476.). Važnije crkvene isprave posvećene Istočnim Crkavama jesu: pismo Prvoga lyonskoga sabora Sub catholicae professione (1254.) (Denzinger, 830–839), pismo Ivana XXII. Nequaquam sine dolore Armencima (1321.) (Denzinger, 925), pismo Benedikta XII. Cum dudum Armencima (1341.) (Denzinger, 1006–1020), Pismo Klementa VI. Super quibusdam Mekhitaru, katolikosu Armenije (1351.) (Denzinger, 1050–1085), bula sjedinjena Firentinskoga sabora s Grcima Laetentur caeli (1439.) (Denzinger, 1300–1308), bula sjedinjena s Armencima Exualtate Deo (1439.) (Denzinger, 1310–1328), bula sjedinjena s Koptima i Etiopljanima Cantate Domino (1441.) (Denzinger, 1330–1353), konstitucija Nuper nos Benedikta XIV. o ispovijesti vjere za istočnjake (1743.) (Denzinger, 2525–2540), okružnica Aliatae sunt Benedikta XIV. o opsluživanju istočnih obreda (1755.), apostolska konstitucija Orientalium dignitas Lava XIII. (1894.), dekret Orientalium Ecclesiarum Drugoga vatikanskoga sabora (1964.) i točke 14.–17. dekreta Unitatis redintegratio (1964.), Zakonik kanona Istočnih Crkava (1990.), okružnica Slavorum apostoli Ivana Pavla II. (1985.), apostolsko pismo Orientale lumen Ivana Pavla II. (1995.) (Dokumenti Kršćanske sadašnjosri, 104) i apostolsko pismo Ivana Pavla II. o 1700. obljetnici pokrštenja armenskoga naroda (2001.).

[4] Latinski obredi su bogoslužni obredi, načini slavljenja otajstava katoličke vjere, koji primjenjuje Latinska (ili Zapadna) Katolička Crkva. Od latinskih obreda najčešći je rimski obred. Uobičajeni obred u latinskoj Katoličkoj Crkvi je rimski obred, koji je izvorno bio obred Rimske Crkve. Postoji u dva oblika: tradicionalnom (pijevskom ili tridentskom, iz 1570., zadnji misal iz 1962.) i pavlovskom (iz 1969., zadnji tipski misal iz 2002.). Rimski obred ima inačice za pojedine biskupije ili zajednice: zairski obred, benediktinski obred i anglikansku uporabu. Osim rimskoga obreda, na snazi ​​je još šest obreda kojima se služe pojedine biskupije ili zajednice iz povijesnih razloga: ambrozijski, braški, dominikanski, cistercitski, kartuzijanski i mozarapski. Latinskim obredima pripadali su i sada utrnuti obredi: bayeuški, cambraiski, galski, karmelski, keltski, lyonski, premonstratski, salisburski (anglo-normandski) i zagrebački.

[5] Istočni patrijarh i veliki nadbiskup označava biskupa (u sakramentom smislu) komu pripada nadležnost nad svim biskupima, uključujući i metropolite, svećenstvom i pukom vlastitoga područja ili obreda prema pravnim odredbama, ne krnjeći prvenstvo rimskoga prvosvećenika (Drugi vatikanski sabor, Orientalium Ecclesiarum, 7 i 10).

[6] Atanazije Veliki rođen u Aleksandriji između 296. i 298. godine. Od lipnja 328. do smrti 2. svibnja 373. bio je aleksandrijski biskup, od čega je 17 godina biskupstva proveo u pet progonstava. S biskupske službe smjenjivala su ga čak četiri rimska cara. Otac pravovjerja, glavni branitelj vjere u Trojstvo protiv arijanskoga krivovjerja, stup Crkve svojega doba, strastveni teolog utjelovljenja Logosa, crkveni otac, crkveni naučitelj. Pridjevci su mu: Aleksandrijski, Veliki, Apostolski i Priznavatelj. Od njega na hrvatskom: Atanazije Veliki, Pisma o Kristu i Duhu, preveo Marijan Mandac, Makarska: Služba Božja, 1980.; Sveti Atanazije, Život svetog Antuna Pustinjaka, preveo Damjan Damjanović, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1985.; sv. Atanazije, Život sv. Sinkletike: prvakinje Bogu posvećenih djevica, preveo Damjan Damjanović, Split: Symposion, 2001. O njemu: Tomislav Šagi-Bunić, Izazov starih, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1972., str. 37–44; Juraj Pavić – Tomislav Zdenko Tenšek, Patrologija, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1993., str. 159–164; Ivon Ćuk, Zvijezde koje ne zalaze, Zagreb: HKD sv. Jeronima, 2002., str. 87–94; Benedikt XVI., Sv. Atanazije Aleksandrijski učitelj istinske vjere i duhovnoga života (20. lipnja 2007.).

[7] Hrvatski prijevod prema: The Armenian Liturgy translated into English, Venice, Printed at the Armenian Monastery of St. Lazarus, 1867., str. 55–69.

[8] Dionizije Njaradi, Sjedinjena Crkva među Slavenima i njezin zaštitnik sv. Josafat Kuncević nadbiskup poločki mučenik, Zagreb: Hrvatsko katoličko tiskovno društvo, 1912.; Janko Šimrak, Povijest marčansko-svidničke eparhije, Bogoslovska smotra, 12 (1924.) 1, 64–81; 2, 160–187; 3, 287–311; 4, 413–446; Janko Šimrak, Marčansko-svidnička eparhija [1642.–1661.], Bogoslovska smotra, 13 (1925.) 1, 44–69; Janko Šimrak, Crkvena unija u sjevernoj Dalmaciji u XVII. vijeku, Zagreb: Narodna prosvjeta, 1929.; Janko Šimrak, Marčanska eparhija, Bogoslovska smotra, 18 (1930.) 1, 31–73; 19 (1931.) 1, 17–50; 2, 146–191; Kamilo Dočkal, Povijest kaldejske ili perzijske crkve, Bogoslovska smotra, 25 (1937.) 3, 233–260; 4, 345–372; Kamilo Dočkal, Povijest indijske crkve, Bogoslovska smotra, 26 (1938.) 1, 93–101; 3, 305–320; 4, 361–374; Kamilo Dočkal, Povijest sirske crkve, Bogoslovska smotra, 27 (1939.) 1, 55–61; 2, 127–133; 3, 190–209; 4, 288–298; 5, 375–390; Kamilo Dočkal, Povijest armenske crkve, Bogoslovska smotra, 28 (1940.) 2, 113–123; 3, 182–192; 4, 276–282; 6, 446–478; 29 (1941.) 1¸ 56–66; 2, 156–162; 4, 236–247; 5, 455–456; Kamilo Dočkal, Poviest egipatske crkve, Bogoslovska smotra, 30 (1942.) 2, 103–115; 3, 164–178; 4, 201–212; 31 (1943.), 1, 59–82; 2, 140–143; Kamilo Dočkal, Poviest abesinske crkve, Bogoslovska smotra, 32 (1944.), 1–4, 105–121; Juraj Pavić, Istočno bogoslovlje, I-II, Zagreb, 1953.; Gabrijel Bukatko, O istočnim obredima i osobnom pravu za istočne Crkve, Križevci, 1960.; Ivan Krstitelj Pavković, Liturgika: katolička liturgika grčkoslavenskog obreda, Zagreb: Grkokatoličko sjemenište, 1963.; Tekst božanstvenih liturgija sv. Ivana Zlatoustoga, sv. Bazilija Velikoga i božanstvene službe pretposvećenih darova u hrv. prijevodu, ur. Ivan Krstitelj Pavković, Zagreb, 1966.; M. J. Yves Congar, Istočni raskol, Zagreb: Institut za teološku kulturu laika, 1986.; Ratko Perić – Michal Lacko, Dekret o ekumenizmu – Unitatis redintegratio; Dekret o istočnim katoličkim crkvama – Orientalium ecclesiarum, Zagreb: Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, 1987. (Komentari dokumenata Drugog Vatikanskog sabora, svezak 5); Vladimir Loski, Mistična teologija Istočne Crkve, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2001.; Ernst Benz, Duh i život Istočne crkve, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2003.; Juraj Kolarić, Ekumenska trilogija: istočni kršćani, pravoslavni, protestanti, Zagreb: Teovizija: RRiF plus, 2019.; Juraj Pavić, Liturgika grčko-slavenskog obreda, Stojdraga: Žumberački krijes, 2019.; Ivan Macut, Asirska Crkva Istoka: povijest, doktrina, ekumenizam s Katoličkom Crkvom, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2020.

Čet, 30-06-2022, 01:11:42

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2022 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.