Primio sam knjigu Branimira Lukšića pod naslovom «Nedovršena Hrvatska». Dr. Lukšić vam je vjerojatno ostao u sjećanju kao župan Splitsko-dalmatinske županije od l997. do 2003. Objavio je niz znanstvenih radova iz područja pomorskoga prava, te iz graničnoga područja prava i etike. Autor je knjige «Pravo i etika», a u upravo je objavljena njegova knjiga "Nedovršena Hrvatska". Autor raspravlja o Bleiburgu, o Europi, o potrebi dekomunizacije Hrvatske, o euroskepticizmu, o Vukovaru i genocidu, o talijanskim fašistima, četnicima i partizanima, o protivnicima demokracije u Hrvatskoj, o odnosu kršćanskog vjernika i politike, o političkoj hrabrosti i o političkoj sudbini Hrvata u BiH. Dakle, o prvorazrednim temama koje zaokupljaju hrvatsko društvo. Budući da se bliži prosvjed koji će se održati u Zagrebu 13. prosinca i na kojemu će se opet tražiti da sramotni naziv Trg maršala Tita bude zamijenjen nazivom Kazališni trg, ograničit ću se na dijelove Lukšićeve knjige koji su posvećeni liku i djelu komunističkoga diktatora, u svezi s ubojstvima stotina tisuća Hrvata 1945.

Govoreći uvodno o britanskoj krivnji za pokolj Hrvata, Lukšić na jednom mjestu citira engleskoga pisca J. B. Priestlyja koji je napisao o svojim sunarodnjacima ovo: «Engleski establishment i njegove obožavatelje rese samodopadna obmana o samima sebi, licemjerje i vjerolomstvo. Mi smo poznati po našim izdajama». Englezi, koje dakle rese opisane vrline, izručili su Hrvate jugoslavenskim partizanima. Malo je tko preživio, a njihovi iskazi su, kako bi rekli Slavko i Ivo Goldstein, previše emotivni pa valjda nisu za uporabu. Zato dr. Lukšić navodi svjedoke sa strane krvnika, kako bi pokazao da govore isto što i (preživjele) žrtve. Spominje iskaz Ivana Gugića iz l953. koji je u vrijeme ubijanja Hrvata bio vojnik 11. partizanske dalmatinske brigade, u 3. četi, određenoj da prati sedamdesetak ubojica kojima je zapovijedao kapetan Nikola Maršić, komesar čete bio je Ivan Bokež Crnogorac,a glavni komandant major Simo Dubajić iz Kistanja kod Šibenika. Iz logora Šent Vid kraj Ljubljane, Hrvati su prevezeni u Kočevje i postrijeljani na Kočevskom rogu. Za razliku od Ive Goldsteina koji u svom «kapitalnom djelu», nedavno objavljenoj povijesnoj knjizi, kaže da «partizane nisu zanimale žene i djeca», Ivan Gugić još l953. svjedoči o ubojstvima žena, koje su prije toga silovane, čime se posebno hvalio Hvaranin Božo Kačić, Titov zastavnik.

Ubijana su i djeca, dvije stotine dječaka od 14 do 16 godina, koji su nosili odore ustaške mladeži. Među najviše odlikovanim egzekutorima bio je i neki Ante Čepić iz Makarske, itd. Procjena Ivana Gugića, neposrednog svjedoka, jest da je na Kočevskom rogu poubijano 30 do 40 tisuća Hrvata. (Dopustite mi kraću opasku: Goldstein u svojoj knjizi navodi da je sveukupan broj Hrvata ubijenih 1945. bio oko 50 000. Ako je po izjavi partizanskog vojnika samo na Kočevskom rogu poubijano, recimo, 30 000, znači li to da je na svim ostalim masovnim gubilištima, pretežito u Sloveniji, poubijano tek 20 000? Nedavne su tvrdnje da je samo u Teznom ubijeno njih 17 000. Što je sa cijelim potezom od Slovenjgradeca uz rijeku Paku («krvava Paka»), što je sa Celjem, Bistricom ob Sutli, Brežicama, Macelju, Ilirskoj Bistrici, Novom Mestu, što još skrivaju «poncargrabni» južno od Maribora, itd.? I što još skriva Jasenovac, koji je «radio» nekoliko godina poslije drugoga svjetkog rata? )

Je li Tito znao?

To pitanje postavlja u međunaslovu i Lukšić, koji priziva u pomoć Simu Dubajića, zapovjednika ubilačke čete i autora knjige «Komandovao sam u Kočevskom rogu». (Na znanje Bajiću i Pajiću, Dubajić je navodno još živ). Dubajić veli da je prvotno dobio od Tita depešu (13. svibnja) da nitko ne sme dirati ni jednog zarobljenika…a nešto poslije dobio je nalog da se 30 000 poubija u Kočevskom rogu. Naređenje su izdali Ivan Matija Maček, Maks Baće i Jovo Kapičić, Rankovićevi pomoćnici. »Takvu odluku niko nije mogao doneti sem Tita. Samo je on mogao da opozove svoju raniju depešu», veli Dubajić. Zanimljiva je i izjava Zdenka Zavadlava, zamjenika načelnika OZNA-e, koji kaže. da je u dvprcu Borl bilo zapovjedništvo 3. armije. U rovovima oko dvorca ubijali su hrvatske domobrane, ustaše i civile –žene, djecu i starce.» Milovan Đilas tvrdio je svojedobno u knjizi «Wartime» da doduše ne zna je li Tito izravno zapovjedio pokolj, ali zna da je Tito bio za jedno radikalno rješenje iz pragmatičnih razloga. «Tako je najjednostavniji izlaz bio da ih se sve pobije i riješi problem».

Premda izravna Titova zapovijed u pisanoj formi ne postoji ili je uništena, sačuvana je zapovijed svim partijskim komitetima i komesarima vojnih jedinica iz ožujka 1945. s glasovitim rečenicama: «Ta prilika trajat će samo nekoliko dana, a možda i samo nekoliko sati, i ako u to vrijeme ne likvidiramo sve naše neprijatelje, ta će se prilika zauvijek izgubiti. Zatim, u svibnju l945. Tito likuje u Ljubljani, te kaže: «likvidirali smo dvjesto tisuća bandita, a još toliko smo ih zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde.» Pa, kada smo kod brojaka, vjeruju li onda Goldsteini svojim ili Titovim procjenama? Štošta je iz ovih ulomaka jednoga poglavlja Lukšićeve knjige već poznato i citirano. Budući da će autor predstaviti knjigu 11. prosinca u Zagrebu («Hrvatsko slovo»), bit će prilike govoriti i o ostalim poglavljima. Ovo jedno sam danas izabrao prije svega zato što je pred vratima skup na današnjem Trgu maršala Tita, budućem Kazališnom trgu, ili možda (kako neki predlažu ) Trgu Republike Hrvatske.

Hrvoje Hitrec

{mxc}